Volume 3, 2019. Issue 1.
CIP - Каталогизација у публикацији
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње
ISSN 2536-5592
COBISS.CG-ID 32743952
Publisher: Center for Geopolitical Studies
Časopis Montenegrin Journal for Social Sciences upisan je u evidenciju
medija, Ministarstva kulture Crne Gore pod rednim brojem 782.
Volume 3, 2019. Issue 1. Podgorica June 2019.
Publishing this issue of MJSS was supported by the Ministry of Science of
Montenegro
Editor in Chief: Adnan Prekić
Editors: Živko Andrijašević, Dragutin Papović, Ivan Tepavčević
International editorial board: John K. Cox, North Dakota State University,
Fargo, UNITED STATES; Tvrtko Jakovina, University of Zagreb, Zagreb,
CROATIA; Lidia Greco, University of Bari, Bari, ITALY; Helena Binti Muhamad
Varkkey, University of Malaya, Kuala Lumpur, MALAYSIA; Vít Hloušek,
Masaryk University, Brno, CZECH REPUBLIC; Adrian Hatos, Universitatea
„Babeș-Bolyai” Cluj, ROMANIA.
Montenegrin Journal for Social Sciences is indexed in: CEOL-Central and
Eastern European Online; Google Scholar; Index Copernicus; CiteFactor;
Scientific Indexing Services (SIS); ISRA-Journal impact factor; Electronic
Journals Library; ROAD; General Impact Factor; OAJI - Open Academic
Journals Index.
Proofreading and lecture: Danijela Milićević
Address: Danila Bojovića bb 81 400 Niksic, Montenegro;
E-mail: mjss@ucg.ac.me
www.mjss.ac.me
Prepress and print: Pro file – Podgorica
Circulation: 200 copies
Volume 3, 2019. Issue 1. Podgorica June 2019.
CONTENTS:
GEOPOLITICAL IMAGINATIONS OF RUSSIA IN THE REGION OF THE
CENTRAL AND EASTERN EUROPE
Nikola NOVAK..........................................................................................................7
CULTURAL PERCEPTIONS OF DEMOCRATIZATION AND EQUALITY IN
NATIONAL SYMBOLISMS AS ONE OF THE STRUCTURAL FOUNDATIONS
OF EASTERN POPULISM
Luka FILIPOVIC......................................................................................................29
MONTENEGRO BEFORE THE MILITARY DEFEAT (1915-1916)
Milan SCEKIC.........................................................................................................59
BOKA KOTORSKA AT THE BEGINNING OF THE 20th CENTURY
Ivan TEPAVCEVIC................................................................................................101
MONTENEGRO’S LAST BATTLE-DIARY OF THE AUSTRO-HUNGARIAN
GENERAL STJEPAN SARKOTIĆ
ZeljkoKARAULA...................................................................................................115
REVIEWS:........................................................................................................143
NEW RESEARCH STAGE - Book review: Marko Attila Hoare, Bosanski
Muslimani u Drugom svjetskom ratu
Dino DUPANOVIC...............................................................................................145
THIRD ATTEMPT TO ASSASSINATE KING ALEXANDER - Book review:
Čedomir Antić, Kralj Aleksandar
Milan SCEKIC.......................................................................................................149
ANGLE OF OUR REALITY - Book review: Živko Andrijašević, Balkanski ugao
Nada TOMOVIC...................................................................................................155
IN MEMORIAM - Radoje Pajović (1934-2019)
Marijan Maso MILJIC.........................................................................................159
INSTRUCTIONS FOR AUTHORS......................................................................163
Volume 3, 2019. Issue 1. Podgorica June 2019.
Glavni i odgovorni urednik: Adnan Prekić
Urednici: Živko Andrijašević, Dragutin Papović, Ivan Tepavčević
Međunarodni uređivački odbor: John K. Cox, North Dakota State
University, Fargo, UNITED STATES; Tvrtko Jakovina, University of Zagreb,
Zagreb, CROATIA; Lidia Greco, University of Bari, Bari, ITALY; Helena
Binti Muhamad Varkkey, University of Malaya, Kuala Lumpur, MALAYSIA;
Vít Hloušek, Masaryk University, Brno, CZECH REPUBLIC; Adrian Hatos,
Universitatea „Babeș-Bolyai” Cluj, ROMANIA.
Montenegrin Journal for Social Sciences indeksira se u sledećim
naučnim bazama: CEOL-Central and Eastern European Online; Google
Scholar; Index Copernicus; CiteFactor; Scientific Indexing Services (SIS);
ISRA-Journal impact factor; Electronic Journals Library; ROAD; General
Impact Factor; OAJI - Open Academic Journals Index.
Lektura i korektura: Danijela Milićević
Adresa: Danila Bojovića bb 81 400 Nikšić, Crna Gora;
E-mail: mjss@ac.me
www.mjss.ac.me
Priprema i štampa: Pro file – Podgorica
Tiraž: 200
Volume 3, 2019. Issue 1. Podgorica Jun 2019.
SADRŽAJ:
GEOPOLITIČKE IMAGINACIJE RUSIJE U CENTRALNOJ I ISTOČNOJ EVROPI
Nikola NOVAK......................................................................................................7
KULTURNA PERCEPCIJA DEMOKRATIZACIJE I RAVNOPRAVNOSTI U
NACIONALNOM SIMBOLIZMU, KAO STRUKTURNI ELEMENT ISTOČNOG
POPULIZMA
Luka FILIPOVIĆ.................................................................................................29
CRNA GORA UOČI VOJNOG SLOMA (1915-1916)
Milan ŠĆEKIĆ.....................................................................................................59
BOKA KOTORSKA NA POČETKU 20. VIJEKA
Ivan TEPAVČEVIĆ............................................................................................101
POSLJEDNJA CRNOGORSKA BITKA-DNEVNIK AUSTRO-UGARSKOG
GENERALA STJEPANA SARKOTIĆA
Željko KARAULA..............................................................................................115
PRIKAZI:......................................................................................................143
NOVI ISTRAŽIVAČKI TALAS - Prikaz knjige: Marko Attila Hoare, Bosanski
Muslimani u Drugom svjetskom ratu)
Dino DUPANOVIĆ...........................................................................................145
TREĆI ATENTAT NA KRALJA ALEKSANDRA - Prikaz knjige: Čedomir Antić,
Kralj Aleksandar
Milan ŠĆEKIĆ...................................................................................................149
UGAO NAŠE STVARNOSTI-Prikaz knjige: Živko Andrijašević, Balkanski ugao
Nada TOMOVIĆ...............................................................................................155
IN MEMORIAM - Radoje Pajović (1934-2019)
Marijan Mašo MILJIĆ.....................................................................................159
UPUTSTVA ZA AUTORE.................................................................................165
Volume 3, 2019. Issue 1. Podgorica Jun 2019.
Volume 3, 2019. Issue 1.
115
Original scientific article
POSLJEDNJA CRNOGORSKA BITKA
DNEVNIK AUSTRO-UGARSKOG GENERALA STJEPANA SARKOTIĆA
Zeljko KARAULA1
Suradnik Zavoda HAZU u Bjelovaru, Croatia
e-mail: zkaraula@hazu.hr
ABSTRACT:
The aim of this work is to provide, on the basis of the general and baron Stjepan Sarkotic’s legacy,held in the Croatian State Archives, and particularly his diary,
thorough information on his participation, as an Austrian-Hungarian commander,
in attack on Montenegro in late 1915 and early 1916. The diary, besides to Sakotic’s
military thinking and operational implementation, brings new data on how this military operation was projected and executed. Additionally, the Diary provides some
Sarkotic’s political thinking during these days before and ahead of Montenegrin
defeat in January 1916. In the annex to this work is given extract from his diary that
refers to war operations against Montenegro.
KEY WORDS:
Stjepan Sarkotic; Montenegro; World War I, King Nicholas I Petrovic;
Austria-Hungary
1 ŽELJKO KARAULA (1973.): na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio studij
povijesti i filozofije, a doktorirao na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu (2015.), znanstveni
suradnik, član Uredništva časopisa Radovi Zavoda i odgovorni urednik časopisa Zbornik Janković
ogranka Matice hrvatske iz Daruvara. Vanjski suradnik Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije u Križevcima i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti
(DANU) iz Crne Gore.
116
Volume 3, 2019. Issue 1.
SAŽETAK:
Cilj ovoga rada jeste da na temelju ostavštine generala i baruna Stjepana Sarkotića koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, posebno njegova dnevnika, pruži
temeljne informacije o Sarkotićevom sudjelovanju kao jednog od austro-ugarskih
zapovjednika u napadu na Crnu Goru krajem 1915. i početkom 1916. godine. Dnevnik
osim Sarkotićevog vojnog razmišljanja i operativne provedbe donosi nove podatke
kako je ta vojna operacija zamišljena i izvedena, a osim toga dnevnik pruža i neka
Sarkotićeva politička razmišljanja tih dana prije i uoči crnogorskog vojnog sloma
u siječnju 1916. godine. U prilogu rada daje se izvadak iz njegova Dnevnika koji se
odnosi na ratne operacije protiv Crne Gore.
KLJUČNE RIJEČI:
Stjepan Sarkotić; Crna Gora; Prvi svjetski rat, kralj Nikola I. Petrović;
Austro-Ugarska
Volume 3, 2019. Issue 1.
117
1. Uvod
„Pred nadirućim austro-ugarskim jedinicama isprječio se lanac planina koje
su se nadovezivale jedna na drugu kao da su željele da i same zaustave horde zavojevača i pomognu svojim domaćinima da zadrže ono što je uvijek bilo njihovo. (…)
Nasuprot sitim, toplo obučenim i municijom obezbjeđenim švapskim vojnicima,
nalazili su se gladni i bosi sa šakom metaka u cepovima, crnogorski vojnici. (…)
mučeni glađu čekali su Crnogorci odlučni boj kao veliki spas. Smrt je bila u odnosu
na preživljeno dar nebeski“ (Ašanin, 1988, 79-80)
Nakon atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914. ratna je opcija prihvaćena kao jedino
sredstvo za sređivanje prilika u južnoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske, ali i
potvrđivanje pokolebanog statusa Monarhije kao velesile. Na vijećanju zajedničkih
ministarskih konferencija u Beču u srpnju 1914. neposredno nakon izbijanja Prvog
svjetskog rata prihvaćeno je stajalište da je vojni obračun s Kraljevinom Srbijom
pretpostavka sređivanja političkih prilika u zemlji (Klark, 2014, 389-394). Samim
tim odlučujuća uloga pripala je vojnim krugovima, što se tiče Srbije i Crne Gore,
zemaljskom poglavaru Bosne i Hercegovine generalu Oscaru Potioreku koji je 21.
kolovoza 1914. imenovan vrhovnim zapovjednikom tkz. Balkanskih snaga austrougarske vojske. No, zbog neuspjelih poduhvata protiv Srbije početkom 1915. Potioreka na mjestu zemaljskog poglavara BiH zamjenjuje general Stjepan Sarkotić.
U zagrebačkom Hrvatskom državnom arhivu (HDA) čuva se osobna ostavština
generala Stjepana Sarkotića. Kako je ta građa dospjela u taj arhiv, o tome ne postoje
zapisi, ali se pretpostavlja da je gradivo fonda preuzeto u HDA tijekom Drugoga
svjetskoga rata. Ostavština ukupno sadrži sedam arhivskih kutija. Najvažniji dio
te ostavštine su rukopisni dnevnici na njemačkom jeziku koje je S. Sarkotić vodio
od 1914. do 1918. godine. Uz Dnevnik pridodani su razni dodaci (molbe, izvještaji, službeni spisi, dekreti, planovi operacija, zemljovidi, korespondencija), koji čine
dopunu Dnevnika. Uz to ostavština sadrži i Sarkotićevu korespondenciju poslije
1918. godine, rukopisne članke, ispise iz literature te članke objavljene u raznim
novinama i časopisima, pretežno u Austriji.2 Dnevnici generala Sarkotića iznimno
su važan izvor za analizu sukobljavanja političkih opcija bosanskohercegovačkih
Hrvata, Srba i muslimana te sučeljavanje Austrije i Ugarske oko pitanja i pri2 Hrvatski državni arhiv (HDA), fond 1773., Stjepan Sarkotić. Cijela ova Sarkotićeva ostavština
je digitalizirana te joj je moguće pristupiti preko weba. Vidi: http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_5653
118
Volume 3, 2019. Issue 1.
padanja Bosne i Hercegovine, koja je tada bila u svojevrsnom statusu zajedničkog
kondominija Austrije i Ugarske. Kako je to zaključila Tadin ovaj Dnevnik i građa:
„sadržavaju podatke, razmišljanja i ocjene jednog generala i visokog dužnosnika,
izravnog sudionika u događajima, koja prati kroz četiri i po godine tijek 1. svjetskog
rata na južnoslavenskim prostorima, a posebno na teritoriju oko kojeg su tada gotovo svi igrali dvostruku igru, kao i korespondencija nastala u isto vrijeme, ne samo
da može biti i jest zanimljiva, nego će se zasigurno pokazati korisnom te pridonijeti
određenijem i jasnijem viđenju ondašnjih prilika“ (Tadin, Osobni..... 229.).
U ovome prilogu namjera mi je na temelju nepoznatog ili tek fragmentarno
istraženog arhivskog gradiva analizirati onaj dio Dnevnika austro-ugarskog generala Stjepana Sarkotića koji se odnosi na njegovo sudjelovanje i zapovjedanje austro-ugarskim trupama u napadu na Crnu Goru tijekom Prvog svjetskog rata.
Ratno te vojno-strateško, a djelomično i političko djelovanje generala Stjepana Sarkotića nije zaobiđeno u dosadašnjem historiografskom istraživanju. Od
1969. do 2012. godine o Sarkotiću su napisane tri disertacije, dvije na njemačkom
govornom području, a jedna na hrvatskom. Prva se pojavila disertacija austrijske
povjesničarke Signe Klein, Freiherr Sarkotić von Lovcen – Die Zeit seiner Verwaltung in Bosnien-Herzegowina von 1914-1918. obranjena 1969. godine na Sveučilištu
u Beču (Klein, Freiher...). Prema Baueru Signe Klein, dobila je posredovanjem svog
profesora Plaschke poseban nalog, da pročita Sarkotićev dnevnik i upotrijebi ga
za svoju disertaciju o njemu. Disertacija nije tiskana te se nalazi u arhivu Bečke
sveučilišne knjižnice. U disertaciji je uglavnom težište stavljeno na Sarkotićevu
službu kao zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine. Druga disertacija pojavila
se 2005. godine iz pera Stefana Marca Petersa, docenta na Sveučilištu Andrassy u
Budimpešti pod nazivom Stefan Freiherr von Sarkotić und die südslawische Frage
in der Donaumonarchie; Österreich-Ungarns letzter Kommandierender General und Landeschef von Bosnien-Herzegowina als politischer Offizier im Ersten
Weltkrieg(Peters, 2005). Iako nije opsežna sadržajem (140 stranica) disertacije je
posve usmjerena na Sarkotićevo političko djelovanje tijekom Prvog svjetskog rata
uglavnom u smislu prevladavanja dualističkog ustroja Monarhije i mogućnosti stvaranja treće hrvatske jedinice kao ravnopravnog faktura u novom trijalističkom
ustroju Monarhije. Svoje teze i rješenja iz disertacije Peters je razradio i dodatno
analizirao u nizu članaka (Peters, 2006). Tako npr. u radu “Koncepcije rješavanja
južnoslavenskog pitanja Stjepana baruna Sarkotića” bavi se prijedlozima za rješa-
Volume 3, 2019. Issue 1.
119
vanje južnoslavenskog pitanja koje je Stjepan Sarkotić iznio Zemaljskoj vladi (Peters, Koncepcije... 133-142). Treća disertacija pojavila se 2012. godine na hrvatskom
jeziku autora Dinka Čuture „Stjepan Sarkotić časnik, strateg i političar“ (Čutura,
2012). U svojoj disertaciji Čutura je dao vrlo uspjeli prikaz vojnog djelovanja Sarkotića tijekom Prvog svjetskog rata, ne zaobilazeći ni njegova politička razmišljanja
i njegovo djelovanje kao zemaljskog poglavara BiH.
Osim ovo troje znanstvenika Sarkotićem se pozabavio vrlo plodan hrvatski
publicist i doktor filozofije Ernst Bauer (1910.-1995.). U mnogim svojim djelima
Bauer se bavio vojnom prošlošću hrvatskog naroda, te je napisao niz uspješnih vojnih biografija, među kojima i o banu Josipu Jelačiću i proslavljenom feldmaršalu
Svetozaru Borojeviću „Lavu sa Soče“. Osim knjige koja je izašla o Sarkotiću pod
naslovom „Der letzte Paladin des Reiches, Go Stefan Freiherr Sarkotić von Lovćen“
(Bauer, 1988), Bauer je napisao i još neke članke o Sarkotiću, baveći se sada njegovom političkom emigracijom poslije 1918. godine (Bauer, Posljednje... 560-573. Postoje također i neki manji radovi o Sarkotiću iz pera Draženka Tomića i Zorana Grijaka (Tomić, Stjepan..).
2. Kratka biografija generala Stjepana Sarkotića (1858.-1939.)
Tko je bio general Stjepan Sarkotić? Stjepan Sarkotić (Sinac kod Otočca, 4. listopada 1858. – Beč, 16. listopada 1939.) bio je sin profesionalnog vojnog časnika.
Školovan na Terezijanumu, započeo je službu u 16. pješačkoj pukovniji u Trebinju.
Godine 1882. sudjelovao je u borbama u Bosni i Hercegovini i na Krivošiji. Potom
je prešao u službu u Zapovjedništvo 1. brdske brigade u Mostaru, a 1899. promaknut je u čin kapetana i upućen na službu u Glavni stožer. Zadužen za prikupljanje
podataka o stranim zemljama, često je putovao u Srbiju i Rusiju te učio ruski. Od
1900. do 1903. zapovijedajući je časnik u Puli, promaknut u čin pukovnika. Uskoro
je postao šef Glavnog stožera XII. korpusa u Hermannstadtu (Sibiu) u današnjoj
Rumunjskoj. Godine 1907. preuzeo je zapovjedništvo 5. pješačke brigade u Linzu i
iste godine promaknut u čin general-bojnika. Iduće je godine preuzeo zapovjedništvo nad 88. Landesschützen brigadom, a 1910. godine nad 44. Landwehr /Schützen
divizijom. U prosincu 1911. promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant)
i naslijedio je Svetozara Borojevića kao zapovjednik VI. kraljevskog ugarskog honvedskog distrikta, mobiliziranog kao 42. domobranska pješačka divizija, kojom je
120
Volume 3, 2019. Issue 1.
zapovijedao. Divizija je bila pod vrhovnim zapovjedništvom generala pješaštva Adolfa baruna Rhemena, u sklopu XIII. korpusa, odnosno Frankove 5. armije. Pozvan
u Beč, promaknut je u generala pješaštva i postavljen za zapovijedajućeg generala
u Bosni i Hercegovini (22. prosinca 1914.). Ujedno biva imenovan i zapovjednikom
15. i 16. zbornog područja na području BiH i Dalmacije. U siječnju 1916. usmjerio
je iz svoje baze u Boki kotorskoj snage protiv Crnogoraca koji su držali planinu
Lovćen. Već 13. siječnja prve su austrougarske postrojbe ušle na Cetinje, a Sarkotić
je odlikovan. Ostao je u Bosni i Hercegovini kao zapovijedajući general (promaknut 17. studenog 1917. u čin general-pukovnika). Od travnja 1918. preuzima vojno
zapovjedništvo u Crnoj Gori, odnosno vojnu operativu, dok je Clam-Martinic i dalje
ostao vojni guverner Crne Gore. Slomom Monarhije povukao se iz djelatne službe, a
nakon kratkog boravka u Hrvatskoj preselio se u Beč gdje je i umro. Potrebno je reći
da je osim svoje vojne službe Sarkotić politički zastupao stajališta oko kruga vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera (1843.-1918.) suprostavljajući se bilo kakvih
„jugoslavenskim strujama“ unutar hrvatskog političkog spektra, čvrsto zastupajući
stajališta Stadlerova kruga o trijalističkom uređenju Monarhije ili uvažavajući postojeće odnose u Monarhiji, za ujedinjenje hrvatskih zemalja unutar ugarskog dijela
Monarhije, uz reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine u subdualističkom smislu. Zajednički politički istup Hrvata i Srba (Hrvatsko-srpska koalicija)
Sarkotić je ocjenjivao kao najveću opasnost za habsburšku dinastiju i opstojnost
Austro-Ugarske (Grijak, 2001). Iako nije u vezi teme ovog rada važno je istaknuti
da je Sarkotić bio vrlo dobro upućen u tadašnja politička razmišljanja u visokim
dvorskim političkim i vojnim krugovima Austro-Ugarske kojima je i sam pripadao,
ta da je kao izraziti pripadnik visoke vojne hijerarhije hrvatskih generala crno-žute
Monarhije bio jasno na proaustrijskom stajalištu, odnosno vidio je budućnost hrvatskog naroda samo u tim okvirima. U drugom pogledu Sarkotić je južnoslavensko
pitanje i njegove specifičnosti te stanje na jugu Monarhije poznavao nešto bolje i
detaljnije, nego što su u tu problematiku bila upućena visoka austro-ugarska vojna
hijerarhija i bečki dvorski krugovi.
Volume 3, 2019. Issue 1.
121
3. Crnogorska katastrofa i poraz 1916. godine u Sarkotićevim
memoarima
U srpanjskoj krizi 1914. izazvanoj atentatom u Sarajevu, na austrougarskog
prestolonasljednika Franza Ferdinanda, Crna Gora je bezuvjetno stala na stranu
Srbije. Na traženje predsjednika srpske vlade Nikole Pašića da crnogorska vlada da mišljenje o ultimatumu koji je Srbija dobila od Austrije, crnogorska vlada
je odgovorila: „Teško je reći kakav odgovor treba dati Austriji (…) ali Crna Gora
će u ovom slučaju, kao i u prošlosti, deliti sa Srbijom dobro i zlo. Sudbina Srbije,
sudbina je naša“ (Ružić, 1955, 91). Istoga dana, kada je Austro-Ugarska objavila
rat Srbiji, 28. srpnja 1914., kralj Nikola je objavio proglas o mobilizaciji, a već 6.
kolovoza Crna Gora je zvanično objavila rat Austro-Ugarskoj, ignorirajući pri tom
obećanje njene diplomacije da u slučaju neutralnosti može računati na teritorijalne
ustupke (Skadar). Solidarirajući se sa Srbijom i pozivajući se na odluke Crnogorske
narodne skupštine od 1. kolovoza, kralj Nikola je pozvao Crnogorce „u borbu za
oslobođenje srpstva i jugoslovenstva“ (Andrijašević, Rastoder, 2006, 285).3 Crna
Gora ušla je u rat iscrpljena i nedovoljno oporavljena od Balkanskih ratova, s nedovoljnim naoružanjem i logistikom. Mobilizirani su maksimalni vojni kapaciteti –
oko 50.000 vojnika držalo je 500 km fronta. Borba protiv zajedničkog neprijatelja
Austro-Ugarske dovela je do bliske suradnje savezničkih vojski Crne Gore i Srbije. Za načelnika štaba Crnogorske vrhovne komande postavljen je general Božidar
Janković, čime je crnogorska vojska faktički stavljena pod vrhovnu komandu srpske
vojske. Dolaskom srpskih časnika na ključna mjesta u vojnoj hijerarhiji, crnogorska
vojska je upotrebljavana u skladu sa strateškim vojnim interesima Srbije.
Nasuprot „bratskom oružju“ i bliskom savezništvu Crne Gore i Srbije tijekom
Prvog svjetskog rata u pozadini je zapravo u političkom pogledu situacija bila komplicirana i vrlo osjetljiva. Radilo su o sukobu koja će država imati primat oko južnoslavenskog ujedinjenja i sukobu dinastija Petrovića-Njegoša i Karađorđevića. Ruski
vojno-diplomatski službenik na crnogorskom dvoru Nikolaj Mihailovića Potapov4
3 Jedan od sarajevskih atentatora Muhamed Mehmedbašić je nakon atentata pobjegao u Crnu Goru
gdje je bio uhićen. Nakon što su austrijski organi tražile da im se Mehmedbašić izruči on je nakon dva
dana zatočenja u crnogorskom zatvoru pobjegao u Srbiju, očito prešutnom dozvolom crnogorskih vlasti.
4 Nikolaj Mihailovič Potapov, general-major, za ruskoga vojnoga agenta u Kraljevini Crnoj Gori
postavljen 10. lipnja 1903. god, dakle ubrzo nakon svibanjskog prevrata u Srbiji, i na toj dužnosti
ostaje do poraza crnogorske vojske u siječnju 1916. godine. Nakon povratka u zemlju pridružio se
122
Volume 3, 2019. Issue 1.
u svojim memoarima bilježi zanimljiva zapažanja o držanju vrha Crne Gore tijekom Prvog svjetskog rata. Naime, na jednoj strani prisutna je neizvjesnost u pogledu ishoda rata i strah da sile Antante kojima je mala Crna Gora pripadala ne
pretrpe poraz, no, na drugoj strani, vladala je i bojazan da će u slučaju pobjede
njenih saveznika, otvoriti pitanje ujedinjenja Srbije i Crne Gore u kojoj bi dinastija
Petrovića kao slabija strana morala popustiti i prepustiti tron Karađorđevićima.5
Zbog toga je jednim dijelom rata, kada je Crna Gora bila djelatna vojna sila, kralj
Nikola nastojao bez obzira na preuzete obveze u pogledu kooperacije sa srpskom
vojskom u BiH, poduzimati i autonomne vojne operacije prema Boki Kotorskoj, te
prema Skadru, u cilju osiguranja prestiža i budućnosti Crne Gore i njene dinastije
(Potapov, 2003, 9). Osim toga postojale su ozbiljnje sumnje da crnogorski dvor
vodi tajne pregovore austro-ugarskom stranom, iako je tu propagandu potencirala i Srbija želeći kompromitirati dinastiju Petrovića. Zbog toga se crnogorski dvor
konstantno nalazio u nezgodnoj situaciji (Božović, Pad... 511-514).6 O tome svjedoči
i bliski prijatelj kralja Nikole vojvoda Simo Popović u svojim memoarima. Popović
zaključuje da je kralj Nikola pristajao na proces pregovora za moguće ujedinjenje sa
Srbijom zapravo pod uvjetom da ništa od svojim interesa ne žrtvuje. Popović piše
da je Nikola: „uvijek govorio o ujedinjenju i isticao se kao predvoditelj u borbi za
tu ideju, a želio ga je samo tako, ako će biti pod vladom njegovom i njegova doma.
potom u Oktobarskoj revoluciji boljševicima. Stupa u njihovu službu te u operaciji „Trst“ 1922-1925.
namamljujepotencijalno opasne ruske emigrante, nekadašnje kolege carske oficire, u ruke tajne ruske
službe GPU. Nagrađen u SSSR visokim položajima i ordenima
5 Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom posebno je potencirala carska Rusija stajući posve na srpsku
stranu. U jednom susretu Nikole Pašića s ruskim imperatorom Nikolom I. Romanovim u Moskvi od
20. siječnja 1914. stoji: „Potom je razgovor prešao na Crnu Goru (...) O Crnoj Gori rekao mi je da
zna, da onde ceo narod stoji na našoj strani i da želi ujedinjenje s nama. (…) Car je veoma žestoko
kritikovao držanje Crne Gore i rekao je da Crna Gora ne radi iskreno, kao što je i sad u dosluhu sa
Austrijom; i kako je on, slučajno, tek juče, čuo od svoga ministra da Crna Gora pomišlja na svakojake
intrige protiv Srbije i njene dinastije i da se stoga mora paziti da ne uradi šta rđavo. I on nalazi da
je pitanje ujedinjenja Srbije sa Crnom Gorom pitanje vremena i da se ono mora izvesti sa što manje
potresa i galame.“ Dana 21. siječnja 1914. održana je sjednica u Glavnom štabu ruske imperatorske
vojske pri čemu je A. A. Neratov, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova, prenoseći instrukcije iz
Carevog kabineta, rekao okupljenima (visokim vojnim dužnosnicima), da je, imajući u vidu, „perspektivu državnoga objedinjavanja Crne Gore sa Srbijom“, potrebno je, uz Ruse, poslati u Crnu Goru i
Srbe, vojne instruktore. Knez G. N. Trubjeckoj je rekao da crnogorsku vojsku treba učiniti „nemoćnom
za samostalnu akciju“, kako bi „u odsudnom momentu mogla ukazati bitnu pomoć Srbiji“. Generalno,
carska Rusija je bila zainteresirana za stvaranje zajedničke države koja bi stala na put prodiranju Austro- Ugarske. Moja audijencija kod cara Nikole, 20. januara 1914., Politika, br. 6696, 14. XII. 1926.,
1-2. Crnogorskom kralju Nikoli I. Petroviću su takve tendencije ruske politike bile poznate te nije
nimalo žalio zbog pada Rusije u Oktobarskoj revoluciji. POPOVIĆ, n. dj., 10.
6 Kasnije je i Srbija bila prisiljena da sudjeluje u pregovorima s Austro-Ugarskom uzimajući u vidu
tajne pregovore o separatnom miru između Austro-Ugarske i Francuske (Burbon, 1921).
Volume 3, 2019. Issue 1.
123
Pregovaranja sa Srbijom o ujedinjenju vođena su ne da se ono ostvari, nego da služe
dokazom, kako je on vazda tu za ujedinjenje“ (Popović, 2002, 7). Sve to dovodilo je
do nejasnih projekcija i lutanja o političkoj budućnosti Crne Gore što se odražavalo i u neusklađenosti diplomatskih i vojnih poteza, što je u konačnici dovodilo do
nemira u društvu i vojsci. Pitanje opstanka dinastije Petrovića sudbinski poistovjetilo sa opstankom crnogorske države.
***
Nakon što su Rusi ljeti 1915. doživjeli teški poraz u bici Gorlice-Tarnow, akcije
Italije na Soči se pokazale beskorisnim, a operacija kod Galipolja se pretvorila u
pravi fijasko, stvorili su se uvjeti za napad na Srbiju. Prvenstveno se to ogledalo
u spremnosti Bugarske da uđe u rat na strani Središnjih sila, a na granicu Srbije
dovedene su i elitne njemačke postrojbe. U vojni pohod na Srbiju koji je počeo 5.
listopada 1915. godine, kao zemaljski poglavar BiH uključio se i Stjepan Sarkotić.
Sarkotić je poduzeo inicijativu koja se sastojala u tome da je formirao vlastitu borbenu skupinu kod mjesta Međeđe i podredio je podmaršalu Rolingeru (odred generala Blehingera i odred pukovnika Vučetića) , a zatim se odlučio na samostalno
forsiranje Drine kod Međeđe (Operacije.... 1954, 365). Prijelaz rijeke izveden je 20.
studenog i odrazio se na cijelu obrambenu crtu fronte na Drini kod Međeđe uzvodno. Crnogorci su napustili položaje uz Drinu i povukli se preko Čelebića, ostavivši
za sobom 2 teška topa. Sarkotićevom inicijativom, napredovanje 62. divizije bitno
je olakšano. Po nalogu Vrhovnog zapovjedništva Sarkotić je naredio i mjestimične
određene prodore na hercegovačko-crnogorskoj fronti, da bi zadržao crnogorske
snage. Posade u tvrđavama Avtovca, Bileće i Trebinja svoju zadaću su riješile ofenzivno, čime im je uspjelo osvojiti najvažnije točke uzduž granice i stvarno onemogućiti odlazak crnogorskih snaga s te linije fronta (Dnevnik, HDA).
Dana 22. studenog 1915. kad su uspjesi ofenzive na Srbiju postali sasvim
vidljivi, šef austro-ugarskog generalštaba (Armeeoberkommando - AOK) Conrad je
donio odluku da će odvojeno napasti Crnu Goru i osvojiti Lovćen. Napad je planiran s tri strane. Krajem studenog počelo je prikupljanje postrojbi te teškog i lakog
topništva (Klein, 1969, 103). Prema Conradovim vojnim planovima ta akcija trebala je biti posve unilateralna. Znajući da se s tom operacijom Njemačko Vrhovno
124
Volume 3, 2019. Issue 1.
zapovjedništvo (Deutsche Oberste Heeres Leitung - DOHL) ne slaže Conrad djeluje
na svoju ruku bez njemačkog pristanka. Unatoč svom uspjehu na Balkanu, šef austro-ugarskog generalštaba Conrad je bio svjestan da su većinu pobjeda odnijeli Nijemci, a ne Austrijanci. Nije htio dvojno njemačko-austrijsko zapovjedništvo u regiji jer se bojao da će Austrija biti u podređenom položaju. Odnos između Conrada
i njegovog njemačkog kolege Ericha Von Falkenhayna koji je htio da se Njemačka
okrene Francuskoj i zapadnom bojištu, bio je toliko napet da nije postojalo komunikacije gotovo cijeli mjesec od prosinca do siječnja 1916. godine (Stevenson, 2014,
256-257; Horvat, 1967, 306-307). Sarkotić koji je prema Conradovom planu trebao
surađivati u toj operaciji, razvija potpuno samostalni plan za osvajanje Lovćena,
različit od plana Conrada odnosno AOK-a. U svom dnevniku piše: „Ne napadati
izravno preko Krstača, nego učiniti obuhvatni manevar i glavni udarac usmjeriti
prema cesti Cetinje-Kuk, preko Majstora i Šiljevita“ (Dnevnik, 8. XII.1915, HDA).
Da bi provjerio svoj naum i planove odlazi u Herceg Novi, da bi se upoznao sa situacijom i čuo razmišljanja o tome zapovjednika ratne luke, podmaršala Webera.
Weber se složio sa Sarkotićem u analizi da je napad s Krstača posve nepovoljan.
Stoga su Sarkotić i Weber predložili AOK-u opkoljavanje masiva Lovćena, a smjer
glavnog napada bi bio u smjeru ceste Cetinje-Kuk, preko uzvisine Srdara (Dnevnik,
8. XII.1915, HDA). Na kraju je njihova inicijativa prihvaćena od strane AOK-a. Prema Sarkotićevom dnevniku prvotno je Vrhovno zapovjedništvo planiralo samo operaciju zauzimanja Lovćena, da bi otklonilo opasnost za ratnu luku u Boki.
Dana 20. prosinca su iz Mackensonovih snaga u Srbiji povučene postrojbe potrebne za novu vojnu operaciju i podređene generalu H. von Kövessu (Klein, 1969,
103). Njegovom generalnom zapovjedništvu podređen je i Sarkotić i njegove postrojbe. Planovi AOK-a su osim Crne Gore uključivali i proširenje ofenzive i na sjevernu
Albaniju sa čime se Sarkotić nije slagao. U svom dnevniku je zabilježio: “ Vrhovno
zapovjedništvo se više ne ograničava na zaposjedanje Lovćena, nego želi pravu ofenzivu protiv Crne Gore i sjeverne Albanije, smjer Skadar. U Boku kotorsku će poslati
još tri brigade, a Kövess mora preuzeti zapovijedanje svim postrojbama od Prizrena
do Kotora. Na obje krajnje točke: Prizrenu i Boki Kotorskoj, bit će koncentrirani VIII.
odnosno XIX. korpus, a između njih (samostalne ) skupine; napredovanje treba početi
20. siječnja 1916. Meni je pravo. Nismo li odabrali prevelik zalogaj? Ne neprijatelj,
nego terenske teškoće, zimski uvjeti, pomanjkanje vode i drva - jednom rječju, opskrba
bi nam lako mogla postaviti zagonetku za rješavanje“(Dnevnik, 24. XII.1915, HDA).
Volume 3, 2019. Issue 1.
125
U međuvremenu u Boki kotorskoj počinje koncentracija XIX. Korpusa s 33
bataljuna i 20 teških baterija. General Kövess 30. prosinca 1915. s kompletnim
stožerom 3. armije stiže u Sarajevo. Njegov stožer odredio je za datum početka napada 9. siječnja 1916 (Klein, 1969, 103). Prvi početni udar kod Berana započeo je 5.
siječnja feldmaršal Luka Šnjarić7 s 10., 17. i 18. brdskom brigadom, a za njim je sljedilo nastupanje VIII. Korpusa i 62. divizije. U odnosu na crnogorsku stranu napad
je izveden sa tri i po puta više vojnika i znatno boljim naoružanjem. Oko 40.000
crnogorskih vojnika je stavljeno pred nemogući zadatak da brani front u dužini od
500 km. Iako je crnogorska vojska (Sandžak) zaustavila austro-ugarske vojnike
i postigla veliku pobjedu u bici na Mojkovcu 6/7. siječnja, nije mogla zaustaviti
napredovanje neprijatelja na drugom frontu, jer je težište austro-ugarskog napada
bilo prema Lovćenu (Operacije...1954, 441-453). I danas postoji dilema zašto je
Vrhovna komanda crnogorske vojske inzistirala da Sandžačka vojska i dalje ostaje
na liniji fronta na rijeci Tari. Prema vojnoj raščlambi iz 1954. godine: „takvo rešenje
odgovaralo je jedino situaciji ako se želelo da se crnogorska vojska dovede u takav
položaj da joj se onemogući povlačenje sa srpskom vojskom i da u granicama Crne
Gore pretrpi slom“ (Operacije...1954, 454).
Sarkotić stiže 7. siječnja u Herceg-Novi, da bi već sljedeći dan 8. počeo napad
na Lovćen. U centru napada bio je feldmaršal Ignaz Trolmlmann, sa zapadne strane
se nalazila ratna flota, a na istoku VIII. Korpus. U dnevniku Sarkotić zapisuje da se
sa svojim stožerom ukrcao na „Dalmat“ i plovio njime uzduž cijele fronte. U svoj
dnevnik 8. I. 1915. Sarkotić zapisuje: “ Oko 300 koraka od Dalmata udario je neprijateljski projektil u more, podizući vodeni stupac visok najmanje 10-15 m. Prekrasno jutarnje vrijeme nije održalo. Već oko 11 h prije podne nastupilo je potpuno
naoblačenje i oko 1 h poslije podne počelo je kišiti. Mislio sam da je kiša izazvana
teškom pucnjavom, ali nije bilo tako, nego je nažalost nastupila nepovoljna promjena vremena. Divio sam se preciznosti topništva i našem hrabrom pučkom ustanku
7 Luka Šnjarić (Čanak, 22. lipnja 1851. – Cluj-Napoca, Rumunjska, 21. siječnja 1930.), austrougarski
general pješaštva. Nakon vojne graničarske škole u Otočcu, raspoređen je 1870. kao desetnik u 2. graničarsku pješačku pukovniju (Vojna krajina). U čin poručnika promaknut je 1874., natporučnika 1879., te je
raspoređen u 51. pješačku pukovniju. Satnik postaje 1887., bojnik 1897., a vojnu službu obnaša najprije
u 4. bosanskohercegovačkoj pješačkoj pukovniji. U čin potpukovnika promaknut je 1903., pukovnika
1906., te je imenovan zapovjednikom Oružničkog zbora za Bosnu i Hercegovinu ustrojenog 1878. godine.
Godine 1911. promaknut je u čin general-bojnika, a 1914. podmaršala. Početkom Prvog svjetskog rata
zapovjednik je vlastite brigade Snjaric (Balkansko bojište), a nakon toga 59. pješačke divizije (Balkansko bojište) i 42. domobranske pješačke divizije (vražja divizija) 1916./1917. (Rusko bojište). U
svibnju 1918. promaknut je u generala pješaštva, a u listopadu imenovan vojnim zapovjednikom Zagreba. Umirovljen je 1. siječnja 1919. godine.
126
Volume 3, 2019. Issue 1.
(Landstrum) koji su možda imali za riješiti najtežu operaciju u cijelom ratu. Razgledao sam položaj jedne 42 mm haubice. Naše teško oružje (50 cijevi) ispalilo je oko
1300 projektila“ (Dnevnik, 8.I.1916, HDA). Napadne operacije su u globalu išle po
planovima. Dana 9. siječnja dijelovi 47. divizije dolaze do ključnog položaja Solar,
pri čemu su Crnogorci imali teške gubitke i izgubili veći dio topništva(Klein, 1969,
103). Brigada Törk uspjeva 10. siječnja na juriš zauzeti Lovćen, pri čemu je otpor
branitelja zbog jačine paljbe brodskog topništva bio onemogućen(Klein, 1969, 51).
Dana 11. siječnja Sarkotić zapisuje: “Prije podne u 10 h Minnich mi nosi vijesti
da je Lovćen osvojen. Brigada Colerus je zauzela Krstač-sedlo. U cijelosti je zarobljeno 30 topova od toga 6 teških. Glavna zasluga pripada FML (podmaršal). v.
Weberu. Sve trupe su se istaknule, ali ipak posebno 14. brdska brigada i skupina
potpukovnika Törk-a. Kapa dolje pred hrabrim pučkim ustankom koji je tako teški
taktički zadatak u kratkom vremenu uspješno riješio. Operacija je provedena tako
kako smo je podmaršal v. E. Weber i ja planirali, a ne kako je to željelo Vrhovno
zapovjedništvo koje je - da stvar bude još luđa – iz (1000 km. udaljenog) Teschena
propisala i rješenje. Zapovjedništvo je uvijek željelo da se trebamo najprije probiti kod Krstača. Ali Krstač smo ostavili za kraj i težili smo uzeti važni i odlučujući
prostor Solar-Kuk, što je sa uspjehom i postignuto. Lovćen-visina sama je od malog
vojnog značaja. Na Lovćenu Crnogorci nisu imali ni jednog čovjeka ni stalnu posadu, najviše pri lijepom vremenu jednu izvidnicu, jer je Lovćen previsok i uglavnom
se drži u oblacima. I danas Vrhovno zapovjedništvo propisuje kako se treba raditi
mostobran na Lovćenu. Naravno opet jedna Teschenska glupost. Bez obzira na ovu
naredbu izdao sam protivan odgovarajući nalog“ (Dnevnik, 11.I.1916, HDA).
Istoga dana u 6 sati popodne Sarkotić dobija brzojav u kojem kralj Nikola moli
za primirje – u svrhu pregovora. Sarkotić pismo prosljeđuje u Zapovjedništvo, ali
smatra da je to besmisleno, te da bi on uz nastavak napada pristao odmah na pregovore. U dnevnik zapisuje: „Prvi otpadnik od Antante trebao bi napraviti veliki utisak, a Nikola je čovjek koji će otpasti iz savezništva kako bi spasio što se još spasiti
dade. Vidjet ćemo što će gore (u Teschenu) skuhati!“(Dnevnik, 11.I.1916, HDA).
Iz dnevnika je vidljivo da na vojnu operaciju prema Lovćenu Sarkotić nije utjecao
samo operativno već i taktički.
Zauzimanje Lovćena 11. siječnja dovelo do ponude primirja, a kasnije i do potpunog osvajanja Crne Gore. Dana 15. siječnja 1916. sve snage koje su Sarkotiću bile
podređene za lovćensku operaciju, prelaze pod izravno zapovjedništvo 3. armije,
Volume 3, 2019. Issue 1.
127
koja je svoje operacije u Crnoj Gori nastavila i prema sjevernoj Albaniji, dok se Sarkotić vraća svojoj zoni odgovornosti u Bosni i Hercegovini te Dalmaciji (Dnevnik,
11.I.1916, HDA). Nakon vojnih uspjeha u Crnoj Gori započeli su pregovori o uvjetima predaje. Kralj Nikola nudio je pregovore i uputio je pismo Vrhovnom zapovjedništvu tim prijedlogom. U odgovoru AOK-a prihvaćena je molba za pregovore,
ali je zatražena bezuvjetna kapitulacija cijele crnogorske vojske i izručenje svih srbijanskih postrojbi koje su bile u zemlji. Da bi se kralja prisililo na popuštanje,
Conrad je dao da njegove postrojbe prodru do Prizrena, Podgorice i Nikšića. Cetinje
je zauzeto 13. siječnja, nakon čega je Nikola jednom „hitnom porukom“ Franju Josipa zamolio za časni mir. No car i ministar vanjskih poslova su početak mirovnih
pregovora uvjetovali zahtjevima AOK-a. Nikola je 17. siječnja bio prisiljen prihvatiti teške zahtjeve i mogli su početi mirovni pregovori. U svoj Dnevnik Sarkotić je
zapisao: “ Nikola je prihvatio naše uvjete; vjerojatno si je mislio: spasi što se spasit
dade. Pobijede li Centralne sile, morat ću se zadovoljiti minimumom, pobijedi li
Antanta, ionako ću sve dobiti natrag. Pašićeva izdaja Crne Gore je to spriječila. Sve
bi trebali dobiti Karađorđevići.“8
Na crnogorsko odbijanje mirovnih uvjeta Sarkotić postaje nepovjerljiv. U
dnevnik zapisuje: “Od 11. siječnja - dakle već 10 dana razvlači se stvar! Što je sve
u tom vremenu neko dalekovidno Vrhovno zapovjedništvo i neko jasno gledajuće
ministarstvo vanjskih poslova moglo učiniti? Mir je već mogao biti postignut - na
veliko nezadovoljstvo Antante. Nije li možda već propušten pravi trenutak? Neće
li se Nikola sa svojom vladom nekud povući, možda u Italiju, i tako htjeti održati
fikciju neke Crne Gore, kao što su učinili Albert /belgijski/ i Petar /srbijanski/? To
bi trebalo izbjeći. Sudeći po tome kako se odvijaju stvari kod nas na jugu `gore` je
sve zakazalo. Naš ograničeni pogled doseže jedva preko granica pojedinih krunskih
zemalja, ili obaju država. Zbog toga se zakazalo već u Bosni i Hercegovini, pa kako
onda ne bi na ostatku Balkana. Pridobivanje Bugarske /kao saveznice/ ispunilo me
radošću i mogao sam se nadati i dalje. Neispravni postupak s Crnom Gorom opet
je poljuljao moje povjerenje. Koliko god je mala, to vrijednija bi morala biti za nas
u ovom trenutku. Treba dakle spretno postupiti i definitivno ju vezati za nas. Ali
hitno!“(Dnevnik, 21.I.1916, HDA).
Konačno, 25. siječnja, kako je Sarkotić i predvidio, kralj Nikola je pobjegao
iz zemlje i talijanskom torpiljarkom stigao na Brindisi sa svojim premijerom Mi8
Dopisano rukom.
128
Volume 3, 2019. Issue 1.
juškovićem. Pritom je izjavio da odbija sve mirovne uvjete i nastavlja sa borbom.
Sarkotić nije time bio oduševljen, budući da je samo kralj mogao potpisati pravovaljani mirovni ugovor. Veliki dio krivnje pripisao je AOK-u i ministarstvu vanjskih poslova. Nakon okupacije Crne Gore AOK je zapovjedio da se što brže moguće
zaposjedne i sjeverna Albanija. Tek nakon što je Kövess ugrozio Skadar, Antanta je
odlučila pomoći i francuska flota je isplovila. No 23. siječnja je Skadar pao gotovo
bez borbe, 9. veljače. Tirana, a 27. veljače Drač. Talijani su se povukli, a austrougarske postrojbe zauzele su cijelu sjevernu Albaniju. Daljnje napredovanje nije bilo
moguće zbog poteškoća sa opskrbom, pa je Valona ostala u talijanskim rukama.
Pošto su propali svi daljnji pregovori s izbjeglim kraljem (i uz posredovanje ministara koji su ostali u zemlji), u Crnoj Gori i u Albaniji, slično kao i u okupiranoj Srbiji,
uvedena je vojna uprava. U Albaniji je zapovjedao podmaršal Trollmann, zapovjednik XIX. Korpusa, u Crnoj Gori podmaršal Viktor Weber v. Webenau dosadašnji
zapovjednik ratne luke. Poslije je u Crnoj Gori za vojnog guvernera imenovan grof
Clam-Martinic.
Kada je riječ o crnogorskom kralju Nikoli, Sarkotić je očito bolje nego oni u
Beču i u AOK-u znao za realne odnose između vladara, vlade i crnogorskog parlamenta, kao i za obiteljsku povezanost crnogorskog vladara s talijanskom i ruskom carskom kućom, zbog čega će preoštri zahtjevi dovesti do njegovog bijega i
poništenja svih akata potpisanih od članova vlade. „Austrijski i vladajući politički i
vojni krugovi očito su podcijenili ulogu i utjecaj Nikole, jer bi njegov ostanak u zemlji i „častan“ mir za Austro-Ugarsku bili puno korisniji od permanentne insurgencije do koje je gotovo došlo“ (Čutura, 2012, 67). Hrvatski publicist Josip Horvat piše
da je sa: „Nikolom Crnogorskim nestalo posljednjeg balkanskog sitnog silnika koji
je umješnošću i dinastijskom politikom – bio je , naime, tast talijanskog kralja, dvojce ruskih velikih knezova i srpskog kralja Petra – uspio da jedna sitna, siromašna
dinastija tokom decenija postane evropski faktor na koji se moralo računati, a kod
južnih Slavena bio, također decenijama, simbol oslobodilačke borbe protiv Turaka“
(Horvat, 1967, 308).
Volume 3, 2019. Issue 1.
129
4. Neka razmatranja o kapitulaciji Crne Gore u Prvom svjetskom ratu
Prijepori o kapitulaciji Crne Gore postoje već 100 godina, a historiografija po
tom pitanju je obimna.9 Ovaj do sada nepoznati izvor samo je mali prilog poznavanju toga povijesnog događaja, s perspektive tadašnjeg vojnog protivnika Crne
Gore. Međutim, pitanje crnogorskog poraza u Prvom svjetskom ratu je i danas više
političko pitanje nego pitanje historiografije. Razlog tomu je aktualno političko
stanje u državi i regiji (postjugoslavensko nasljeđe), te podijeljenost crnogorskog
društva po nekim fundamentalnim pitanjima što se tiču crnogorskog društva, povijesti te crnogorskog identiteta. Rastoder piše da se pitanje o uzrocima kapitulacije
Crne Gore pojavilo kao klasično političko pitanje u aktualnim političkim obračunima odmah nakon poraza te na neki način traje i dan danas u suvremenoj Crnoj
Gori. Niz kontroverznih i proturječnih izvora dovelo je do toga da se istrajno oko
ovog pitanja vodi jedan „verbalni rat, čija je pozadina prepoznavana u političkim interesima predstavnika tada sučeljenih opcija“ (Rastoder, 2000, 240). No, prijašnja dominacija pobjednika u historiografiji sada je značajno pokolebana. Povijesni
izvori poraženih sada nastoje da zauzmu dominantnu poziciju u povijesnoj slici
toga razdoblja. Jedan od zagovornika srbijanske krivnje ili urote zbog koje je Crna
Gora morala kapitulirati, a da se crnogorska vojska ne povuče sa srbijanskom preko
Albanije bio je bivši crnogorski ministar Petar Plamenac. On je direktno optužio
srbijanski politički (Nikola Pašić) i vojni vrh (Božidar Janković – Petar Pešić) da
su planski radili na kapitulaciji Crne Gore da se u emigraciji ne pojave “dva faktora” južnoslavenskog ujedinjenja i dvije po svemu sučeljene dinastije. On je svoje
“dokaze” i argumente iznio u niz navrata 20-ih god. 20. stoljeća preko zagrebačkog
časopisa “Nove Evrope”, beogradske “Politike” te “Crnogorskog glasnika” (Detroit
- SAD).10 Jedan dio historiografije zastupa stanovište da je kralj Nikola, kao slabiji
partner, donio odluku da crnogorska vojska ostane u zemlji, da ne bi u izbjeglištvu
potpala pod utjecaj srpske vojske i propagande te da mu ne bih mogla poslužiti kao
materijalna snaga za vraćanje vlasti u Crnoj Gori kada za to dođe vrijeme. Tomu
govori i činjenica da je kralj Nikola radio na tome da se izbjeglice iz crnogorske
vojske i dobrovoljci iz stranih zemalja (Crnogorci) ne koriste u bitkama već čuva9 Vidi npr: Andrija, LUBURIĆ, Kapitulacija Crne Gore, Dokumenti, I-II., Mlada Srbija, Beograd,
1938-1940., Dimitrije, Dimo. VUJOVIĆ, Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Istorijski institut NRCG, Titograd, 1962., Novica, RAKOČEVIĆ, Crna Gora u Prvom svjetskom ratu 1914-1918., Istorijski institut
Titograd, Cetinje, 1969., Gavro, PERAZIĆ, Nestanak Crnogorske države u Prvom svjetskom ratu, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1988.,
10
RASTODER, n. dj., 240.-249.
130
Volume 3, 2019. Issue 1.
ju do odlučujućih trenutaka rata te potom uz pomoć Italije utvrde vlast Petrovića
u Crnoj Gori (Hrabak, Borba.... 69). Na predavanju u Mojkovcu početkom 2016.
godine iznio sam tezu da su se možda po pitanju izlaska poražene crnogorske vojske iz zemlje poklopili interesi srbijanskog dvora Karađorđevića i kralja Nikole I.
Petrovića – nikome nije odgovaralo da se crnogorska vojska izvuče iz Crne Gore. Ni
jedna ni druga strana nisu poduzeli nikakve značajne mjere da se takvo nešto izvede.11 Ruska vlada je bila izrazito protiv Crne Gore – sve crnogorske vojne obveznike
slala je na Krf i smatrala ih srpskim podanicima, što je bilo u skladu s smjernicama
ruske politike i dogovora s Pašićem 1914. godine (Hrabak, Borba.... 92). Proslavljeni
crnogorski vojskovođa Janko Vukotić je nakon kapitulacije tvrdio Slovencu (jugoslavenski orijentiranom vojniku Austro-Ugarske - Ljudevit Pivko) na Cetinju da je
“Crna Gora prodana”, a isto je tvrdio u zatočeništvu u Bjelovaru u intervjuima novinarima (Jutarnji list, Nezavisnost), (Pivko, 1923, 88).U isto vrijeme počinje u emigraciji borba između dvije vlade u izbjeglištvu za “dušu crnogorskog naroda”. No,
tijekom vremena srbijanska strana je postala potpuno dominantna po tom pitanju,
crnogorska vlada u izbjeglištvu gubila je bitku. Zvanični predstavnik Crne Gore na
Krfsku konferenciju nije bio pozvan. Da li su stvarno napori jednog pokoljenja koje
se nesebično žrtvovalo za opće ciljeve (posebno u Mojkovačkoj bitci) izigrani za više
dinastičke interese obe (ili jedne) strane? Povjesničar Đorđe Borozan je pišući o
crnogorskim junacima Mojkovačke bitke napisao: “Stajali su raspeti između mitske
prošlosti o nepobjedivosti i stvarnosti koja im nije davala nikakvu nadu na uspjeh“(Borozan, Crna Gora ... 20). Da li su bili prevareni – historiografija ni danas ne
može dati konačan odgovor.
11 Lazar Mijušković je ipak 21. 1. 1916. tražio od srbijanske strane da prihvate “ostatke crnogorske
vojske”(Hrabak, Borba.... 85)
Volume 3, 2019. Issue 1.
131
5. Dnevnik generala Stjepana Sarkotića – (dio o Crnoj Gori)
18./12. Odlazak u Beč.
19./12. Sa dvosatnim zakašnjenjem stigli u Beč. Otišao odmah u naš novi stan u
Palais Palffy, I. Wallnerstrasse 6, koji je zaista – kako je Ella12 često pisala – jako
zgodan. Naravno da sam na veliku radost vidio i moje najdraže.
20./12. 11 h prije podne audijencija kod Njegovog Veličanstva. Car je bio kao i
prijašnjih puta neuobičajeno milostiv i kod sebe me zadržao skoro 1 sat. Uglavnom
se raspravljalo o novoj ofenzivi protiv Crne Gore,13 tada sam ja referirao o odnosima u Bosni i Hercegovini. Poslije podne veliki sastanak sa Körberom14 o tekućim
prilikama.
21./12.
Bio kod Krobatina15 koji je postao barun i u 11 h kod Buriana.16 Burian
mi je rado pričao o svojim planovima, držao mi je pola satno predavanje u kojem
mi je dao svoje najbolje političke ideje. Rado bi želio potaknuti kralja Crne Gore da
napusti Antantu; ali da li će Nikola dobiti poseban mir, jako sumnjam.
22./12.
Rano odlazim sa Ellom u Sarajevo gdje smo stigli na večer 23./12.
24./12. Minnich (Minić) mi je predstavio jednu potpuno novu vojnu situaciju. –
Vrhovno zapovjedništvo više se ne ograničava sa oduzimanjem Lovćena nego želi
pravu ofenzivu protiv Crne Gore i sjeverne Albanije, smjer Skadar. AOK iz jednog
ekstrema prelazi u drugi. Za početak je bio samo Lovćen sada međutim ne samo
12
Sarkotićeva supruga Gizela pl. Sarkotić (rođ. Bartolović).
13
Zapis rukom na ovom mjestu nečitljiv.
14 Ernst von Körber (1850.-1916.), bivši austrijski premijer, zajednički ministar financija zadužen za BiH.
15 Krobatin, Alexander von, barun (12. rujan 1849. Olomouc, Češka - 28. rujna 1933, Beč), austrougarski vojskovođa i ministar rata (zajedničke vojske i bojnog pomorstva). Dužnost ministra rata obnašao je od 1912. do travnja 1917. kada ga je naslijedio generalpukovnik Rudolf barun Stöger-Steiner
von Steinstätten. Nakon smjene Krobatin preuzima zapovjedništvo 10. armije na talijanskom ratištu i
sudjeluje u 12. bici na Soči. Od listopada 1918. do kraja rata zapovjednik je armijske skupine u Tirolu.
Umirovljen je 1. prosinca 1918. Antonio, SCHMIDT-BRENTANO, Die k. k. bzw. k. u. k. Generalität,
Österreichisches Staatsarchiv, Wien, 2007., 96., Petar, BROUCEk,Ein General im Zwielicht, Band 1,
Wien-Köln-Graz, 1980., 280.
16 Burián von Rajecz, Stephan (István), grof (16. siječanj 1852. Stupava (Slovačka) – 20. listopad
Beč), austrougarski državnik. Na dužnosti austrougarskog ministra vanjskih poslova zamijenio je grofa Leopolda Berchtolda 13. siječnja 1915. Nakon što je u prosincu 1916. smijenjen (nakon smrti kralja
Franje Josipa novi ministar vanjskih poslova postao je grof Ottokar Czernin), imenovan je ministrom
financija, ali u travnju 1918. ponovo preuzima dužnost ministra vanjskih poslova (do 24. listopada
1918.). Burian von Rajecz Stefan Graf“, Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1850., Band
1, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1957., 129., Burián von Rajecz,
Stephan Graf, Neue Deutsche Biographie, Band 3, Duncker & Humblot, Berlin, 1957., 52.
132
Volume 3, 2019. Issue 1.
Lovćen i Crna Gora nego i sjeverna Albanija. Sada ne iznenađuje da s Crnom Gorom
nisu zadovoljni. Ja nikada ne bih išao u Albaniju.17 Još će tri brigade biti poslane u
Bocche (Boka kotorska), a Kovess (Kövess)18 ima naredbu da trupe vodi od Prizrena
do Cattaroa (Kotora). Na obje krajnje točke, Prizren i Bocche, bit će koncentrirani
VIII., odnosno XIX. korpus, a između njih samostalne grupe, i oko 20./1.1916. treba
početi napredovanje. Meni je pravo. Ali, da li ne očekujemo previše? Ne neprijatelj,
ali teren, zima, manjak drva i vode, jednom riječju, obnova zaliha jako lako bi nam
mogla postati jedna zagonetka za rješavanje. Badnjak sam proveo sa Ellom, Unkelhäusser-om, Kussevich-em i bračnim parom Minnich.
25. i 26./12. proveo sam u istom društvu kao i 24. prosinac.
28.12.
Primio zatvoreni dopis od Tersztyanszky,19 priložio sam i pisma od Bol-
fras-a,20 Körber-a i Csiczerics.
30./12. U 6 h poslije podne stigao je G. d. J. od Kövess sa svojim štabom u Sarajevo. Dočekao sam ih na kolodvoru i pozvao sam ga na večer k sebi.
31./12.
Sinoć sam u konaku priredio skromnu večeru na kojoj su sudjelovali
Kövessi meni najbliži.
17
Ova rečenica dodana rukopisom.
18 Kövess von Kövessháza, Herrmann Albin Josef, barun (30. ožujak 1854. Temišvar – 22. rujan
1924. Beč), austrougarski generalpukovnik (1916). U razdoblju 1911-1915. zapovjednik je 12. zbora, a
od rujna 1915. do listopada 1916. III. armije, koja se od rujna 1915. do ožujka 1916. borila na balkanskom, a onda na talijanskom ratištu. Od listopada 1916. do siječnja 1918. preuzima zapovjedništvo VII.
armije na ruskoj i rumunjskoj bojišnici, a početkom 1918. do kraja rata armijskom skupinom „Kövess“
na Balkanu. Dana 5. studenog imenovan je vrhovnim vojnim zapovjednikom austrougarskih oružanih
snaga (Armeeoberkommandant) te je 1. prosinca 1918. umirovljen. SCHMIDT-BRENTANO, Die k. k.
bzw. k. u. k. Generalität, Österreichisches Staatsarchiv, Wien, 2007., 93.
19 Tersztyánszky von Nadás, Karl (22. studeni 1854. Skalica (Slovačka) – 7. ožujak 1921. Beč), austrougarski generalpukovnik. Od 1912. do svibnja 1915. zapovjednik je 4. zbora (početkom rata u sastavu II. armije pod zapovjedništvom generala konjaništva Böhm-Ermollija na ruskoj bojišnici). Sredinom 1915. preuzima zapovjedništvo armijske skupine Tersztyánsky (Srijem-Banat), a nakon toga III.
(1915.), IV. (1916-1917) i ponovo III. (1917.) armije. SCHMIDT-BRENTANO, Die k. k. bzw. k. u. k.
Generalität, n. dj., 185.
20 Bolfras von Ahnenburg, Arthur Heinrich (16. travanj 1838. Sachsenhausen, Frankfurt na Majni
- 19. prosinac 1922. Baden, Beč), austrougarski generalpukovnik i glavni pobočnik i načelnik Vojnog
ureda njegovog veličanstva cara i kralja 1889-1917. Umirovljen je na vlastiti zahtjev 5. siječnja 1917.
SCHMIDT-BRENTANO, n. dj., 96., BROUCEK,Ein General im Zwielicht, Band 1, Wien-Köln-Graz,
1980., 155, „Bolfras Arthur Frh., Österreichisches Biographisches Lexikon 1815.-1950., Band 1, Verlag
der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1957., 99.
Volume 3, 2019. Issue 1.
133
1916. GODINA
1./1.1916. Prijemi u zgradi državne vlade.
2./1.
Velika večera na koju sam pozvao sav vrh da bi se Kövess-a s njima upoznao. Kövess je sretan što je otišao sa njemačkog područja. Prilično se puno žalio na
njihovu nemilosrdnost, s druge strane je jako hvalio časnike korpusa.
3./1.
Za Lovćen-akciju odredio sam da počne 8. siječnja. Moglo me zaustaviti
samo loše vrijeme koje bi uzrokovalo odgodu.
4./1.
Pismo od Tersztiaanszky. Ella je po prvi puta bila kod Riza-beg-Kapetanović-a na jednom „Sielo“ (turski ženski-dan).
5./1.
Na večer željeznicom prema Mostaru.
6./1.
7 h ujutro prema Bileku (Bileća). Putem sam izvršio inspekciju škole u
Stolcu. U Bileku razgledavanje tvrđave, odgovarajuće upute GM. Andrian-a. Dobio
dobar dojam. Časnicima držao kratak, na dušu i srce djelujući govor. U 2 h poslije podne odlazak prema Trebinju. Konzultacije sa zapovjednikom tvrđave FML.
Braun čiji raspored sam dobro znao. Noćenje u spavaćim kolima.
7./1.
5 h u jutro vožnja vlakom prema Castelnuovu. 11 h stigli tamo. Konzultacije sa zapovjednikom XIX. korpusa. Sastanak provođenja cijele Lovćen-operacije. Pozvao na večer zapovjednika korpusa FML. Trollmann–a i admirala Hansa na
večeru. Bio potpuno povjerljiv.
8./1.
Početak napada na Lovćen-poziciju. Sa svojim stožerom krenuo sam na
„Dalmat“, i plovio po cijelom frontu, nadzirući akciju. Oko 300 koraka od Dalmata
udario je neprijateljski projektil u more, podizući vodeni stupac visok najmanje 1015 m. Prekrasno jutarnje vrijeme nije održalo. Već oko 11 h prije podne nastupilo je
potpuno naoblačenje i oko 1 h poslije podne počelo je kišiti. Mislio sam da je kiša
izazvana teškom pucnjavom, ali nije bilo tako, nego je nažalost nastupila nepovoljna promjena vremena. Divio sam se preciznosti topništva i našem hrabrom pučkom ustanku (Landstrum) koji su možda imali za riješiti najtežu operaciju u cijelom
ratu. Razgledao sam položaj jedne 42 mm haubice. Naše teško oružje (50 cijevi)
ispalilo je oko 1300 projektila. Flota je uspješno djelovala sa 5-6 jedinica. Na večer
9 h nakon još jednog sastanka sa zapovjednikom korpusa budući da je sve taktički
bilo regulirano otišao sam prema Sarajevu.
134
Volume 3, 2019. Issue 1.
9./1.
Na večer 6 h došle dobre vijesti. Solar je osvojen. Bolfras priopćio.
10./1.
Dobre vijesti. Sve korača dobro naprijed, uzeto više oružja. 2 pisma su
priložena, jedan od nadvojvode Eugen-a, jedan od Bolfras-a.
11./1.
Prije podne u 10 h Minnich mi nosi vijesti da je Lovćen osvojen. Brigada
Colerus je zauzela Krstač-sedlo. U cijelosti je zarobljeno 30 topova od toga 6 teških.
Glavna zasluga pripada FML (podmaršal). v. Weberu. Sve trupe su se istaknule, ali
ipak posebno 14. brdska brigada i skupina potpukovnika Törk-a. Kapa dolje pred
hrabrim pučkim ustankom21 koji je tako teški taktički zadatak u kratkom vremenu
uspješno riješio. Operacija je provedena tako kako smo je podmaršal v. E. Weber
i ja planirali, a ne kako je to željelo Vrhovno zapovjedništvo koje je - da stvar bude
još luđa – iz (1000 km. udaljenog) Teschena propisala i rješenje. Zapovjedništvo
je uvijek željelo da se trebamo najprije probiti kod Krstača. Ali Krstač smo ostavili
za kraj i težili smo uzeti važni i odlučujući prostor Solar-Kuk, što je sa uspjehom i
postignuto. Lovćen-visina sama je od malog vojnog značaja. Na Lovćenu Crnogorci
nisu imali ni jednog čovjeka ni stalnu posadu, najviše pri lijepom vremenu jednu
izvidnicu, jer je Lovćen previsok i uglavnom se drži u oblacima. I danas Vrhovno
zapovjedništvo propisuje kako se treba raditi mostobran na Lovćenu. Naravno opet
jedna Teschenska glupost. Bez obzira na ovu naredbu izdao sam protivan odgovarajući nalog. Ponekad se pitam čemu zapravo služi Vrhovno zapovjedništvo. Conrad
se pouzdaje u neiskusne časnike. Zašto samo ne promijeni ove ljude i pošalje na
front, a sebi ponovno uzme vrijedne ljude s fronta u štab. I ovi ljudi iz generalštaba (generalštaberi) će nakon rata pričati o ratnom iskustvu, a nijedan od njih
nije omirisao barut. Jedan kolega okarakterizirao mi je njemački i naš generalni
štab ovako: Njemački daje naredbe čija izvedba leži u granicama mogućeg, naš daje
takve, čija je izvedba djelomično nemoguća, djelomično nesigurna. Što sam kao
zapovjedni general u Bosni i Hercegovini doživio od Vrhovnog zapovjedništva daje
pravo tom kritičaru. Poslije podne 6 h dotrčao je Minnich sa jednim telegramom
u kojem kralj Crne Gore moli za šestodnevni prekid vatre – u svrhu pregovaranja.
Naravno, morao sam to dostaviti Vrhovnom zapovjedništvu na odlučivanje. Bojim
se da će to biti besmisleno. Ja bih uz nastavak neprijateljstva, odmah pristao na
21 Pučki se ustanak sastojao od umirovljenih časnika i vojnih činovnika od 19. do 42. tj. 60. godine
života. Detaljnije u Zakonu o pučkom ustanku od 6. lipnja 1886.: Gesetz, betreffend den Landsturm
für die im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder, mit Ausnahme von Tirol und Vorarlberg,
Reichsgesetzblatt 90/1886., 297
Volume 3, 2019. Issue 1.
135
pregovore. Prvi otpadnik od Antante moralo bi ostaviti veliki utisak, a Nikola22 je
čovjek koji će otpasti iz savezništva kako bi spasio što je još dade spasiti. Vidjet
ćemo što se se u Teschenu „skuhati“. Vederemo!
12./1.
Telegram od Bolfras-a, Krobatin-a i Körber-a.
13./1. Jedna dobra trinaestica. Naše operacije dobro napreduju, na žalost ima
puno promrzlina zbog niske hladnoće (-12°). Jedan bataljon u grupi Zhuber imao
ih je preko 300, dakle skoro polovicu stanja. U 11 h na večer dojuri Minnich k meni
sa jednim Nikolinim telegrafskim rukopisom Njegovom Veličanstvu sa molbom za
mir i sa jednom istom prijavom crnogorske vlade na našu. Znači ipak! Nadam se
dobrom, u potpunosti zadovoljavajućem dogovoru. Trebao bi biti važan cilj u vojnom i političkom interesu.
14./1.
Vrhovno zapovjedništvo je uz suglasnost Njegovog Veličanstva opet dalo
isti odgovor (podnošenje, razoružanje i sl.). Ovdje njušim previd ministra vanjskih
poslova. Zanimljivo, od tamo dobivam obavijest (od ministarstva) da izaslanik Otto
sa još 2 ljudi iz Uprave putuje u Castelnuovo. Sa Kövess-om sam dogovorio da sada
on direktno vodi XIX. korpus i grupu Braun. Dva časnika su previše. Loše vrijeme
me jako zabrinjavalo za oko naših trupa. Ako je gospodin Bog protiv nas u maloj Crnoj Gori može nam se isto dogoditi što je Napoleona snašlo u velikoj Rusiji.
Crnogorcima je lako; prilikom tako lošeg vremena oni se izgube, sakriju se u svoje
kuće i kolibe i opet se vrate nakon nevremena. Jedna moderna vojska ne može tako
nešto napraviti, ona ovisi o svojoj pratnji. Nema prvog skloništa, nema drva, nema
vode – samo snijeg i stijene. Odnosi će se popraviti kad će trupe biti u Zeta-dolini.
Nadam se da će za 2-3 dana biti u Nikšiću, Danilovgradu, Rjeki, možda već i u Podgorici. Možda Nikola sam pronađe izlaz.
17./1.
Nikola je prihvatio naše uvjete; mislio je: spasi što se spasiti da. Pobijede
li središnje sile, moram se zadovoljiti sa najmanjim, pobijedi li Antanta, bez daljnjeg, dobit ću sve natrag. Pašićeva izdaja Crne Gore je to spriječila. Sve bi trebali
dobiti Karađorđevići.23 Vezano za predaju oružja očito nije imao netočno mišljenje
22
Sarkotić u svom dnevniku uvijek piše NIKITA, ovdje je to zbog razumijevanja zamijenjeno s Nikola.
23 Zadnja rečenica dodana rukopisom. Austrijski vrhovni zapovjednik barun Conrad od početka
je tražio da se poražene Crna Gora prisajedini Austro-Ugarskoj. On je smataro da je takvo rješenje
najbolje Navodeći primjer za Tursku kojoj je mala Crna Gora bila neprestana smetnja „da ju je zapela
u krvave ratove i da je bitno doprinijela uništenju turskog gospodstva na Balkanu.“ U pismu Buriánu
od 17. siječnja 1916. Conrad piše da bi bilo neodgovorno „da se ostavi na tijelu Monarhije sličan čir
(Pestbeule).“. Milan, PRELOG, Crna Gora i austrija početkom 1916. godine, Jugoslavenska njiva, br.
3., 1922., 165.
136
Volume 3, 2019. Issue 1.
da je njegova labava milicija, čiji su bataljoni po svim frontama razbacani ili su se i
dijelom vratili kući, protezali su se koliko su htjeli. Više im nije mogao narediti. Kad
smo jednom unutar u zemlji i gospoda, zbog posljedice gladi, donose svatko svoju
pušku za 1-2 šnite raženog kruha na mjesto isporuke. Mladi nadvojvoda Franz Carl
Salvator došao je danas sa svojom četom u Sarajevo i ovdje se zadržao nekoliko
sati. Ja sam ga pozdravio na kolodvoru. Ručao je kod Kövess-a na sajmu. Jedan
skroman princ, ostavlja dobar dojam. Izaslanik Otto i grof Colloredo24 su bili kod
mene. Pregovarat će sa Nikolom, ovdje čekaju na instrukcije, za sutra sam ih pozvao na ručak. Vojno Vrhovno zapovjedništvo želi brzo potpuno točno imati Skutari
(Skadar) - zapovijeda: 2 bataljona i 1 planinska brigada trebaju napraviti raciju na
Skutari. Jedna brigada treba južno od Skutari-jezero (Skadarsko jezero) slijediti.
Racija / u kršu, u snijegu / kod ovakvog lišenja / nisu ništa drugo mogli nego marširati. Što čovjek od pješadije ne očekuje? Racija / zašto se ovaj uobičajeni izraz za
konjicu primjenjuje na pješadiju, a imamo pojam patrola korpusa (naredbe)? Sreća
hrabrima u Skutari koji su tamo smjeli doći sa nekoliko napuštenih. Tko će brinuti
za ove zadnje / vjerujem u praksu trupe koja bi bila izgubljena da se oslanjala samo
na visoke odredbe.
20./1.
Marterer-ovo pismo je priloženo.25 U njemu i jedna slika od Nikolinog pisma u kojem on Njegovo Veličanstvo moli za mir. U međuvremenu su ipak
Crnogorci, kao što sam predvidio, naše uvjete odbili. Na to je od Vojnog Vrhovnog zapovjedništva došla naredba, operaciju danas prije podne nastaviti ukoliko do
određenog sata Crnogorci ne prihvate uvjete. Prilažem pismo od Bolfras-a.
21./1.
Čitam telegram poslije čega operacije do daljnjeg neće biti nastavljene.
Nakon 11./1. – znači već 10 dana se stvar vuče! Što je sve u tom vremenu neko dalekovidno Vojno Vrhovno zapovjedništvo i neko jasno gledajuće ministarstvo vanjskih poslova u ovo vrijeme moglo učiniti? Mir je već mogao biti postignut – na nezadovoljstvo i ljutnju Antante. Zar već nije možda propušten pravi trenutak? Neće
li se Nikola sa svojom vladom negdje povući, možda u Italiju, i tako održati fikciju
jedne Crne Gore, kao što su učinili Albert (belgijski) i Petar (srbijanski). To se goto24
Mannsfeld grof Colloredo, član ugledne austrijske grofovske obitelji.
25 Marterer, Ferdinand von, barun (30. listopad 1962. Prag - 29. siječanj 1919. Beč), austrougarski
general pješaštva i glavni pobočnik i načelnik Vojnog ureda njegovog veličanstva 1917-1918. (Vojnom
uredu udijeljen je 1904, a od 1910. zamjenik je načelnika Vojnog ureda). Schmidt-Brentano, Antonio,
Die k. k. bzw. k. u. k. Generalität, Österreichisches Staatsarchiv, Wien 2007, 113., Peter, BROUCEK,Ein General im Zwielicht, Band 1, WienKöln-Graz, 1980., 372.
Volume 3, 2019. Issue 1.
137
vo i dogodilo.26 Kako se odvijaju stvari ovdje na jugu, kod nas „gore“ je sve zakazalo.
Naš ograničeni pogled jedva doseže preko granica pojedinačnih krunskih zemalja
ili obiju država. S toga evo već neuspjeha i zakazivanja u Bosni i Hercegovini, pa
kako onda ne bih i na ostatku Balkanu. Pridobivanje Bugarske ispunilo me srećom
i već sam se mogao dalje nadati. Pogrešno rješavanje Crne Gore opet me začudilo i
vratilo nepovjerenje. Koliko god je mala, to bi za nas trebalo biti vrijednije upravo
u ovom trenutku. Treba dakle pametno postupiti i definitivno ju za nas vezati. Ali
hitno!
22./1.
Štajerski izviđački savez šalje čestitke. Kao oduševljeni prijatelj dajem
Savezu topao odgovor:
- . - Možda su moja pisma Bolfras-u i Marterer-u ipak malo koristila. Predaja slijedi
i očekivana je.
-.- Telegram bana baruna Skerlecz sa mojim odgovorom je priložen.
23./1.
Danas se Otto od mene oprostio. Bio je sa grofom Colloredo kod Elle na
čaju. Otto ima dobre namjere. Netko 14 dana vuče na stvari i sutra idu oba gospodina sa pukovnikom Slameczka iz Sarajeva. 14 dana / koje neiskorištavanje vremena
u svjetskom ratu! Bojim se da i Nikola također ide u Francusku ili Italiju. Tada
nema nikog autoritativnog za pregovore. Nikoli treba na licu mjesta osigurati punu
slobodu i za slučaj raskida pregovora jer samo on u zemlji ima autoritet s nama
postići sporazum. Njegovu vladu narod ne priznaje i on je – u slučaju odsutnosti
– u stanju sve obveze svoje vlade, makar i njegovim odobravanjem, tako okrenuti i
protumačiti da postanu bezvrijedna.
Danas sam poslao dopis 3. Vojnom zapovjedništvu (Kövess) i u istom objasnio na koji način se u Bosni može popraviti aprovizijsko stanje. Ako ljudi neće
moje riječi prihvatiti onda idemo u susret jednom bezobrazno kritičnom razdoblju
koji bi mogao katastrofalno završiti. Kovess, dobri čovjek, je pomalo nesiguran od
onih „gore“. Čudno je kako lijepi osjećaj ima trupa za svoje pretpostavljene. Njegovi
podređeni ga naizivaju Kreuzschnabel („krstokljun“) (po satiričkoj brošuri: “Kako
je major Kreuzschnabel došao u Glavni stožer“), jer svugdje dođe do toga da obere
vrhnje – na gotovo. Tako je preuzeo Vojno zapovjedništvo nakon Terzstyanszk-og,
koji je za formiranje, opremanje i discipliniranje vojske stekao velike zasluge i također protiv Srbije osmislio plan operacije, a to (preuzimanje zapovjedništva)
26
Rečenica dodana rukopisom.
138
Volume 3, 2019. Issue 1.
došlo je neposredno prije početka operacije. I ovamo je došao 8 dana prije početka „Lovćen“ operacije i u pogledu toga je nedužan kao i malo dijete. Ne želim mu
naškoditi, jer je jedan dobar, vrijedan čovjek, ali general sa takozvanom slijepom
poslušnošću. Njegov šef štaba GM (general-major) Konopitzky je dobar i tako će
vojska zahvaljujući jako vrijednim generalima a la Weber, Braun, Trollmann dobro
se pokazati. Karakteristično za Kövess-a je što on misli: „Što manje ovdje (i pri tome
pokazuje na glavu) to bolje.
24./1.
Skutari, Podgorica, Nikšić, Danilovgrad bili su osvojeni. Razoružanje ide
glatko. Vojno Vrhovno zapovjedništvo može iz toga naučiti kako lako sve ide ako se
točno prihvati. Teorija i praksa vrlo često idu različitim putem. Pismo od Bolfras-a
je priloženo.
27./1.
Pismo Marterer-a priloženo. Također pozdravi iz Bocche zbog mog
odgovora. Aprovizijsko pitanje zemlje bilo je sa 3. Vojnim etapnim zapovjedništvom nužno regulirano. Možda će ići sa jednim „potezom“ svaki dan.
29./1.
Danas je sa još jednom brigadom smio doći FML. Sorsisch za pojačanje
brigade Streith u Skutari. 3. vojska želi sa 11. brigadom sve do Muti-potoka, Debre
napredovati. Potpuno sam zaboravio priložiti moju naredbu XIX. korpusu, grupi
FML. Braun i brodskoj diviziji Vojnim zapovjedništvom. Sada to radim.
1./2.
Tri pisma: od Bolfras-a, Tersztyanszky-a i pukovnika Pitreich-a. Pitreich,
jedan visoko inteligentan mladi oficir štaba dijeli moje i Csicseric-ovo mišljenje.
3./2.
Ellu sam otpratio do Broda, tamo sam razgledao Danica-radove
4./2.
Otputovao u Tuzlu. Putem sam posjetio tvornicu amonijaka u Lukovcu
i Saline, kao i tvornicu ugljena u Kreki.
5./2.
Prije podne pregledao sam škole, u podne sam putovao prema Zvorniku
i natrag prema Tuzli, ukrcao se odmah u vlak i stigao
6./2.
Opet u Sarajevo. U podne sam se oprostio od Kövess-a koji je na večer
putovao u Cattaro. Želim mu i dalje sreću na strani njegovog šefa štaba kako bi nadimak „krstokljun“ potpuno opravdao. Ipak je dobar „krstokljun“ jako grdio Mackensen-a!!! Primio pisma od Bolfras-a i Marterer-a. Priloženi su. Austrija se – kako
uči povijest – dokazala u nesreći. Pitam se: da li će se dokazati i u sreći? Da li će to ići
po osnovi pobjede? Gledam sumornije u budućnost. Bio bi sretan da se moj pogled
totalno pogrešno dokaže.
7./2.
Jedno ljupko pismo FML. Braun-a, trenutno komandanta posade trupe
Volume 3, 2019. Issue 1.
139
u Crnoj Gori sa sjedištem u Cetinju, prilažem. Ministar v. Körber najavio se za
13./2. Radujem se njegovom dolasku.
10./2.
Na zahtjev gradonačelnika Beča, preuzvišenom Weisskirchner-u, poslao
sam svoju sliku i priloženu posvetu za rodnu knjigu grada Beča.
12./2.
Pismo od Tersztyanszky-a je priloženo. Isto tako čestitka brzojav mog
rodnog grada i moj odgovor.
13./2. U podne došao preuzvišeni v. Körber. Prenio mi skroz formalno pozdrave
i zahvalno priznanje mojim uslugama. Njegovo Veličanstvo mi je zaista milostivo,
kada bi se samo svemogućom milosti mogao opravdati. Radim najbolje što mogu.
14. i 15./2. Konferencija vlade pod predsjedavajućim Körber-om.
16./2. Vožnja sa Körber-om u jugoistočno područje. Pogledali smo izradu mosta
kod Megjegja, tada smo se odvezli prema Goraždu i Foči. U Foči je razgledavan novi
Sarkotić-most. Povratak prema Ustipraći. Noćenje u vagonu.
17./2.
Vožnja prema Čajnici i Pljevlju. U Pljevlju svečani doček. Smirio nešto
uzrujane Turke. Imaju još strah od Crnogoraca. Nosio pukovnik Vuchetich, zadnji
doći u kordi.
18./2.
Vožnja prema Mostaru, Čapljini i Castelnuovo. Noćenje u vagonu.
19./2.
Vožnja prema Cetinju. Provlačili smo se kroz mnoge svite i trupa. Körber
je mogao vidjeti što se sve nije odigravalo na ulicama. U Cetinju smo objedovali kod
dobrog FML. Braun-a. Nakon jela razgledavali smo konak. Poslije podne povratak.
U 5 smo posjetili Kövess-a koji uvijek sa vrha želi imati upute kako da nastupi protiv
Crnogoraca!! Nakon nekoliko trenutaka otišli smo na Dalmat, prošli kroz Bocchu i
ušli u Zelenik i u naš vagon.
20./2.
U podne smo opet bili u Sarajevu.
21./2.
Opet konferencija vlade. Na večer 9 h odlazak prema Tuzli.
22./2.
Rano u Tuzli. Razgledavanje grada i škola. Poslije podne 2 h povratak.
U Doboju smo se razdvojili. On odlazi prema Brodu i dalje prema Beogradu, ja prema Sarajevu. Tamo sam našao priloženo pismo od Tersztyanszky-a.
24./2.
Desetodnevni boravak ministra za mene je bio pravi duhovni i psihički
oporavak. Suglasan sam sa Körber-om u svemu i u njemu poštujem jednog zaista
mudrog državnika.
140
Volume 3, 2019. Issue 1.
REFERENCES:
Dnevnik Stjepana Sarkotića, fond 1773, kutija 2, Hrvatski državni arhiv (HDA)
Andrijašević Ž. Rastoder Š. (2006). Istorija Crne Gore.
Ašanin M. (1988). I tada rekoše: neće proći.
Bauer E. (1988). Der letzte Paladin des Reiches, Go Stefan Freiherr Sarkotić von
Lovćen (Posljedni upravitelj Carstva – general-pukovnik S. barun Sarkotić od
Lovćena).
Bauer E. (1990). Posljednje godine generala Stjepana pl. Sarkotića od Lovćena,
Hrvatska revija, br. 3.
Borozan Đ. (2013). Crna Gora i Prvi svjetski rat, Arhivski zapisi, br. 2.
Božović M. (2016). Pad Lovćena i slom Crne Gore, Matica, br. 62.
Bourbon-Parma S. (1921). Austria’s Peace Offer, 1916-1917.
Čutura D. (2012). Stjepan Sarkotić časnik, strateg i političar.
Grijak Z. (2001). Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera,http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=54630
Horvat J. (1967). Prvi svjetski rat.
Hrabak B. (1964). Borba između crnogorskog dvora i srpske vlade oko obrazovanja crnogorske vojske i oko dobrovoljaca 1916-1918., Istorija XX veka.
Karaula Ž. (2015). Samozvani grof i dubrovački „Srbin-katolik“ Lujo Vojnović –
austrijski konfident na dvoru kralja Nikole I. Petrovića Njegoša, Crna Gora u Prvom svjetskom ratu.
Klark K. (2014). Mesečari. Kako je Evropa krenula u rat 1914.
Klein. S. (1969). Freiherr Sarkotić von Lovcen – Die Zeit seiner Verwaltung in Bosnien-Herzegowina von 1914-1918. (Barun Sarkotić od Lovćena – Vrijeme njegove
uprave u Bosni i Hercegovini, doktorska disertacija).
Volume 3, 2019. Issue 1.
141
Pivko Lj. (1923). Proti Avstriji: Slike iz borbe Jugoslovanov na italijanski fronti
proti Avstriji, Klub dobrovoljcev.
Peters M.S. (2005). Freiherr von Sarkotić und die südslawische Frage in der
Donaumonarchie; Österreich-Ungarns letzter Kommandierender General und
Landeschef von Bosnien-Herzegowina als politischer Offizier im Ersten Weltkrieg;
doctoral thesis, Vienna.
Peters M.S. (2006). Stefan von Sarkotić báró politikus-tábornok a magyar-horvát
kapcsolatokról (The political General Stefan Baron von Sarkotić about the Hungarian-Croatian Relations), Kút (The Fountain)/1.
Peters M.S. (2011). Koncepcije rješavanja južnoslavenskog pitanja Stjepana baruna Sarkotića, Međunarodna konferencija Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918, Zbornik radova (International Conference Bosnia and Herzegovina in Austria-Hungary 1878 to 1918, Collection of Essays), Filozofski fakultet,
Sarajevo.
Popović S. (2002). S kraljem Nikolom iz dana u dan 1916-1919.
PotapovN. M. (2003). Ruski vojni agent u Crnoj Gori. Dnevnik 1906-1907., 1912.,
1914.1915.
Rastoder Š. (2000). Janusovo lice istorije.
Ružić J. (1955). Crna Gora u ratovima 1912.-1918. i u poratnoj istoriji.
Stevenson D. (2014). Povijest Prvog svjetskog rata.
Tadin O. (1994). Osobni fond generala Stjepana Sarkotića,Arhivski vjesnik, br. 37.
Tomić D. (2006). Stjepan barun Sarkotić od Lovćena (1858.-1939.), Lička revija,
br. 6.
Operacija crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu, (1954).