You have downloaded a document from
The Central and Eastern European Online Library
The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,
research institutes, and various content providers
Source:
ALMANAH - Časopis za proučavanje, prezentaciju I zaštitu kulturno-istorijske baštine
Bošnjaka/Muslimana
Location:
ALMANAH - Journal of the study, presentation and protection of cultural-historical heritage of
Bosniaks / Muslims
Montenegro
Author(s):
Željko Karaula
Title:
Slučaj Envera Čolakovića politička sjena ili represija nad književnikom
Enver Čolaković's case – a political shadow or repression against a writer
Issue:
77-78/2018
Citation
style:
Željko Karaula. "Slučaj Envera Čolakovića politička sjena ili represija nad književnikom".
ALMANAH - Časopis za proučavanje, prezentaciju I zaštitu kulturno-istorijske baštine
Bošnjaka/Muslimana 77-78:97-105.
https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=673267
CEEOL copyright 2018
Željko KARAULA
SLUČAJ ENVERA ČOLAKOVIĆA
POLITIČKA SJENA ILI REPRESIJA NAD KNJIŽEVNIKOM
Kako objasniti "slučaj Envera Čolakovića", književnika, dramatičara
i pjesnika, koji je jedinu kratkotrajnu slavu doživio pod pokroviteljstvom
ustaškog režima, ni kriv ni dužan, ali u kojoj je očito uživao. U drugom
totalitarizmu komunističkom koji je slijedio bio je marginaliziran, bačen
u sjenu, u nepostojanje. UDBA ga je pratila dan i noć kao „hrvatskog
nacionalistu“, ogorčenje je raslo, cigareta za cigaretom se gasila po pepeljarama, bilo kakav službeni posao bio mu je nedostupan, činilo se kao
izgubljen život. Pisao je i dalje, rukopisi su se nizali u ladicama, čitao ih
je susjedima, prijateljima i znancima, neki od njih su nedavno i objavljeni
u ovom današnjem demokratskom sustavu gdje se danas može objavljivati svašta, ali ta njegova djela iz davnina nisu dostojno valorizirana, nisu
dobili književni sud stručne javnosti. Promovira ga bošnjačka zajednica u
Hrvatskoj, dok se ugledni književni časopisi i mainstream mediji na to ne
obaziru baš previše. Opet je čini se zaboravljen u ovoj nečitateljskoj
epohi, nije dobio mjesto koje zaslužuje, govore neki. Da li će maleni
zagrebački park u Martićevoj ulici koji predlaže gradska uprava da se
nazove imenom Envera Čolakovića donijeti davno umrlom Čolakoviću
neku zadovoljštinu, uostalom da li je on, Enver Čolaković to zaslužio,
svojim književnim djelom ili nečim drugim, možda aktualnim političkim
trenutkom u zagrebačkoj gradskoj skupštini, ma mora da je to. Ali krenimo redom, možda je čovjek ipak zaslužio trg.
Enver Čolaković rođen je 1913. u Budimpešti od oca Vejsila Čolakovića (1879) i majke Mađarice Ilone (Fatime) Altmann (1883), izdanka
plemićke obitelji iz Slovačke Mednyanszky.1 Otac Vejsil, sarajevski
industrijalac (industrija cigle) i vlasnik niza nekretnina često je boravio u
Budimpešti pokušavajući naći poslove i izvan Bosne zbog manjka posla
Čolaković u svom iskazu istražiteljima OZN-e tvrdio da mu je majka bila Židovka. Da li je želio pokupiti neke poene u novom sustavu ili ne - nije posve jasno.
Uglavnom ako je to i istina, evo argumenata da su u NDH Židovi osim traka sa židovskom zvijezdom i logora smrti dobivali i nagrade Matice hrvatske za književnost.
1
97
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Željko Karaula
u Sarajevu te je ovdje upoznao atraktivnu i svestranu Ilonu, koja je već
bila prošla jedan brak. U svojoj barunskoj obitelji (doduše ekonomski
propaloj) Ilona je bila svojevrsni enfant terrible, ne samo što se odlučila
za brak sa jednim bosanskim begom iz provincije, već i zbog toga, kako
se navodi, studirala orijentalistiku na Sorboni i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu.2 Nakon što je desetak godina proveo u
Budimpešti kao sin jedinac i naučio mađarski jezik kao materinji uz njemački kao jezik urbane građanske kulture, obitelj Čolaković se vratila u
Sarajevo.3 Stanovali su u Jezero ulici u kući koja je bila stara 300 godina
i predstavljala rijetku građevinu „starog vakta i zemana“. Osnovnu školu
i nižu gimnaziju Čolaković završava u Sarajevu, ali o Čolakovićevom
daljnjem obrazovanju postoje određene kontradikcije. Prema vlastitom
iskazu završio je višu gimnaziju i Filozofski fakultet u Beogradu 1936.
godine (matematika i fizika) da bi prešao u Budimpeštu na specijalizaciju
inžinjera statike (Politehnička škola), što izgleda nije završio, kako i sam
priznaje. U to vrijeme živi naizmjenično u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu
kao privatni profesor i novinar, pri čemu se sve više posvećuje književnom radu, a prve radove izgleda objavljuje u Mađarskoj pod imenom
Laslo Medjausky (kombinacija njegovog imena prevedenog na mađarski
i majčinog djevojačkog prezimena). Prvi roman koji je počeo pisati zvao
se „Melun“, turski „Prokletnik“.
Politički se u drugoj polovici tridesetih godina Čolaković povezuje
sa marginalnim pokretom Muslimanskom organizacijom HSS-a (MO
HSS) koju su vodili filolog Hakija Hadžić i trgovac Ademaga Mešić, a
koji su uz razne političke oscilacije prema vodstvu HSS-a i Mačeku pozivali muslimane „da ostanu Hrvati i pristupe HSS.“4 Muslimani su uglavnom tada većinski slijedili i glasovali za stranku Jugoslavensku musli-
2
Jozo, LAKATOŠ, Industrija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1924., 208., Esad,
ČOLAKOVIĆ, Prilog za biografiju Envera Čolakovića, Behar, br. 114., 2013., 5.,
https://www.geni.com/people/Ilona-Colakovics-Goldenhal/6000000042764726591
(2. V. 2018.)
3
ČOLAKOVIĆ, Prilog za biografiju Envera Čolakovića, n. dj., 5. Neki drugi
autori spominju da se obitelj vratila u BiH nakon mađarske boljševičke revolucije
1919. godine (Bela Kun). Zlatko, HASANBEGOVIĆ, Muslimani u Zagrebu 1878.1945. Doba utemeljenja, Zagreb, 2007., 412. Enver Čolaković je u intervju sarajevskom „Osvitu“ 1944. govori da je pobjegao skupa s roditeljima u Sarajevo „na
koncu rata, u vrieme cvjetanja krvave revolucije u paničnom strahu u naš liepi
Seher“. Razgovor sa Enverom Čolakovićem, Osvit, br. 99., 6.
4
Tomislav, IŠEK, Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 19291941., Sarajevo, 1991., 220.
98
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Slučaj Envera Čolakovića politička sjena ili represija nad književnikom
mansku organizaciju (JMO) Mehmeda Spahe. Od okviru grupacije MO
HSS jača njegov hrvatski identitet te se on od tada izjašnjava Hrvatom
muslimanske vjeroispovjesti, što se može pratiti od intervjua u novinama
za vrijeme NDH do njegovih brojnih iskaza pred istražiteljima OZN-e
poslije rata. Kako je Čolaković promatrao i tumačio odvajanje MO HSS i
Hakije Hadžića od Mačeka koji se odlučio na sporazum s Beogradom
(Banovina Hrvatska), i na njihovo skretanje udesno, nije poznato. Također nije poznato kako je dočekao propast stare Jugoslavije i osnivanje
NDH, ali se može pretpostaviti da je bio zadovoljan novim stanjem jer u
ustaški pokret ulaze pripadnici i vodstvo MO HSS, ali i dobar dio vodstva
JMO-a, pri čemu Hakija Hadžić biva imenovan od ustaškog vrha „upravnim povjerenikom NDH nad cjelokupnim historijskim teritorijem BIH,
osim Vrbaske banovine.“5
U Čolakovićevu dosjeu jugoslavenskih istražnih organa stoji da Čolaković tijekom rata u Sarajevu održava vezu s pripadnicima njemačke
obavještajne službe (Abwehr) u Sarajevu (NEST Sarajevo) potpukovnikom Erichom von Lasserom, šefom Ast-a Zagreb, kapetanom Hansom
Amannom, šef FAT-a te očito bojnikom dr. Juliusom Vasaryem, Austrijancem, rođenom i odraslom u Sarajevu.6 Provjerom u zagrebačkom
Hrvatskom državnom arhivu u fondu Hansa Helma – policijskog izaslanika pri Poslanstvu Trećeg Reicha u Zagrebu nije došlo do razjašnjenja.
Helm je u ožujku 1942. kao kriminalistički inspektor Gestapa bio upućen
iz Beograda u Zagreb te prikupio veliku arhivu o ličnostima u NDH, ali i
suradnicima Gestapa i njemačke obavještajne službe u NDH. Među njima
nema Čolakovića, međutim neki su suradnici i agenti zavedeni pod pseudonimima.7 Ipak može se pretpostaviti da Čolaković nije bio pravi suradnik Nijemaca već se kretao u tadašnjim elitnim sarajevskim političkim i
kulturnim krugovima te su ga očito Nijemci primjetili kao osobu koja
izvanredno govori njemački i mađarski jezik, koja je iz ugledne begovske
obitelji, te su ga očito negdje svojevoljno zabilježili kao suradnika svoje
tajne službe.
Prema dostupnim podacima mladi Čolaković se izrazito angažirao u
tadašnjem kulturnom životu Sarajeva i NDH. Drži predavanja na tada-
5
Zlatko, HASANBEGOVIĆ, Jugoslavenska muslimanska organizacija 19291941. (u ratu i revoluciji), Zagreb, 2012., 740.
6
Hrvatski državni arhiv (HR-HDA), fond 1561., Služba državne sigurnosti Sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Hrvatske (SDS RSUP SRH), dosje
broj 300351, Enver Čolaković, Njemačka obavještajna služba u NDH, I. dio., Zagreb, 2011., 163-170.
7
HR-HDA, fond 1521., Arhiv Hansa Helma.
99
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Željko Karaula
šnjem sarajevskom „krugovalu“ o svjetskoj književnosti. Posebno je bio
angažiran u životu sarajevskog kazališta i oko tjednika „Osvit“ koji je bio
osjetljiv po pitanju kulture po pitanju Bosne i Hrvatske, tj. islamske i
zapadne kulturne baštine. Ipak tek ga je njegovo djelo „Legenda o Alipaši“ 1943. godine izbacilo na površinu kulturno-književne javnosti NDH
kada dobiva nagradu Matice hrvatske (50.000 kuna), a knjiga je tiskana
slijedeće godine. U književnoj javnosti NDH knjiga je dočekana kao otkriće o čemu svjedoče mnogi članci u časopisima tada eminentnih književnih teoretičara i stručnjaka poput Petra Grgeca, Julija Benešića, Maka
Dizdara, Ljubomira Marakovića i drugih. Nemamo razloga sumnjati ni u
suvremenu ocjenu kulturologa i književnog povjesničara Stanka Lasića
da se radilo o djelu koje je posve odudaralo „od ideološkog obrasca nacionalističkog – uostalom, i bilo kojeg drugog – totalitarizma“. Lasić je
upravo Čolakovića proglasio simboličnim predstavnikom one mlade generacija hrvatskih pisaca Hrvata-muslimana koji su djelovali u NDH, a
kojima su „totalitarne ideologije bile strane i mrske“.8 Ipak to nije spriječilo mladog Čolakovića da se nakon književnog uspjeha potkraj 1944.
godine priključi diplomaciji NDH.
U saslušanju pred istražnim organima Jugoslavije Čolaković se oko
svoje misije kulturnog izaslanika (atašea) u poslanstvu NDH u Budimpešti branio u nekoliko navrata da je jedan od razloga što je prihvatio taj
posao „protiv svoje volje“ bio da obavijesti svjetsku javnost o zločinima
koje su četnici i ustaše počinili nad muslimanskim stanovništvom. Iako
su neki povjesničari odbacili taj njegov iskaz kao „poslovičnu argumentaciju“ radi vlastite obrane pred istražiteljima, izgleda da je u tome bilo
nešto istine.9 Naime, prema njemačkom obavještajcu Hansu Helmu
upravo je vlasnik sarajevskog „Osvita“ Hasan Hadžiosmanović, u kojem
je Čolaković revno sudjelovao, okupljao oko sebe krajem lipnja 1944.
grupu muslimana koja bi trebala da propagira u svjetskoj javnosti o
„nedaćama muslimana u Bosni“ te da podaci o četničkim zločinima nad
muslimanima prodru u svijet, a posebno u Tursku. Tu vezu trebalo je
ostvariti preko velikog muftije jeruzalemskog El Huseinia (koji interese
muslimana vidi uz borbu nacističke Njemačke protiv imperijalističkih
sila poput Velike Britanije „koja drži muslimane u engleskom ropstvu“ i
boljševičkog SSSR-a), a operativno preko iste takve grupe u Zagrebu čiji
je član Hakija Hadžić.10 Hakija Hadžić uskoro postaje poslanik NDH u
Budimpešti, a njegov kulturni ataše i prevoditelj upravo Enver Čolaković.
8
Stanko, LASIĆ, Krležologija, III., Zagreb, 1989., 83.
HASANBEGOVIĆ, Muslimani u Zagrebu, n. dj., 413.
10
HR-HDA, fond 1521., Arhiv Hansa Helma (Hakija Hadžić).
9
100
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Slučaj Envera Čolakovića politička sjena ili represija nad književnikom
U svom iskazu Čolaković navodi da je on materijale o zločinima nad bosanskohercegovačkim muslimanima predao stanovitom dr. Schulthesu,
činovniku švicarskog poslanstva u Budimpešti, a pokušaj predavanja
istog materijala turskom poslanstvu je propao jer oni nisu imali povjerenje u njega.11 Njegove veze, kako govori u svom iskazu, sa Muhamedom Hadžijahićem, tada cenzorom u Glavnom ravnateljstvu za promičbu NDH, koji je 1941. ilegalno surađivao s NOP-om u Sarajevu, a od
jeseni 1942. i sa zagrebačkim vodstvom ilegalnoga komunističkog pokreta, nisu nikada potvrđene niti se Hadžijahić na to ikada osvrnuo.
Književnik i Čolakovićev prijatelj Alija Nametak tvrdio je također da je
razlog Čolakovićevog odlaska u Budimpeštu bio poziv novog veleposlanika NDH u Hakije Hadžića, koji nije znao mađarski jezik, Čolakoviću da preuzme ulogu tumača u veleposlanstvu.12
Kako piše u izvješću Ministarstvu vanjskih poslova NDH Čolaković
je stupio na dužnost u poslanstvu 24. rujna 1944. kao ugovorni činovnik
da bi na tom mjestu ostao do kraja veljače 1945. odnosno do mađarske
kapitulacije pred nadirućom Crvenom armijom. Nakon toga se vraća u
Zagreb gdje ostaje na raspolaganju Ministarstvu vanjskih poslova NDH.
Izvješća Poslanstva NDH u Budimpešti Zagrebu sačuvana su sasvim
fragmentarno u Hrvatskom državnom arhivu (prema nekim naznakama u
Arhivu nekadašnjeg Saveznog sekretarijata spoljnih poslova SFRJ – sada
Republike Srbije ta građa je bolje kompletirana). Ipak ostalo je sačuvano
Čolakovićevo izvješće MVP NDH za mjesece studeni i prosinac 1944.
godine.13 Treba reći da Čolaković dolazi u Mađarsku u specifičnom trenutku kada je ona kao država izgubila svaku suverenost jer je posljednjim
pokušajem 11. listopada 1944. dotadašnjeg mađarskog regenta admirala
M. Horthya da sklopi primirje sa Saveznicima (Sovjetima) propalo i Nijemci su posve preuzeli vlast u državi preko mađarske fašističke stranke
Strelastih križeva Ferenca Szalasija koji postaje novi mađarski premijer.
Mađarski Židovi koji su do tada izgubili mnoga prava sada bivaju
izloženi sustavnom istrebljenju, pri čemu je polovica od 200.000 Židova
iz Budimpešte postalo žrtve strašnog masovnog ubojstva.14 Čolaković
kao kulturni izaslanik nastupa s tendencijom obrane hrvatskih interesa
odnosno interesa NDH. U posjeti mađarskom ministarstvu prosvjete tra-
HR-HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, dosje broj 300351, Enver Čolaković.
12
Alija, NAMETAK, Sarajevski nekrologij, Sarajevo, 2004., 243-244.
13
HR-HDA, fond 1492., Poslanstvo NDH u Budimpešti, kut. 1. Izvještaj kult. i
nov. izvjestitelja ovog poslanstva za mj. XI i XII. 1944., 20. XII. 1944.
14
Laszlo, KONTLER, Povijest Mađarske, Zagreb, 2007., 388-389.
11
101
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Željko Karaula
žio je da se propagandni plakati na kojima je hrvatski državni teritorij
predstavljen kao predmet mađarskih aspiracija maknu te dobiva obećanje
da će Ministarstvo uskoro izdati jednu knjigu o Hrvatskoj. Eventualni dogovor oko suradnje zagrebačkog i budimpeštanskog sveučilišta spriječilo
je sovjetsko okruženje Budimpešte oko Božića 1944. kada se sva ministarstva evakuirana iz Budimpešte. Čolaković pokušava da uspostavi
suradnju između hrvatskih i mađarskih novina i radio-stanica (krugovala), pri čemu mu list „Osszetartas“ nudi suradnju i prostor za članke o
Hrvatskoj i organizaciji ustaškog pokreta, pri čemu moli MVP NDH da
mu takve članke pošalje, a da će ih on prevesti na mađarski jezik - što je i
učinjeno. U vrlo detaljnom izvješću o tadašnjem kulturnom životu u Mađarskoj ističu se i određene antisemitske invektive u ocjeni rada mađarskih kazališta, opera i zabavišta koje su prema Čolakoviću „svele
svoju djelatnost na jeftinu židovsku zabavnu profanu komediju i dekadentno bolestnu dramu, dok se zdrava mađarska nacionalna umjetnost
sve do zadnjih mjeseci jedva uspjela afirmirati na daskama budimpeštanskim (…)“. Na kraju je zaključio da političke prilike koje su se dogodile
u Mađarskoj odnosno „novi kurs“ da je povoljan za našu zemlju i da
kulturni rad usprkos teškim ratnim uvjetima ipak preživljava.15 Iz ovoga
izvješća se vidi da Čolakoviću sudbina budimpeštanskih Židova, koju je
morao primjetiti jer su se ubojstva događala tijekom dana pri čemu su
Židovi bacani i u Dunav, posve bespredmetna. No, sigurno je i to da u
izvješću ovakovog tipa MVP NDH koje je „židovsko pitanje“ riješilo
prije, o tome ne može ni biti mjesta. Naravno da je Čolaković bio svjestan i sudbine sarajevskih Židova prije toga, znao je kao i svi stanovnici
Sarajeva što se događa.
Potrebno je spomenuti u vezi ovog slučaja i jednu pozitivnu epizodu, nešto ranije krajem 1943. početkom 1944. godine, obitelj Čolaković skriva u svojoj kući malu židovsku desetogodišnju djevojčicu
Esteru Musafiju (rođ. 1933.). U svom iskazu koji je dala Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu poslije rata Estera udata Mrčarica, tada redovita profesorica Medicinskog fakulteta u Sarajevu i Nišu, rekla je: „Ja
sam bila kod prijatelja mojih roditelja, kod Vejsilbeg Čolakovića. Stanovao je na Koševu, u maloj prizemnoj kući, i imao je veliku baštu. Živeo
je samo sa ženom, sin se bavio pisanjem i živeo je u Zagrebu. Tu sam bila
sakrivena, nisam izlazila iz kuće i bašte oko pola godine.“16 Od početka
15
HR-HDA, fond 1492., Poslanstvo NDH u Budimpešti, kut. 1. Izvještaj kul. i
nov. izvjestitelja ovog poslanstva za mj. XI i XII. 1944., 20. XII. 1944.
16
http://elmundosefarad.wikidot.com/printer--friendly//mrcarica-estera (10. IV.
2018.)
102
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Slučaj Envera Čolakovića politička sjena ili represija nad književnikom
studenog 1944. saveznički zrakoplovi često bombardiraju Sarajevo jer su
tih dana kroz grad prolazili jaki sastavi njemačke vojske. Dana 7. studenog 1944. napadnuta su sarajevska naselja Alipašin Most i Butmir,
željeznički kolodvor i objekti oko zgrade Velike župe Vrhbosna. U tom
napadu stradali je nekoliko stotina ljudi, od toga samo 100 osoba stradalo
je u jednom skloništu (zvano Bratinska blagajna) jer je bomba velikog
kalibra probila prvi kat i uletjela u sklonište.17 U ovom napadu poginuli
su Čolakovićevi roditelji. Njegov prijatelj književnik Alija Nametak napisao je nekrolog njegovim roditeljima u listu „Novi Behar“ pri čemu je
opisao Vejsilbega kao popularnog u Sarajevu, čovjeka koji je vidio
mnogo svijeta i visokog društva, dok je njegova hanuma (supruga) Mađarica iz Budimpešte, koja je zbog njega prigrlila islam, bila ugledna
građanka grada.18 Nije poznato kada je Čolaković čuo za tu nesreću, ali
pouzdano znamo da je u veljači 1945. sudjelovao u utemeljenju Hrvatsko-mađarskog društva u Szombathelyu, te se nakon nekog vremena
vraća u Zagreb.19 Iz izvora nije posve jasno gdje je Čolaković prvi put
uhićen. Prema jednoj verziji uhićen je u Sarajevu kada je išao posjetiti
grob svojih roditelja te je nakon nekoliko tjedana transferiran u istražni
zatvor u Zagrebu, ili prema drugoj da je uhićen u Zagrebu. Uglavnom
završio je u logoru za ratne zarobljenike i civile u Maksimiru. Čolaković
je ovdje potkraj svibnja 1945. svjedočio jednoj nemiloj sceni. Naime,
primjetio je da načelnik sarajevske OZNE u društvu sa javnim tužiteljem
Jakovom Blaževićem posjećuje logor. Vireći „kroz škulju nedalekog zahoda“ kamo se sakrio svjedočio je potrazi sarajevskog šefa OZN-e za
osobama u logoru iz Sarajeva koje su počinile ratne zločine. Blažević je
primjetio jednog zatvorenika Vladimira Jurčića, poznatog sarajevskog
kulturnog djelatnika, pjesnika i književnika, koga je poznavao iz Gospića
gdje je ovaj od 1938. bio profesorom, da bi poslije 1941. bio prebačen u
Sarajevo. Prema Čolakovićevim riječima Blažević je nasrnuo na njega
bacio ga na tlo i rekao: „I ti si tu, brzo ćeš omastiti štrik“.20
17
Marica, KARAKAŠ-OBRADOV, Angloamerička bombardiranja Hrvatske u
Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 2003., 291-292.
18
Alija, NAMETAK, Merhum Vejsilbeg i Fatime-hanuma Čolaković, Novi
Behar, 16 (1944), br. 23-24., 387.
19
HR-HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, dosje broj 300351, Enver
Čolaković.
20
Dubravko, JELČIĆ, Pabirci s poprišta: članci, eseji, putopisi, Zagreb,
1999., 14. Nije poznato zašto je Blažević tako reagirao, očito je nešto znao o
Jurčićevom djelovanju u Gospiću 1938-1941. godine.
103
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Željko Karaula
Dana 6. srpnja 1945. javni tužilac grada Zagreba uputio je dopis
Zemaljskoj komisiji za ratne zločine da istraži „slučaj Čolaković“ koji je
optužen za kulturnu suradnju s neprijateljem, a koji je prema vlastitim
navodima u saslušanju naveo da je surađivao i pisao u nizu novina koje
su izlazile u NDH, poput „Novog Behara“, „Hrvatske misli“, „Osvita“ i
slično. Dana 11. srpnja Zemaljska komisija upućuje dopis tužiteljstvu u
kojem navodi da su, prema podacima kojima Komisija raspolaže, Čolakovićevi članci u spomenutim novinama „isključivo beletristička djela
bez vidljive političke tendence“.21 Dana 18. srpnja 1945. Čolaković je
izveden pred Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj te
optužen zbog vršenje dužnosti kulturnog izaslanika poslanstva NDH u
Mađarskoj, ali je postupak obustavljen u kolovozu 1945. temeljem Ukaza
o općoj amnestiji i pomilovanju za određena kaznena djela. Nakratko
ponovo biva uhićen u kolovozu, pa potom u rujnu 1946., ali prolazi bez
kažnjavanja.22
U novoj državi Čolakoviću je zabranjen književni rad, odnosno njegova djela se ne mogu objavljivati, stoga se prihvaća prevodilačkog rada
te jedno vrijeme bila zaposlen u Nakladnom zavodu Hrvatske. Kao
vrsnog prevoditelja s mađarskog jezika uzima ga u službu i Miroslav
Krleža u Leksikografski zavod, a da je cijenio i njegovo književno djelo
svjedoči o ovaj njegov razgovor sa svojom intimusom Enesom Čengićem
1973. godine. „Razumije se u muziku, preveo je majstorski niz libreta, a
tekstovi su mu sasvim solidni.“ Zanimljivo da Krleža šalje Čolakovićevu
knjigu „Legenda o Ali-paši“ koja je izašla u drugom izdanju 1970. godine, svom prijatelju i revolucionaru Rodoljubu Čolakoviću s pomalo
podrugljivom napomenom „Evo teme Bosne, bolje nego kod jednog
Tvog prijatelja…“ (misli na Ivu Andrića).23 Međutim, i ovo zaposlenje u
Zavodu je bilo kratkotrajno. Da li je tomu razlog što se otkrilo da nije
imalo diplomu ili pritisak službe sigurnosti nije dovoljno jasno. Uglavnom Čolaković sada uglavnom predaje u večernjim školama i podučava
učenike u svom stanu iz matematike i fizike, da bi pod stare dan završio
studij povijesti. Nametak piše da je „pušio kao turčin – što se rekne, a,
azab olmasun, volio je omaknuti i koje žestoko piće.“24
21
HR-HDA, fond 306., Zemaljska komisija za ratne zločine (ZKRZ), mikrofilm, Z-4265., 136/1945., kut. 687., Enver Čolaković.
22
HR-HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, dosje broj 300351, Enver Čolaković.
23
Enes, ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan. Balade o životu koji teče, Zagreb,
1986., 151.
24
NAMETAK, n. dj., 244.
104
CEEOL copyright 2018
CEEOL copyright 2018
Slučaj Envera Čolakovića politička sjena ili represija nad književnikom
Pod operativnu obradu sigurnosnih službi Čolaković ponovo dolazi
1958. godine kada je utvrđeno da je postao dio ilegalne grupacije zvane
„Hrvatska narodna zajednica“ pod vodstvom Mladena Bošnjaka (19121978.), nekadašnjeg pristaše ustaškog pokreta i tajnika u Ministarstvu
vanjskih poslova NDH, tada knjižničara na tadašnjem Farmaceutskom, a
zatim Strojno-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu i stanovitog Emila
Bohutinskog. Prema programu HNZ koji su tadašnji operativci snimili,
cilj organizacije bio je stvaranje hrvatske države „na cijelom hrvatskom
povijesnom i etničkom teritoriju“, da se u toj državi uspostavi demokratski ustavni poredak, da ta država radi na ekonomskom podizanju hrvatskog naroda i itd. Prema iskazu Bošnjaka službi sigurnosti Čolaković se
složio s programom HNZ dodajući samo neke primjedbe. Pripadnici te
grupacije širili su hrvatski emigrantski tisak, te pisali u emigrantskim
novinama. Grupa se nakon što su otkriveni posve pasivizirala.25 Kao član
Društva hrvatskih književnika Čolaković na plenumu 15. ožujka 1967.
daje svoj glas Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog
jezika.26
Nakon epizode s Bošnjakom i HNZ Čolaković opet dolazi 1969. pod
nadzor obavještajnih struktura koje mu prisluškuju telefon i poštu, zbog
njegovih veza s ljudima koji su okupljeni oko Hrvatskog književnog lista
(HKL) poput Zlatka Tomičića, Joje Ricova, Mihajla Maruševskog itd, a
istodobno iz vladajućih struktura CK SKBIH prema Hrvatskoj dolazi
zahtjev da se izraziti Hrvati-muslimani iz Hrvatske, poput Čolakovića,
spriječe u onemogućavanju procesa stvaranja nove nacije – Muslimana u
Bosni i Hercegovini. Čolaković umire 1976. godine u Zagrebu.
Trebalo bi dobro poznavati vrijednosti današnjeg hrvatskog društva i
njegovog pogleda u prošlost da bi se donijela odluka o Čolakovićevom
trgu u Zagrebu. Ja priznajem da ih ne poznajem dobro u ovom općem
višeglasju i pluralitetu (koji je naravno dobar i poželjan i „jedini mogući
pogled na svijet“), ali to je samo moja krivnja.
25
HR-HDA, fond 1561., SDS RSUP SRH, dosje Mladen Bošnjak.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967-1997., Zagreb, 1997., 150.
26
105
CEEOL copyright 2018