pluralizam

Sažetak:
U članku se razrađuje teza da dijalog čini, premda ne jedinu, ali bitnu dimenziju krš‑ ćanske vjere i način njezina ostvarenja. Dijalog obuhvaća sve njezine subjekte i nji‑ hove međuodnose: Boga – čovjeka – Crkvu – svijet. Autorica tezu razvija na pozadi‑ ni poimanja dijaloga kao namjerno uspostavljene komunikacije među ravnopravnim sugovornicima, u kojoj biva međusobno uvažavana različitost drugoga i koja smje‑ ra uspostavljanju jedne zajedničke stvarnosti ili konsenzusa. U drugom dijelu rada pokazuje se da dijalog ima svoje temelje u samome Bogu, koji se na dijaloški način objavljuje čovjeku u svrhu njegova spasenja. O toj raznolikoj božansko ‑ljudskoj ko‑ munikaciji, koja u oba smjera doseže svoj eshatološki i egzemplarni vrhunac u Isusu Kristu, pripovijeda povijest spasenja te ona postaje uzor za svaki drugi dijalog koji se iz vjere ima voditi s ljudima kroz povijest. U trećem dijelu produbljuje se eklezijalna dimenzija božansko ‑ljudskog dijaloga, jer je Crkva u povijesnospasenjskoj dinamici poslana nastavljati dijalog s Bogom i u Božje ime dijalog s ljudima ad intra i ad extra. U zadnjem dijelu problematizira se odnos Crkve kao nastaviteljice dijaloga vjere prema (samo)kritičnosti i pluralnosti kao suvremenim vrijednostima, ali često i zaprekama za ostvarenje dijaloga. To su izazovi kojima Crkva ne može izmaknuti i koji njoj samoj mogu poslužiti kao kriteriji obnavljanja i rasta da bi mogla ostati autentična svjedoki‑ nja Božjega dijaloga s ljudima u vremenu.

Abstract
The article deals with the thesis that dialogue is an essential, although not the only, dimension of Christian faith and a way of its realization. Dialogue incorporates all its subjects and their interrelations: God –human being – Church – world. The author develops the thesis against the background of the understanding of dialogue as an intentionally established communication among equal interlocutors in which differences are mutually respected and that aims at establishing one common reality or consensus. The second part of the article demonstrates that dialogue has its foundation in God himself, who has revealed himself to the human being dialogically so that the human being could be saved. Within this manifold divine‑human communication, which reaches, in both directions, its eschatological and exemplar pinnacle in Jesus Christ, the whole history of salvation narrates and it becomes the paradigmatic example of every other dialogue that is led out of faith with people throughout history. The third part deepens the ecclesiological dimension of the Divine‑human dialogue because in the historical‑soteriological dynamics the Church has been sent to continue the dialogue with God and in God´s name with people ad intra and ad extra. In the last part, the relationship of the Church as the one that continues the dialogue of faith towards (self)‑critique and plurality as contemporary values (but also often barriers for the realisation of dialogue) is being discussed. These are the challenges that the Church cannot avoid and that ought to be perceived as criteria of its own renewal and growth, so that the Church might remain authentic withness of God´s dialogue with human beings in time.