Srijem

Kapela Majke Božje Snježne na Tekijama kod Petrovaradina jedan je od povijesno najslojevitijih spomenika arhitekture Srijema. Istodobno radi se o ključnom spomeniku vezanom za prijelomni trenutak političke povijesti ne samo Habsburške Monarhije već i cijele Srednje i Jugoistočne Europe 18. stoljeća, bitke u kojoj je Eugen Savojski 1716. porazio osmanlijsku vojsku otvorivši time put prema austrijskom osvajanju cijeloga Srijema te Banata, a potom i sjeverne Srbije i Bosne.
U svoj se literaturi spominje da je u vrijeme osmanske vlasti (16.-17. stoljeće) na mjestu današnje kapele podignuta malena džamija, nedaleko prvotno dva (danas samo jednoga) izvora kvalitetne pitke vode. Nakon što je habsburška vojska osvojila 1687. Petrovaradin i obnovila katoličku hijerarhiju u mjestu župu preuzima isusovački red, koji nekadašnju džamiju, vjerojatno krajem 17. ili počekom 18. stoljeće, konvertira u katoličku kapelu. Nakon bitke 1716. kapela se pretvara, zahvaljujući ikoni Majke Božje Snježne, koju je svetištu poklonio Eugen Savojski, u najvažnije hodočasničko marijansko svetište ovoga dijela Habsburške Monarhije. U to je vrijeme građevina dograđena za dva hvata sredstvima obitelji u bici poginulog habsburškog časnika Siegmunda Breunera.
Kapeli na Tekijama izgled će ponovno biti promijenjen 1754. godine kada isusovci poduzimaju veliki građevinski zahvat s ciljem da osiguraju što više unutrašnjega prostora. Ispred džamije, koja je sada počela služiti kao sakristija, dograđeno je pravokutno svetište i dugi brod koji su u osi malo pomaknuti prema zapadu, u odnosu na prostor džamije, nesumnjivo zbog potrebe prilagođavanja zemljištu, odnosno padu terena prema močvarama uz Dunav. Novi dugi brod pokriven je masivnim baroknim svodovima sa susvodnicama, a zidovi su mu raščlanjeni parovima jonskih pilastara. Glavno pročelje bilo je skromno raščlanjeno pilastrima i nišama sa skulpturama. Ukinućem isusovačkog reda 1773. bitno se mijenja položaj kapele. Petrovaradin prelazi u ruke biskupijskog svećenstva, a potom 1776. godine ulazi u sastav Bosansko-srijemske i Đakovačke biskupije.
Kapela na Tekijama svoj današnji izgled dobila je 1880.-1881. godine obnovom provedenome za vrijeme agilnoga župnika Ilije Okrugića Srijemca (1827. – 1897.).  Dograđeno joj je dvotoranjsko pročelje, po uzoru na pročelje đakovačke katedrale, te sakristija, a na dijelu kapele koji je bio džamija dograđen je visoki tambur s kupolom koja je okrunjena simbolom pobjede kršćanstva nad islamom – križem postavljenim iznad polumjeseca. Prostor džamije povezan je s ranijim isusovačkim svetištem i pretvoren u novu apsidu crkve. Time je potpuno promijenjen izgled ovoga važnog povijesnog spomenika zbog čega je Odjel za bogoštovlje Zapovjedništva Vojne Krajine u Zagrebu (unutar koje se Petrovaradin u to vrijeme nalazio) ovaj zahvat nastojao zaustaviti. Iako se đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer složio s mišljenjem Odjela, župnik Okrugić je ipak proveo restauraciju u cijelosti prema svojim nahođenjima, samo je, sukladno odredbama iz Zagreba, promijenio stil restauracije – umjesto neogotičkog odabran je naposljetku neoromanički stil.
Dio izvora projekte za restauraciju pripisuje najvažnijemu arhitektu historicizma u Hrvatskoj Hermanu Bolléu, a dio novosadskom graditelju Georgu Molnáru, no po svoj je prilici Bollé njihov autor.
Novo glavno pročelje znatno je šire od starijega dijela građevine, a i novi je glavni zabat nešto viši od krovišta broda što jasno upućuje na okolnost da je glavni razlog zahvata predstavljala težnja monumentalizaciji građevine te dobivanju reprezentativnijega pročelja koje istodobno estetski odgovara nazorima kraja 19. stoljeća.

In the period between the two World Wars the urban tissue of the town of
Vukovar marked a relatively fast and significant growth. Still, as in other places, this
growth could only go hand in hand with the economic trends then prevalent in the
town and the country at large. What was marked as the period of more aggressive
economic development – 1920s and the second half of 1930s, was characterized by
an intense activity of contruction industry, which later subsided and virtually perished
during the Great Depression (1931 – 1934). Besides a number of new residential
buildings, a significant number of industrial plants and similar production facilities
emerged at the time in the new industrial zone on the fringes of the western and
northern part of Vukovar (Priljevo and other parts of the so-called New Vukovar).
Despite the aforementioned no significant advances were made at the time in
respect of a planned urban development of Vukovar. The first regulatory document
stemming from the 1920s was of a completely unofficial character, while the other
one, dating from 1934 was too general to be feasible. The town grew on the basis of
partial blueprints which only had relevance for individual streets and zones. In the
second half of 1930s, there finally came to the establishment of city engineering,
whose experts acted as contractual technical managers. This position was filled by
Fran Funtak, the most significant project manager in Vukovar in the period between
the two Wars.
1920s saw significant investments in the community infrastructure – which was
a prerequisite for the establishment of the system of water supply and for the completion of the paving and electrification of the town. During the 1930s this trend in
investments slowed down for shortage of funds – still a new bridge was built in the
town center, after the old Baroque one had been destroyed in a flood. Towards the
end of 1930s a new market place was errected.