Toma Gruica

The purpose of this disertation is to examine the intersection between the philosophy of Martin Heidegger, particularly his concept of Authenticity, and the field of psychopathology from an enactivist perspective. Following authors such as Evan Thompson, Francisco Varela, and Jacques Derrida, this study adopts a systemic philosophical perspective that views Heidegger's philosophy as an embodied, enactivist model of human cognition and worldly being. By examining psychopathology through this lens, we seek to enhance our understanding of the experiences of people with mental disorders and shed light on the nature of Dasein, the form and mode of human existence described by Heidegger.
The forthcoming dissertation addresses the notion that Dasein, understood as an autopoietic ecological being, exists and is self-actualized in a web of relations with its environment and other beings. Departing from traditional interpretations in psychopathology that emphasize the individual's inner nature, my work proposes a shift toward an understanding of an Authentic self as a mode of "maneuverability" within the individual's life environment. In this context, psychopathology is viewed not merely as a disorder or deviation, but as an opportunity to explore the limits and possibilities of human existence.

Martin Heidegger (1889.-1976.) svojom je, iako nedovršenom, egzistencijalnom anali zom tu-bitka u svojem djelu Bitak i vrijeme postao jedan od najistaknutijih mislilaca 20. stoljeća. Njegova hermeneutička i fenomenološka metoda te analize, kao i njome uteme ljena ideja tu-bitka kao biti-u-svijetu, sačinjavale su i temelj njegove kasnije misli. Una toč tome što se kasnija misao Martina Heideggera udaljila od ideja prisutnih u Bitku i vremenu, njome se one mogu obuhvatiti i razumjeti. Cilj je ovoga rada prikazati misaone okvire i temeljne pojmove egzistencijalne analize tu-bitka i prodrijeti u egzistencijalnu ontologiju Martina Heideggera.

Heidegger piše da je cilj Bitka i vremena razumijevanje značenja bitka; cilj kojeg može postići samo autentični tu-bitak. Čovjek, tu-bitak, je entitet koji je jedinstven među drugim entitetima utoliko što je definiran relacijom koju ima prema sebi, on ne trpi tek puku postojanost već egzistira zauzimajući stav o tome „tko“ je. Egzistencija, označava tu-bitkovu orijentiranost prema budućnosti. Svako ljudsko djelovanje je gibanje s i prema nekom cilju; želja za ostvarenjem cilja, koji se nalazi u budućnosti, je uzrok našeg djelovanja i čovjek s uspostavom cilja djelovanja već je u budućnosti. Autentičnost predstavlja gibanje koje svoj cilj dostiže kroz samo gibanje, a čovjek se u tom gibanju pronalazi ispred neizmjerne količine mogućnosti, koje ovisno o tome kako ih povezujemo, određuju tko smo kao osoba. Način tu-bitkovog postojanja stoga obuhvaća mogućnost; ono što nam je bačeno, što uključuje naše povijesno bivstvo; kao i aktualnost, stav koji zauzimamo nad onim bačenim. Čovjek se u svojoj bačenosti gubi u javnosti, među drugim ljudima i sudjeluje u samoobmanjivanju neautentičnosti naklapanja i znatiželje, sve do trenutka propalosti. U svojoj propalosti čovjek tek može spoznati sebe kao neautentičnog i odlučiti postati autentičnim. Autentičnost označava odlučnost, i reflektivno sagledavanje života u svojoj cijelosti, a to je ostvarivo tek kada spoznamo neizbježnost smrti. Čovjeku smrt predstavlja njegovu najvlastitiju vlastitost, nešto što je potpuno njegovo vlastito i što je nerazumljivo kroz smrt drugih. Uz fenomen smrti i odlučnosti, za autentičnost je prema Heideggeru potreban i fenomen savjesti. Savjest je glas koji nas navodi da postanemo autentičnim, a nastaje iz inertnosti i iz naše krivnje uzrokovane ontološkom činjenicom da je čovjek propadljivo biće u stalnoj relaciji prema ništavilu, prema smrtnosti. Krivnja označava nepostizanje vlastitih mogućnosti, potiskivanje autentičnosti, i buku neautentičnog života, gdje se onda tek može javiti glas savjesti. U krivnji izbjegavanja pitanja o smrti u čovjeku stvara i strah o smrti kao o događaju, kao o nečemu što nije naša vlastitost. Strah nastaje pred činjenicom ljudske slobode, pred činjenicom da je čovjek taj koji mora odlučiti za sebe između neizmjerne količine mogućnosti. Strah nas tako distancira od naše vlastitosti i autentičnosti. Prevazići taj strah znači prihvatiti i sagledati svoju smrtnost, što znači sagledati svoj život u cjelini. U sagledavanju života u cjelini čovjek prelazi „vulgarno“ razumijevanje vremena kao prisutnost u sadašnjosti, te svoju budućnost i prošlost razumije kao cjelovitu priču, u kojoj se značenja prošlih događaja mijenjaju ovisno o onome što se događa sada i što će se dogoditi u budućnosti. Kierkegaard navodi da je čovjek biće sinteze, da je čovjek dijalektični odnos međusobno oprečnih pojmova poput vječnosti i vremenitosti, beskrajnosti i krajnosti, slobode i nužnosti, kao i vječne duše i propadljivog tijela. U ovome odnosu krajnosti čovjek se slobodno giba, a u svojoj slobodi on se gubi, griješi, kaje se i bježi u jednu ili drugu krajnost. Čovjek u svome bijegu postaje sebičan, zavisan i ogorčen; on se udaljuje od malograđanskog života u negativnu refleksiju estetičkog života koji je ispunjen praznim zadovoljstvima i potragom za ljepotom. Ljepota nije najuzvišenija, nego je neposredno blago, i jedno kada propadne ljepota estet ostaje kao samrtnik u očaju. Čovjek nadalje bježi u etičke konstrukcije, uvjerava se da je njegov pasivni način življenja onaj ispravni i zadovoljava se filozofskim konstrukcijama i sistemima kroz koje objašnjava svijet oko sebe. Čovjek, ako je on sam paradoksalno biće između dvije krajnosti, će eventualno doći u neobjašnjive, paradoksalne situacije gdje jedino rješenje je prepuštanje sebe. Za Kierkegaarda prepuštanje označava prvo odlučnost, odlučnost u odbacivanju svih lažnih identiteta u činu „stajanja golim pred Gospodinom.“ Sve što jest je po sebi ili po drugome, a pošto je čovjek u odnosu sa samim sobom nije mogao biti po sebi, već ga je nužno morao stvoriti Bog. U prihvaćanju sebe kao stvorenog od strane Boga, čovjek može postati autentičan, može naučiti kako ljubiti Boga, kako ljubiti sebe, ljubiti druge i svijet oko sebe. U kretanju prema autentičnosti čovjek se otuđuje od svijeta oko sebe, jer nisu svi pojedinci voljni i svjesni svoga stanja neautentičnosti i neautentičnosti svijeta u kojem se nalaze. Čovjek, koje je nužno međuljudsko i društveno biće, i za kojega su potrebni drugi ljudi kako bi izgradio i upoznao sebe, se kada postane autentičan mora vratiti u neautentični svijet, s novostečenim znanjem i s ciljem aktivnog mijenjana svijeta oko sebe.

Fridrik II., rođen je 26. prosinca 1194. god. Sin je cara Henrika VI. iz dinastije Hohenstaufen i majke Konstanze d'Hauteville, nasljednice normanskih kraljeva na Siciliji. Fridrik II. je bio obdaren iznimnim talentima i ambicijama, kako političkim tako i onima na polju kulture koji su obilježili njegovu vladavinu nad jednim iznimno velikim teritorijem koji se prostirao od juga Sicilije preko Italije sve do Njemačke na sjeveru. Bio je kralj Sicilije, Burgundije, Njemačke, Italije i Jeruzalema, te car Svetog Rimskog Carstva. Fridrik II. je vidio sebe kao izravnog nasljednika antičkih rimskih careva. Okrunjen je 1220. god i titulu kralja Rimljana nosio je sve do svoje smrti 13. prosinca 1250. god. Kao suvladar s majkom Konstanzom, kćerkom Rogera II. sa Sicilije u trećoj godini života bio je proglašen kraljem Sicilije. Zbog svog braka sa Izabelom Brienne i organizacijom Šestog križarskog rata nosio je i titulu kralja Jeruzalema. Radi čestih sukoba s papinstvom, koje se našlo u nezavidnom položaju zarobljeno između njegovih zemalja u sjevernoj Italiji i Kraljevini Siciliji na jugu, Fridrik II. je tri puta ekskomuniciran, a papinske kronike imale su i kasnije svoj negativni utjecaj i nastavile su propagandu protiv cara Fridrika II., do te mjere da ga je papa Grgur IX. nazvao i „antikristom“. Fridrik II. je bio strastveni pokrovitelj znanosti i umjetnosti, poznavao je šest jezika. Na poseban način bio je posvećen promociji književnosti i filozofiji kroz sicilijansku školu poezije i Napuljsko sveučilište. Prvi puta upotrijebio je književni oblik sicilijanskog jezika na njegovom kraljevskom dvoru u Palermu. Škola i poezija koja je nastajala u njoj imali su veliki značaj i doprinos nastanaku modernog talijanskog jezika i svekoliki utjecaj na Europsku književnost. Nakon Fridrikove smrti, njegova dinastija nije preživjela i Sveto Rimsko Carstvo je ušlo u doba opadanja