SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU ODSJEK ZA POVIJEST STUDIJSKA GRUPA: Povijest - Pedagogija KOLEGIJ: Etnogenetski procesi u prapovijesti AK. GOD. : 2015./2016. Ilirija pod prijetnjom Makedonije Studenti: Tomislav Farkaš Mentor: Igor Josipović, asist. Nemanja Spasenovski Osijek, 11. travnja 2016. Sadržaj 1. Uvodna razmatranja 1 2. Teritorij Ilira i granica Ilirije i Makedonije 2 3. Iliri i Makedonci do smrti Aleksandra Makedonskog 3 4. Iliri i Makedonci nakon Aleksandra Makedonskog 7 4.1. Prvi Makedonski rat (214.pr.Kr.-205.pr.Kr.) 8 4.2. Drugi Makedonski rat(200.pr.Kr.-196.pr.Kr.) i Treći makedonski rat(171.pr.Kr.-168pr.Kr.) 9 5. Zaključak 11 Popis literature 11 Sažetak: Kroz ovaj rad autori će objasniti kako je u literaturi došlo do stvaranja termina Ilirija te što on predstavlja. Bez toga je nemoguće analizirati ideju o prijetnji Makedonije prema Iliriji. Jedan od glavnih zadataka rada je sustavnom analizom recentne i relevantne historiografske literature odbaciti pretencioznu ideju o postojanju Velikog Ilirskog kraljevstva na teritoriju Zapadnog Balkana, samim tim i Ilirije. Samim odbacivanjem te ideje autori će dovesti u pitanje i postojanje homogenog ilirskog etnosa upravo interpretirajući odnose ilirskih plemena i Makedonskog kraljevstva. Kroz analizu sukoba i povremenih ratova u vremenu formiranja Makedonskog kraljevstva, kao glavne sile Balkanskog poluotoka, vidljivo je nejedinstvo ilirskih plemena kao i njihova nazadnost u odnosu na grčki civilizacijski krug. U vremenu vrhunca moći i najveće ekspanzije, koji je Makedonija doživjela pod Aleksandrom Velikim, sama činjenica da se ilirska plemena uopće ne spominju govori o nepostojanju želje za osvajanjem njihova teritorija od same Makedonije. Analiza Makedonskih ratova govori o formiranju početnih državnih ustrojstava pojedinih ilirskih plemena što nam govori da postoje etnogeneze ilirskih plemena, a ne etnogeneza Ilira kao homogene grupe. Makedonsko kraljevstvo će u Prvom makedonskom ratu uistinu i zauzeti jedan dio teritorija na kojem su obitavala neka ilirska plemena, no kao strateški cilj u većem vojnom pothvatu i na kratko vrijeme. Rimskom pobjedom u Trećem makedonskom ratu Makedonsko kraljevstvo nestaje s političke pozornice, a teritorij koji je ono obuhvaćalo, zajedno s teritorijem ilirskih plemena postaje sastavni dio Rimske Republike, kasnije i Carstva. Ključne riječi: Iliri, Makedonija, makedonski ratovi, Rimska republika, etnogenetski procesi  Uvodna razmatranja Iliri su se u historiografiju vratili krajem XIX. stoljeća kada se počinju sve više istraživati pomalo zaboravljena ilirska naselja i nekropole. Aleksandar Stipčević, Iliri, Školska knjiga, Zagreb, 1974. Tada se počinje konstruirati i teza o važnom i velikom narodu koji je dao i ime rimskoj pokrajini Iliriji. U skladu s takvim interpretacijama Georg Hahn prvi iznosi ideju u Albancima kao autohtonom narodu koji vuče porijeklo od antičkih Ilira. Time ja zacrtan pravac u historiografiji koji će težiti dokazati jednu etnogenezu Ilira(iskrivivši pri tom shvaćanje Plinijevih Illyrii proprie dicti) Pliny, Natural History in ten volumes, Harvard University Press, London, 1967., koja bi za posljedicu imala dokazivanje autohtonosti Albanaca, što će posebno doći do izražaja nakon Balkanskih ratova i nastankom države Albanije. U takvom razvojnom putu nastala je paradigma oko Velikog Ilirskog Kraljevstva ili Ilirskog Kraljevstva kao organizirane države predrimskih vremena Zapadnog Balkana. Arheolozi su je smještali u vrijeme jednog drugog velikog kraljevstva antičkog svijeta, Makedonskog. Tako je stvorena podloga za hipotezu o Iliriji pod prijetnjom Makedonije A. Stipčević, Iliri; John Wilkes, Iliri, Laus, Split, 2001; Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Svitava, Zagreb, 2002. Ipak, ako nam je postmoderna u povijesnoj znanosti donijela nešto dobro, onda je to povijesni revizionizam, jer iako prema njemu mnogi zaziru kao nečemu negativnom, bez njega smo osuđeni da bez kritičkog promišljanja prihvaćamo upitne povijesne paradigme kao konačne istine. Jedna od zadaća povjesničara je biti skeptičan i propitkivati autoritete, te donositi nove interpretacije činjenica kada je to potrebno. Smatramo da je područje Zapadnog Balkana u predrimskom vremenu, stavljeno u službu kreiranja nerealnih, ahistorijskih, priča, koje svoje mjesto mogu imati jedino u polju književnosti, nikako u historiografiji. Stoga je povijesni revizionizam znanja o ilirskim plemenima i više nego potreban, jer se diskurs o Ilirima mora odmaknuti i prestati biti u službi suvremenih naroda i nacija Zapadnog Balkana te, u duhu s gore rečenim, preći u službu Historiae proprie dicti. Teritorij Ilira i granica Ilirije i Makedonije Za shvaćanje prijetnje koju je Makedonija predstavljala Ilirima važno je prvo odrediti teritorij, u veoma nezahvalnom pojmu Ilirije, kojemu je Makedonija uopće predstavljala prijetnju. Naravno da određenje teritorija Ilira treba prvenstveno tražiti u antičkim piscima, no stava smo da je to jedan u najmanju ruku, nezahvalan posao koji proizlazi iz činjenice da pojam teritorija u Antici nije jednostavno odrediti, jer Antika ne poznaje granice kakve je društvo uspjelo konstruirati u XX. stoljeću. Slijedom toga teško je odrediti gdje počinje a gdje završava zemlja Ilira. Ponekad se može činiti na temelju starih izvora da postoji jedna veoma prostrana Ilirija, pogotovo ako je vjerovati Herodotu koji sredinom V.st.pr.Kr. prvi koristi termin „Illyrioi“ Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Svitava, Zagreb, 2002., str. 9. . Iz njegovih zapisa Illyrioi je omeđen na zapadu Jadranskim morem, na sjeveru ga omeđuje alpski masiv, Sava i Dunav, a najvažnije i vjerojatno najpreciznije određena, istočna granica ide do obale Morave i Vardara koji ga odvajaju od Trakije. Takav način opisivanja spomenutog prostora preuzeli su i kasniji pisci, Pseudo Skilak, Apijan, djelom i Erastoten i na temelju njih je izgrađena paradigma o Velikoj Kraljevini Iliriji. Zagovaraju je prvenstvno albanski arheolozi, Muzafer Korkuti, Selim Islami, Hasan Ceka i poneki drugi, usp. Aleksandar Stipčević, Iliri, Školska knjiga, Zagreb, 1974. str. 9-19. Usudimo se reći da da je takav Herodotov stav moguće doveo do kasnijeg rimskog imenovanja pokrajine Ilirkom, no ipak stava smo da je ona Ilirija koju bismo mogli uzeti kao politički subjekt u kontekstu prijetnje koju joj predstavlja Makedonija, svakako ograničena na jugoistočni dio Herodotovog Illyrioia koji je bio u izravnom dodiru s Makedoncima, ali i Tračanima, Epiranima i egejskim Grcima. Plemena koja su obitavala na tom području povremeno su imala poznate vladare poput Bardileja, Agrona i Gencija. P. Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, str. 49-76. Jedan od velikih problema razgraničenja ilirskih plemena i različitih grčkih kraljevstava nalazi se u činjenici da antički pisci nisu dobro poznavali područje sjeverozapadno od svojih granica. Najprihvatljivije opise do dana današnjeg nalazimo u Tukidida, koji jasno suprotstavlja gornju i donju Makedoniju, a upravo kod njega nalazimo temelje za definiranje granica Makedonije pod argeadskim bazilejima, koja nam je zanimljiva u kontekstu eventualne prijetnje Ilirima. Tukidid tako kaže „Valja, uistinu, Makedoncima pridodati Linkeste, Elime i druge narode koji nastavaju više predjele a saveznici su Makedonaca i njihovi podanici premda neki imaju svoje kraljeve.“ Tukidid II, 99,2, prema: P. Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, str. 25. Kako vidimo iz navoda spomenuti narodi nisu sastavni dio argeadske Makedonije, što će reći da oni čine tampon zonu između onih ilirskih plemena i onih Makedonaca koji nas zanimaju. Kako ne postoje zapisi o velikim bitkama, treba pretpostaviti da nisu postojali značajni sukobi oko teritorija između ilirskih plemena i Makedonaca u godinama formiranja Makedonskog kraljevstva. Do prvih značajnih sukoba doći će pojavom velikog makedonskog vladara Filipa II.(359.pr.Kr.-336.pr.Kr.) Usp. Nicholas Hammond, A History of Macedon Volume II: 550-336 B.C, Oxford University Press, Oxford, 1972.; Vasilij Struve, Dimitrij Kalistov, Stara Grčka, Izdavačko preduzeće Veselin Masleša, Sarajevo, 1962. koji je, kako već dobro znamo, podčinio sebi brojne narode, uključujući i dio ilirskih plemena. Izvori toga vremena nam govore 2 važne stvari, da postoji dio ilirskih plemena koji se svojevoljno pridružio Filipu, ali i dio koji s Atenjanima sklapa 356.pr.Kr. savez protiv Filipa, koji je vodio kralj Grabo. Iz navedenog valja zaključiti opet da Iliri nisu jedinstven etnos, već veliki broj različitih plemena različitih interesa, o čemu će kroz ovaj rad često biti govora. Iliri i Makedonci do smrti Aleksandra Makedonskog Iliri se kao narodi po prvi puta u zapisima iz grčke povijesti pojavljuju pred sam završetak prve faze Peloponeskog rata John Wilkes, Iliri, Laus, Split, 2001. str.129., o Peloponeskom ratu više u: V.Struve, D. Kalistov, Stara Grčka. Iz njega možemo saznati da je prije nego što je Atena doživjela poraz u Deliumu, 424. g.pr.Kr., Sparta poslala vojsku na čelu s Brasidom da pomogne makedonskom kralju Perdiki i drugim protivnicima Atene. Po staroj ratnoj logici, neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj, Spartanci su odlučili pomoći Makedoncima koji su se u datom trenutku našli u sukobu s Arhabejom, Bromerovim sinom, vladarom Lyncusa(Linkesta) Usp. N. Hammond, A history of Macedon Volume II: 550-336 B.C. Iliri se ovoj priči spominju kao plaćenička vojska, koju je Perdika iščekivao da se pridruži njegovim trupama u napadu na Arhabeja. Ipak Iliri su se okrenuli vladaru Linkesta što je dovelo do toga da Perdika odustane od napada i povuče svoju vojsku, a o dojmu koji su ostavili na Spartanace govori nam govor spartanskog zapovjednika koji bodri svoje ljude da bi im podigao moral: „Oni mogu preplašiti one s bujnom maštom, oni ulijevaju strah kad su u masi, njihova glasna rika je nepodnošljiva, a sjaj njihova oružja u zraku izgleda prijeteće. Ali kada dođe do pravog boja s protivnikom koji se čvrsto drži, oni nisu ono što izgledaju. Oni nemaju pravilnog reda, koji bi ih posramio ako napuste svoje položaje kada ih se pritisne. Njima su bijeg i napad jednako časni i ne polažu nikakav ispit hrabrosti. Njihov neovisni način ratovanja ostavlja izliku za svakoga tko hoće pobjeći“. J. Wilkes, Iliri, str. 130. Različiti autori navode dva epiloga ove nesuđene bitke. Wilkes tako kaže da su Spartanci i prije nego je Perdika odlučio povući svoju vojsku odlučili napustiti Makedonce i pri tom opljačkati njihove opskrbne linije, i dobar dio njihove zemlje pri povratku u Spartu J. Wilkes, Iliri, str. 129-132. S druge strane Hammond gledajući širu sliku smatra da upravo zbog Perdikine neodlučnosti za ulazak u sukob, Brasida odlučuje okrenuti leđa Makedoncima, povući svoju vojsku nazad u Spartu, jer to nije niti bio njihov rat, te onemogućiti svaki mogući potencijalni savez dvaju kraljevstava upravo pljačkanjem makedonske zemlje pri povratku u Spartu. N. Hammond, A history of Macedon Volume II: 550-336 B.C, str. 104-111. Koja god interpretacija da bila točnija, činjenica jest da Makedonci i Spartanci na kraju nisu stupili u savez, te da će Spartanci sami pobijediti u Peloponeskom ratu 403.pr.Kr. i nametnuti svoju hegemoniju bez izravne pomoći ostalih atenskih neprijatelja, pa tako i Makedonaca. Nesuđena Bitka kod Lyncusa u smislu Peloponeskog rata dakle nije imala veliki značaj, no možemo ju tumačiti u kontekstu ilirskog neprijateljstva prema Makedonskom kraljevstvu kao bitnu jer se radi o prvom izravnom sukobu ovih naroda. Ipak tek izgradnjom stabilnije zajednice među ponekim ilirskim plemenima, koje se desila paralelno s vladavinom makedonskog kralja Aminta III.(393pr.Kr.-370.pr.Kr.) Usp. Nicholas Hammond, A History of Macedon Volume II: 550-336 B.C, Oxford University Press, Oxford, 1972.; Vasilij Struve, Dimitrij Kalistov, Stara Grčka, Izdavačko preduzeće Veselin Masleša, Sarajevo, 1962. doći će do početka otvorenih sukoba i uzastopnih ratova, koji će se zapravo završiti tek rimskim osvajanjem i uništavanjem makedonskog kraljevstva nekih 2 stoljeća kasnije. Diodor Sicilski, iako s velike vremenske distance, piše tako o katastrofalnom napadu Ilira 393/2.pr.Kr.. : „Iliri koji su napali Makedoniju, istjerali su Aminta, Filipovog oca iz njegove zemlje. Napuštajući nadu da će se vratiti na prijestolje, on je narodu Olinta darovao svoju zemlju koja je graničila s njihovom. Neko vrijeme bio je izgubio svoje kraljevstvo, ali su ga ubrzo ponovo ustoličili Tesalci i vladao je dvadeset i četiri godine. Neki govore da je nakon protjerivanja Aminta nad Makedoncima dvije godine vladao Argej i da je Aminta povratio svoje kraljevstvo nakon tog razdoblja“. J. Wilkes, Iliri, str. 130 Diodor je vjerojatno slijedio grčkog onovremenog pisca Efora, koji je sam navodno bio dosta blizak makedonskom dvoru N. Hammond, A history of Macedon Volume II: 550-336 B.C, str. 170., stoga nema razloga sumnjati u njegove navode. Diodor prikazuje i gotovo identičan ilirski napad deset godina kasnije, što većina povjesničara ipak smatra pogrešnim udvajanjem istog napada. N. Hammond, A history of Macedon Volume II: 550-336 B.C. str.172.-175., J. Wilkes, Iliri, str. 131. Neovisno o potencijalnom drugom napadu, zna se i da su Iliri provalili u Epir 385/4.pr.Kr., a smatra se da je Dionizije Sirakuški bio taj koji ih je nahuškao na taj napad. Ova 2 ili 3 događaja smatramo da svakako potvrđuju neupitan razvoj ilirskih snaga na sjeverozapadnim krajevima makedonskog svijeta, no nisu dokaz jedinstva Ilira. Godine 370.pr.Kr. Aminta III. umire, iza sebe ostavlja 3 sina, Aleksandra, Filipa i Perdiku, a prijestolje će naslijediti najstariji Aleksandar. Tada kreće scenarij kojeg se ne bi posramili niti najsmjeliji pisci meksičkih telenovela jer u naredne 2 godine, Aleksandar će izručiti svoga brata ,Filipa, Ilirima kao jamstvo da ih neće napasti. Ipak pokrenuti će nešto kasnije invaziju na ilirske zemlje, a u njoj će smrtno stradati od ruke svog rođaka Ptolomeja. Najmlađi Aleksandrov brat svjedočivši ubojstvu, u osveti, odmah ubija Ptolomeja. Kako su svi očito zaboravili da su na putu u rat, doživjela je makedonska vojska katastrofalan poraz od Ilira, u kojemu je navodno stradalo „4000 vojnika, kao i sam Perdika“. J.Wilkes, Iliri, str. 131. Diodor nam u cijeloj toj priči ne govori kako je Filip uspio pobjeći od Ilira, no činjenica jest da je nakon ovog poraza postao kralj. Iliri su nakon spomenute bitke Makedoniju doveli blizu propasti, a Hammond smatra da bi to bio kraj Makedonije da su joj tada slabost prepoznali veći neprijatelji od Ilira, kao Peonci, Tračani, Halkiđani ili Atenjani. N. Hammond, A history of Macedon Volume II: 550-336 B.C. str. 224.–230. Na koji god način da se izvukao, Filip je ubrzo nakon fijaska makedonske vojske, proglašen kraljem, i već je u prvoj godini vladavine odnio dvije velike pobjede nad ilirskim plemenima, u čemu Wilkes vidi ključnu početku točku za kasnije uzdizanje Makedonije. N. Hammond, A history of Macedon Volume II: 550-336 B.C. str.231.-240. Usredotočio je zatim 359.pr.Kr. Filip ponovno sve svoje snage protiv Ilira. Upao je u njihovo područje sa 600 konjanika i 10000 pješaka i odbacio ponudu nepoznatog ilirskog vladara za ikakvim sporazumnim prekidom rata. Filip je tako proširio granice Makedonije sve do Ohridskog jezera. J.Wilkes, Iliri, str. 131.-134. Time je ostvario ono što je Perdika pokušao 60tak godine prije. Ubrzo nakon te bitke Filip se ponovno našao u sukobu s Ilirma, koji su 356.pr.Kr. u svojstvu saveznika Tračana i Peonaca, odlučili usprotiviti se rastućoj moći Makedonije. Papazoglu tvrdi da su samu anti-makedonsku koaliciju osmislili Atenjani s nadom da će uspjeti nadjačati Filipa. Prema: P. Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, str.60.-67. Makedonski kralj je ipak krajem iste 356.pr.Kr. odnio pobjedu nad koalicijom, čime je direktno podčinio Tračane i Peonce pod makedonsku vlast. No niti ovdje nije kraj Filipovim sukobima s Ilirima, Diodor bilježi da je 344/3: „Filip provalio u Iliriju velikom snagom i vratio se u Makedoniju natovaren ratnim plijenom“ Diodor, 16.69, 7, prema: J.Wilkes, Iliri, str.133. Još jedan zanimljiv detalj otkriva nam Didim, aleksandrijski tumač Demostenovih flipika, da je jedna od većih rana koje je Filip zadobio u ratnim pohodima upravo ona u pohodu na Ilire 339.pr.Kr. J. Wilkes, Iliri, str.133. Iz svih tih zapisa možemo vidjeti da su Makedonci veoma često ulazili u sukobe s Ilirima, sam Filip najmanje 4 puta, što Wilkesu služi za postavljanje teze o važnosti osiguranja ilirskog zaleđa. J. Wilkes, Iliri, str.131.-135. Ipak logično pitanje koje se nameće je zašto onda nije uspostavio vlast i podčinio te Ilire, na jednak način kao i spomenute Tračane i Peonce, čime bi neupitno lakše kupio mir i još lakše osigurao spomenuto zaleđe? Smatramo da rješenje ovog pitanja možemo pronaći u drukčijem pogledu na samu paradigmu o Ilirima. Ako prestanemo gledati na Ilire kao na jedinstven etnos, onda je sasvim logičan veliki broj sukoba koje s njima ima Filip, jer se radi o odvojenim sukobima, protiv različitih plemena, koje grčki pisci u nepoznavanju njihove etnogeneze sve svrstavaju u istu kategoriju Ilira vodeći se slavnim Herodotom i njegovom Illyrioi. U svakom slučaju pred kraj svoje vladavine Filip počinje spremati veliki pohod na Perziju, a svog mladog sina Aleksandra šalje u svrhu uvježbavanja vojničkog talenta u pohod kroz sjeverni Balkan. Nicholas Hammond, Frank Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167, Clarendon Press, Oxford, 1988. str. 15.-37. Tada početkom 335.pr.Kr. umire Filip, Aleksandar to saznaje te se odlučuje vratiti u kraljevstvo. Vijest o Filipovoj smrti došla je i do Ilira i Dardanaca koji odlučuju preduhitriti Aleksandra i napasti Makedoniju dok je on na pohodu. Justin o tome piše :“Iliri, poneki Tračani , Dardanci i druga barbarska plemena sumnjive i nevjerne prirode, koje se nije nikada moglo držati na uzdi na bilo koji način, ako bi se pobunila u isto vrijeme, odlučiše se na djelovanje.“ Justin, 11.1, 6, prema: J.Wilkes, Iliri, str.135. Do bitke je došlo negdje u Dasaretiji, ravnici južno od Ohrida, a zapisi o njoj dolaze od Arijana, koji tvrdi da je Aleksandar bez većih problema porazio brojčano jaču vojsku, preplašivši i nadmudrivši protivnika svojom taktičkom uvježbanošću J. Wilkes, Iliri, str. 134.-137.. S obzirom da je Aleksandrova taktička genijalnost došla do izražaja u kasnijim bitkama protiv Perzijanaca, nemamo razloga sumnjati u Arijanove zapise o ovoj bitci. Aleksandar više neće dolaziti u sukobe s Ilirima, jer nedugo zatim 334.pr.Kr. krenut će u pohod na Perziju, u kojemu će steći svu svoju slavu, no i tragično preminuti u Babilonu 323.g.pr.Kr. Kraljevstvo je u Peli u svojstvu svojevrsnog regenta vodio Antipater. Iz tog vremena nemamo zapisa o ikakvim sukobima između Ilira i Makedonije. N. Hammond, F.Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167, str.40 Ovo prvo, gotovo stoljeće, ratovanja Ilira s Makedonijom dovelo ih je u izravan i trajan dodir s grčkim svijetom. Pod pretpostavkom da je ikad postojalo nekakvo značajnije kraljevstvo nekog od ilirskih plemena ono je smatramo nesumnjivo moglo nastati tek nakon njihova upoznavanja s klasičnim grčkim svijetom. Ipak činjenica da je vrlo malo znakova iz vremena rimskog osvajanja spomenutih krajeva koji potvrđuju bilo kakav razvitak urbanog društva na teritoriju Ilira sugerira da Ilire moramo promatrati isključivo u kontekstu prapovijesnih kultura, dakle raslojenih plemena koja poznaju rodovsku aristokraciju, što je u skladu s tezom koju smo iznijeli o nepostojanju jedinstvenog ilirskog etnosa. Iliri i Makedonci nakon Aleksandra Makedonskog Nakon Aleksandrove smrti, 323.pr.Kr. njegovo carstvo podijeljeno je na 4 dijela, matične zemlje, naslijedio je spomenuti regent Antipater, koji je vlast prepustio svom sinu Kasanderu, koji je začetnik Antipatridske dinastije. Nakon njegove smrti 297.pr.Kr. Makedonija upada u građanski rat u kojemu će ostati do smrti Aleksandra V. 294.pr.Kr. kada će na vlast doći dinastija Antigonida koja je već vladala u dijelu Male Azije i sjeverne Sirije. Oni će vlast u Makedoniji držati sve do rimskog osvajanja nakon bitke kod Pidne 168.pr.Kr. Usp. N. Hammond, F.Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167, Skupina autora, Istorija na makedonskiot narod, Knjiga I, Institut za nacionalna istorija, Skopje, 1969. Istovremeno na teritoriju naseljenom ilirskim plemenima počinju se formirati i uzdizati plemena s početnim oblicima političkog poretka. Najpoznatiji takav primjer jest uspon sile utemeljene na Ardijejcima, jednom od ilirskih naroda, koji su bili strateški povoljno smješteni da bi mogli iskoristiti unutarnje sukobe koji su potresali Makedoniju nakon smrti Aleksandra Velikog. Jedan od vođa Ardijejaca kako navodi Apijan: „Agron sin Pleuratov, je bio vladar dijela Ilirije koji graniči s Jadranskim morem, nad kojim su imali vlast Pira i njegovi nasljednici. Kasnije je on osvojio veliki dio Epira, a također i Korkiru, Epidamno i Pharos jedan po jeda i u njima uspostavio posade“ J. Wilkes, Iliri, str.170 Iako Apijan ne spominje Makedoniju, Agron je vodio Ardijejce između 250.pr.Kr. – 231.pr.Kr, dakle u vremenu u kojemu neupitno Epir sastavni dio Makedonije, što znači da osvajajući veći dio Epira ustvari zauzima teritorij Makedonije. Nažalost zapisi o eventualnim ratovima „su sporadični, ili češće nepostojani“ J. Wilkes, Iliri, str.172., što ne treba čuditi s obzirom da su se na vanjskopolitičkom planu događale puno važnije stvari od lokalnog sukoba ilirskih plemena i Makedonaca. Govorimo o vremenu velike ekspanzije Rimljana po Apeninskom poluotoku, koju su Makedonci kroz Pira, epirskog kralja pokušali spriječiti 279.pr.Kr. Više u : Miroslava Mirković, Istorija rimske države, JP Službeni glasnik, Beograd, 2014. str.125.-131; Nikolaj Maškin, Istorija starog Rima, Naučna KMD d.o.o., Beograd, 2005. str.103.-109. Naravno bitka kod Askula, poznata po čuvenoj Pirovoj pobjedi je uvelike oslabila vojnu moć Epira, time i Makedonije. Iliri su navodno imali i brojne uspjehe kada je zapovjedništvo nad Ardijejcima prešlo na Teutu, čija je mornarica prema Hammondu napala čak Elidu i Meseniju na Peloponezu. N. Hammond, F.Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167 Makedoniji tog vremena trebalo je vremena da se konsolidira nakon Aleksandrove smrti, sposobnog vladara dobit će tek u Antigonu III Dosonu(239.pr.Kr.-221.pr.Kr.) N. Hammond, F.Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167 koji je prema Justinu bio „odličan ratnik ali i diplomat“ J.Wilkes, Iliri, str. 181. Povratio je kontrolu nad Epirom i Drugom Ahajskom ligom Usp. V.Struve, D. Kalistov, Stara Grčka, str.428.-469. i ponovno zavladao Peloponezom nakon bitke kod Selasije 222.pr.Kr.,postavši prvi i jedini vojskovođa koji je sa svojom vojskom ceremonijalno ušao u Spartu. N. Hammond, F.Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167, str.189. Makedonija je ponovno postala dominanta sila, a polako će početi ulaziti u sukobe s Rimskom Republikom. U ovom periodu kada govorimo o prijetnjama Ilira prema Makedoniji, Rim postaje neizostavan faktor. Tako kroz tri makedonska rata(214.pr.Kr.-168.pr.Kr.) između Makedonije i Rima možemo pratiti ulogu ilirskih plemena i prijetnju koju im predstavlja Makedonija, jer kroz prva 3. brojni sukobi će se dogoditi što na teritoriju Ilirije, što između ilirskih plemena i Makedonaca. Prvi Makedonski rat (214-205) Makedonski ratovi su bili serija sukoba između Rimske Republike i njezinih grčkih saveznika te Makedonskog kraljevstva i njihovih saveznika. Više u: Miroslava Mirković, Istorija rimske države, JP Službeni glasnik, Beograd, 2014. str.148.-196; Nikolaj Maškin, Istorija starog Rima, Naučna KMD d.o.o., Beograd, 2005. str.127.-155. Njihov epilog je bio kontrola Rima nad gotovo cijelim istočnim Mediteranom. U kontekstu odnosa Makedonaca i Ilira važni su nam Prvi, Drugi i Treći makedonski rat pa ćemo se pozabaviti njima, dok su ostali sukobi u sklopu makedonskih ratova za ovo pitanje nevažni. Prvi makedonski rat je službeno započeo 214.pr.Kr. kada je makedonski kralj Filip V sklopio savez s Hanibalom u vrijeme Drugog punskog rata Više u : Miroslava Mirković, Istorija rimske države, JP Službeni glasnik, Beograd, 2014. str.148.-196; Nikolaj Maškin, Istorija starog Rima, Naučna KMD d.o.o., Beograd, 2005. str.127.-155.. Zato ga i valja promatrati odvojeno od ostalih makedonsko-rimskih sukoba, koji su se vodili isključivo iz rimskih interesa prema Peloponezu. Filip V je prepoznao rastuću moć Rima, i smatrao je da zajedno s Hanibalom može smiriti Rimljane. Plan je bio izgraditi dobru vojsku s naglaskom na mornaricu, te prijeći preko današnje Dalmacije i s Hanibalom se naći na Apeninskom poluotoku u zajedničkom napadu na Rim. Da bi to ostvario morao je proći teritorij koji su nastanjivali Iliri, što su Rimljani pravovremeno prepoznali i znajući da bi teško izvojevali pobjedu nad zajedničkom kartažansko-makedonskom vojskom nahuškali su Ilire da pruže otpor makedonskoj vojsci. Filip je odlučio Ilire napasti svojom mornaricom, što nam govori da se ponovno vjerojatno radi o Ardijejcima, te je zauzeo Oricum na rijeci Aous, današnja Vjose u Albaniji, te je krenuo uzvodno na Apolloniu. Rimljani su Ilirima u pomoć poslali legiju iz Brundisiuma koja je uz pomoć Ilira bez velikih problema preotela Oricum. Prema Liviju, Kvint Nevije Krista je poveo oko 2000 ljudi u pomoć Apolloniji te zajedno s Ilirima izvojevao veliku pobjedu nad Filipovom vojskom. Filip se vratio u Makedoniju ne s velikim ljudskim gubicima, no izgubio je cijelu mornaricu. J. Wilkes, Iliri, str. 196.-220. Literatura se razilazi u stajalištima što se dogodilo s brodovljem koje su Rimaljani zaplijenili, jesu li ga ostavili sebi ili Ilirima. J. Wilkes, Iliri, str. 196.-220. Kako god da se to rasplelo, u našem kontekstu je nevažno, jer Filip će već s kraja 213. iznova krenuti, ovaj puta samo kopnenom vojskom u osvetu i zauzeti veliki dio teritorija čak s izlazom na Jadransko more u Lissusu. Smatramo da je tim zauzeo južni dio Herodotovog Illyrioia i time proširio Makedonsko kraljevstvo do Jadranskog mora. Tome u prilog može govoriti činjenica da su u tom trenutku Rimljani malo promijenili svoju politiku. Odustali su od nekakve invazije preko Jadrana, te se okrenuli diplomaciji i pokušaju sklapanja savezništva s nekim grčkim kraljevstvima, koja ili su bila neovisna od Filipa, ili nisu bila sretna s Makedonskom hegemonijom. N. Hammond, F.Walbank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167 Epilog svega je da je Filip u proljeće 210.g.pr.Kr u potpunosti povukao svoju vojsku s novoosvojenog teritorija zbog ratovanja na Peloponezu, te da su prema pisanju antičkih pisaca Iliri veoma brzo povratili, uz pomoć Rimljana svoja uporišta. Makedonska vojska se više nikada neće naći tako blizu Jadranskog mora. Kako je i Hanibalova prijetnja stišavala, Rim je polako postajao gospodar Sredozemlja, a 205.pr.Kr. formalno je završen Prvi makedonski rat potpisivanjem mira u Phoeniki u Epiru. M.Mirković, Istorija rimske države, str.148.-196 Drugi Makedonski rat(200.pr.Kr.-196.pr.Kr.) i Treći makedonski rat(171.pr.Kr.-168.pr.Kr.) Drugi makedonski rat izbio je nakon što je Filip odlučio osvetiti se grčkim gradovima koji su postali rimski saveznici, jer nije vjerovao da će Rim poduzeti bilo kakvu intervenciju. Filip je očito postao svjestan da prodor prema Jadranu ne odgovara Rimljanima, no smatrao je da pokušaj uspostavljanja velikog kraljevstva na jugu Balkana neće uznemiriti Rim. Povijest nam pokazuje da se ipak prevario, izvršivši napad na Rhodos i Pergamon oni su pozvali svoje saveznike Rimljane u pomoć. Zlobnici bi mogli reći da su tim pozivom osudili grčke zemlje na potpunu propast u kontekstu neovisnosti, jer dobro znamo da su Rimljani poziv u pomoć očito shvaćali kao poziv na osvajanje. Rimljani su zanimljivo svoje legije iskrcali negdje kod već spominjanog Lissusa, što mnogi tumače kao bitno za shvaćanje kome pripada Ilirija? J. Wilkes, Iliri, str. 196.-220, Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u Antici do cara Dioklecijana, Leykam, Zagreb,2009. str.105.-113. , želeći tako dokazati da je Rim već tada zauzeo Ilirsko kraljevstvo. Autori smatraju to veoma nevažnom činjenicom koja se može interpretirati puno jednostavnije, ako znamo da Rimljani nisu voljeli bitke na moru, već kopnene, onda je jasno da će što kraćim putem htjeti prebaciti svoje legije na Balkanski poluotok. Geografija nam govori da je Jadransko more najuže upravo na potezu između Apeninskog poluotoka i današnje Albanije. Iskrcavši svoje legije krenuli su u pohod na Makedoniju i u bitci kod Kinoskefala u Tesaliji rimska vojska je 197.pr.Kr. pobijedila makedonsku. Mirovni ugovor je potpisan prema rimskim uvjetima, a rimska vojska je ostala utaborena u Korintu, Haliksu i Demetrijasu. Ilirska plemena se u Drugom makedonskom ratu spominju veoma rijetko, poneka na strani rimskih saveznika, a druga kao makedonski saveznici. J. Wilkes, Iliri, str. 196.-220 Treći makedonski rat uslijedit će 15 godina nakon drugog, kada je Filipov sin, Perzej, odlučio povratiti slavu makedonskog kraljevstva. Zanimljivo je svakako da je on većinu ilirskih plemena uspio pridobiti na svoju stranu u ovom ratu, pa se tako Treći makedonski rat preklapa s Trećim Ilirskim ratom Više u: R. Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u Antici do cara Dioklecijana, str.105-113. Ilirska plemena i Makedonci se nisu dobro proveli, labeatski vladar Gencije je poražen 168.pr.Kr. , a Perzej krajem iste godine u bitci kod Pidne. Epilog rata je bio ukidanje Makedonskog kraljevstva koje je podijeljeno na 4 prefekture, a Rimljani su iste godine osnovali provinciju Illyricum koja je zauzimala gotovo identične krajeve koje je Herodot opisao kao Illyrioi. Rim je tako došao u posjed onog što danas nazivamo Jugoistočna Europa, naslijedivši tako drevnu Grčku civilizaciju koja će neupitno utjecati na daljnji razvoj Rima. M.Mirković, Istorija rimske države, str.148.-196 Smatramo da niti jedno od ilirskih plemena neće imati sličan utjecaj, točnije nikakav, na razvoj Rimske republike ili kasnije Carstva, što također može djelomično dokazivati nepostojanje nekakvog zajedničkog ilirskog etnosa. Slažemo se da Rim neće dominirati istočnim Jadranom sve do 1.stoljeća, o čemu govore brojni sukobi na tom teritoriju, no i tu činjenicu možemo interpretirati kao nemogućnost barbarskih plemena da prihvate veoma uređen rimski sustav, a ne kao borbu za samostalnost u uvodu spomenutih Illyrii proprie dicti. Opisi i potezi ilirskih plemena upravo u makedonskim ratovima mogu biti konačan dokaz nepostojanja Ilirskog kraljevstva, a svakako su dokaz nepostojanja bilo kakvih pretenzija Makedonskog kraljevstva na teritorij južnog Herodotovog Illyrioia. Ono je tijekom svoje kratke povijesti bilo orijentirano na jug Balkanskog poluotoka, a pojavom Filipa i Aleksandra na bogata istočna dugopostojeća i stara, carstva. Zaključak Ilirija kao politička cjelina u predrimskom vremenu nije postojala, možemo ju gledati jedino kao geografsko određenje teritorija kojeg antički pisci nisu dobro poznavali. Zbog toga su narode koje su živjeli na tom teritoriju prozivali Ilirima, ne željevši pri tome dokazati njihovu homogenost. Upravo zbog odnosa kakvog su imali prema barbarskim plemenima nisu si dali truda da bi bolje istražili brojne etnose njihove Ilirije. Gledajući tako Iliriju kao strogo geografski pojam, Makedonija nikada nije predstavljala prijetnju cijeloj Iliriji, već samo onom graničnom dijelu Ilirije i Makedonije, dakle Jugoistočne Ilirije. Ratovali su često no pretenzije za zauzimanje ilirskog teritorija Makedonci nikada nisu imali. Tek kratke 2 godine u sklopu Prvog makedonskog rata makedonska vojska će okupirati teritorij današnje Albanije, samo kao privremenu polaznu točku u planu za napad na Rim do kojega nikad neće niti doći. Kako smo u uvodu naveli smatramo da je historiografski diskurs o Ilirima na granici historije i književnosti, naginjući drugome, stoga smatramo važnim nova istraživanja te interpretiranja i brojnih ostalih tema vezanih za predrimsko razdoblje Jugoistočne Europe, kada su ova područja naseljavala ilirska plemena. Popis literature: Cabanes, Pierre, Iliri od Bardileja do Gencija, Svitava, Zagreb, 2002. Hammond, Nicholas, A History of Macedon Volume II: 550-336 B.C, Oxford University Press, Oxford, 1972. Hammond, Nicholas, Walbank, Frank, A History of Macedonia, Vol. III: 336–167, Clarendon Press, Oxford, 1988 Maškin, Nikolaj, Istorija starog Rima, Naučna KMD d.o.o., Beograd, 2005.. Matijašić, Robert, Povijest hrvatskih zemalja u Antici do cara Dioklecijana, Leykam, Zagreb,2009. Mirković, Miroslava, Istorija rimske države, JP Službeni glasnik, Beograd, 2014. Plinije, Natural History in ten volumes, Harvard University Press, London, 1967. Stipčević, Aleksandar, Iliri, Školska knjiga, Zagreb, 1974. Struve, Vasilij, Kalistov, Dimitrij, Stara Grčka, Izdavačko preduzeće Veselin Masleša, Sarajevo, 1962. Wilkes, John, Iliri, Laus, Split, 2001. Zagorin, Perez, Thucydides: an Introduction for the Common Reader, Princeton University Press, Princeton, 2015. 15