Scorpio (rimska vojska)
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Scorpio (latinski: scorpio, grčki: πολυβόλος, polibolos, od πολύς - polis: više, mnogo + βάλλω - ballo: baciti, izbaciti) je vrsta artiljerijskog oružja koji je je koristila rimska vojska. Scorpio je bilo izuzetno precizno oružje velike probojne moći i dometa od koga su strahovali neprijatelji Rimske Imperije. Scorpio je u rimskoj vojsci bio u upotrebi od oko 50. godine p. n. e.
Ovim oružjem, u osnovi modifikovanim i uvećanim samostrijelom, rukovao je jedan legionar. Nije imalo prvenstvenu namjenu kao opsadno oružje već je bilo namijenjeno preciznom artiljerijskom djelovanju po neprijateljskoj živoj sili. Zasluge za ovaj izum pripisuju se starim Grcima s tim da je scorpio u rimskoj vojci dobio široku primjenu. Za izbacivanje projektila služio je sistem struna na principu torzionih sila zahvaljujući kojem su se projektili mogli izbacivati velikom snagom i brzinom. Projektili su bili isključivo strijele i po tome se scorpio razlikuje od oružja ballista koje je uglavnom bilo većih dimenzija i u zavisnosti od konstrukcije moglo je izbacivati i kamene kugle i sl.
U vrijeme Rimske Republike i početku razdoblja Imperije, standardni broj oružja scorpio u jednoj legiji bio je 60, odnosno, jedan scorpio po centuriji. Uloge mu je bila dvostruka:
- u borbi na distanci, pri izbacivanju projektila u pravoj liniji, ovo precizno oružje moglo je praktično pokositi bilo kojeg neprijatelja na daljini od oko 100 metara;
- kod paraboličnog izbacivanja projektila, domet je iznosio oko 400 metara, s većom brzinom paljbe (oko 3-4 projektila u minuti), ali sa znatno umanjenom preciznošću.
Scorpio je najčešće korišten u grupi (artiljerijska baterija), pozicioniran na pogodnom uzvišenju i zaštićen glavnim trupama. Dakle, u punoj formaciji, 60 ovakvih smrtonosnih oružja je moglo na neprijatelja ispaliti oko 250 projektila u minuti i desetkovati neprijateljske redove. Snaga i brzina projektila bile su dovoljne da probiju neprijateljske štitove i rane, a često i ubiju neprijateljskog vojnika na licu mjesta.
S druge strane, postojali su brojni ograničavajući faktori za upotrebu ovog oružja; konstrukcija je bila složena i osjetljiva na temperaturne promjene i vlažnost.
