Hrvatsko-srpska koalicija

Hrvatsko-srpska koalicija je naziv za koaliciju hrvatskih i srpskih nacionalističkih stranaka koje su djelovale na području tadašnje Austro-Ugarske, a današnje Hrvatske početkom 20. vijeka. Njeni lideri su bili Hrvat frano Supilo, a u kasnije vrijeme Srbin Svetozar Pribićević.

Sklapanju koalicije, kojoj su prethodile Riječka i Zadarska deklaracija u oktobru 1905. godine, povod je bio narodni pokret protiv omraženog bana Khuena Hedervaryja 1903. godine, kome su se uz hrvatske priključile i srpske seljačke mase. Shvativši da od hrvatsko-srpskih podjela najviše profitiraju mađarska vlada, odnosno Beč, kao i italijanski iredentistički pokret u Dalmaciji, hrvatski pravaški političari na čelu s Franom Supilom su sklopili sporazum s Pribićevićevom Srpskom samostalnom strankom i formirali koaliciju kojoj je, između ostalog, program bio i stvaranje šire južnoslavenske zajednice - bilo u obliku jugoslavenske države, bilo u obliku trijalistički uređene Habsburške Monarhije.

Koalicija je formalno stvorena u decembru 1905. a pristupili su joj:

• Hrvatska stranka prava
• Hrvatska napredna stranka
• Srpska narodna samostalna stranka,
• Srpska narodna radikalna stranka
• Socijaldemokratska stranka Hrvatske.

Socijaldemokrati i radikali nisu ostali dio koalicije.

Stvaranje te koalicije je 1908. godine od strane bečke vlade shvaćeno kao velika opasnost, pa je njeno čelništvo suđeno na Veleizdajničkom procesu. Supilo je nakon tog procesa marginaliziran, a Pribićević preuzima čelništvo i ublažava stav prema mađarskoj vladi, s kojom je 1913. godine sklopljen i formalni sporazum.

Za vrijeme prvog svjetskog rata Hrvatsko-srpska koalicija je bila lojalna prema vladi u Beču i sve do posljednjeg trenutka se zalagala za očuvanje Austro-Ugarske. Nakon stvaranja Države SHS, a potom Kraljevine SHS, većina njenih predstavnika se priključila vladi u Beogradu i zalagala za centralističko uređenje države i Vidovdanski ustav.

1919. godine Hrvatsko-srpska koalicija pod vođstvom Svetozara Pribićevića se sjedinjuje sa tri srbijanske partije: Samostalnom radikalnom strankom i dvije manje, Srpskom naprednom strankom i Liberalnom strankom, kao i sa slovenskim liberali, a novostvorenoj zajednici pristupaju raznorazne liberal-demokratski političari i grupacije iz Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore. Simbolički je osnivačka skupština održana u Sarajevu, radije nego u Beogradu. Osnovana je Demokratska stranka pod vođstvom Ljubomira Davidovića, koja postaje shodno svojem širokom članstvu, najjača politička snaga u novostvorenoj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca.