Richard Seddon
| Richard Seddon | |
|---|---|
 | |
| Mandat 27. travnja 1893. – 10. lipnja 1906. | |
| Prethodnik | John Ballance |
| Nasljednik | William Hall-Jones |
| Rođenje | 22. lipnja 1845. Eccleston, Ujedinjeno Kraljevstvo
|
| Smrt | 10. lipnja 1906. Tasmanovo more |
| Politička stranka | Liberalna stranka |
| Supružnik | Louisa Jane Spotswood |
| Vjera | anglikanizam |
Richard John Seddon (Eccleston, 22. lipnja 1845. – Tasmanovo more, 10. lipnja 1906.) je bio novozelandski političar iz Liberalne stranke koji je od 1893. do 1906. godine obnašao dužnost premijera Novog Zelanda; Seddon do danas ostaje premijer s najdužim mandatom u historiji te zemlje. Često nazivan Kralj Dick (engleski: King Dick) zbog svog autokratskog stila, Seddon se danas smatra jednim od najvećih novozelandskih političara, a za njegova mandata su ostvarene brojne društvene, ekonomske i političke reforme.
Seddon je rođen 1845. godine u Engleskoj, kao sin ravnatelja Thomasa Seddona i njegove supruge, učiteljice Jane Lindsay. Seddon je bio treće od osmero djece i drugi sin u obitelji; troje djece umrlo je u djetinjstvu. Unatoč obiteljskoj pozadini, Seddon je bio loš učenik i odbio je klasično obrazovanje koje su željeli njegovi roditelji kako bi se posvetio inženjeringu. Dana 15. lipnja 1862., u dobi od samo 16 godina, odlazi u Australiju, gdje isprva radi na željeznici, a kasnije sudjeluje i u zlatnoj groznici, ali bez velikog uspjeha. Nakon nekoliko godina, zaručio se Louisom Jane Spotswood, međutim njezini roditelji nisu htjeli odobriti taj brak dok Seddon ne stekne financijsku stabilnost. Godine 1866. odlazi na Novi Zeland, gdje se obogatio, nakon čega se, 1869. godine, kratko vratio u Australiju da se oženi Louisom. Natrag na Novom Zelandu, Seddon je otvorio trgovinu, u kojoj je kasnije prodavao alkohol, a kasnije i pub. Osim njegove supruge, na Novi Zeland su ga pratili i sestre Phoebe i Mary te braća Edward i James.
Godine 1874. se uključuje u politiku, isprva u lokalnim tijelima, a od 1879. godine i na nacionalnoj razini. Unatoč financijskim problemima (1878. godine je čak proglasio i osobni bankrot), Seddonova politička karijera je prosperirala. Godine 1879. izabran je kao nezavisni zastupnik u Hokitiki, gdje je 1876. bio izgubio. Od 1879. pa sve do 1906., Seddon je kontinuirano služio u Parlamentu Novog Zelanda, do 1890. kao nezavisni zastupnik, a od te godine kao zastupnik Liberalne stranke iz elektorara Westland. Isprva je bio predmet izrugivanja u Parlamentu zbog provincijskog naglaska (imao je tendenciju ispuštati slovo "h") i nedostatka formalnog obrazovanja, međutim ubrzo se pokazao izrazito sposobnim zastupnikom i, nakon nekog vremena, stručnjakom za rudarska pitanja.
| Parlament Novog Zelanda | ||||
| Mandat | Saziv | Izborna jedinica | Stranka | |
| 1879. – 1881. | 7. | Hokitika | Nezavisni | |
| 1881. – 1884. | 8. | Kumara | Nezavisni | |
| 1884. – 1887. | 9. | Kumara | Nezavisni | |
| 1887. – 1890. | 10. | Kumara | Nezavisni | |
| 1890. – 1893. | 11. | Westland | Liberalna stranka | |
| 1893. – 1896. | 12. | Westland | Liberalna stranka | |
| 1896. – 1899. | 13. | Westland | Liberalna stranka | |
| 1899. – 1902. | 14. | Westland | Liberalna stranka | |
| 1902. – 1905. | 15. | Westland | Liberalna stranka | |
| 1905. – 1906. | 16. | Westland | Liberalna stranka | |
Kada su liberali pod Ballanceovim vodstvom 1891. formirali vladu, Seddon je postao ministar javnih radova, rudarstva, obrane i mornarice. U tom je svojstvu napravio velike promjene u dotadašnjoj politici javnih radova, što se smatrali revolucionarnim u to doba. Seddon nije bio ideološki vezan, za razliku od Ballancea, koji je vjerovao u klasični liberalizam; on je liberale naprosto smatrao pionirima "običnog čovjeka" u borbi protiv komercijalnih interesa i velikih zemljoposjednika. Često populist, Seddon se nije uvijek slagao s Ballanceovim idejama o ženskom pravu glasa i pravima Maora, ali je bio izrazito popularan među narodom, zbog čega ga je stranka i dalje smatrala važnim igračem.
Kada se John Ballance 1892. godine ozbiljno razbolio, Seddon je postao vršitelj dužnosti; u to se vrijeme vjerovalo kako je Ballance želio da ga naslijedi Robert Stout, međutim zbog naglog pogoršanja zdravstvenog stanja nije uspio dogovoriti takav ishod. Nakon Ballanceove smrti, tadašnji guverner David Boyle povjerio je Seddonnu sastavljanje vlade. Iako su mu se usprotivili i William Pember Reeves i Thomas Mackenzie, pioniri Liberalne stranke, Seddon je uspio osigurati dovoljnu stranačku podršku da porazi Stouta i postane premijer. Obećani unutarstranački izbori nisu održani jer je Seddon uvjerio članove da bi izbori podijelili stranku, tako da je zapravo mimo procedure uspio osigurati kontrolu nad strankom i vladom.
Stout će nastaviti biti glavna opozicija Seddonu sve do napuštanja stranke 1896. godine (čak će se i boriti za žensko pravo glasa, unatoč Seddonovom protivljenju), mada je upravo Seddon 1899. godine predložio Stouta za vrhovnog suca Novog Zelanda.
Seddonova vlada trajala je velikih trinaest godina i u mnogočemu se može smatrati jednom od najvažnijih u historiji Novog Zelanda. U tom su periodu provedene brojne revolucionarne reforme, a Seddon je, unatoč pomalo nezgrapnom stilu vladavine, uživao podršku naroda i zaslužan je za neke od najvažnijih događaja u postupku modernizacije Novog Zelanda. Ipak, prva velika odluka donesena za vrijeme njegove vlade prošla je unatoč njegovom strogom protivljenju. Naime, njegov prethodnik, Ballance, zagovarao je "apsolutnu jednakost spolova", a time i žensko pravo glasa, s čime se Seddon nije slagao. U srpnju 1893., Parlament je zaprimio drugi zahtjev da se ženama da pravo glasa, što su podržali i konzervativci i velik dio Liberalne stranke, među kojima i Stout. Suočen s tako snažnom potporom, Seddon je naizgled promijenio stav i podržao zakon, međutim trudio se kako bi osigurao da Zakonodavno vijeće sruši zakon nakon glasanja u donjem domu. Seddonova taktika nije naišla na simpatije tako da su dva člana Vijeća, koji su se protivili davanju prava glasa ženama, glasovali za zakon isključivo u znak protesta. Zakon je, tako, prošao i žene su glasovale na izborima 1893. godine; Liberalna stranka je, unatoč Seddonovim potezima, ostvarila izniman rezultat.
Pitanje ženskog prava glasa pokazalo je kolike podjele postoje unutar Liberalne stranke, odnosno frakcija doktrinarnih liberala koje je predvodio Stout, i "narodnih" liberala koje je predvodio Seddon. Frakcije su se ponovo konfrontirale po pitanju izdavanja licenci za prodaju alkohola. Seddon je u ovom slučaju uspio izglasati svoj kontroverzni zakon, kojim je uveo distrikte za licenciranje koji su, glasovanjem, odlučivali o izdavanju licencu na svom području. Sljedeći veliki potez njegove vlade bio je Zakon o starosnim mirovinama iz 1898. godine, kojim su položeni temelji države blagostanja, koje će dalje razviti premijer Michael Joseph Savage sa svojom Laburističkom strankom. Seddon je i ovdje naišao na protivljenje određenih krugova, međutim uspio je progurati zakon, što se danas uglavnom smatra dokazom njegove iznimne političke moći.
Na polju vanjske politike, Seddon je bio imperijalist i snažan pobornik Britanskog Imperija, toliko da je jedno vrijeme bio poznat kao "jedan od stupova britanskog imperijalizma". Podržavao je vođenje Drugog burskog rata, a smatrao je i da Novi Zeland treba imati veću ulogu među pacifičkim otocima i to kao "Južna Britanija". Pokušao je anektirati Fidži i Samou, međutim za svog je života uspio anektirati samo Cookove Otoke (Fidži nikada nije potpao pod Novi Zeland, dok je Samoa od 1914. do 1962. godine bila dio Novog Zelanda).
Richard Seddon je bio vrlo snažan premijer i snažno je promicao svoj autoritet, toliko snažno da je u jednom trenutku izjavio da je kabinet nepotreban i da je vladi dovoljan samo predsjednik. Oponenti su ga često optuživali za autokraciju (tako je i nastao nadimak "King Dick"), međutim on se nije pretjerano trudio da ih opovrgne.
Za vrijeme svog premijerskog mandata, Seddon je upravljao cijelim nizom resora, među kojima su bile financije (odakle je maknuo Josepha Warda), rad (odakle je maknuo Reevesa), obrazovanje, obrana, domorodački poslovi i imigracije. Optuživan je za kronizam (favoriziranje prijatelja i poznanika prilikom zapošljavanja), ali i nepotizam, što je bila posljedica nekoliko manjih afera. Kao ministar za domorodačka pitanja, Seddon je imao "suosjećajan", ali "paternalistički" pristup, dok je kao ministar za imigraciju poznat po snažnom animozitetu prema kineskim imigrantima, koje je uspoređivao s majmunima, govoreći o "Žutoj opasnosti".
Seddon se oženio 1869. godine i imao je ukupno devetero djece, među kojima je i Tom Seddon, koji je svog oca zamijenio kao parlamentarni zastupnik za Westland. Od 1868. godine bio je mason.
Seddonova politička popularnost je postepeno opadala tokom trinaest godina na vlasti. Iako je još uvijek uživao podršku, pozivi da se umirovi su postajali sve češći i glasniji. Nekoliko pokušaja da ga se zamijeni s Josephom Wardom u tom periodu nisu bili uspješni.
U lipnju 1906. godine, dok se vraćao iz Australije na brodu Oswestry Grange, Seddon je doživio težak srčani udar i iznenada umro, 12 dana prije svog 61. rođendana. Vijest o njegovoj smrti izazvala je val žalosti u Novom Zelandu. Pokopan je u Wellingtonu.
- Berendsen, Carl (2009). Mr Ambassador: Memoirs of Sir Carl Berendsen. Wellington: Victoria University Press. ISBN 9780864735843.
- Brooking, Tom (2014). Richard Seddon: King of God's Own. Auckland: Penguin. ISBN 9780143569671.
- Burdon, Randal Mathews (1955). King Dick: A Biography of Richard John Seddon. Christchurch: Whitcombe and Tombs.
- Hamer, David A. (1988). The New Zealand Liberals: The Years of Power, 1891–1912. Christchurch.
- Hamer, David A. (2006). Seddon, Richard John (1845–1906). Christchurch: Oxford Dictionary of National Biography.
- Hamer, David A. (2014). Seddon, Richard John (1845–1906). Wellington: Te Ara: The Encyclopedia of New Zealand.
- Lipson, Leslie (2011) [1948]. The Politics of Equality: New Zealand’s Adventures in Democracy. Wellington: Victoria University Press. ISBN 978-0-86473-646-8.
- Nagel, Jack H. (1993). Populism, heresthetics and political stability: Richard Seddon and the art of majority rule. Christchurch: British Journal of Political Science. str. 139–175.
- Seddon, Thomas (1968). The Seddons, An Autobiography. Auckland, London: Collins.
- Scott, Dick (1975). Ask That Mountain: The Story of Parihaka. Heinemann.
- Wolfe, Richard (2005). Battlers Bluffers and Bully-boys: How New Zealand's Prime Ministers Have Shaped Our Nation. Random House, New Zealand. ISBN 1-86941-715-1.
- Sketch of Richard Seddon asleep in Parliament during an all-night sitting, 1898 Arhivirano 2016-04-22 na Wayback Machine-u
- The Seddon-Stout struggle Arhivirano 2011-07-24 na Wayback Machine-u
| Vladine službe | ||
|---|---|---|
| Prethodi: John Ballance |
Premijer Novog Zelanda 1893. – 1906. |
Slijedi: William Hall-Jones |
| Političke funkcije | ||
| Prethodi: William Campbell Walker |
Ministar obrazovanja 1903. – 1906. |
Slijedi: William Hall-Jones |
| Stranačke/partijske dužnosti | ||
| Prethodi: John Ballance |
Vođa Liberalne stranke 1893. – 1906. |
Slijedi: William Hall-Jones |
| Parlamentarni mandati | ||
| Prethodi: Seymour Thorne George Edmund Barff |
Parlamentarni zastupnik za Hokitiku 1879. – 1881. Služio/la uz: Roberta Reida |
Slijedi: Gerard George Fitzgerald |
| Nova izborna jedinica | Parlamentarni zastupnik za Kumaru 1881. – 1890. |
Elektorat je ukinut |
| Upražnjen/a Elektorat obnovljen nakon ukidanja 1868. Titulu posljednji imao/la William Sefton Moorhouse
|
Parlamentarni zastupnik za Westland 1890. – 1906. |
Slijedi: Tom Seddon |
