Ante Jeric

U fokusu ove knjige je Malabouin pojam indiferentnosti, definiran kao istovremena odvojenost “subjekta od svijeta i svijeta od subjekta”. Na fonu razmatranja tog bitnog motiva u Malabouinom radu Catherine Malabou, knjiga donosi čitanja nekolicine autor(ic)a, Malabouinih povremenih suputnika i suputnica, koji u svom radu pokušavaju misliti indiferentnost ili svijeta prema čovjeku ili čovjeka prema svijetu.

Uvodno poglavlje, “Književnost i indiferentnost”, predstavlja razgovor između autora i Catherine Malabou i služi kao tematsko čvorište koje anticipira sve što slijedi, te iz kojega se raspliću pojedini uži aspekti analize problema, a njima se zatim detaljno pristupa u sedam tekstova što čine temeljni korpus knjige: (1) odnos kontingencije, vremena, traga i besmrtnosti u radu Martina Hägglunda; (2) odnos psihoanalize i neuroznanosti u tumačenju uzročnosti na potezu materija–psiha; kroz Malabouinu ideju “novih ranjenika” (traumatskog razobličenja identiteta i indiferentnosti prema vlastitoj patnji) skicira se materijalistička teorija subjekta, koja u filozofiju može integrirati dosege neuroznanosti, možda nedostupne psihoanalizi; (3) odnos afekta i intencije u novijoj teoriji (Ruth Leys, Adrian Johnston); (4) uloga emocija u konstituiranju sebstva (Antonio Damasio), s naglaskom na problem (prekida) odnosa svijeta i svijesti; (5) razmatranje Malabouinih kritičkih primjedbi upućenih Meillassouxovoj ključnoj knjizi Poslije konačnosti; (6) odnos kontingencije i Boga u drugim Meillassouxovim spisima; (7) odnos mišljenja i roda: zaključno poglavlje o rodnim asimetrijama u filozofiji te Barbare Cassin i Malabou kao filozofkinjama.

The first part of the argument is dedicated to the formal analysis of the novel Never Let Me Go and the eponymous film. It begs the question of how changes in discourse, due to changes in the medium of storytelling, affect the meaning of mediated stories. Genette's narratological apparatus is used to analyze the function of the narrator as an in-text instance in Ishiguro's novel and its film adaptation. The second part of the argument is devoted to an analysis of the motive of empathy as elaborated in these narrative texts. It is considered how empathy, an ability which is almost universally equated with the basis of social and moral behavior, is presented in the novel and in the film: in both cases it is rendered as an unreliable guide to moral conduct. The possible reasons for such a representation of empathy are elaborated at the end of the argument.

Razne discipline koje barataju pojmom sebstva – od filozofije (MacIntyre, Dennett), preko neuroznanosti (Sacks, Damasio) do teorije književnosti (Ricoeur) – prihvaćaju argument po kojem se sebstvo strukturira sukladno narativnoj logici. Tu tendenciju Galen Strawson imenovao je kao tezu o narativnosti te je potom unutar nje razlučio dvije pozicije: psihološku (deskriptivnu) tezu o narativnosti prema kojoj ljudska bića uobičajeno doživljavaju svoj život kao priču ili bar zbirku priča i etičku (preskriptivnu) tezu o narativnosti prema kojoj je doživljaj samog sebe kao priče – bilo kao procesa ili kao rezultata tog procesa – poželjna karakteristika, budući da je narativni nazor nužan da bismo prvenstveno sebe same, a posredno i svijet oko sebe, bolje razumjeli i prikladno djelovali. Te se dvije dimenzije mogu kombinirati dajući matricu s četirima kombinacijama. U ovom izlaganju želim iskoristiti Strawsonovu matricu da bih ispitao gdje bismo, i s kojim argumentima, unutar nje trebali smjestiti psihoanalitičku teoriju.

The first part of this paper introduces the work of Quentin Meillassoux and his thoughts on the “division of labor” between philosophy, science, and literature as separate discourses which can certainly be linked, but are ultimately irreducible to one another. The second part of the paper presents the basic features of Luka Bekavac’s diegetic universe and offers a brief interpretation of “Network” – one of the short stories from Bekavac’s collection The Gallery of Fine Arts in Osijek: Studies, Ruins – which is intended to be understood against the background of Meillassoux’s philosophy.

Zvjezdane staze publika i kritika doživljavaju kao utopijsku viziju postkapitalističke budućnosti. Nakon što je jasno uspostavljen budući svijet kojem bismo trebali težiti, ostaje nam samo da zamišljamo što bi ga-i na koji način-moglo ugroziti. Priče koje je moguće pričati o postkapitalističkom društvu obilja, barem one bude napete i gledane, moraju biti priče o događajima koji ugrožavaju to društvo i prijete njegovom opstanku. Različite vrste ugroza donose neravnotežu, predstavljaju probleme koje likovi rješavaju, i pružaju dovoljno dobar razlog da se pripovijedanje o događajima unutar već predstavljenog svijeta nastavi. Prva tvrdnja koju branim je da iz tog razloga sve televizijske serije u okviru ove franšize, bez obzira na recentni prijelaz s formata epizodičke serije na format serijala, pričaju u osnovi priče o mogućim prijetnjama društvu koje smatramo dobro ustrojenim. Scenaristi Zvjezdanih staza zamišljaju što bi moglo zaprijetiti budućoj zajednici tako što za narativnu sirovinu uzmu različite prijetnje zajednici u kojoj žive, transponiraju ih u već definiran dijegetski svijet i prilagode njegovom imaginariju. Gledajući ovu znanstvenofantastičnu seriju, vrlo često gledamo predimenzionirane objekte naših strahova. Druga tvrdnja koju branim je da scenaristi Zvjezdanih staza kao procese od kojih bi ljudi trebali dugoročno strahovati ističu kolektivizaciju i automatizaciju mišljenja koja vodi prema tehnološkoj singularnosti.

In this text, I am trying to articulate the connection between our ability to understand other minds and, on the one hand, plan our actions according to that understanding, and on the other, our appreciation of literature. The first part of the text introduces the notion of mindreading and presents two competing theories which aim to explain it: theory-theory (TT) and simulation theory (ST). Theory-theory claims that we understand the minds of other people, even our own mind, because we possess the theory of mind. According to this approach, our understanding of other minds is predicated upon folk psychological theory which is constituted by a network of interlinked concepts. This theory enables its practitioners to derive explanations from the set of laws or rules that connect the explanatory conditions with the behavior explained. Simulation theory claims that we understand other minds by imaginatively projecting ourselves into their situations and using our own minds as a model of theirs. So, we are capable of simulating their mental processes; thereby, we can guess what they know and how they feel and, on that basis, we can predict their future actions. The second part of the text connects our mindreading with our reading abilities by arguing that reading acts are capable of calling forth from us imaginative responses that are similar to those called forth by our encounters with real people and our dealing in everyday situations. Reading literature can help us to develop and enhance our mindreading abilities because reading often provides better conditions for activating the perspective taking than real-life situations. The combination of narratological and philosophical perspectives provides the basis for an integrative account of an important aspects of understanding other minds (mindreading) and understanding narratives (reading).

Filozofija i znanstvena fantastika kao različiti diskursi na različite načine koriste protuintuitivne scenarije. Filozofija nastupa fundacijski u pokušaju utemeljivanja protuintuitivnih scenarija i dokazivanja njihove koherentnosti, dok znanstvena fantastika kao transmedijalni fikcionalni žanr pretpostavlja njihovu koherentnost i nastupa pragmatički prilikom pripovijedanja o tome kako bi to bilo kad bi se oni obistinili. Ovaj rad posvećen je analizi znanstveno-fantastičnog filma Davida Cronenberga eXistenZ (1999). U njemu branim dvije teze. Kritičko-teorijska teza: Cronenberg smatra da život u kasnom kapitalizmu biva organiziran sukladno logici igre, predočava tu logiku ovim fikcionalnim scenarijem i prokazuje je kao nepoželjnu. Metafizička teza: Cronenbergov dijegetski svijet donosi novu, iako ne originalnu, artikulaciju skepticizma kao starog filozofskog problema. Pokušaj fundiranja metafizičkih pretpostavki ovog dijegetskog svijeta reanimira kartezijanski interakcionistički dualizam i kantovski transcendentalni idealizam kao dvije dobro poznate i utvrđene filozofske pozicije.

Ovim se tekstom želi predložiti jedno moguće shvaćanje pojmova "pažnja" i "apstrakcija" koji u radu Jonathana Bellera ostaju nedefinirani, a ključni su za njegovo razumijevanje. Tvrdi se da politička ekonomija na konceptualnom nivou putem dvostruke apstrakcije ljude reducira na figuru životinje, radnu snagu definiranu samo svojom trenutnom funkcijom, a da se ta redukcija na konkretnom nivou događa komodifikacijom ljudske pažnje. U zaključnom dijelu teksta se, nakon priznavanja snage Bellerove argumentacije, kritizira jedna njezina slabost te tako upućuje na prostor otvoren daljnjim istraživanjima.

Ključne riječi: pažnja, apstrakcija, politička ekonomija, životinja, kinematički način proizvodnje

Catherine Malabou u nizu je knjiga snažnoj kritici podvrgnula psihoanalitički model uzročnosti. Cilj je ovog teksta izložiti njezinu kritiku psihoanalitičke uzročnosti, a potom kritizirati tu kritiku. Dva su načina za to: jakom kritikom kritike, koja nastoji pokazati kako Malabou nešto previđa u pogledu samih načela psihoanalitičke teorije zbog čega njezin napad ne pogađa metu ili slabom kritikom kritike, odnosno revizijom kliničkih slučajeva u svojstvu Malabouinog dokaznog materijala priloženog pažljivo pripremljenoj optužnici koju ona podiže protiv psihoanalize. Rad tvrdi da se slaba kritika njezine kritike, koja doduše ne ispituje načela, može pokazati problematičnija po njezin cilj negoli jaka kritika čime se izravno pokazuje suvremenu relevantnost psihoanalize. Od Malabou preuzima dvije ideje: onu da narušavanje psihičkog funkcioniranja otkriva mehanizme tog funkcioniranja te onu da se psihičke rane među sobom razlikuju samo po stupnju, a ne po vrsti. Potom se, na tragu Malabou, anosognozija uzima kao paradigma-pravi primjer i tek jedan od primjera psihičke rane. Nakon ispitivanja kliničkih slučajeva s dijagnozom anosognozije, zaključuje se kako anosognozija ne proturječi osnovama psihoanalize te ukazuje na potrebu zadržavanja, proširivanja i unapređivanja psihoanalitičkog modela uzročnosti, a ne na njegovo napuštanje.

Preostali su jedinstvena televizijska serija čiju žanrovsku pripadnost nije lako odrediti. Ako se složimo da ne pripada nijednom od postojećih žanrova, možemo se zapitati pod koji bi novi, dosad neprepoznati žanr ona mogla biti klasificirana. Kako uopće doći do ideje novog žanra? Na prvi pogled, problem se čini nepremostivim: ako ne raspolažemo pojmom novog žanra, ne bismo prepoznali primjerak tog žanra čak i kad bismo na njega naišli, a ako već imamo taj pojam, onda nam ne treba razmatranje karakteristika neke jedinstvene serije da bismo ga razvili. No, problem je prividan jer prethodna klasifikacija uvijek teorijski preteže i nakon što se stvarno stanje u žanrovima promijenilo, pa ona, i samo ona, čini hipotezu koja se može pokušati potvrditi i na novoj građi. Dakle, put je otvoren: potrebno je primijeniti neku staru žanrovsku kategoriju na ovoj novoj seriji, uočiti po kojim se karakteristikama ona ne može podvesti pod taj stari žanr i onda upotrijebiti ta diferencijalna obilježja prilikom definiranja nove žanrovske kategorije. Quentin Meillassoux je napravio pola posla za nas: krenuvši od znanstvene fantastike kao ishodišnog žanra, on je razvio pojam izvanznanstvene fantastike kao žanra srodnog znanstvenoj fantastici, ali u konačnici nesvodljivog na nju. U prvom dijelu teksta zaključeno je da seriji Preostali, koja je ponekad smatrana znanstveno fantastikom, zapravo bolje pristaje oznaka izvanznanstvene fantastike. U drugom dijelu teksta, nakon razmatranja o žanru, analizirana su dva nežanrovska, ali bitna aspekta serije.

Što je svijest? Što znači osjećati bol ili percipirati crvenu boju? Misle li roboti i računala zaista? Ili biljke i amebe? Ako ikad susretnemo inteligentne izvanzemaljce, hoćemo li ih moći razumjeti? Filozofi i znanstvenici i dalje nisu u stanju odgovoriti na ta i slična pitanja. No možda to može znanstvena fantastika. Američki teoretičar Steven Shaviro u ovoj knjizi piše o znanstveno-fantastičnim romanima i pričama koje propituju ekstremne mogućnosti ljudske i neljudske svijesti i osjetilnosti.

Izdavač: Multimedijalni institut (Zagreb)
Organizator: Drugo more (Rijeka)

Metafizika i izvanznanstvena fantastika je esej u kojem se Quentin Meillassoux raspravljući o jednom književnom žanru dotiče nekih odlučujućih filozofskih pitanja iz svoje prekretničke studije Poslije konačnosti, čiji je značaj za mišljenje 21. stoljeća usporediv s utjecajem Wittgensteinonovg Traktata na početku dvadesetog vijeka.

Osnovni motiv Poslije konačnosti je sadržan u programu da se napusti modernističku, kantijansku kulturu po kojoj racionalno mišljenje svoj temelj jedino može pronaći i utvrditi polazeći od vlastite konačnosti i ograničenja. Meillassoux, naprotiv, poziva na jedno transfinitno mišljenje koje je istovremeno spekulativno i materijalističko, a čije posljedice filozofiju tjeraju s onu stranu rezultata prirodnih znanosti.

U ogledu o fantastici Meillassoux svoj temeljni uvid širi razmatrajući kakve učinke spekulativni stav apsolutne kontingencije svijeta ima na kategoriju imaginacije, tj. mogućnost zamišljanja svijeta koji ne bi naprosto bio drukčiji od onih postojećih, već u potpunosti različit od svjetova koje prirodne znanosti mogu uopće i konstruirati. Meillassoux tako uvodi jedan novi književni (pod)žanr, koji naziva izvanznastvena fantastika, a koji bi po njegovom nazoru bio u stanju da na književni ili umjetnički način prepriča u osnovi neprepričljive spekulativne stavove.

U ovom tekstu, izvorno objavljenom u travnju 2020. a u prijevodu Ante Jerića, Catherine Malabou posvećuje se dvama neposredno aktualnima pojmovima, a kojima se filozofija dosad samo uzgredno bavila — uzajamna pomoć i altruizam. Nadovezujući se na teoretizacije altruizma kod Petera Singera i Pjotra Kropotkina, Malabou dovodi u vezu autore koji stoje na suprotnim ideološkim polovima liberalizma i anarhizma. Konceptualizacija altruizma kod Singera i kod Kropotnika upućuje na jednu bitnu tezu koju Malabou iznosi na početku teksta: uzajamna pomoć i altruizam nisu isključivo pitanje brige ili solidarnosti, nisu svodivi niti na oblike društvenosti niti oblike afektivnosti (npr. ljubav, empatiju, itd.) već se temelje na “samoj logici života”.

Biopolitička je teorija dala veliki doprinos u analizi načina kojima se stanovništvo širom svijeta normalizira i eksploatira, što se posebice akutno manifestira u trenutnoj epidemiološkoj situaciji. Ali u njezinim je okvirima gotovo nemoguće misliti ne samo otpor toj biopolitičkoj konstelaciji, već i odnos između biologije, etike i politike koji, kako kaže Malabou, nije naprosto elaboracija ili kritika biologizma. Promišljanje altruizma kao istovremeno i biološki utemeljenog, što pronalazimo u Singerovom pojmu efektivnog altruizma, kao i u Kropotkinovim razmatranjima o uzajamnoj pomoći, otvara prostor za drugačije oblike društvenosti i za otpor utemeljen na historizaciji biološkog, tj. na pamćenju naslijeđenih oblika jednakosti i solidarnosti.

Malabou, upozorava da su razne manifestacije uzajamne pomoći kojima trenutno svjedočimo upravo dokaz te mogućnosti otpora.

Zoran Kravar, dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Sveučilišta u Zagrebu, predmetima svog profesionalnog interesa učinio je dosad književni barok i njegove pojave u hrvatskoj književnosti, teoriju stiha i povijest hrvatske versifikacije, operni libreto kao književnu vrstu, esteticizam i antimodernističke tendencije u književnosti, filozofiji i ideologiji krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Najbolji uvod svom minulom radu napisao je on sam u intelektualnoj autobiografiji Uljanice i duhovi koja je objavljena prošle godine. Jedan fragment spomenute knjige obrađuje odnos tolkienovske fantastike i doktrinarnog modernizma. On je bio samo naznaka interesa za žanr visoke fantastike, dok je prvi rezultat metodičke analize fantastične pripovjedne književnosti nedavno ukoričena knjiga Kad je svijet bio mlad - visoka fantastika i doktrinarni antimodernizam. Povodom izlaska te knjige razgovarao sam s njezinim autorom.

Interview with Jonathan Beller on the concepts of the cinematic mode production and computational capital which help us to track the background calculus of capitalized power as it restructures representation, finance, identity and sociality from the mid-twentieth century forward.