Kristijan Kuhar

A Dio nella propria lingua. La tradizione della liturgia romana nella lingua slava ecclesiastica croata

"A Dio nella propria lingua. La tradizione della liturgia romana nella lingua slava ecclesiastica croata" -
"To God, in our own language. The Roman Liturgy in the Croatian Church Slavonic language and the Glagolitic script"
Roma - Rome, 13. 11. 2018.
Pontificio Istituto Orientale, Roma

Međunarodni znanstveni skup "Rimski brevijari od 13. stoljeća do Tridentskoga sabora: jezik, pismo, tekst, slika, fukncija, ustroj
Sažetak

Roman Breviaries from 13th Century to the Council of Trent: Language, Script, Text, Image, Function, Structure
Abstract

Th e Franciscans of the Th ird Order are direct successors of the Glagolitic tradition of SS Cyril and Methodius in Croatia. From its beginning, this monastic community has been
using the Glagolitic script and Croatian Church Slavonic idiom for liturgical and administrative purposes. The preserved Glagolitic monuments in the archives of tertiary monasteries
are witness to the unbroken five centuries old Glagolitic tradition. Th is paper will be showcasing the variety of the content of the tertiary Glagolitic production – the preserved
cultural heritage writt en with Glagolitic letters.

Hrvatski franjevci trećoredci od osnutka svoje redovničke zajednice nose naziv glagoljaši i po tome su kroz neprekinutu povijest bili prepoznavani u Crkvi u Hrvatskoj i Europi. Kao redovnička zajednica koja je njegovala crkvenoslavenski jezik u liturgiji te rabila glagoljicu u svakodnevnoj službenoj i privatnoj korespondenciji, bila je aktivna i u poučavanju glagoljskog pisma i crkvenoslavenskog jezika. Povijest bilježi imena nekoliko fratara koji su se posebno istaknuli kao učitelji glagoljice, vrijedni pisci glagoljskih kodeksa i priređivači liturgijskih knjiga. U ovome izlaganju istaknut ću imena i djela onih koji su zadužili Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša i hrvatsku povijest općenito svojim radom te prikazati kako je njihov rad prepoznat u širem crkvenom kontekstu.

The roots of venerating Jerome as a saint of the Western Roman Church go back several centuries after the saint’s death (†420). Although his commentaries on the Holy Scriptures and his translations were used throughout the Middle Ages, his veneration began to spread only in the 13th century. The oldest mentions of Jerome’s holiness can be found in Frankish martyrologies and sacramentaries from the 7th and 8th centuries, which came to Rome and became part of the Catholic Church’s Roman Rite liturgy. In the 13th century, St Jerome’s cult started to develop and his “canonization” within the Roman Church began. During the Renaissance, Jerome’s saintly qualities become a model for the Church. Since then, he has served as a role model to penitents, hermits, and intellectuals, and saintly epithets in liturgical texts refer to him as a confessor of the faith, a priest, and a Doctor of the Church. This paper researches the origin, development, and spread of the veneration of St Jerome in the Western Church by analysing liturgical sources, mass formularies, and martyrologies, pointing to changes in
the acceptance of Jerome’s saintly qualities throughout the Middle Ages and
Early Modern Period.

Liturgijski tekstovi crkvenoslavenskih sakramentara (Kijevski listići, Bečki listići, tzv. Sinajski misal – Sin. Slav. 5N i dr.) ranoga razdoblja crkvenoslavenske rimske liturgije (od 9. do 14. stoljeća) pripadaju po svojem tekstološkom i euhološkom sadržaju rimskomu obredu. Riječ je o euhološkim tekstovima koji imaju liturgijsku funkciju: priređeni su i napisani za slavlje euharistije (mise), a sačuvani su u liturgijskoj knjizi nazvanoj sakramentar, odnosno misal. Rimska tekstološka liturgijska tradicija na latinskom jeziku prisutna u srednjovjekovnim sakramentarima dijeli se na dvije grane: gelazijevsku i grgurovsku, koje su se u sjevernoj Italiji i prekoalpskim zemljama (od Akvileje do Salzburga) miješale stvarajući novu tekstološku tradiciju, tzv. gelazijevsko-grgurovske sakramentare koji su korišteni na tom području. Ovaj rad donosi istraživanje povijesti crkvenoslavenske rimske liturgije te povijesno-komparativnu analizu latinskih tekstova rimskoga obreda iz dostupnih izvora l...

Il culto liturgico di san Ludovico IX (Luigi IX), re di Francia inizia dopo la canonizzazione avvenuta nel 1297 nella Francia. Nella tradizione liturgica romana durante il Medio Evo s’intrecciano i diversi uffici liturgici in onore a san Ludovico IX, re. Annoverato tra i santi dell’Ordine Francescano, san Ludovico riceve memoria e ufficio nei diversi breviari della redazione francescana. Tra di essi si trovano anche i breviari glagolitici croati scritti dopo la riforma liturgica francescana nel secolo XIII, e diffusi alla costa orientale dell’Adriatico. In questo lavoro sara presentato il culto di san Luigi nell’area glagolitica croata, la presenza della memoria liturgica di “San Ludovico IX re” nei calendari e santorali dei breviari glagolitici croati come anche il contributo della paleoslavistica e medievalistica croata alla celebrazione dell’Anno di San Ludovico IX, patrono del Terz’Ordine regolare di San Francesco. Ne sara illustrato in quali breviari e presente la memoria di sa...

BOTICA, Ivan-KUHAR, Kristijan. St. Jerome in the Heritage and Tradition of the Old Church Slavonic Liturgy. The figure of St. Jerome had left traces in the history of Old Church Slavonic Liturgy and places where the Roman Rite in the Old Church Slavonic Language was celebrated. From 13th century St. Jerome became the Patron saint of Croatian Glagolitism due to the developed cult of his sainthood. During the Pontificate of Pope Innocent IV, Glagolitism was enculturated into the Catholic Church in such a manner that it was placed under the patronage of Saint Jerome. This refers to a spiritual culture from Croatian territory, whereby the Roman Rite could be performed in the Church Slavonic language with exclusive use of the Glagolitic script. Through this act, Saint Jerome became the author of the Glagolitic script and protector of the Roman Rite in Church Slavonic. Earliest records of reverence of Saint Jerome have been found on Glagolitic territory, dated to the period even before Glagolitism was enculturated into the Roman Catholic world, in continental Istria in particular, which was considered Saint Jerome's homeland. The worship of Saint Jerome enhanced in the Humanism and Renaissance period, when the Croats started regarding Saint Jerome as their national saint, reflected in Croatia by numerous monasteries, churches, chapels and altars erected in his honour. The worship of Saint Jerome is also evident in numerous Croatian Glagolitic missals and breviaries containing liturgical services honouring Saint Jerome. This paper explores the extent to which Saint Jerome was worshipped in the heritage and tradition of Glagolitic liturgical manuscripts, which are typologically classified as liturgy books »according to the use of the Roman Curia«.

Bula o uspostavi Varaždinske biskupije sv. Ivana Pavla II. započinje riječima "Claroroum sanctorum Methodii et Cyrilli praestantem operam commenmorantes…" te time podsjeća na djelo spomenutih svetaca na ovim prostorima. Pitanje na koje hrvatska medievistika i paleosla-vistika još nisu dale odgovora jest: Je li na području sjeverozapadne Hrvatske, odnosno današnje Varaždinske biskupije, bilo ukorijenjeno glagoljaštvo kao kulturna i duhovna sastavnica crkve-nog i društvenog života i u kojem vremenu? Tema je to koja se provlači kroz sporadična istra-živanja u posljednjih nekoliko desetljeća, ali uvijek završi u slijepoj ulici jer nedostaje interdis-ciplinarnog pristupa toj tematici. Autor u ovome radu, kraćim prikazom, upućuje na moguće tragove koji bi mogli dati odgovor na pitanje postojanja glagoljice i glagoljaštva na području današnje Varaždinske biskupije. Ključne riječi: hrvatsko srednjovjekovlje, sveti Ćiril i Metod, glagoljica, glagoljaštvo, Varaždin. Uvod Temelj hrvatske kulture nalazi se u tropismenoj i trojezičnoj pisanoj kulturi, koja je Hrvate od srednjega vijeka do današnjice ubrajala u krug europskih zemalja s razvijenom kulturom. Temelj hrvatske pismenosti, pored latinične i hrvatsko-ćirilične, svakako je ona glagoljska. U su-vremenoj je medievistici i paleoslavistici prihvaćeno, na temelju sačuvanih liturgijskih izvora, da je glagoljica i glagoljaštvo 1 ukorijenjeno na području Istre, Kvarnera te Dalmacije i Like. Međutim, poznato je da se glagoljskim pismom pisalo i na području Zagrebačke biskupije, u Ozlju i okolici te na prostorima koji su dolazili do praga samog Zagreba. O glagoljskoj pismenosti na području sjeverozapadne Hrvatske, gdje je 1997. godine uspostavljena Varaždinska biskupija sa središtem u gradu Varaždinu, dosad nije bilo istraživanja. Prostor sjeverozapadne Hrvatske u povijesti je, kao i danas, omeđen geografskim i društvenim cjelinama: Zagorjem, Međimurjem i Podravinom. Takve su bile i povijesne prilike koje su obilje-žile te prostore u vremenu kada se glagoljica i starocrkvenoslavenski jezik pojavljuju na sceni srednje Europe. Ipak, neposredna blizina srednjovjekovnih kneževina Panonije i Moravske taj prostor sjeverozapadne Hrvatske svakako stavlja u krug mogućeg djelovanja svetih Konstantina Ćirila i Metoda i njihovih učenika, barem u jednom kraćem razdoblju povijesti.

Hrvatskoglagoljski brevijari sadrže obiman korpus biblijskih i liturgijskih tekstova koji su pre-pisivanjem (i kasnije tiskom) prenošeni iz jednoga u drugi brevijarski kodeks od 13. stoljeća do 1561. godine. Istraživanje je hrvatskoglagoljskih brevijarskih tekstova tijekom 20. stoljeća donijelo vrijedne rezultate u području povijesti jezika, transmisije tekstova i njihove povezano-sti te paleografije. Znanstvenim centrom izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo istraživanjima se hrvatskoglagoljskoga brevijara pristupilo i sa stajališta raščlambe njegova liturgijskog sadržaja. Ovim se radom donosi pregled dosadašnjih istraživanja te poticaji koje različiti autori iznose u pogledu smjerova suvremenih i budućih liturgijskih istraživanja. U središnjem se dijelu rada iznose rezultati proučavanja strukture i sadržaja Drugoga beramskog brevijara koji mogu utje-cati na oblikovanje kriterija i za istraživanje drugih hrvatskoglagoljskih brevijara. K lju čn e r iječi: glagoljaštvo, brevijar, Drugi beramski brevijar, povijest liturgije 1. HRVATSKOGLAGOLJSKI BREVIJARI I NJIHOV SADRŽAJ Liturgijske knjige pisane i tiskane glagoljicom na hrvatskome crkveno slavenskom jeziku sadrže bogatu tradiciju koja potječe iz 9. stoljeća te se u kontinuitetu održala na hrvatskim prostorima do 20. stoljeća. Vrijedna filo-loška, povijesna i književna istraživanja koja se objedinjuju u paleoslavistici, otkrila su i obradila na desetke cjelovitih rukopisa zapadne, rimske liturgijske tradicije koja se očuvala na prostorima istočnog Jadrana, te sporadično i u sre-dišnjoj Hrvatskoj. Govorimo li o liturgijskim rukopisima pisanim glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, redovito se zaključuje da je riječ o misalima i brevijarima koji se tipološki mogu usporediti s latinskim misalima i brevijarima rimskoga obreda. I nakon otkrića tiska, koje je bilo vezano uz la

The liturgical texts of the Church Slavonic sacramentaries (Kiev Leaflets, Vienna Leaflets, Sinai missal Sin. Slav. 5N and others) from the early stages of the Slavic liturgy (9th to 14th century) with its textological and euchological content mostly belong to the Roman rite. These texts are euchological texts with proper liturgical function: texts are written and arranged for the celebration of the Mass and they are preserved in the liturgical book called sacramentary.
The medieval Latin liturgical textological tradition is divided into two branches: Gelasian and Gregorian, which formed a unique textological tradition in parts of Northern Italy and Transalpine countries (from Aquileia to Salzburg) establishing a new textological tradition known as the »Gelasianized-Gregorian Sacramentary«, which was used in the mentioned parts of Central Europe.
Based on the research of the history of Old Church Slavonic liturgy and historical and comparative analysis of Latin and Church Slavonic texts, mostly conducted for the doctoral thesis entitled Historical and liturgical peculiarities of the early stages of the Slavonic liturgy, this study presents influences of Latin liturgical textological tradition from Central Europe on the oldest Church Slavonic translations of sacramentaries from 9th to 14th century and other liturgical texts, mainly euchological, which continued to exist in the Croatian Glagolitic tradition even after the liturgical reform at the end of the 13th century.

Liturgijski tekstovi crkvenoslavenskih sakramentara (Kijevski listići, Bečki listići, tzv. Sinajski misal – Sin. Slav. 5N i dr.) ranoga razdoblja crkvenoslavenske rimske liturgije (od 9. do 14. stoljeća) pripadaju po svojem tekstološkom i euhološkom sadržaju rimskomu obredu. Riječ je o euhološkim tekstovima koji imaju liturgijsku funkciju: priređeni su i napisani za slavlje euharistije (mise), a sačuvani su u liturgijskoj knjizi nazvanoj sakramentar, odnosno misal. Rimska tekstološka liturgijska tradicija na latinskom jeziku prisutna u srednjovjekovnim sakramentarima dijeli se na dvije grane: gelazijevsku i grgurovsku, koje su se u sjevernoj Italiji i prekoalpskim zemljama (od Akvileje do Salzburga) miješale stvarajući novu tekstološku tradiciju, tzv. gelazijevsko-grgurovske sakramentare koji su korišteni na tom području.
Ovaj rad donosi istraživanje povijesti crkvenoslavenske rimske liturgije te povijesno-komparativnu analizu latinskih tekstova rimskoga obreda iz dostupnih izvora latinskih sakramentara i starocrkvenoslavenskih Kijevskih listića te hrvatskih crkvenoslavenskih Bečkih listića, Splitskoga fragmenta misala i Vatikanskoga misala Illirico 4. Na temelju istraživanja prikazuje se utjecaj latinske rimske liturgijske tekstološke tradicije na rane prijevode sakramentarā s latinskoga na starocrkvenoslavenski jezik (od 9. do 14. stoljeća) te na tekstove koji su tradicijom prešli u hrvatsko glagoljaštvo nakon reforme liturgijskih knjiga koncem 13. stoljeća i stvaranja liturgijske knjige »misal po zakonu rimskoga dvora«. Istraživanje je pokazalo da su se u prijevodima s latinskoga jezika na starocrkvenoslavenski jezik prevoditelji služili tekstovima rimskih latinskih sakramentara, čuvajući u prijevodima concinnitas i sobrietas Romana, tj. teološki izričaj euholoških tekstova rimskoga obreda. Prema tomu, nedvojbeno se može zaključiti da su najstariji prijevodi starocrkvenoslavenskih euholoških tekstova kao predložak imali rimske latinske tekstove s područja akvilejske crkvene jurisdikcije, salzburške nadbiskupije i krajevnih crkava koje su bile u doticaju s moravskim i panonskim područjem, kao i s hrvatskim i dalmatinskim crkvenim područjem.

La preghiera del Signore (oratio dominica), il modulo fondamentale della preghiera cristiana che deriva dal Vangelo, appare nelle traduzioni dei libri liturgici in paleoslavo ecclesiastico in 9 secolo, e continua e preserva la tradizione nel corpo spirituale e culturale del glagolismo croato.
La quarta invocazione della preghiera del Signore, „dacci oggi il nostro pane quotidiano“ nella tradizione scritta in glagolitico e paleoslavo ecclesiastico, nonostante la tradizione e la continuità del testo, dimostra la discontinuità linguistica e scritta.
In questa ricerca si dimostrano le traduzioni della preghiera del Signore nella continuità dello sviluppo della lingua liturgica e del corpo liturgico nell’ambito della tradizione liturgica paleoslava, con un particolare riferimento sulla invocazione „pane nostro quotidiano“, e sulle varie traduzioni dai secoli diversi. Con la ricerca si indica sulle possibili direzioni dalle quali derivano le traduzioni di questa preghiera, ed anche la sua funzione dentro l’ambito culturale e spirituale della liturgia paleoslava e della tradizione croato-glagolitica.


Le parole chiave: la preghiera del Signore, la lingua paleoslava ecclesiastica, il Psalterio Sinaitico, il glagolismo croato, cirillico, trasmissione del testo

Hrvatski franjevci trećoredci od osnutka svoje redovničke zajednice nose naziv glagoljaši i po tome su kroz neprekinutu povijest bili prepoznati u Crkvi u Hrvatskoj i Europi. Kao redovnička zajednica koja je njegovala crkvenoslavenski jezik u liturgiji te rabila glagoljicu u svakodnevnoj službenoj i privatnoj korespondenciji, bila je aktivna i u poučavanju glagoljskoga pisma i crkvenoslavenskoga jezika. Povijest bilježi imena fratara koji su se posebno istaknuli kao učitelji glagoljice, vrijedni pisci glagoljskih kodeksa i priređivači liturgijskih knjiga. U ovome radu istaknut ću imena i djela onih koji su zadužili Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša i hrvatsku povijest i kulturu, te su zaslužni za očuvanje glagoljaške tradicije do 20. stoljeća. Ključne riječi : glagoljica, franjevci trećoredci glagoljaši, učenje/poučavanje, fra Matej Bošnjak 1. UVOD Franjevci trećoredci glagoljaši redovnička su zajednica koja se kanonski ustanovljuje sredinom 15. stoljeća na prostoru Dalmacije i Kvarnera. Ova redovnička zajednica, koja ima korijene na dalmatinskom prostoru još u 13. stoljeću, 1 odlikovala se u čitavoj hrvatskoj povijesti kao zajednica redovnika pokornika, svećenika i braće laika, koji su se u crkvenoj i službenoj uporabi koristili glagoljicom, crkvenoslavenskim i starohrvatskim jezikom. Uz te-kovine europskoga humanizma, koji je u 15. stoljeću prisutan i u Dalmaciji, ta redovnička zajednica za potrebe odgoja novih redovnika – za potrebe naroda koji je poznavao samo jedno pismo i jezik, glagoljicu i crkveno-slavenski, u kasnijem razdoblju starohrvatski – počinje poučavati mladež jeziku i pismu.

Kirilometodievistika 8/2014, 89-103; ISSN 1409-9861
Tekstovi Žitija Konstantina Ćirila i Metodija predstavljaju izvor podataka iz hagiografije i historiografije slavenskih učitelja. Priroda ovih tekstova je hagiografija. U temeljni hagiografski tekst unošeni su historiografski podaci da bi se svetačke likove smjestilo u prostor i vrijeme njihova života i djelovanja. Transmisijom teksta u različitim rukopisima mijenjala se i funkcija teksta. Od temeljne hagiografske, koja ima poučnu (katehetsku) funkciju u srednjem vijeku, preko historiografske (polemičke) funkcije u prilikama stvaranja slavenske pravoslavne Crkve i opravdanja slavenske liturgije u katoličkoj Crkvi, do liturgijske funkcije, tj. prisutnosti tekstova Žitija u liturgijskim službama.
Ovaj rad prikazuje pregledno transmisiju i tradiciju teksta Žitija kroz razne rukopise i druge vrste tekstova, s napomenom važnijih hagiografskih i historiografskih podataka. Posebna je pozornost posvećena tekstovima Žitija u hrvatskoglagoljskim brevijarima i liturgijskim službama.

With the inculturational mission of Byzantine intellectuals Saint Constantine Cyril and Methodius to Great Moravia in 863, begins the period of Old Church Slavonic and Glagolitic liturgical literature. Saint Constantine Cyril and Methodius translated liturgical books into the Old Church Slavonic language and wrote them in the Glagolitic alphabet, created new liturgical literature in Central Europe and brought the novelty of language and orthography to the Roman and Byzantine liturgical traditions. The early period of the Slavic liturgy of the Roman and Byzantine Rite is the period from Cyril's and Methodius' mission in the 9th century to the mid of the 13th century, ie. the period when liturgical books of both liturgical traditions were being translated and edited in the new liturgical language and new alphabets, and the Slavic liturgy became a part of Church tradition. The historical-liturgical sources of Slavic liturgy are canonical records and liturgical fragments and codices from that time. Their typology reflects the diversity of content and testifies to the development of the Slavic liturgical tradition of the Roman and Byzantine Rite.

Keywords
Saint Cyril and Methodius; the Roman Rite; the Byzantine Rite; Kiev Missal; Vatican Missal Illirico 4; the Glagolitic alphabet; the Old Church Slavonic language

Analecta TOR,  191(2014) 261-270
Il culto liturgico di san Ludovico IX (Luigi IX), re di Francia inizia dopo la canonizzazione avvenuta nel 1297 nella Francia. Nella tradizione liturgica romana durante il Medio Evo s’intrecciano i diversi uffici liturgici in onore a san Ludovico IX, re.
Annoverato tra i santi dell’Ordine Francescano, san Ludovico riceve memoria e ufficio nei diversi breviari della redazione francescana. Tra di essi si trovano anche i breviari glagolitici croati scritti dopo la riforma liturgica francescana nel secolo XIII, e diffusi alla costa orientale dell’Adriatico.
In questo lavoro sarà presentato il culto di san Luigi nell’area glagolitica croata, la presenza della memoria liturgica di “San Ludovico IX re” nei calendari e santorali dei breviari glagolitici croati come anche il contributo della paleoslavistica e medievalistica croata alla celebrazione dell’Anno di San Ludovico IX, patrono del Terz’Ordine regolare di San Francesco. Ne sarà illustrato in quali breviari è presente la memoria di san Ludovico, cioè in quali esiste la menzione del nome di San Ludovico nel calendario, e sarà anche presentato l’unico finora conosciuto ufficio di san Ludovico IX presente nel Secondo Breviario di Novi Vinodolski dall’anno 1495.

Prikaz zbornika radova "Studi Cirillometodiani. Nel 1150° anniversario della missione tra gli Slavi
dei santi Cirillo e Metodio, a cura di Krassimir STANTCHEV e Giorgio
ZIFFER, Biblioteca Ambrosiana – Bulzoni editore, Roma 2015."
Slovo 66 (2016.).

Eusebius Sophronius Hieronymus, poznatiji pod jednostavnim imenom sveti Jeronim (Stridon, oko 347.-Betle-hem, 420.) obilježio je povijest kršćan-ske kulture Zapada i Istoka svojim živo-tom i djelom. Poznat kao »Dalmatinac«, s pridjevkom koji više označava njegovu temperamentnu narav nego podrijetlo, urastao je duboko u temelje hrvatske kulture i duhovnosti. Svijet ga pamti kao autora Vulgate-latinskoga prijevoda Svetoga pisma koji se i danas koristi u zapadnoj Crkvi. Larbaud 1 ga je zbog toga nazvao zaštitnikom prevoditelja, a nje-govo poznavanje semitskih jezika i nauk o prevođenju svetopisamskih tekstova postavio ga je zaštitnikom filologa. U Hrvatsku je kulturu i duhovnost ut-kan zbog svoga podrijetla. Sam svjedoči da je rođen u Stridonu, na granici Dal-macije i Panonije, 2 a koji se smješta na područje današnje Hrvatske i Slovenije. 3 Od 13. stoljeća hrvatska kultura na nje-govu imenu i autoritetu učvršćuje svoje kršćanske temelje, uzimajući ga za auto-ra glagoljice i glagoljskoga bogoslužja, o čemu piše i papa Inocent IV. u otpisu senjskom biskupu Filipu 1248. godine.