Gordana Todoric
Education: Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Department of Serbian LiteraturePhD thesis: (2015) The Poetics of Postmodernism in Dramas of Aleksandar Popovic(literary procedures, deconstruction of the basic patterns, a new reading o the tradition)
less
Uploads
the only work in Serbian literature that has thematised the drama of
Shabbetai S˝evi’s Messianic movement. However, the creation, publication,
and reception of the novel were significantly influenced by the dominant
ideological-political discourse of Erich Kosch’s time (the 1970s in
Yugoslavia).
The writer’s intention to recontextualize the story of Shabbetai S˝evi
plays a formative role in the process of shaping the character of Nathan. In
Erich Kosch’s interpretation, a self-proclaimed prophet Nathan of Gaza is
the very first in the series of writers who shaped the meaning of Shabbetai
S˝evi’s thematic complex. At the same time, he is one of the protagonists of
the story in whose creation he participated.
This paper seeks to demonstrate how narrativization became an
instrument for the focalisation of particular ideas. Bearing in mind this
fact, in our work we will try to point out some of the important features of
Kosch’s process of shaping the character of Nathan of Gaza.
колико је тај идентитет био у супротности са различитим културолошким обрас-
цима које су поједине групе баштиниле, а пре свега јеврејска заједница. Наизглед
безазлен проблем који се појављује у ранохришћанској заједници открива неслуће-
но више изазова са којима се Апостол Павле у својој мисији суочавао. Његов поку-
шај да се реши неугодна ситуација у вези са положајем жена у Цркви, расветљава
међузависну игру различитих симбола и богословља. Од теологије до културолош-
ких разликовања и померања граница части, стида и поноса, Павле ће покушати
да изгради нови идентитет остајући веран идеалима могуће слободе.
Đorđe Lebović primenjuje u delu Semper idem. Postupci tekstualizacije jevrejskih tema u književnosti pisanoj na srpskom jeziku poetički su raznovrsni, ali im je zajedničko što inkorporiraju
autorski odnos prema tradiciji/tradicijama koje baštini. Prevashodno su to jevrejske tradicije,
oblikovane najčešće u skladu sa književnoistorijskim trenutkom nastanka dela, svakako i sa
senzibilitetom autora. Drugim rečima, specifični ukrštaji nekoliko diskurzivnih ravni proizvode značenje do kojeg se, bez svojevrsnog arheološkog postupka, teško dolazi. Lebovićevo delo,
koje je predmet našeg rada, pripada tematskom korpusu književnosti koja se bavi Holokaustom, ali je u piščevom opusu ono specifično, jer pristup ovoj, za njega inače frekventnoj temi,
ukazuje na promene nekolikih paradigmi, važnih za razumevanje Lebovićevog književnog rada.
Ključne reči: mađarski Jevreji, misticizam, Holokaust, prorok, haskala, minhag, dobro i zlo
The paper deals with Đorđe Lebović’s narrative strategies, in his literary work Semper Idem. Our consideration relies on several key points: the correlations between documentary and fictional material in the
work and the meaning that this, essentially intertextual, phenomenon produces; the process of interpolating
the topics of anti-Semitism and the Holocaust into the tissue of his work; constituting a religious discourse
in the text.
Historically, the procedures of the textualization of Jewish themes in literature written in the Serbian
language are poetically diverse, but they have a common authorial intention to determine themselves according to the tradition they inherit. This tradition can be religious (Orthodox Judaism or Reform Judaism),
cultural (Ashkenazi, Sephardim, etc.), or a tradition of the cultural context they encounter while living in
the diaspora.
Đorđe Lebovic’s literary opus is entirely marked by the personal experience of the death camp. In his
first literary works, the dramatic works, he described in an almost documentary fashion, what he saw during
the Holocaust. However, in his last unfinished work Semper Idem, Lebović shifted his focus to an introspective plane. The reconstruction of childhood on the eve of the Holocaust, which is hinted at, nevertheless
primarily focalizes the re-examination of the metaphysical plan. This is important because it indicates a
moment of crisis, when it seemed that the Jewish world of Europe had largely abandoned what essentially
determines it, and that is the Torah. Also, by specifically crossing metafiction with fiction, Lebović creates
a poetic space for re-examining the problems of good and evil in the world, following the example of other
God-seekers.
Keywords: Hungarian Jews, mysticism, the Holocaust, prophet, Haskalah, minhag, good and evil
Društveni i istorijski kontekst u kojem nastaju njeni radovi po mnogo čemu je specifičan za Jevrejke Balkana i Bohoreta to u svojim radovima beleži. Zbog toga su oni značajan istorijski izvor za razumevanje života žena koje su bile marginalizovane ne samo rodno, nego i kao pripadnice manjinske grupe koja baštini tegobno istorijsko nasleđe. Oni su i simptom graničnih okolnosti u kojima se ta grupa žena nalazila u prvoj polovini XX veka.
U radu ćemo ukazati na osnovne karakteristike Bohoretinog književnog rada i pokušati da sagledamo njegovo mesto u dijahroniji književnog stvaralaštva Jevrejki.
diskursu istorijskog narativa (Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati,
smisao te istorije.) moguće govoriti o genezi pojma stida u XX veku.
In the paper we will attempt to establish juxtaposition out of some literary and journalistic texts based on which, following Andrić’s thesis on literature being a relevant discourse in historical narrative (Possibly, in those stories, written and oral, the true history
of humanity can he found, and perhaps they can hint, if not fully explain the meaning of
history) it is possible to discuss the genesis of the term shame in 20th century
Keywords:Holocaust,Purim,Zachor,verse
teško čitamo kao jednoznačno (iako već kodirano) štivo. On, po pravilu, postaje politi
čan, a tada je podložan interpretativnim strategijama koje mu pripisuje svaki pojedini čitalac.
Tako sloboda od književnog kanona istovremeno, dijalektičkom nužnošću, postaje
nestabilno polje horizonta očekivanja. U radu ćemo pokušati da ukažemo na neke pojave
u književnosti, koje ilustruju ovakvo stanje.
Ključne reči: kanon, jevrejski narativ, Holokaust, nulti označitelj
analizirali smo intertekstualne relacije zbirke pripovedaka Moji opštinari (1934) i romana
Jesi i ti razapeo Hrista (1968) Žaka Konfina. Piščeva odluka da oblikuje palimpsest
sopstvenog teksta, jer se tako mora označiti priroda međutekstovnih relacija zbirke pripovedaka
Moji opštinari i romana Jesi li ti razapeo Hrista, ukazuje na temu Holokausta
kao ključnu za razumevanje Konfinovih narativnih strategija. Ono što je u prvom tekstu
bilo svojevrsni letopis života leskovačkih Jevreja, u drugom postaje spomenik od reči, u
ime tih istih, ubijenih ljudi. Povrh toga, pisac diskutuje jevrejski status u srpskoj većinskoj
zajednici. Oblikujući topos hristolike žrtve, što je postupak kontekstualizacije jevrejskog
narativa u hrišćanski (srpski) kulturni kontekst (slično je učinio na jednoj slici i Mark Šagal),
Konfino vrši radikalnu žanrovsku intervenciju koja proizvodi figuru pamćenja. U radu
ćemo pokušati da ukažemo na neke poetičke osobenosti proze Žaka Konfina (1892–
1975). Istorija književnosti pamti ga kao pisca koji „je u svojim pripovetkama i humorističkim
feljtonima najčešće ostao opredeljen za socijalnu temu, književni regionalizam i
lokalnu boju“ (Palavestra, 1998: 121). Jevrejski svet Leskovca, topos Konfinove književnosti,
sagledaćemo sa kritičke distance od tridesetak godina. U okolnostima promenjenih
kulturnih i društvenih paradigmi, verujemo, ukazaće se perspektive i značenja koja nisu
bila vidljiva u vreme nastanka opusa. U tom smislu, piščevo predstavljanje identitetskih
kodova sopstvenog i susednih naroda, otvara ne samo mogućnost promišljanja odnosa
ja-ti/drugi i u svetlu nestalih u Holokaustu, nego svojom celinom ti tekstovi upozoravaju
na fluidnu prirodu recepcijskog horizonta, što svakako jeste svojevrsni kanon današnjice.
Nacistički rečnik, u literaturi je to već konstatovano, obilno se služio eufemizmima. Logoraši su stvorili sopstveni sleng. I preživeli Holokausta su specifičnim terminima i izrazima opisivali svoje iskustvo stradanja. Zbog toga, izučavanje Holokausta pretpostavlja uvide i u te, specifične jezičke fenomene. Ne samo u istorijskoj perspektivi, sinhronijski, posmatrajući rečnik u kontekstu vremena u kojem je nastao i bio u upotrebi, nego i dijahronojski. Naime, posleratna književnost o Holokaustu takođe se određuje prema jeziku tog vremena. Ne samo citatom, kroz aktuelizaciju pojedinih termina, nego i mnogo šire. Nepoverenje u reč i njeno značenje, problem označavanja, može se, u teorijskom smislu, povezati upravo s nasleđem Holokausta.
First of all, Popovic's oeuvre, chronologically speaking, interferes with postmodernism in Serbian literature and we are interested in the conection between these two phenomena. Also, in his literary work there is a significal presence of, primarly linguistic, material taken from Serbian literary heritage and traditional culture, and the relationship to the tradition is the one of the relevant questions that postmodernism raises. The same can be said about the problem of literary redefining cultural patterns. By consequent reshaping of farce genre аs the fundamental Popovic`s mood, he is not just on the trail of XXth century literary aspiration, but through special poetic procedures he makes visible those cultural phenomena that had, at the time when Popovic`s oeuvre appeared, significant impact on cultural matrix of Serbia and indicate what in culture (incuding literature) will only happen in the future.
In hermetic texts, those considered as the second tendency of Popovic`s oeuvre, representing void as unimaginable, implemented as a play (language) games, is another name for the apophatism, which, we believe, permeates entire Popovic`s oeuvre. Nihilism will not end up in suicide of any of his characters (which would be a tragic forerunner of postdramatic theater in Sarah Kane`s version) but in self-sacrificing (in drama Afera Ljiljak and its opposite – Ružičasta noć), a kind of working out of Popovic`s theme – quest, which signals a fundamental refusa of visible reality. He knows that inherited concept of discursive hierarchies is deception but he did not abandon the idea of searching for Axis.
By problematizing binary opposition center – margine, by deconstruction of the grand narratives of culture which means establishing specific kind of continuity with legacy (even with those remained sidelined), by terminating the hierarchy of cultural codes, by discussing the metaphysics of presence and practice of signification to which he belongs (by focussing language), Popovic sets the framework for (re)construction оf poetic principles of his ouvre.
Finally, through the thesis on apophatism which has its parallel in Russian postmodenism, although, at first glance, that thesis is incompatible with Popovic and his dramas, as it is remembered by ideologically laden literary legacy, we believe that we have answered the question why Popovic has been writing, then and so.
U našem radu pokušaćemo da, na korpusu drama za odrasle, koje su u štampanom obliku dostupne javnosti, izdvajanjem samo nekih interpretativnih problema, ukažemo na ono za šta pretpostavljamo da je po-etička osnova Popovićevog rukopisa. Njihova priroda nametnula je aparaturu i strategije koje pripadaju postmodernizmu. To je stoga što i sam pisac, verujemo, jeste postmoderni pisac.
Pre svega, Popovićev opus hronološki posmatrano, interferira s postmodernizmom u srpskoj književnosti, pa nas zanima priroda veze ove dve pojave. Takođe, u Popovićevom delu značajno je prisutna, prvenstveno jezička, građa preuzeta iz srpskog književnog nasleđa, te tradicionalne kulture, a upravo je odnos prema tradiciji jedno od relevantnih pitanja koje postmoderna postavlja. Slično se može reći i za problem književnog redefinisanje obrazaca kulture. Doslednim preoblikovanjem farse, temeljnim postupka prema žanru kojim se A. Popović služi, on je ne samo na tragu opštih književnih težnji dvadesetog veka, nego posebnim poetskim postupcima čini vidljivim one kulturne pojave koje su u vreme nastanka Popovićevog opusa bitno uticale na kulturnu matricu Srbije, ali i naznačile ono što će se u kulturi (pa tako i u književnosti) tek dogoditi.
U hermetičnim tekstovima, dakle onima koje smo svrstali u drugu tendenciju Popovićevog opusa, predstavljanje značenja kao nepredstavljivog, realizovano je i kao igranje (jezičkih) igara, što je drugo ime za apofatičku misao koja, verujemo, prožima Popovićevo celokupno delo. Nihilizam neće završiti u samoubistvu nijednog njegovog lika (što bi predstavljalo tragičnu preteču postdramskog teatra u verziji Sare Kejn), nego u samožrtvovanju (u drami Afera Ljiljak i njenom negativu – Ružičastoj noći), svojevrsnoj razradi Popovićeve teme potrage, koja signalizira suštinsko nepristajanje na logos vidljive stvarnosti. On zna da je nasleđeni koncept o diskurzivnim hijerarhijama – obmana, ali nije napustio ideju potrage za aksisom.
Time što problematizuje binom centar-margina, što dekonstruiše velike narative kulture uspostavljajući tako svojevrsni kontinuitet s nasleđem (i onim koje je ostalo skrajnuto), što ukida hijerarhije kulturnih kodova, što tematizacijom jezika diskutuje metafiziku prisustva i označiteljske prakse kulturnog kanona kojem pripada, Popović postavlja okvir za (re)konstrukciju poetičkih načela svog opusa. Konačno, tezom o apofatizmu, koja svoju paralelu ima u ruskom postmodernizmu, ma koliko na prvi pogled bila nespojiva s Popovićem i njegovim dramama, onakvim kako ga pamti ideološki opterećeno književnoj nasleđe, verujemo da odgovaramo na pitanje zašto Popović piše, tada i tako.
On the occasion of the novel, ideological and political discourses are created chiasmus, which is comparable with what is the backbone of Kosch`s poetic story of a false messiah. However, circumstances do not necessarily need to be detrimental to the artistic value of the work, which can also be noticed in unpublished material (novel`s versions, reviews and other documentary material) that makes the corpus of the manuscript of the novel U potrazi za Mesijom [In Search of the Messiah].
the only work in Serbian literature that has thematised the drama of
Shabbetai S˝evi’s Messianic movement. However, the creation, publication,
and reception of the novel were significantly influenced by the dominant
ideological-political discourse of Erich Kosch’s time (the 1970s in
Yugoslavia).
The writer’s intention to recontextualize the story of Shabbetai S˝evi
plays a formative role in the process of shaping the character of Nathan. In
Erich Kosch’s interpretation, a self-proclaimed prophet Nathan of Gaza is
the very first in the series of writers who shaped the meaning of Shabbetai
S˝evi’s thematic complex. At the same time, he is one of the protagonists of
the story in whose creation he participated.
This paper seeks to demonstrate how narrativization became an
instrument for the focalisation of particular ideas. Bearing in mind this
fact, in our work we will try to point out some of the important features of
Kosch’s process of shaping the character of Nathan of Gaza.
колико је тај идентитет био у супротности са различитим културолошким обрас-
цима које су поједине групе баштиниле, а пре свега јеврејска заједница. Наизглед
безазлен проблем који се појављује у ранохришћанској заједници открива неслуће-
но више изазова са којима се Апостол Павле у својој мисији суочавао. Његов поку-
шај да се реши неугодна ситуација у вези са положајем жена у Цркви, расветљава
међузависну игру различитих симбола и богословља. Од теологије до културолош-
ких разликовања и померања граница части, стида и поноса, Павле ће покушати
да изгради нови идентитет остајући веран идеалима могуће слободе.
Đorđe Lebović primenjuje u delu Semper idem. Postupci tekstualizacije jevrejskih tema u književnosti pisanoj na srpskom jeziku poetički su raznovrsni, ali im je zajedničko što inkorporiraju
autorski odnos prema tradiciji/tradicijama koje baštini. Prevashodno su to jevrejske tradicije,
oblikovane najčešće u skladu sa književnoistorijskim trenutkom nastanka dela, svakako i sa
senzibilitetom autora. Drugim rečima, specifični ukrštaji nekoliko diskurzivnih ravni proizvode značenje do kojeg se, bez svojevrsnog arheološkog postupka, teško dolazi. Lebovićevo delo,
koje je predmet našeg rada, pripada tematskom korpusu književnosti koja se bavi Holokaustom, ali je u piščevom opusu ono specifično, jer pristup ovoj, za njega inače frekventnoj temi,
ukazuje na promene nekolikih paradigmi, važnih za razumevanje Lebovićevog književnog rada.
Ključne reči: mađarski Jevreji, misticizam, Holokaust, prorok, haskala, minhag, dobro i zlo
The paper deals with Đorđe Lebović’s narrative strategies, in his literary work Semper Idem. Our consideration relies on several key points: the correlations between documentary and fictional material in the
work and the meaning that this, essentially intertextual, phenomenon produces; the process of interpolating
the topics of anti-Semitism and the Holocaust into the tissue of his work; constituting a religious discourse
in the text.
Historically, the procedures of the textualization of Jewish themes in literature written in the Serbian
language are poetically diverse, but they have a common authorial intention to determine themselves according to the tradition they inherit. This tradition can be religious (Orthodox Judaism or Reform Judaism),
cultural (Ashkenazi, Sephardim, etc.), or a tradition of the cultural context they encounter while living in
the diaspora.
Đorđe Lebovic’s literary opus is entirely marked by the personal experience of the death camp. In his
first literary works, the dramatic works, he described in an almost documentary fashion, what he saw during
the Holocaust. However, in his last unfinished work Semper Idem, Lebović shifted his focus to an introspective plane. The reconstruction of childhood on the eve of the Holocaust, which is hinted at, nevertheless
primarily focalizes the re-examination of the metaphysical plan. This is important because it indicates a
moment of crisis, when it seemed that the Jewish world of Europe had largely abandoned what essentially
determines it, and that is the Torah. Also, by specifically crossing metafiction with fiction, Lebović creates
a poetic space for re-examining the problems of good and evil in the world, following the example of other
God-seekers.
Keywords: Hungarian Jews, mysticism, the Holocaust, prophet, Haskalah, minhag, good and evil
Društveni i istorijski kontekst u kojem nastaju njeni radovi po mnogo čemu je specifičan za Jevrejke Balkana i Bohoreta to u svojim radovima beleži. Zbog toga su oni značajan istorijski izvor za razumevanje života žena koje su bile marginalizovane ne samo rodno, nego i kao pripadnice manjinske grupe koja baštini tegobno istorijsko nasleđe. Oni su i simptom graničnih okolnosti u kojima se ta grupa žena nalazila u prvoj polovini XX veka.
U radu ćemo ukazati na osnovne karakteristike Bohoretinog književnog rada i pokušati da sagledamo njegovo mesto u dijahroniji književnog stvaralaštva Jevrejki.
diskursu istorijskog narativa (Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati,
smisao te istorije.) moguće govoriti o genezi pojma stida u XX veku.
In the paper we will attempt to establish juxtaposition out of some literary and journalistic texts based on which, following Andrić’s thesis on literature being a relevant discourse in historical narrative (Possibly, in those stories, written and oral, the true history
of humanity can he found, and perhaps they can hint, if not fully explain the meaning of
history) it is possible to discuss the genesis of the term shame in 20th century
Keywords:Holocaust,Purim,Zachor,verse
teško čitamo kao jednoznačno (iako već kodirano) štivo. On, po pravilu, postaje politi
čan, a tada je podložan interpretativnim strategijama koje mu pripisuje svaki pojedini čitalac.
Tako sloboda od književnog kanona istovremeno, dijalektičkom nužnošću, postaje
nestabilno polje horizonta očekivanja. U radu ćemo pokušati da ukažemo na neke pojave
u književnosti, koje ilustruju ovakvo stanje.
Ključne reči: kanon, jevrejski narativ, Holokaust, nulti označitelj
analizirali smo intertekstualne relacije zbirke pripovedaka Moji opštinari (1934) i romana
Jesi i ti razapeo Hrista (1968) Žaka Konfina. Piščeva odluka da oblikuje palimpsest
sopstvenog teksta, jer se tako mora označiti priroda međutekstovnih relacija zbirke pripovedaka
Moji opštinari i romana Jesi li ti razapeo Hrista, ukazuje na temu Holokausta
kao ključnu za razumevanje Konfinovih narativnih strategija. Ono što je u prvom tekstu
bilo svojevrsni letopis života leskovačkih Jevreja, u drugom postaje spomenik od reči, u
ime tih istih, ubijenih ljudi. Povrh toga, pisac diskutuje jevrejski status u srpskoj većinskoj
zajednici. Oblikujući topos hristolike žrtve, što je postupak kontekstualizacije jevrejskog
narativa u hrišćanski (srpski) kulturni kontekst (slično je učinio na jednoj slici i Mark Šagal),
Konfino vrši radikalnu žanrovsku intervenciju koja proizvodi figuru pamćenja. U radu
ćemo pokušati da ukažemo na neke poetičke osobenosti proze Žaka Konfina (1892–
1975). Istorija književnosti pamti ga kao pisca koji „je u svojim pripovetkama i humorističkim
feljtonima najčešće ostao opredeljen za socijalnu temu, književni regionalizam i
lokalnu boju“ (Palavestra, 1998: 121). Jevrejski svet Leskovca, topos Konfinove književnosti,
sagledaćemo sa kritičke distance od tridesetak godina. U okolnostima promenjenih
kulturnih i društvenih paradigmi, verujemo, ukazaće se perspektive i značenja koja nisu
bila vidljiva u vreme nastanka opusa. U tom smislu, piščevo predstavljanje identitetskih
kodova sopstvenog i susednih naroda, otvara ne samo mogućnost promišljanja odnosa
ja-ti/drugi i u svetlu nestalih u Holokaustu, nego svojom celinom ti tekstovi upozoravaju
na fluidnu prirodu recepcijskog horizonta, što svakako jeste svojevrsni kanon današnjice.
Nacistički rečnik, u literaturi je to već konstatovano, obilno se služio eufemizmima. Logoraši su stvorili sopstveni sleng. I preživeli Holokausta su specifičnim terminima i izrazima opisivali svoje iskustvo stradanja. Zbog toga, izučavanje Holokausta pretpostavlja uvide i u te, specifične jezičke fenomene. Ne samo u istorijskoj perspektivi, sinhronijski, posmatrajući rečnik u kontekstu vremena u kojem je nastao i bio u upotrebi, nego i dijahronojski. Naime, posleratna književnost o Holokaustu takođe se određuje prema jeziku tog vremena. Ne samo citatom, kroz aktuelizaciju pojedinih termina, nego i mnogo šire. Nepoverenje u reč i njeno značenje, problem označavanja, može se, u teorijskom smislu, povezati upravo s nasleđem Holokausta.
First of all, Popovic's oeuvre, chronologically speaking, interferes with postmodernism in Serbian literature and we are interested in the conection between these two phenomena. Also, in his literary work there is a significal presence of, primarly linguistic, material taken from Serbian literary heritage and traditional culture, and the relationship to the tradition is the one of the relevant questions that postmodernism raises. The same can be said about the problem of literary redefining cultural patterns. By consequent reshaping of farce genre аs the fundamental Popovic`s mood, he is not just on the trail of XXth century literary aspiration, but through special poetic procedures he makes visible those cultural phenomena that had, at the time when Popovic`s oeuvre appeared, significant impact on cultural matrix of Serbia and indicate what in culture (incuding literature) will only happen in the future.
In hermetic texts, those considered as the second tendency of Popovic`s oeuvre, representing void as unimaginable, implemented as a play (language) games, is another name for the apophatism, which, we believe, permeates entire Popovic`s oeuvre. Nihilism will not end up in suicide of any of his characters (which would be a tragic forerunner of postdramatic theater in Sarah Kane`s version) but in self-sacrificing (in drama Afera Ljiljak and its opposite – Ružičasta noć), a kind of working out of Popovic`s theme – quest, which signals a fundamental refusa of visible reality. He knows that inherited concept of discursive hierarchies is deception but he did not abandon the idea of searching for Axis.
By problematizing binary opposition center – margine, by deconstruction of the grand narratives of culture which means establishing specific kind of continuity with legacy (even with those remained sidelined), by terminating the hierarchy of cultural codes, by discussing the metaphysics of presence and practice of signification to which he belongs (by focussing language), Popovic sets the framework for (re)construction оf poetic principles of his ouvre.
Finally, through the thesis on apophatism which has its parallel in Russian postmodenism, although, at first glance, that thesis is incompatible with Popovic and his dramas, as it is remembered by ideologically laden literary legacy, we believe that we have answered the question why Popovic has been writing, then and so.
U našem radu pokušaćemo da, na korpusu drama za odrasle, koje su u štampanom obliku dostupne javnosti, izdvajanjem samo nekih interpretativnih problema, ukažemo na ono za šta pretpostavljamo da je po-etička osnova Popovićevog rukopisa. Njihova priroda nametnula je aparaturu i strategije koje pripadaju postmodernizmu. To je stoga što i sam pisac, verujemo, jeste postmoderni pisac.
Pre svega, Popovićev opus hronološki posmatrano, interferira s postmodernizmom u srpskoj književnosti, pa nas zanima priroda veze ove dve pojave. Takođe, u Popovićevom delu značajno je prisutna, prvenstveno jezička, građa preuzeta iz srpskog književnog nasleđa, te tradicionalne kulture, a upravo je odnos prema tradiciji jedno od relevantnih pitanja koje postmoderna postavlja. Slično se može reći i za problem književnog redefinisanje obrazaca kulture. Doslednim preoblikovanjem farse, temeljnim postupka prema žanru kojim se A. Popović služi, on je ne samo na tragu opštih književnih težnji dvadesetog veka, nego posebnim poetskim postupcima čini vidljivim one kulturne pojave koje su u vreme nastanka Popovićevog opusa bitno uticale na kulturnu matricu Srbije, ali i naznačile ono što će se u kulturi (pa tako i u književnosti) tek dogoditi.
U hermetičnim tekstovima, dakle onima koje smo svrstali u drugu tendenciju Popovićevog opusa, predstavljanje značenja kao nepredstavljivog, realizovano je i kao igranje (jezičkih) igara, što je drugo ime za apofatičku misao koja, verujemo, prožima Popovićevo celokupno delo. Nihilizam neće završiti u samoubistvu nijednog njegovog lika (što bi predstavljalo tragičnu preteču postdramskog teatra u verziji Sare Kejn), nego u samožrtvovanju (u drami Afera Ljiljak i njenom negativu – Ružičastoj noći), svojevrsnoj razradi Popovićeve teme potrage, koja signalizira suštinsko nepristajanje na logos vidljive stvarnosti. On zna da je nasleđeni koncept o diskurzivnim hijerarhijama – obmana, ali nije napustio ideju potrage za aksisom.
Time što problematizuje binom centar-margina, što dekonstruiše velike narative kulture uspostavljajući tako svojevrsni kontinuitet s nasleđem (i onim koje je ostalo skrajnuto), što ukida hijerarhije kulturnih kodova, što tematizacijom jezika diskutuje metafiziku prisustva i označiteljske prakse kulturnog kanona kojem pripada, Popović postavlja okvir za (re)konstrukciju poetičkih načela svog opusa. Konačno, tezom o apofatizmu, koja svoju paralelu ima u ruskom postmodernizmu, ma koliko na prvi pogled bila nespojiva s Popovićem i njegovim dramama, onakvim kako ga pamti ideološki opterećeno književnoj nasleđe, verujemo da odgovaramo na pitanje zašto Popović piše, tada i tako.
On the occasion of the novel, ideological and political discourses are created chiasmus, which is comparable with what is the backbone of Kosch`s poetic story of a false messiah. However, circumstances do not necessarily need to be detrimental to the artistic value of the work, which can also be noticed in unpublished material (novel`s versions, reviews and other documentary material) that makes the corpus of the manuscript of the novel U potrazi za Mesijom [In Search of the Messiah].
Referring to documentary sources is one of the procedures that are typical for postmodern writers, but in the case of Danilo Kiš, the poetic rhythm of the epoch is synchronized with the factography of the author's life. This caused that the epistemological problem - the reconstruction of the father's biography – as a result produce a superb literary text.
druge polovine XX veka. Imajući u vidu deklarisanu sekularnost kulture ovog doba i dramatične istorijske događaje (pre svih Holokaust), zaključili smo da se pitanju kanona
pamćenja izaboravljanja danas mora pristupati strategijama arheološkog raščitavanja
umetničkog znaka. Ta činjenica potvrđuje tezu metastabilnosti biblijskog kanona, to jest
njegovog opstajanja u promenjenim okolnostima kulture.
Looking at the complementary notions of forgiveness and forgetting based on the
biblical canon, in our paper The Problem of the Biblical Canon and its Metastable Productivity we tried to find out the extent to which canonicality is the relevant term for the
culture and the art of the second half of the 20th century. Having in mind the declared
secularity of the culture of this era, dramatic historical events (above all the Holocaust),
we have concluded that the issue of the canon of remembrance must be approached by
the strategies of archaeological interpretation of the artistic sign. This fact confirms the
thesis of the metastability of biblical canon, that is, its survival in changed cultural circumstances.
pokušati da ovaj koncept sagledamo iz perspektive pojedinih dvadestovekovnih književnih
praksi. S obzirom na činjenicu da su književnici jevrejskog porekla koji pišu na srpskom
jeziku po pravilu pisali i o Holokaustu, pojam mira kao deo njihove tradicije, posmatraćemo
u kontekstu ovog, radikalno usuproćenog fenomena.
Summary
One of the central concepts of Jewish religious practice is the concept of peace. In
this paper, we try to perceive this concept from the perspective of twenty-centuries literary
practice. Given the fact that writers of Jewish origin writing in the Serbian language,
as a rule, wrote about the Holocaust, the concept of peace as a part of their tradition will
be observed in the context of this radically related phenomenon.
Keywords: peace, Judaism, kadish, Holocaust
Пример на који желимо да укажемо је однос статуса песме Српкиња из Нушићеве драме Кнез Иво од Семберије према статусу те песме у Поповићевој драми Сабља димискија. Овако успостављен однос може се тумачити као пример интертекстуалности, уз напомену да је реч о међутекстовним везамам посредованим другим медујумом – музичком уметношћу. Тако Поповићев интертекст постаје својеврсни криптограм сведочанства о његовом деконструктивистичком односу према књижевном наслеђу.
Contribution to the Study of Branislav Nušić`s Literary reception - Aleksandar Popović`s case
Summary
In our paper we have been trying to reconstruct the way which is significant for Aleksandar Popović`s intertextual method. Toward Branislav Nušić`s song Srpkinja derivated from his play Knez Ivo od Semberije, Popović`s intertextual strategy is manifested in his farce Sablja dimiskija, in form of song, sung by collective drama caracter Četiri devojke. Although both drama writters start from the same initial point which is the topoi of national value, above all a heroism, in Aleksandar Popović`s farce we notice a substantial change. Thus, ethical paradigm, that marked Nušić`s era, in Popović`s one became just subject of nostalgia. In the frame of farca genre, discourse of nostalgia gets parodic tone. Such a procedure enables Popović`s deconstructive considerations on Nušić`s literary heritage and its topics.
Analiza je pokazala da su ti tekstovi povezani u koherentnu celinu postupkom karnevalizacije (u Bahtinovom značenju te reči), koja je sprovedena na svim nivoima teksta: naslovi, podnaslovi, didaskalije, dijalozi. Ovim sredstvom Popović kao logotet (Mišel Fuko) stvara prostor slobode u jeziku/tekstu, označavajući da je egzistencija moguća jedino unutar jezika. Piščev postupak stvorio je od njegovih drama, kao sekundarni produkt, riznicu reči i izraza kojih u govornom jeziku više nema, ali je ta riznica takođe u funkciji označavanja sveta dela.
As a part of the war literature of the Jews of the Balkans (written and performed during the war / Holocaust), the Partizanska agada is also important from a literary-historical perspective, especially if viewed in parallel with the Hinko Gotlib`s literary work Don't Forget or Remember. Finally, in the context of the South Slavic literatures of the 20th century, especially the Serbian one, Partizanska agada corresponds with the trends not only of the avant-garde literature of the interwar period, but also with some of the formative poetic tendencies of the post-war period.
Od onoga što ih identitetski oblikovalo, a to je svakako Tanah − korpus svetuh tekstova, preko opštih estetičkih trendovi kontinenta koji su ih povezivali sa kulturnim kontekstom u kojem su stvarali, do zlog semena antisemitizma koje ih je od drugih delilo, – sve to moguće je sagledati kao elemente pomoću kojih sagledavamo doprinos Jevreja pozorišnoj umetnosti.
Složenost narativnih strategija, dvosmerno kretanje od denotativnog ka konotativnom značenju, polivalentnost tačke gledišta i drugi elementi Ozove poetike ukazuju na postupak dekonstrukcije u njegovom izvornom značenju. Grad/ime tako nadrasta/ju svoj tekstualni izvornik, ali mu se i vraćaju, oblikujući svojevrsni savremeni midraš.
Ključne reči: Jerusalim, cionizam, midraš, istorija Јевреја , tradicija, dekonstrukcija
која се преиспитује различитим интертекстуалним стратегијама.
In this paper we analyze the literary procedures through which A. Popović integrates the songs as important elements of his drama. Using instruments of parody, intertextuality and deconstruction, Popović re-examines the codes of Serbian culture and
tradition in the context of changed, primarily, ideological conditions. By these poetic
strategies, a small man from the margins of society becomes a subject that shapes the
newly emerging image of the world.