FILIP NOVOSEL Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji Osvajanje sjeveroistočnih prostora Europe Kolonizacija istočnog Baltika * Ovaj rad je tekst seminarskog rada kojeg je Filip Novosel, smjer Povijest/Kroatologija, izradio u sklopu radne grupe Život, suživot i sukobi na srednjovjekovnim civilizacijskim granicama. Mentor: dr. sc. Damir Karbić. 1. Uvod Kolonizacija sjeveroistočnih krajeva europskog kontinenta u svojoj je osnovi bila samo jedna epizoda u nizu traženja novih zemalja za naseljavanje i proširenje trgovačkih djelatnosti, ali i prilično nasilnih težnji Europljana da prošire kršćansku vjeru na granična područja svojeg svijeta. Ipak, sve specifičnosti koje su okarakterizirale taj segment srednjovjekovne povijesti, mnogobrojne su i vrijedne pozornosti da se o svakoj od njih može govoriti posebno. Geografski prostor zasigurno je u velikoj mjeri definirao narode koje su kršćani nastojali pokoriti, narode koji su, makar tretirani kao inferiorni, imali osebujan jezik i kulturu, a kako bi se pospješila kolonizacija, pokrenuti su i križarski ratovi, nazvani baltički ili sjeverni, koji po svojim karakteristikama, ciljevima i brutalnosti u velikoj mjeri odskaču od ostatka križarskih ratova, pri čemu je posebnu ulogu igrao Teutonski križarski red. Kako se u historiografiji otprilike definiralo, uz najnaglašeniji vjerski, ostali čimbenici križarskih ratova bili su gospodarski, kulturni, dinastički i nacionalni. Govoreći o križarskim ratovima, prve asocijacije koje padaju na pamet u velikom broju slučajeva su pohodi u Svetu zemlju. No, pojam križarskih ratova mnogo je opsežniji, ali ta je problematika suviše kompleksna da bi se na ovom mjestu o njoj nešto više govorilo. Sama za sebe govori golema literatura napisana o toj temi. O definiranju, ali i ostalim problemima na koje su nailazili povjesničari baveći se proučavanjem križarskih ratova vidi npr.: Marshal W. Baldwin, Preface, u: Kenneth M. Setton (ur.), A History of the Crusades, sv. 1, Wisconsin, 1969., str. xxi-xxiii, Norman Danilo, The Legal and Political Theory of the Crusade, u Setton (ur.), A History, sv. 6, 1989., str. 3.-38., Krešimir Kužić, Hrvati i križari, Zagreb, 2003., str. 7.-10. i Cécile Morrisson, Crusades, u: Encyclopedia of the Middle Ages, sv. 1., Cambridge, 2000., str. 391.-394. Neki povjesničari pohode na Baltik nisu uopće smatrali križarskim ratovima. O tome detaljnije vidi: Rasa Mažeika, Granting Power to Enemy Gods in the Chronicles of the Baltic Crusades, u: David Abulafia & Nora Berend (ur.), Medieval Frontiers: concepts and practices, Burlington, 2002., str. 154., bilj. 3. U kojoj su mjeri ovi čimbenici imali ulogu u Baltičkim pohodima, bit će i jedno od pitanja na koja ću se osvrnuti u ovom radu. Upoznavanje kršćanske Europe s poganskim narodima koji su živjeli uz Baltičko more samo je jedan od slučajeva u sklopu istraživanja granica u svim njihovim oblicima kroz povijest, pitanja kojim se historiografija vrlo intenzivno bavi već dugo vremena. Kao vrlo opširno, ono za sobom povlači još niz pitanja poput: što uopće znači granica, što sve čini određeno društvo »pograničnim«, kakvi su odnosi bili prilikom dodira tih društava na granicama, jesu li ona bila na jednakom stupnju razvijenosti, kako su ona gledala jedno na drugo, kakve vrste kolonizacija poznajemo, koje su njihove sličnosti i različitosti itd. Svako od tih pitanja zaslužuje posebnu pažnju, svaki pokušaj pojednostavljivanja ili generalizacije bio bi uzaludan i pogrešan, stoga se na ovome mjestu njima ne mogu posebno baviti, nego ću ih dotaknuti na konkretnim primjerima kolonizacije Baltika. Opširnije o problematici srednjovjekovnih granica u historiografiji, kao i opširnom navođenju literature o toj temi vidi: Damir Karbić, »Vrata kršćanstva«: Srednjovjekovno Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i civilizacijske granice u teoriji i realnosti, u: Suzana Miljan i Marko Jerković (ur.), Izabrane teme iz hrvatske povijesti, Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija Dies historiae 2004.–2006., Zagreb, 2007., str. 41.-50. Zanimljiv komparatistički pristup problemu i osebujnosti tumačenja granica u srednjem vijeku vidi: Sophia Armanski, Did the frontier societies of medieval Europe share similar characteristics?, Carnival, vol. 1 (2005.) Issues 44-45, Zagreb, str. 86.-91. Kao i u slučaju križarskih ratova, posljedica »popularnosti« proučavanja granica u historiografiji je opsežna literatura, kako općenita, tako i za pojedine slučajeve, pri čemu slučaj kojim ću se ovdje baviti nije iznimka. O najvažnijoj literaturi za kolonizaciju Baltika, uz onu koja je korištena u ovom radu, vidi: Karbić, »Vrata kršćanstva«, str. 47., posebno bilj. 16. Opširan popis, uključujući i izvore, daje i Edgar N. Johnson, The German Crusade on the Baltic u: Setton (ur.), A History, sv. 3., str. 545.-546. Za opširan popis literature kako o Sjevernim, tako i o križarskim ratovima općenito, također vidi: Hans Eberhard Mayer i Joyce McLellan, Select Bibliogrphy of the Crusades, u: Setton (ur.), A History, sv. 6, str. 511.-664. Na ovom bih mjestu samo napomenuo kako su suvremeni izvori za područje Baltika također bogati i raznovrsni, a u jednoj mjeri govore i o razvijenosti pismene komunikacije na tim prostorima. To su četrnaestostoljetne kronike Teutonskog reda, Šveđana, Danaca i sjevernih Rusa koje mnogo govore o usponu Litvanije, zatim pisma i diplomatski tekstovi Litvanaca (posebno pisma velikog vojvode Gediminasa), Poljaka, Skandinavaca i Teutonskog reda. Potvrde transkripata u Tajnom arhivu Reda (danas u Berlinu) govore o vrlo razvijenoj poštanskoj službi Reda, a pisma iz Novgoroda pokazuju stupanj pismenosti i ekonomske svijesti širokog socijalnog ranga. Zanimljivi su i zemljišni registri i pravne knjige, a postoje i rimovane kronike te poezija (S. C. Rowell, Baltic Europe, u: Michael Jones (ur.), The New Cambridge Medieval History, sv. 6, Cambridge, 2006., str. 701.-703.). Ipak, moram naglasiti kako određen problem s literaturom postoji. U hrvatskoj historiografiji problematika baltičkih zemalja u srednjem vijeku uopće nije zastupljena, niti je, koliko mi je poznato, išta od te bogate literature prevedeno na hrvatski jezik, dok prevedena djela koja se bave srednjim vijekom općenito, govore o ovome samo usputno, ako i toliko. Također, strana literatura (prvenstveno na engleskom jeziku) je u knjižnicama slabo zastupljena i teško dostupna, no uz određenu pomoć, uspio sam prikupiti osnovnu relevantnu literaturu kako bih mogao napraviti jednu sintezu o izgledu i posebnostima srednjovjekovne granice na sjeveroistoku Europe. 2. O starosjediocima Među svim karakteristikama ovog geografskog područja, ipak se prvenstveno ističe Baltičko more. Njegova veza s oceanom utječe na blažu klimu, pogodniju za život nego na ostalim dijelovima Zemlje smještenim na jednakoj zemljopisnoj širini, što je imalo presudan utjecaj u razvoju naroda koji su se tu nastanili. Osim toga, ono je, zajedno s rijekama koje su se ulijevale u nj, tvorilo poveznicu s ostalim dijelovima europskog kontinenta, pa i onim najudaljenijim. Kao izuzetno bogato ribom, uvelike je odredilo orjentiranost prema moru i djelatnost tamošnjeg stanovništva. Naravno, ono je bilo izuzetno važno i kao prometnica – putovati brodovima po Baltiku bilo je mnogo brže i sigurnije nego putovati kopnom. Kopno koje je okruživalo Baltičko more bilo je močvarno (prvenstveno na južnim obalama) i uglavnom prekriveno šumama, stoga teško prohodno i došljacima dugo vremena neprimamljivo za stalniji boravak. Eric Christiansen, The Northern Crusades, Minnesota, 1980., str. 6.-18. Za usporedbe o trajanju puta kopnom i morem vidi: Isto, str. 13. i Matti Klinge, The Baltic World, Helsinki 1997., str. 9. Za bolju predodžbu i razumijevanje geografskog prostora vidi karte, npr.: The Times Atlas svjetske povijesti, Zagreb, 1986., str. 140.-141., Paul Robert Magocsi, Historical Atlas of East Central Europe, Toronto, 1993, str. 8.-11., 13.-22. i 31.-33. i Periodical Historical Atlas of Europe, http://www.euratlas.com/time2.htm Makar je u antici i srednjem vijeku Mediteran bio centar zapadne civilizacije, posredne veze s Baltikom su postojale, prvenstveno zbog jantara, što dokazuju brojni arheološki nalazi. Klinge, The Baltic, str. 7. i William L. Urban, Baltic countries/Balts, u: Dictionary of the Middle Ages, sv. 2, New York, 1987., str. 61. Klinge spominje zanimljiv podatak kako je grčki moreplovac Pytheon u 5. st. pr. Kr. iz Massilie (Marseillesa) uspješno poduzeo pomorsku ekspediciju do Baltika. Makar u istinitost ovog pothvata ne možemo biti sigurni, zanimljivo je da su mu veliku pažnju pridavali i kasniji klasični geografi, no jedino što se sa sigurnošću može ustvrditi jest da je veza postojala prvenstveno riječnim putovima do Crnog mora pa dalje do Grčke (Klinge, The Baltic, str. 7.). Nazivom Balti Termin je prvi put upotrijebio Georg Nesselman 1845. godine (Urban, Baltic, str. 61.). označava se nekoliko indoeuropskih naroda koji su egzistirali (odnosno egzistiraju) na prostoru sjeverne Europe, povezanih prvenstveno jezikom. Među osnovne se ubrajaju Litvanci, Latvijci, Prusi i Kuri, koji su se opet dijelili na brojna razjedinjena plemena. Christiansen, The Northern, str. 34.-35. Smješteni između rijeke Visle i zapadnih granica Rusije, Balti su bili najstarija skupina naroda na tim prostorima, koja je oko 1100. godine ovdje boravila već oko 3 000 godina pomičući se, naravno, u određenim granicama, Isto, str. 34. Prema ovome, dakle, stoji kako su Balti na ove prostore došli oko 2000 godine pr. Kr., što se ne poklapa s navodima na koje sam naišao u drugoj literaturi. U Encyclopedia of the Middle Ages se kao razdoblje dolaska navodi oko 500 godina pr. Kr. (Simone Abraham–Tisse, Balts, u: Encyclopedia, vol. 1, str. 143.), dok se Vėliusovi navodi u njegovom djelu The World Outlook of the Ancient Balts, opet, otprilike podudaraju s Christiansenovim (Norbertas Vėlius, The World Outlook of the Ancient Balts, Vilnius, 1989., str. 12.-14.). a prvi ih spominje Tacit, nazivajući ih Estijci (Aestiorum gentes). Urban, Baltic, str. 61. Kratak dio Tacitovog teksta, kao i onog kojeg je oko 1000 godina kasnije o Baltima napisao Adam od Bremena, vidi u: Isto, str. 61.-62. Ovdje možda nebi bilo suvišno razjasniti razlike naziva naroda koji se danas nazivaju baltičkim, a u nekim slučajevima mogu dovesti do konfuzije. Naime, slična imena pojedinih baltičkih država kao što su Litva, Latvija ili Livonija, označavaju sasvim posebne države i narode u geografskom i etničkom smislu. Litva se, s glavnim gradom Vilniusom (Vilnom) nalazi južno od Latvije i njihov narod se u hrvatskom jeziku navodi kao Litvanci ili Litavci (The Times–Narodi Europe, Zagreb, 1997., str. 278.-284.). Latvija se, pak, naziva još i Letonija i s glavnim gradom Rigom smještena je između Litve i Estonije, a narod se u našem jeziku naziva Latvijci ili Letonci. Područje livonskog naroda naselili su Latvijci i taj je naziv u srednjem vijeku zapravo označavao prvenstveno njemačku državu čiji je biskup Albert osnovao Rigu 1201. godine (Isto, str. 284.-288.). Makar Estonci nisu pripadnici naroda Balta nego ugrofinske skupine, s Baltima ih vežu brojni kulturni, religijski i povijesni elementi, kako iz ranijih razdoblja, tako i danas kao jedne od tri pribaltičke bivše sovjetske republike (Urban, Baltic, str. 61. i The Times–Narodi Europe, str. 308.-312.). Uz bavljenje ribarstvom i poljodjelstvom, pojedina plemena raznih naroda Balta u brojnim su se slučajevima uspješno dokazala i kao ratnička, često zapravo u obrani od Vikinga (u tu su svrhu gradili i brojne drvene i zemljane utvrde). Od pljačkaške djelatnosti njihovi su se vođe mogli dobro obogatiti, a često su posjedovali i robove. Christiansen, The Northern, str. 36.-37. Iako im je društveni ustroj zbog izoliranosti, ali i međusobne slabe povezanosti, dugo vremena bio na vrlo primitivnoj razini, u kasnoj antici i srednjem vijeku postojala su »zlatna doba«, razdoblja uspona i prosperiteta uzrokovanih prvenstveno trgovinom. Urban, Baltic, str. 62.-63. Ipak, stalni vidljiviji uspon odvija se u periodu između 1100. i 1300. godine. Christiansen, The Northern, str. 35. Spomenuo sam već da su Balti bili povezani prvenstveno jezikom. No, on nije bio jedinstven nego se, uslijed njihovog dugotrajog obitavanja na ovim prostorima, s vremenom podijelio na istočnu, južnu i zapadnu skupinu jezika. Alemko Gluhak, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993., str. 38. Stoga, u razdoblju o kojem je riječ ne možemo govoriti o nekakvom jedinstvenom jeziku Balta nego prije o baltijskim jezicima. Uz to, istaknuo bih kako Alemko Gluhak u Hrvatskom etimološkom rječniku napominje da su, makar obično spominjani odvojeno, slavenski i baltijski jezici zapravo dio jedinstvene baltoslavenske skupine indoeuropskih jezika. Isto, str. 39. Kao ekvivalent ovom slučaju, Gluhak navodi kako položaj praslavenskog jezika unutar baltoslavenske skupine odgovara položaju engleskog unutar germanskih jezika, a baltijski položaju zapadnogermanskih u odnosu na ostale germanske jezike (Isto, str. 39.). Kao najstariji, spominje se pruski jezik, na kojem je još u 14. st. napisan rječnik, no uslijed njemačke ekspanzije i asimilacije Prusa, jezik do 17. st. potpuno nestaje, dok su se ostali jezici sačuvali do danas, počinjući se formirati (prvenstveno litvanski i latvijski) otprilike u 16. st., što se može vidjeti iz sačuvanih djela. Isto, str. 38.-39. Pitanje jezika je, naravno, mnogo kompleksnije, kako u povijesnom, tako i u lingvističkom smislu, stoga detaljnije bavljenje tim problemom u ovom radu nije moguće. No, uz Balte, na obalama Baltičkog mora živjeli su i Slaveni, na Jyillandu i u Skandinaviji sjeverni germanski i ugro-finski narodi, kasnije su doseljavali Nijemci, a kao najizoliraniji, nomadski narod Laponci na krajnjem sjeveru oko Botničkog zaljeva, kojima je ostatak tadašnje Europe, čak i njihovi najbliži susjedi, pridavao nadnaravne moći i različita fantastična obličja. Christiansen, The Northern, str. 7.-8. i 18.-19. Laponci su svoju posebnost uspjeli sačuvati do današnjeg dana. Detaljnije o njima vidi: The Times–Narodi Europe, str. 301.-303. Za razliku od ostalih dijelova Europe koji nisu bili pod islamom i koji su, barem nominalno, priznavali kršćansku vjeru već dulje vrijeme ili su, ako ništa drugo, bili upoznati s njom, ovi su narodi još čuvali svoja poganska vjerovanja i običaje, a posebno je dugotrajno i problematično bilo pokrštavanje Litvanaca, o čemu će više riječi biti kasnije u tekstu. Balti su imali vrlo osebujnu religiju u kojoj su štovali sveta mjesta, biljke, životinje, kult mrtvih, dok je štovanje bogova bilo jamstvo za zdravlje, sigurnost, uspjeh, obitelj i pleme, a sve te rituale obavljala je neka vrsta svećenika i svećenica ili vračeva, koja je u društvu bila izuzetno cijenjena. Slavljenja plodnosti ili smrti, koja su uključivala žrtvovanje konja i ljudi, bila su glavni događaji u godini. Christiansen, The Northern , str. 38. Ipak, ovo je samo najopćenitiji mogući prikaz njihove religije jer među narodima Balta postoje razne varijacije u njihovoj mitologiji. Brojna božanstva se otprilike po principu prvenstva u štovanju mijenjaju od istoka prema zapadu od nebeskih preko zamaljskih do podzemnih. Detaljnije o varijacijama vidi: Vėlius, The World, poglavlje 2: Regional Variations, 1. Variation in Baltic Mythology, str. 50.-63. Također, o rasprostranjenosti mitoloških priča, vidi: Isto, str. 76.-88. i 94.-95. Vėlius u uvodu svojeg djela kaže kako je interes za ovu temu velik što je i uzrok nastanku brojne literature (Isto, str. 8.-9.). Sam autor u popisu literature navodi 541 bibliografsku jedinicu, što na izvornom jeziku, što na stranom, pretežito ruskom pa zatim njemačkom i engleskom. O poganskoj religiji, posebno o Litvi, također detaljnije vidi: S. C. Rowell, Lithuania Ascending: A pagan empire within east-central Europe, 1295 – 1345, Cambridge, 1994., str. 118.-125. i dalje. Kako je već spomenuto da je trgovina u ovim krajevima bila poznata još od antičkog doba, svi su ovi narodi oko Baltičkog mora bili u dodiru jedni s drugima, prvenstveno upravo preko trgovine, što je održavalo miroljubive odnose, do one mjere kad jedni nisu željeli prevladati nad drugima. U njezinoj regulaciji veliku su ulogu imali vladari pojedinih država, iz čega su izvlačili veliku korist, a poštivanje trgovačkih dogovora bilo je isplativije od stalne pripravnosti na borbu. Christiansen, The Northern, str. 41.-42. Brojni arheološki nalazi pokazuju kako je trgovina između Skandinavaca i Balta bila prilično razvijena. Urban, Baltic, str. 62.-63. Ipak, unatoč svim pokušajima regulacije, brojni i žestoki ratovi su se svejedno često vodili, prvenstveno uzrokovani sukobima elita pojedinih država, makar bez većih teritorijalnih ili političkih posljedica zbog ograničene snage njihovih sudionika. Christiansen, The Northern, str. 43.-44. Naravno, nije se sve svodilo na trgovinu i ratovanje – interakciju su činile i diplomatska djelatnost među vladarima, kršćanske misije te ženidbeni savezi. Isto, str. 47. No, kasniji su se dodiri ipak prvenstveno svodili na sukobe, ponajviše bazirane na vjerskoj osnovi, o čemu će dalje u tekstu biti posvećeno dosta pažnje. 3. Dodiri i sukobi kršćanskog Zapada sa sjeveroistokom Europe – kolonizacija Velik dio povijesti starosjedilačkih naroda oko Baltičkog mora odvijao se sam za sebe, bez veće interakcije s ostatkom tadašnje civilizacije pa se kao takav može i promatrati. No, povijest došljaka, ponajprije Teutonskih vitezova, a zatim i brojnih civilnih doseljenika iz njemačkih zemalja za njima, zapravo je od početka do kraja povijest kolonizacije isprepletene sukobima sa starosjediocima. Sada se više ne može govoriti zasebno o povijesti jednih da se ne posveti velika, gotovo jednaka, pažnja drugima. Opet, mislim da teško može biti riječi o nekakvoj zajedničkoj povijesti jer dvije različite strane uvijek čine dvije različite priče. To vrijedi i u slučajevima kada dodiri nisu agresivnog karaktera, makar u tim slučajevima to nije toliko izraženo, dok se u dodirima poput ovih o kojima je riječ, dakle ratovima, sve svodi na težnju prema što većem razlikovanju jednih od drugih, uglavnom kako bi se opravdali svoji postupci. Da je zadatak povjesničara u jednakoj mjeri uzeti u obzir obje strane i pokušati stvoriti što objektivniju sliku, ne moram posebno naglašavati. Dakle ponavljam, u daljnjem tekstu neće se razmatrati neka jedinstvena povijest, nego interakcija dva prilično različita svijeta. * * * Na samom početku rada postavio sam pitanje u kojoj su mjeri sjeverni križarski ratovi bili slični, odnosno različiti od ostalih koji su se vodili i prije i kasnije. Osim geografske posebnosti, oni su bili usmjereni prvenstveno protiv pogana i osnovna razlika bila je ta što su se ovdje kršćani borili s neprijateljem za kojeg su smatrali da je na nižoj materijalnoj i duhovnoj razini, za razliku od islamskog neprijatelja koji je, prema njima, bio na njihovom stupnju razvoja. Michael Burleigh, Military Orders in the Baltic, u: David Abulafia (ur.), The New Cambridge, sv. 5, str. 745. Što se tiče sukoba civilizacija na različitoj kulturnoj razini, to je u velikoj mjeri istina, no istina je i da su starosjedioci sva napredna dostignuća koja su donijeli kolonizatori skupo platili, kako kaže Johnson (Johnson, The German, str. 549.). S druge strane, Rowell u svom djelu Lithuania ascending ističe kako sami Litvanci svoju pogansku vjeru ne smatraju inferiornijom od kršćanstva (Rowell, Lithuania, str. 148.). Johnson daje i zanimljiv pogled na specifičnost sjevernih križarskih ratova te kritički spominje stariju (uključujući i nacističku) historiografiju koja se bavila ovom temom, u uvodnom dijelu poglavlja »The German Crusade on the Baltic« (Johnson, The German, str. 545.-549.). O definiranju baltičkih križarskih ratova, također vidi: William L. Urban, Victims of the Baltic Crusade, http://department.monm.edu/history/urban/articles/VictimsBalticCrusade.htm#N_3_. Opet, makar se sljedećoj činjenici u jednom dijelu literature možda ne pridaje dovoljna pažnja, pogani nisu bili njihov jedini cilj – politika Teutonskih vitezova, uz onu još nekih kolonizatora, proširila je svoju ratničku djelatnost i na borbu protiv pravoslavnih Rusa na istoku. Sukobi s Rusima se spominju zapravo svugdje u literaturi, no ne dovode se dovoljno u vezu sa specifičnošću sjevernih križarskih pohoda. Ipak, neki autori čijom sam se literaturom služio, kao npr. Klinge, to dosta naglašavaju (vidi: Klinge, The Baltic, str. 24.). Također, sam doživljaj sjevernih pohoda kod Europljana mijenjao se kroz srednji vijek, tako da sredinom 14. st., u vremenu kada je klasično doba križarskih ratova već prošlo, pohodi na Litvu postaju svojevrsna »moda« u Europi. O tome detaljnije vidi: Rowell, Baltic, str. 699. i 730. O njihovoj popularnosti govori i podatak da su spomenuti u Chaucerovim Canterburyjskim pričama, u Vitezovoj priči (hrvatsko izdanje u prijevodu Luke Paljetka: Geoffrey Chaucer, Canterbuyske priče, Zagreb, 2004., Opći proslov, st. 43-79, posebno st. 52-55). Sve te karakteristike ove križarske ratove čine nekom kombinacijom onih klasifikacija u historiografiji, zbog čega dolazimo u nemogućnost svrstati ih u neke ladice. No, svrstavanje u ladice nije niti cilj ovog rada. Još samo da spomenem sljedeće. Trajanje strane uprave na Baltiku ovisilo je o logistici, ekonomiji, intenzitetu kolonizacije i kulturnoj asimilaciji, stoga su različiti osvajači imali različit vijek boravka. Došavši na nove prostore, kolonizatori su nailazili na razne stupnjeve društvene razvijenosti – od primitivnih polunomadskih društava na krajnjem sjeveru i istoku, do određene razvijenosti starosjedilaca u južnijim krajevima, što je također ovisilo o obliku kolonizacije. Christiansen, The Northern, str. 192. i 200.-201. Sama ekspanzija je u osnovnim crtama bila temeljena na tri faktora: demografskom pritisku, naprednom poljodjelstvu i političkoj i vjerskoj organizaciji. Osnovna prednost u zemljoradnji koju su došljaci uveli bilo je korištenje željeznog pluga i tropoljna zemljoradnja. Njemački su doseljenici sa sobom donijeli i zakone te gradsku kulturu, koja je na osvojenim prostorima cvala tijekom 13. stoljeća. Klinge, The Baltic, str. 26. – 27. O uzrocima baltičkih križarskih ratova također vidi: Urban, Victims, http://department.monm.edu/history/urban/articles/VictimsBalticCrusade.htm#N_3_. Ipak, prije nego što krenem na razmatranje različitih sukoba i njihovih pojedinačnih karakteristika, trebalo bi nešto reći i o nastanku, razvoju i organizaciji glavnog protagonista kolonizacije ovih prostora – Teutonskog viteškog reda. 3. 1. Teutonski viteški red Povijest Teutonskog viteškog reda U literaturi se često spominju i pod nazivom Njemački viteški red. je još jedna od tema koju ću u ovom radu samo usputno spomenuti, a koja je u historiografiji zaokupljala dosta pažnje povjesničara, što zasebno, a što kao dio u sklopu istraživanja križarskih ratova i crkveno-vojničkih redova koji su se osnivali, ili pak u sklopu nekih nacionalnih povijesti (kao što je djelomično slučaj na ovom mjestu). O interesu za Teutonski red u historiografiji kroz povijest, vidi: Iva Lučić, Njemački viteški red: nastanak i rano doba, Bosna franciscana, god. 11., br. 19, Sarajevo, 2003., str. 112.-113. O bogatoj literaturi koja se bavi Teutonskim redom detaljnije vidi: Indrikis Sterns, The Teutonic Knights in the Crusader States, u: Setton, A History, sv. 5, str. 315.-317. Uz preokupacije u znanstvenim djelima, napomenuo bih kako niti ovi srednjovjekovni vitezovi nisu bili pošteđeni adaptiranja kroz književnost u duhu devetnaestostoljetnog historijskog romana – u ovom slučaju učinio je to Henryk Sienkiewicz u svojem djelu Križari. Teutonski viteški red, osnovan 1189./1190. godine, u vrijeme trajajnja trećeg križarskog rata, Lučić, Njemački, str. 113. Zanimljiv je Johnsonov komentar kako je Teutonski viteški red zapravo produkt neostvarenih želja onih njemačkih vitezova koji su se pridružili Fridrichu I. Barbarossi u Trećem križarskom ratu i onih koji su sudjelovali u pohodu Henrika VI. (Johnson, The German, str. 567.). bio je, uz Templare i Ivanovce (Hospitalce), najjači i najutjecajniji red takvog tipa. Uz ova tri reda, počevši od križarskih ratova nadalje, osnivani su u Europi tijekom srednjeg vijeka i brojni drugi crkveni viteški redovi, koji su bili manji i nisu imali tolikog utjecaja, a često bi se spojili s nekim od ova tri velika reda. Zajednički cilj im je prvenstveno bila borba protiv nevjernika ili pogana pa nastaju na područjima gdje je postojala takva ugroženost, poput Vitezova mača u Livoniji, španjolskih i portugalskih redova, austrijskih koji su osnovani za borbu protiv husita, a jedan takav red osniva i Sigismund Luksemburški za borbu protiv Turaka (Helmut Nickel, Chivalry, Orders of, u: The Dictionary, sv. 3., str. 306.). Taj fenomen osnivanja crkvenih viteških redova modificirao se u kasnom srednjem vijeku u svojevrsni trend nekih europskih vladara da po tom uzoru osnivaju svoje sekularne redove. Veliku pažnju tim redovima za stvaranje opće slike kasnog srednjovjekovlja, posvetio je Johan Huizinga u svom djelu Jesen srednjeg vijeka (detaljnije o tome vidi: Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1991., posebno poglavlja koja se nalaze na str. 59.-99., kao i o viteštvu uopće Maurice Keen, Chivalry, New Heaven and London, 1984.). Ipak, izgleda da mu druga dva reda, osnovana sedamdesetak godina prije njega, nisu ostavila previše prostora u Palestini, stoga Teutonci tamo nisu imali pretjeranog utjecaja, ali im je stečena visoka reputacija pomogla da dođu do izražaja u Europi. O njihovoj ekonomskoj ulozi i stjecanju posjeda u Svetoj zemlji vidi: Sterns, The Teutonic, str. 348.-356. Naime, 1211. godine, na poziv ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. bore se u Transilvaniji protiv Kumana što je njima odgovaralo s obzirom da su došli na potencijalni prostor za osnivanje svojih posjeda, a konkurencija drugih redova, kao što je to bio slučaj u Palestini, nije postojala. Područje djelovanja definitivno im je određeno pozivom vojvode Konrada od Mazovije u borbu protiv poganskih Prusa kako bi obranili ili »proširili«, kako napominje Michael Burleigh u The New Cambridge Medieval History, njegovo područje vlasti od poganskih plemena naroda Balta. Burleigh, Military, str. 744.-745. i Michel Parisse, Teutonic order, u: Encyclopedia, sv. 2, str. 1421. Osnovna potreba Teutonaca u novoj zemlji bila je osigurati sebi što veću autonomiju, što su i uspjeli na štetu Konrada i biskupa iz Rige, zahvaljujući caru Fridrichu II. koji im je dao povlastice sadržane u Zlatnoj buli iz Riminija kako bi, u stvari samo nominalno, novoosvojeni prostori pripali Carstvu. Svojom su se politikom uspjeli osigurati i od drugih viteških redova koji su egzistirali i nastojali postići neki utjecaj na ovim prostorima. Ipak, nisu uspjeli izboriti autonomiju od ambicioznog pape, stoga su ostali direktno njegovi službenici. Burleigh, Military, str. 745. Koliko je red bio važan u Carstvu, govori i činjenica da je veliki meštar nosio titulu princa Carstva (Nickel, Chivalry, str. 306.). Nakon boravka u Akonu, Red seli svoje sjedište u Veneciju, a 1309. godine u Marienburg, najveći utvrđeni grad u Europi. Isto. Zanimljiv je komentar Michaela Burleigha, koji kaže kako preseljenje sjedišta Reda iz Venecije u Marienburg nije toliko bilo pitanje teritorijalne reorganizacije, koliko nastojanja da se Europi pokaže kako na sjeveru kontinenta još uvijek postoji dobar razlog njihova postojanja (Burleigh, Military, str. 753.). Što se tiče primanja u Red, oni koji su to željeli nisu morali ispunjavati socijalne ili materijalne uvjete, a možda najbolji primjer za to bio je veliki meštar Hermann von Salsa (1209.–1239.) koji je mnogo učinio za uzdizanje svog reda, a prije stupanja u Red bio je ministerijal. Isto, str. 744. O ceremoniji primanja novog člana u Red vidi: Sterns, The Teutonic, str. 333.-334. U ovom se djelu raspravlja i o datumu dolaska Hermanna von Salsae na mjesto Velikog meštra, vidi: Isto, str. 357. Također se opširno govori o tome koliko je on značajan za razvoj Teutonskog reda. O njemu detaljno vidi: Isto, str. 357.-369. Na sam ustroj Reda velik su utjecaj izvršila dva starija reda i njegova su pravila zapravo bila kombinacija onih koje su koristili ovi stariji, dakle, i Teutonci su vršili vjersku, bolničku i vojnu službu. Iva Lučić u svom članku citira sažetu i jasnu definiciju Pravila: »Pod Pravilom se isključivo podrazumijeva tekst, koji utvrđuje duhovne obveze, običaje samostanskog života i dužnosti novoga brata pri njegovu zavjetovanju u Redu.«. Lučić, Njemački, str. 119. Pravilo je potvrdio 1199. godine papa Inocent III., no ono se stalno nadopunjavalo, tako da službenu redakciju Statuta Reda nalazimo tek 1442. godine (Isto, str. 120.). O nastajanju Statuta Reda detaljnije vidi: Sterns, The Teutonic, str. 323.-327. U Pravilu se u bitnome određuje život u samostanu, u njegovim materijalnim i duhovnim aspektima. Lučić, Njemački, str. 120. O svakodnevnom životu dirigiranom prema pravilima Reda vidi: Sterns, The Teutonic, str. 334.-341. Što se tiče brige za zdravlje i medicinske prakse koju je Red obavljao, vidi: Isto, str. 341.-348. Uz velikog meštra kao vrhovnog zapovjednika, vrhovništvo su u Redu činili veliki zapovjednik i maršal, a dalje je postojala svojevrsna podjela na sljedeće skupine: viteška braća, braća svećenici, braća sivog ogrtača, polubraća, familijari i nadarbenici te polusestre. O svakoj skupini posebno, detaljnije vidi: Lučić, Njemački, str. 121.-122. Također, detaljnije o ustroju Reda vidi: Parisse, Teutonic, str. 1421., Burleigh, Military, str. 748.-749. i posebno Sterns, The Teutonic, str. 327.-333. Sterns spominje i robove kao posebnu skupinu u Redu (Isto, str. 340.-341.). Kako je razdoblje križarskih ratova vrijeme u kojem u punom smislu nastaje i razvija se heraldika, spomenut ću samo još kako je osnovno obilježje Reda bio crni križ na bijeloj podlozi. Kužić, Hrvati, str. 97.-98. i Sterns, The Teutonic, str. 318. i 334. Detaljnije o izgledu Teutonskih vitezova vidi npr.: Nickel, Chivalry, str. 305. 3. 2. Prusija i nove zemlje Teutonskog viteškog reda Njemačka ekspanzija na istok ima svoje dublje korjene u prošlosti. Interes za ta područja započinje još u 10. st. inicijativom cara Otona I. koji je želio proširiti misionarsku djelatnost osnovavši nadbiskupiju u Magdeburgu, ali njegova nastojanja su zaustavljena u ratovima s Poljacima. No, u 12. st. ekspanzija dobiva novi zamah. Klinge, The Baltic, str. 26. i Johnson, The German, str. 550. Tijekom tog vremena, formirana je »Limes Saxonicus«, teško prohodno i šumovito područje, ničija zemlja (Christiansen, The Northern, str. 17.). Potaknuti duhom križarskih ratova, 1147. godine pod vodstvom sv. Bernarda od Clairvauxa pokrenuti su pohodi protiv Slavena na Baltiku, što znači da je dolazak Teutonaca imao i neposrednu njemačku prethodnicu. Klinge, The Baltic, str. 25. Za sam početak križarske ekspanzije »zaslužan« je zapravo crkveni vojni red nazvan Red mača, također sastavljen pretežno od njemačkih ratnika. Oni osvajaju Livoniju gdje je pod vodstvom biskupa Alberta 1201. godine osnovano biskupsko središte Riga. No, nakon dvadesetak godina vladavine, poraženi su od Litvanaca i gube na snazi pa se stapaju s jačim i većim viteškim redom – Teutonskim vitezovima za koje je papa Inocent III. baltičke zemlje proglasio »Marijinom zemljom«, označavajući time teritorij za njihov misionarski rad. Isto, str. 28. To je ime ostalo u upotrebi sljedećih nekoliko stoljeća; imena Estonija i, posebno, Latvija su kasnijeg postanka (Isto.). O vitezovima Reda mača detaljnije vidi: Alain Demurger, Knights of the Sword, u: Encyclopedia, sv. 1, str. 806. i Nickel, Chivalry, str. 306., a o samoj propasti: Burleigh, Military, str. 749.-750. Jedan od glavnih razloga izuzetno uspješnog provođenja kolonizacije zasigurno je bilo uređenje Reda i izbor biranja velikog meštra, čime su izbjegnute sve poteškoće koje su pratile europske države s nasljednom vlašću. Christiansen, The Northern, str. 196. Uopće, kolonizacija Teutonaca bila je fatalna za Pruse koji su kroz stoljeća njemačke vladavine potpuno nestali, asimiliravši se s kolonizatorima. Uz ratnu djelatnost, na promjenu pruskog društva mnogo su utjecali i novi zakoni uvedeni dolaskom njemačkih doseljenika. Među njima vrlo je značajan ugovor u Christburgu iz 1249. godine. Tim su ugovorom Prusima koji su prihvatili kršćanstvo dodijeljene brojne povlastice poput ženidbe, oporučnog ostavljanja dobara, trgovanja, parničenja na sudu i postajanja vitezom. Tim je ugovorom prihvaćen i Poljski zakon koji je donio brojna opterećenja domaćim seljacima. Isto, str. 201. i 203. No, za udaljenija područja, zbog nemogućnosti kontrole, ti zakoni nisu nužno morali vrijediti, ali su postojali drugi. Jedan od njih bio je seoski zakon »Gebauersrecht« koji je sadržavao posebne pravne odredbe za seljake, podijeljene na slobodne i neslobodne (koji se opet dijele na više kategorija). Isto, str. 203. Sve u svemu, Christiansen zaključuje kako zakoni provođeni u Pruskoj nisu bili nimalo stroži od onih u tadašnjoj Engleskoj ili Francuskoj. Isto, str. 204. S druge strane, izgleda da kristijanizacija nije bila toliko intenzivna koliko je Teutonskom redu služila kao izlika za osvajanje novih prostora. Burleigh ukazuje na realno slabu kristijanizaciju u Pruskoj, a da je tome tako, upozorava na činjenicu kako je u narodu kršćanstvo uistinu u većem broju priznato tek u doba Reformacije, dakle nakon propasti Reda. To pokazuje kako su pravi ciljevi Reda bili zapravo prvenstveno osvajački i sekularni. Da Red nije bio pretjerano zainteresiran za suzbijanje poganstva jednom kad je osvojio neko područje, vidljivo je iz toga što su izbjegavali pozivati bilo kakve druge crkvene redove kako bi zadržali monopol, zbog čega je broj osnovanih samostana vrlo malen. Burleigh, Military, str. 746.-747. Također, nepovjerenje Nijemaca prema starosjediocima bilo je vrlo izraženo i nastojali su biti u kontaktu ne više nego što je to bilo neophodno. Christiansen, The Northern, str. 204. Christiansen navodi neke primjere iz kojih se vidi nepovjerenje došljaka prema starosjediocima, no uz one koji pokazuju diskriminaciju pri provođenju sudskih kazni, možda je ipak najslikovitiji onaj najbanalniji, iz svakodnevnog života. Naime, Christiansen spominje da su, ukoliko bi pili zajedno, Prusi uvijek morali početi prije Nijemaca za slučaj da je piće otrovano (Isto.). S druge strane, Urban negira takvo mišljenje i tvrdi kako su brojni doseljenici ipak prihvaćali promjene došavši na nove prostore, pokazujući tako specifičnost paneuropske plemićke kulture. Također navodi kako su postojali brakovi između starosjedilaca i došljaka iz istog društvenog sloja, čime ističe kako je u srednjovjekovnom društvu bitna bila prvenstveno klasna pripadnost, za razliku od današnjih shvaćanja koja se temelje na rasi i etnicitetu (Urban, Victims, http://department.monm.edu/history/urban/articles/VictimsBalticCrusade.htm#N_3_). Opet, unatoč nezainteresiranosti Teutonaca za kristijanizaciju, pitanje vjere u ovom slučaju i dalje ostaje itekako važno te nam može poslužiti kao prikaz onodobnog pogleda na pogane kroz oči kolonizatora. Mažeika, Granting Power, str. 157. Autorica kao nedostatak izvora ističe nemogućnost analize pogleda »druge srane« kako bi se stvorila potpuna slika mentaliteta ondašnjih ljudi. Naime, dok nam brojni kršćanski tekstovi mnogo govore iz svoje perspektive, za starosjedioce postoje samo, ionako nedovoljni, arheološki nalazi (Isto.). Taj nemar za pokrštavanje bio je u određenoj mjeri pokazatelj tolerancije (makar su sukobi ipak ostali u prvom planu), kako je u radu Granting Power to Enemy Gods in the Chronicles of the Baltic Crusades nastojala dokazati Rasa Mažeika koja je, proučavajući te kronike (posebno onu Petera Dusburga, svećenika Teutonskog reda) u tom kontekstu, došla do brojnih zanimljivih zapažanja o odnosima kršćanskih doseljenika i poganskih starosjedilaca te njihovim interakcijama putem vjere jednih, odnosno drugih. Poganstvo, kako ona kaže, viđeno očima doseljenika, nije bilo djelo Sotone nego prije posljedica neznanja starosjedilaca. No, dolaskom kršćana oni su imali priliku upoznati pravu vjeru i time je štovanje poganskih bogova ipak postajalo vražje djelo. Isto, str. 158.-159. Zanimljivo je kako mnogi trinaestostoljetni kroničari opisuju vjeru baltičkih plemena kao štovanje demona, dok Dusburg govori kako pogani i sami imaju nadnaravne moći koje nestanu kad se preobrate na kršćanstvo. Isto, str. 161.-162. Makar se smatra da su se kršćani uglavnom držali podalje od pogana, neki slučajevi prihvaćanja poganskih običaja ne govore tome u prilog. Naime, sam Teutonski red bio je optuživan (makar od njihovog suparnika, biskupa Rige) da prihvaća poganske običaje, a poznati su slučajevi kremiranja umrlih članova za vrijeme pohoda u neprijateljske zemlje. Isto, str. 165. O razlozima kremiranja detaljnije vidi: Isto, str. 165.-166. i bilj. 49. Ovo nisu jedine optužbe protiv Teutonskog reda na vjerskoj osnovi. Njihove pretenzije na gradove u Livoniji, priskrbile su im još jednog kršćanskog neprjatelja koji ih je optuživao za nedovoljno bavljenje preobraćanjem pogana i sukobljavanjem s kršćanima što je smisao njihova postojanja dovodilo u pitanje. Teutonci su se branili govoreći kako je u sto godina preko 100 000 Livonaca prešlo na kršćanstvo, dok u području bez njihova utjecaja vlada poganstvo, shizma i apostaza (Burleigh, Military, str. 752.-753.). Već sam naveo kako neki pokazatelji govore da Teutonski red i nije bio previše zainteresiran za kristijanizaciju, no činjenica je da niti pogani nisu bili pretjerano željni prihvatiti novu vjeru, što je dodatno uzrokovalo daljnje prakticiranje poganskih običaja. O teškom prihvaćanju kršćanstva od strane pogana detaljnije vidi: Mažeika, Granting Power, str. 166.-169. Autorica na ovom mjestu spominje i primjer Litvanaca, no o njima će se posebno govoriti kasnije. No, koji god da je razlog Teutonskog reda za osvajanje bio, doseljenicima iz njemačkih (ali i drugih) krajeva ta su nova područja bila primamljiva. Osnovna metoda što bržeg privlačenja što većeg broja doseljenika, bila je davanje brojnih i velikih povlastica u Pruskoj i Livoniji, čime se uspješno i ubrzano provela feudalizacija. Većina doseljenika živjela je po municipalnom pravu – »Lübischer, Kulmischer ili Magdeburg Recht« – što je funckioniralo vrlo dobro. No, vrijeme prosperiteta zemalja Teutonskog reda postepeno je prestajalo, što je stanovništvo stavljalo u sve teži položaj, da bi sredinom 15. st. (1454.–1466.) izbio i građanski rat. Christiansen, The Northern, str. 206.-208. O tom ratu detaljnije vidi: Johnson, The German, str. 583.-584. Kako je Red, zahvaljujući svojoj moći, donio brojne promjene na gospodarskom i društvenom planu, kulturni razvoj također nije zaostajao, manifestirajući se najviše u gradnji bogatih dvoraca i crkava. No, on je prvenstveno bio usmjeren prema doseljenicima, dakle pretežito gradskom stanovništvu, dok je u ruralnim dijelovima bio malen ili potpuno nevidljiv. Christiansen, The Northern, str. 211.-212. Uz razvoj graditeljstva, Teutonski red doveo je i pismenost, uglavnom na latinskom, no nastajala su i djela na njemačkom jeziku, dok visokih škola nije bilo nego su mladi pripadnici Reda odlazili na njemačka i srednjoeuropska sveučilišta. Isto, str. 216.-217. Ipak, kultura koju je širio Red bila je samo jedna u nizu brojnih kulturnih utjecaja s raznih strana. Uz poganske običaje, velik utjecaj imala je pravoslavna crkva podržavana od strane Rusa, s vremenom se javljaju Židovi i Husiti, a i unutar same katoličke organizacije dolazilo je do konfrontacija. Isto, str. 218. Svi su ti elementi tvorili svojevrstan konglomerat vjera i kultura, zapravo nimalo neuobičajen za kolonizirane zemlje, kako u srednjem vijeku, tako i kasnije. No, nikako se ne može reći da su Prusi prihvatili novi poredak koji im je nametnut. Počevši od 1230. godine, Teutonci su kroz čitavo stoljeće provodili nimalo miroljubivu kolonizaciju, ometanu ustancima starosjedioca. Prvi je ustanak izbio 1240. godine, a završen je dogovorom u Christburgu, s relativno dobrim posljedicama za pobunjenike, s obzirom da su bili poraženi. No, drugi veliki ustanak, pokrenut 1260., a ugušen tek 1283. godine, imao je sasvim drugačiji epilog. Pruski starosjedilački pobunjenici bili su dobro organizirani pod svojim vođama i pomognuti brojnim drugim pokorenim poganskim plemenima i narodima, kojima su se pridružili i nepokoreni Litvanci. Teutonski red je doživio teške poraze, osvojeni su i uništeni neki gradovi, no odmazda je, kako se moglo i očekivati, bila nemilosrdna. Od zemlje je načinjena pustoš, a brojni su pobunjeni narodi i plemena uništeni ili protjerani. Koliko su ti okrutni postupci bili proračunati, ne možemo točno znati, no činjenica je da je takav razvoj događaja kolonizatorima odgovarao. Naime, pobuna im je bila dobra izlika da ukinu sve slobode starosjediocima, a sada su imali i više mjesta za doseljenike. Dakle, stvorene su sve predispozicije da se počne s izgradnjom nove njemačke države. Johnson, The German, str. 573.-574. 3. 3. Estonija, Finska i sjeveroistočna granica katoličanstva Uz Nijemce, u osvajanje istočnih obala Baltika uključili su se i Danci, a uz njih Šveđani, ali i Rusi. Jednom kada su se vlasti na osvojenim područjima uspostavile, na početak sukoba katolika i pravoslavaca nije trebalo puno čekati, a u borbama su sudjelovali i starosjedioci pridružujući se jednoj odnosno drugoj strani. Klinge, The Baltic, str. 28.-29. Vladavina Danske bila je najkraća među svim osvajačima na istočnom Baltiku, u trajanju nešto više od stotinu godina. Počevši 1219. godine, popraćena brojnim problemima, nije uspjela jače utjecati na starosjedilačko stanovništvo. Ono što je možda najviše obilježilo razdoblje njihove vladavine bio je velik ustanak starosjedilaca protiv samovoljnih velikaša 1342. godine. Njima su u pomoć došli Teutonski vitezovi, koji su ustanak krvavo ugušili. Ova se epizoda završila prodajom Estonije Teutonskom redu 1347. godine, makar se stanje potlačenog stanovništva nije pretjerano promijenilo. Christiansen, The Northern, str. 192.-193. i 204.-205. Ipak, Danci su osnovali grad Tallinn, a osnivani su i drugi gradovi koji su se pomorskim putovima čvrsto povezali s matičnim zemljama jer je gradska populacija bila prvenstveno doseljenička. Procvat Estonije između 1350. i 1500. godine također se odnosio uglavnom na doseljenike. Klinge, The Baltic, str. 29. i Christiansen, The Northern, str. 205.-206. Za razliku od Danaca, švedska kolonizacija Finske imala je sasvim drugačije obličje, uzrokovano i samim njezinim trajanjem od gotovo 600 godina. Dvadesetak godina nakon ponovnih početaka njemačke ekspanzije na Baltik u 12. st., i Šveđani, u duhu križarskih ratova, osvajaju obale Finske. Klinge, The Baltic, str. 25. Autor kaže kako su izvori o tim događajima nepouzdani. Kao i u ostalim slučajevima kolonizacije, osnivani su kraljevski gradovi koji su bili centri moći i uprave u osvojenoj zemlji. S vremenom se švedsko društveno uređenje, s određenim posebnostima zbog starosjedilaca, ustalilo u Finskoj i ona je postala jednostavno Osterlande (istočna pokrajina) matične kraljevine, a zbog nemogućnosti čvršćeg povezivanja, ali i prirode politike švedskih kraljeva, stanovništvo je imalo prilično velike slobode. Christiansen, The Northern, str. 193.-196. Što se tiče kulturnog razvoja, on je u svim segmentima zaostajao, kako za matičnom zemljom, tako i za razvojem kakav su imale zemlje pod teutonskom vlašću, što je djelomičan pokazatelj slabije moći ovdašnjih kolonizatora u odnosu na Teutonski red. Ipak, Šveđani su preko vjere izvršili određeni utjecaj na razvoj, makar uglavnom na južnije dijelove, pošto je tamo kolonizacija bila intenzivnija. Dakle, ne možemo reći kako napredak u širenju obrazovanja i pisane latinske kulture nije postojao, a razvijalo se i graditeljstvo, prvenstveno za sakralne i obrambene svrhe. Isto, str. 209.-210. Na žalost, velik dio kulturnog blaga Finske je nestao kada su Rusi 1318. godine uništili katedralu u Ǻbou (Isto, str. 210.). Za razliku od Teutonskih vitezova, Rusi su svoju vlast nastojali proširiti na mnogo suptilniji i tolerantniji način, bez pretjerano nasilnog uvođenja pravoslavlja. Njima je, zapravo, bilo dovoljno da im novi podanici plaćaju uvedeni danak. No, katolički kolonizatori, pa i sam papa Inocent III., bili su svjesni konkurencije, stoga od početka 13. st. dolazi do sukoba u kojima je prevladalo superiornije zapadnjačko oružje i gradnja kamenih utvrda. Johnson, The German, str. 561.-563. No, unatoč njemačkoj tehničkoj prednosti koja im je donijela mnoge pobjede, granica je uspostavljena zaslugom Aleksandra Nevskog, vladara Novgoroda, koji je pobijedio Teutonski red u bitki kod jezera Peipus 1242. godine. Isto, str. 575. Mongolska invazija na Europu iste godine znatno je oslabila ruske kneževine i upravo su u tome Teutonci i Šveđani vidjeli svoju priliku. Ipak, bezuspješno su nastojali osvojiti Novgorod. Klinge, The Baltic, str. 30.-31. U težnji da rusku pravoslavnu crkvu podredi Rimu, papa je čak nastojao pomoći Rusima u borbi protiv Mongola pa je naredio Teutoncima da to i učine. No, svi papini pokušaji oko ponovnog spajanja katoličke i pravoslavne Crkve završili su neuspješno (Johnson, The German, str. 575.). Između Šveđana i Rusa je početkom 14. st. uspostavljena granica na prostorima Finske koja je bez obzira na nastavak stalnih međusobnih sukoba, uglavnom ostala nepromijenjena sve do 16. stoljeća. Klinge, The Baltic, str. 32. No, ovo nisu bili jedini pokušaji širenja pravoslavne vjere. Rusi su nastojali proširiti pravoslavlje i na pogansku Litvaniju. 3.4. Litvanija – posljednja granica poganstva u Europi Problemi koji su pogodili Litvaniju u vezi kolonizacijskih procesa na Baltiku, u velikoj se mjeri podudaraju s onima ostalih zemalja – napadi Teutonskih vitezova i pokušaj pokrštavanja kako s katoličke, tako i s pravoslavne strane s ciljem da se uništi poganstvo. Ipak, posebnost Litve je u tome što se ona othrvala, što ratom što uspješnom politikom, svim napadima da bi na kraju iz vlastitih interesa, a ne pod prisilom, prihvatila kršćanstvo i, u uniji s Poljskom, čak porazila glavne uzročnike svih promjena za starosjedioce na Baltiku – Teutonski viteški red. O bitki kod Tannenberga (Grünwald) 1410. godine, u kojoj su snage Poljsko-litvanske Unije pobijedile Teutonski red koji od tada gubi ulogu glavnog protagonista na Baltiku, da bi u ovom obliku početkom 16. st. potpuno nestao, govori se više-manje u svim radovima vezanim za ovu temu; detaljnije vidi npr.: Johnson, The German, str. 580.-582. Razmatranje o posebnosti Litvanije u srednjovjekovnom baltičkom svijetu vidi: Urban, Victims, http://department.monm.edu/history/urban/articles/VictimsBalticCrusade.htm#N_3_. Među starosjedilačkim državama na ovim prostorima, Litva je još u 12. st. bila jedna od bolje organiziranih, a tijekom 13. st. iz pet vladajućih obitelji izdiže se veliki vojvoda kao vladar. Rowell, Baltic, str. 705. Kako je već spomenuto ranije u tekstu, još u prvoj polovici 13. st. ona se uspješno oduprla Redu mača i bila glavni uzrok što je taj viteški red potpao pod Teutonski, što mnogo govori o njezinoj jačini i važnoj ulozi na ovim prostorima. Sredinom istog stoljeća Litvanci su se našli okruženi brojnim neprijateljima (Teutoncima, Poljacima, Novogorodom, Mongolima), no izdizanjem jedne velikaške obitelji i sposobnošću njihovog vođe Mindaugasa, uspjeli su smanjiti listu neprijatelja. Burleigh, Military, str. 751. Mindaugas prihvaća kršćanstvo 1251. godine i kruni se za kralja, no ti su ga potezi stajali glave i nakon njegovog ubojstva dolazi do građanskog rata pri čemu se situacija u zemlji destabilizira, da bi se normalizirala tek krajem 13. st., kada nastaje dinastija Gediminidi ili Jagelovići koja će neprekinuto vladati sve do 1571. godine. Rowell, Baltic, str. 705. Zanimljivo je da je srednjovjekovna Litvanija jedna od najvećih država u Europi; detaljnije vidi: Isto, str. 703. Kontakti s ruskom pravoslavnom crkvom, uz prostore Finske, odvijali su se i na graničnom prostoru Litvanije, makar na ponešto drugačiji način. Naime, dok je u Finskoj došlo do sukoba između zapadnih i istočnih kolonizatora u kojem je domaće stanovništvo imalo samo sporednu ulogu, u ovom je slučaju pravoslavlje na neki način došlo na inicijativu poganskih starosjedilaca koji su se, u sklopu svojih teritorijalnih pretenzija na zapadna ruska područja, počevši od sredine 13. st., upoznali i s novom vjerom, sudjelujući također i u razmiricama oko jedinstva ruske crkve. Uspješno osvajajući zapadne ruske teritorije, litvanski su vladari zapravo često bili skloni pravoslavlju. Litvanska se metropolija prvi put spominje 1317. godine, ali postoji mogućnost da je osnovana i ranije. Rowell, Lithuania, str. 155. O argumentima za i protiv ranijeg osnivanja litvanske metropolije detaljnije vidi: Isto, str. 155.-156. Što se tiče stajališta Konstantinopola, on je njezino osnivanje podržao nadajući se da će Litvanija biti od pomoći u sve težem položaju Bizanta (Isto, str. 158.). No, koju su god vladari opciju prihvaćali, pravoslavlje je imalo malo utjecaja izvan centra velikog vojvodstva, Vilniusa. Isto, str. 159. U Vilniusu za vladavine Gediminasa postoje i pravoslavna i katolička crkva, a u 16. st., dakle kada je u Litvaniji već dulje vrijeme na snazi katolicizam kao službena vjeroispovijest, u njemu je još uvijek više pravoslavnih nego katoličkih crkava. Koliko je utjecaj ruske crkve, unatoč službenom katolicizmu, u Litvaniji bio velik, govore i brojne ruske riječi u litvanskoj liturgijskoj terminologiji (Isto, str. 183.-184.). Zanimljivo je i kako je u Litvaniji vladala poprilična tolerancija u pitanjima vjere kako za vladavine Gediminasa, tako i u vrijeme nakon službenog prihvaćanja katoličanstva. Naime, veliki vojvode nisu prisiljavali pravoslavce da se preobrate, makar su katolički velikaši imali veće privilegije. Uz sklapanje obiteljskih veza vladajuće litvanske dinastije s pravoslavnim plemstvom, jedan od glavnih razloga tolerancije vjerojatno je bio i Gediminasov način da priznavanjem pravoslavlja osigura »status quo« na osvojenim ruskim teritorijima. Isto, str. 186. i bilj. 163. Ipak, nakon pada Carigrada 1453. godine te uslijed prelaska centra u Moskvu, pravoslavni utjecaj u Litvaniji polako slabi (Isto.). Kao što je spomenuto, Mindaugas je, makar više iz određenih političkih razloga nego vlastitih vjerskih pobuda, još sredinom 13. st. prihvatio kršćanstvo. O Mindaugasovim razlozima više vidi: Isto, str. 138.-139. Također, o kršćanskim i poganskim običajima kod krunidbe vidi: Isto, str. 140. Naravno, to nije pretjerano utjecalo na jaku pogansku tradiciju Litvanaca i, unatoč njemu, proći će još neko vrijeme da se u Litvaniji uistinu prihvati katoličanstvo, barem među vladajućim slojem. Uostalom, koliko je poganska tradicija bila ukorijenjena, dovoljno pokazuje činjenica da su se običaji kremiranja, unatoč crkvenim zabranama, održali sve do 16. st., kao i ostali poganski običaji pri zakapanju mrtvih koji se prakticiraju sve do 17. stoljeća. Isto, str. 129. No, među poganskim vladarima koji su odbijali prihvatiti kršćanstvo, zbog uspješnosti, ali i načina na koji je to činio, svakako se ističe litvanski veliki vojvoda Gediminas. Od njegovog dolaska na vlast (1315./1316.), Litvanija je gotovo konstantno vodila rat s Teutoncima, iscrpljujuć za obje strane, što je na kraju navelo Gediminasa da pokuša pokrenuti pregovore kako bi nastupio mir, ali ne sa svojim izravnim neprijateljima, nego s tadašnjim papom Ivanom XXII., navodeći, naravno, Teutonce kao glavne krivce za teško stanje na tim prostorima. Isto, str. 192. i 196.-198. Uz regularne ratne operacije, zemlju je u velikoj mjeri dodatno iscrpljivalo svojevrsno gerilsko ratovanje, brojni pljačkaški pohodi, tzv. »latrunculi« (Isto, str. 193.; za značenje riječi »latrunculi«, vidi: Isto, bilj. 24). Što se tiče pisama u kojima Gediminas obećaje papi prelazak na kršćanstvo, njihova je interpretacija u historiografiji vrlo raznolika zbog njihove dvosmislenosti. Detaljnije o tome vidi: Isto, str. 197., ali i dalje u istom poglavlju. U pregovorima s papom, Gediminas je pristao prihvatiti kršćanstvo kako bi naštetio Teutoncima, no tu je svoju odluku nastojao odgađati što dulje. Isto, str. 198. Ipak, prihvaćanjem kršćanstva nastojalo se privući novo stanovništvo, a sukladno tome grade se tri crkve te se došljacima daju privilegije. Gediminas također šalje pisma raznim gradovima u Europi, franjevcima i dominikancima, pozivajući ih da dođu u Litvaniju. Isto, str. 202.-207. Makar ih Gediminas ovime poziva, ne znači da oni nisu djelovali na ovim prostorima i ranije. Naime, poznato je da su franjevci bili prisutni još na Mindaugasovoj krunidbi (Isto, str. 208.). Njegova inicijativa za mirom napokon je uspjela, makar će dogovor sa zaraćenim stranama, sklopljen u Vilniusu 2. rujna 1323. godine, stupiti na snagu tek nešto kasnije intervencijom pape koji je, opet, prvenstveno nastojao uspostaviti ravnotežu snaga pošto su događaji na sjeveroistoku Europe djelomično bili upleteni i u probleme koji su se događali u Svetom Rimskom Carstvu, ali održavat će kakav-takav mir sve do 1328. godine, kada opet izbijaju novi sukobi. O sklapanju mira i njegovim odredbama detaljnije vidi: Isto, str. 209.-212. Svakako, kako bi što više naštetio Teutoncima, Geidminas je uporno odbijao njihove ponude da oni kristijaniziraju zemlju. No, Teutonci mu zbog toga nisu ostali dužni i vrše razne akcije kako bi spriječili Gediminasovu komunikaciju s papom i kršćanima u Europi. O tome više: Isto, str. 214.-215. i 218. Uslijed svih peripetija tijekom ovih nekoliko godina mira koji je zapravo služio više kao priprema za daljnje ratovanje, Gediminas je promijenio mišljenje o kristijanizaciji. Prije prestanka mira on odustaje od pokrštavanja, kritizirajući Crkvu zbog njezine dvoličnosti u provođenju njenih poslova i za saveznike uzima Poljake. Isto, str. 222. i 226.-227. O savezu s Poljacima detaljnije vidi: Isto, str. 223.-225. Ovi postupci u velikoj mjeri pokazuju koliko je Gediminas uistinu želio, odnosno imao potrebu, prihvatiti katoličku vjeru i podrediti se papi. Makar Gediminas nije posljednji litvanski vladar koji je prakticirao poganstvo unatoč obećanjima o prelasku na kršćanstvo papi i dogovaranjima s kršćanima, svakako se može reći da je to činio izuzetno vješto, stvarajući ujedno jaku pogansku državu u vrijeme kada je kršćanstvo (bilo Zapadno bilo Istočno) već uistinu istisnulo stare religije iz Europe. Njegova diplomatska sposobnost je možda upravo najizraženija u tome što je on bazirao svoju politiku i stvarao litvansku državu kako na poganskom, tako i na kršćanskom temelju. Isto, str. 134. i 148. O Gediminasovim nasljednicima do konačnog službenog prihvaćanja kršćanstva više vidi: Rowell, Baltic, str. 709. Najzad, sklopivši 1385. godine u Krewu uniju s Poljskom, Litvanija se nije našla u pretjerano novoj državnoj organizaciji, niti je tek sad stupila u prvi kontakt s ovim svojim zapdanim susjedom, no ono što definitivno jest novo je to da je time napokon prihvatila katoličanstvo. Njemački utjecaj prema istoku bio je vidljiv i na primjeru Poljske koja je od 12. do 14. st. intenzivno kolonizirana, a primjena njemačkog zakona donijela joj je veliki prosperitet. Michał Tymowski, Kratka povijest Poljske, Zagreb, 1999., str. 27.-28. O Poljsko-litvanskoj Uniji više vidi: Isto, str. 37.-45. Zanimljivo je kako su ujedinjena Poljska i Litvanija na prijelazu iz 14. u 15. st. zauzimale ogroman teritorij od preko 1,1 milijun km2, a naseljavale su ga različite etničke skupine – Poljaci, Litvanci, Nijemci, Rusini, Židovi, Armenci, Tatari – koje su pripadale različitim vjeroispovjestima – katoličkoj, pravoslavnoj, armenskoj, judaističkoj i muslimanskoj, a u samoj Litvaniji 60 % do 90 % stanovništva uopće nisu bili Balti (Isto, str. 39. i Rowell, Baltic, str. 723.). Takvo je stanje zasigurno zahtijevalo toleranciju vladajućih struktura u državi. Što se Teutonskog reda tiče, on je u principu sada zaista izgubio smisao svojeg postojanja makar je, pod izlikom da je kristijanizacija samo prividna, intenzivirao svoje napade, no bez uspjeha. Rowell, Baltic, str. 710.-711. 3.5. Gradovi i doseljenici Uz ratovanje, naseljavanje stanovništva sa Zapada i osnivanje gradova kao neke od glavnih karakteristika kolonizacije ovih prostora ne smiju se zanemariti, stoga ću, makar sam ih već usputno spominjao, ove pojave sada spomenuti nešto detaljnije. No, prije nego što krenem na prikaz gradova nastalih u vrijeme kolonizacije, naglasio bih kako prvi gradovi orijentirani prema baltičkom prostoru nastaju još i ranije, u vrijeme Karla Velikog i Henrika Ptičara na području Labe ili Saale, kao burgovi koji su u biti bili vojne postaje za obranu od Slavena. Henri Pirenne, Povijest Evrope, Zagreb, 1956., str. 152. Brojne njemačke doseljenike u nove krajeve primamili su dobri uvjeti dobivanja velikih posjeda i relativno velike slobode. Osnovno obilježje novih gradova bila je velika autonomija, dok je Teutonski red imao samo djelomičnu upravu nad njima. Ipak, stanovništvo u gradovima nije bilo isključivo njemačko, sve se veći broj starosjedioca počeo asimilirati. S druge strane, o broju stanovnika tih gradova teško je sa sigurnošću nešto govoriti. Burleigh, Military, str. 747.-748. O broju stanovnika u srednjovjekovnim gradovima općenito vidi: Pirenne, Povijest, str. 162.-163. Što se tiče odnosa hanseatskih gradova i Teutonaca, glavni gradovi Prusije i Livonije i sami su bili članovi Hanse, a sukladno tome Teutonski red im je bio glavni zaštitnik. No, kako bi se što više obogatio, Red je uvodio razne poreze pa je zbog svoje gramzivosti dolazio u razne konflikte s gradovima (Johnson, The German, str. 579.). Govoreći konkretno o primjeru Litvanije, kolonisti dolaze na poziv Teutonaca kojima došljaci služe i kao vojnici, a zanimljivo je kako neki Litvanci, nezadovoljni svojim položajem u Velikom vojvodstvu, odlaze na stranu neprijatelja. Litvanci također nastoje pridobiti strance na svoju stranu kako bi ojačali, no samo s polovičnim uspjehom (Rowell, Lithuania, str. 199.-202. i Urban, Victims, http://department.monm.edu/history/urban/articles/VictimsBalticCrusade.htm#N_3_). No, bez obzira na sastav i brojnost stanovništva koji se s vremenom mijenjao, glavnu ulogu u razvoju gradova na Baltiku i promjeni trgovine imala je Hansa, čiji je najrazvijeniji grad bio Lübeck, a za njm su slijedili Danzig, Riga, Visby, Tallinn, Copenhagen, Stocholm i drugi, dok se dosadašnjoj ekskluzivnoj robi poput krzna i jantara pridružuje žito u velikim količinama. Klinge, The Baltic, str. 34.-35. Zanimljiv je podatak da su Teutonci u Prusiji osnovali 94 grada sa svojim njemačkim zakonom (Rowell, Baltic, str. 715.). Osnivanje Rige već sam spomenuo, no više o tome vidi: Johnson, The German, str. 558.-559. O nekim drugim gradovima vidi npr.: Roberto Lopez, Rođenje Europe, Zagreb, 1978., str. 267.-268. Kao i u ostatku Europe, porastom bogatstva dolazi do procvata pismenosti i kulture pa se u gradovima osnivaju brojne škole, a u 15. st. u Greinsfwaldu i Rostoku osnivaju se sveučilišta, dok bogato građanstvo preuzima način života od kontinentalne Europe i razvija osebujnu kulturu. Klinge, The Baltic, str. 37.-39. Na gospodarske, kulturne, društvene pa i etničke promjene, nadovezuju se i one pravnog karaktera. Naime, razvoj trgovine uzrokovao je i unificiranje pravnih regula bazirano na rimskom pravu, ali i popisanim starim provincijskim zakonima. Isto, str. 42. Ipak, uz urbana naselja, kolonizatori su u opustošenim krajevima osnivali i ruralne zajednice pa nakon gušenja pobune u Prusiji (oko 1290. godine), dolazi oko 150 000 njemačkih doseljenika koji osnivaju oko 1 400 sela, privučeni velikim privilegijama koje su dobivali na novoj zemlji. Johnson, The German, str. 576.-577. Kao i u slučaju Prusije, niti Estonija nije bila pusta prije osvajanja i kolonizacije. Naime, iz izvještaja Henrika od Livonije saznajemo kako je postojao razvijen trgovački put te da su estonska sela bila lijepa, bogata i dobro napučena. Zapravo, zemlja je i u ovom slučaju opustjela upravo uslijed brojnih krvavih pohoda njemačkih doseljenika. Isto, str. 560.-561. Što se tiče opće krize 14. st. ona se odrazila i na ove prostore, makar ipak u manjoj mjeri uzrokovanoj vjerojatno slabijom razvijenošću u odnosu na dijelove Europe u kojima su glad i kuga najžešće harale. Velika je glad zabilježena u Litvaniji, dok je kuga harala uglavnom Skandinavijom. U litvanskim kronikama nema podataka o epidemiji, a pruske i livonijske kronike tek ju usputno spominju 1350. godine. Jedan od pokazatelja slabe prisutnosti kuge svakako može biti i nedostatak zabilježenosti pojave popularnih vjerskih redova nastalih nakon Crne smrti. Rowell, Lithuania, str. 200. i Rowell, Baltic, str. 727. 4. Završna razmatranja Govoreći o narodima koji su spominjani u ovom radu, Roberto Lopez u svom djelu Rođenje Europe zaključuje: »Iščezli narodi nisu bili uništeni toliko oružjem osvajača koliko trgovinskim revolucijama i intelektualnim preporodom Zapada. Oni su žrtve procesa koji zna biti i okrutan.«. Lopez, Rođenje, str. 287. Te riječi, makar pojednostavljene, u velikoj mjeri dobro opisuju cjelokupno stanje koloniziranog baltičkog svijeta. No, nakon ovog prikaza nekih zasebnih, ali opet usko povezanih slučajeva kolonizacije na prostoru sjeveroistočne Europe, prostoru u kojem se isprepliću razni etniciteti, religije, kulture, društvena uređenja, može li se čitav taj svijet svesti u nekoliko redaka? Može li se uopće utvrditi konačni rezultat tog procesa i vrijeme njegovog završetka? Je li to bilo priznavanje kršćanstva u Litvaniji krajem 14. st., slabljenje Teutonskog viteškog reda nakon poraza kod Tennenberga, nestanak pruskog jezika u 17. st. ili nešto drugo? Svaki se od ovih događaja može uzeti u obzir, a svakako se može reći i da je kolonizacija, barem iz perspektive kolonizatora, bila uspješna (naravno, iz perspektive starosjedilaca vrlo vjerojatno bi se izvukao dijametralno suprotan zaključak, no već sam napomenuo kako u slučaju sukoba obavezno postoje dvije strane). U svojem djelu Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, govoreći o srednjovjekovnim granicama, Jacques Le Goff je istaknuo: »Ako većina kršćanskih država na početku 14. st. ima još nestalne granice, kršćanstvo je u svojoj ukupnosti uspostavljeno. Kao što ja kazao A. Lewis, to je 'kraj granice'.«. Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Zagreb, 1998., str. 135. Uostalom, ne može se osporiti kako se granica zapadnog kršćanstva zaključno s 14. st. pomaknula prema istoku, sastavši se s ruskom pravoslavnom crkvom i stvorivši time novu granicu. Ona se u budućnosti ipak nije pokazala toliko stabilna, no težnje oko njezinog uspostavljanja svakako su uzrokovale konačan nestanak poganstva. O drugim granicama, onim mentalnim i kulturološkim, već je bilo riječi kada sam spominjao poganske tradicije koje su se sačuvale još dugo nakon srednjeg vijeka. Peter Burke je u svojem djelu Junaci, nitkovi i lude fantastično opisao narodnu kulturu i običaje ranog novovjekovlja, često ukazujući na njihovu stariju tradiciju, zbog čega nije mogao zaobići niti prostore o kojima je ovdje riječ. Više o tome vidi: Peter Burke, Junaci, nitkovi i lude, Zagreb, 1991., posebno str. 53. i 157. Promatrajući te prostore danas, njihov se identitet teško izravno može povezati s promjenama koje su se dogodile u razdoblju o kojem se ovdje govori jer su se brojne i velike promjene događale i kasnije – od Reformacije sve do 20. st. – što je, uostalom, uglavnom pravilo i za ostatak Europe. Uzevši u obzir današnje statistike, stanovništvo Estonije je po vjeroispovijesti 75 % protestanstko i 20 % pravoslavno, Latvije 15 % rimokatoličko, isto toliko protestantsko, a od ostalih najviše pravoslavaca te ateista više od 50 %, Litvanije rimokatoličko 79 %, a ostalih najviše protestanata, što dovoljno govori o peripetijama koje su uslijedile u nadolazećem vremenu od 15./16. st. do danas. Podaci o vjeroispovijesti uzeti su iz: Atlas Europe, Zagreb, 2005., str. 65., 73. i 75. Zapravo, već na početku 16. st. situacija se bitno mijenja u samom Redu – reorganizacija Prusije u nasljedno vojvodstvo bila je posljedica opadanja političke moći Teutonskog reda i možda jedini način da se spasi od propasti, no zanimljivo bi bilo proučiti koliko o njima govori preobraćenje na luteranstvo. O propasti Teutonskog reda više vidi npr.: Johnson, The German, str. 584.-585. Makar je 16. st., kao vrijeme velikih vjerskih reformi, doba koje bi se trebalo promatrati u posebnom svjetlu, ovdje se može uvidjeti kako je preobraćenje Reda na luteranstvo dobar pokazatelj koliko su zapravo bili odani Rimu i koliko im je uistinu bilo stalo do širenja vjere. No, da se vratim na poganstvo starosjedilaca. Unatoč prilično, kako uspješnoj, tako i nasilnoj kolonizaciji i kristijanizaciji ovih prostora, koliko je poganska tradicija prisutna u svijesti današnjih stanovnika tih prostora, onih koji se danas nazivaju pribaltičke države (uključujući i ruski teritorij Kalinjingrad), kao jedan od najnovijih pokazatelja može poslužiti putopis završen prije godinu dana u kojem je tu pogansku tradiciju zabilježio dokazani putnik i putopisac (ali, još uvijek, prvenstveno Monty Pythonovac) Michael Palin. Brojni poganski običaji danas se prakticiraju diljem Europe (pa i u Hrvatskoj) uglavnom više kao svojevrsna turistička atrakcija, no prema pročitanom tekstu u putopisu moglo bi se zaključiti kako su baltičkim narodima njihova poganska slavlja, preživjevši sva religijska previranja tijekom povijesti tih zemalja, pa najzad i komunističke zabrane, ipak nešto jače ukorijenjena. O Estoniji, Latviji i Litvaniji vidi: Michael Palin, New Europe, London, 2007., str. 198.-227. U predgovoru svojem putopisu, Palin govori kako mu je u Budimpešti, nažalost, ukradena torba i to baš s bilješkama iz baltičkih zemalja o kojima je tekst kasnije morao napisati iz sjećanja i audio zapisa (Isto, str. 7.). Naravno, pomišljati kako je prakticiranje tih običaja išta više od revnog poštivanja tradicije, bilo bi pretjerano. Na kraju bih naglasio kako ova tema u širem smislu svakako zaslužuje daljnju pozornost jer sam u obzir uzeo samo neke primjere istočne kolonizacije zapadnih Europljana na ove prostore te fenomen osnivanja gradova, primjere koji su, opet samo prema mojem mišljenju, dovoljno značajni da se barem donekle prikaže sjeveroistočna granica srednjovjekovne Europe, dok sam ostale tek usputno spomenuo. Za potpuno zaokruživanje pogleda i shvaćanja posebnosti dodira civilizacija na Baltiku u razdoblju srednjeg vijeka, bilo bi potrebno detaljnije proučiti kako ove narode o kojima sam ovdje govorio, tako i one ostale – skandinavski i slavenski narodi zasigurno mnogo toga mogu reći o baltičkom svijetu, a u obzir svakako treba uzeti i Poljake koji su se isticali kao organiziranija i ipak zapadnije orijentirana zajednica te se time donekle odvajali od klasične slike baltičkog svijeta, no čitavo su vrijeme bili prisutni u događajima koji su se odvijali na Baltiku u srednjem vijeku. 5. Popis literature David Abulafia i Nora Berend (ur.), Medieval Frontiers: concepts and practices, Ashgate Publishing, Burlington, 2002. Abraham–Tisse, Simone, Balts, u: Encyclopedia of the Middle Ages, sv. 1, str. 143.-144. Armanski, Sophia, Did the frontier societies of medieval Europe share similar characteristics?, Carnival, vol. 1 (2005), br. 44-45, Zagreb, 2005., str. 86.-91. Baldwin, Marshal W., Preface, u: Setton (ur.), A History of the Crusades, sv. 1, str. xxi-xxiii (korišteno on-line izdanje http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusOne; posljednji put provjereno 5. studenog 2008.). Burke, Peter, Junaci, nitkovi i lude, Zagreb, 1991. Burleigh, Michael, Military Orders in the Baltic, u: The New Cambridge Medieval History, sv. 5, ur. David Abulafia, Cambridge, 1999., str. 743.-753. Chaucer, Geoffrey, Canterbuyske priče, prev. L. Paljetak, Zagreb, 2004. Christiansen, Eric, The Northern Crusades, Minneapolis, 1980. Danilo, Norman, The Legal and Political Theory of the Crusade, u: Setton (ur.), A History of the Crusades, sv. 6, str. 3.-38. (korišteno on-line izdanje: http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusSix; posljednji put provjereno 5. studenog 2008.). Demurger, Alain, Knights of the Sword, u: Encyclopedia of the Middle Ages, sv. 1, str. 806. Dictionary of the Middle Ages, ur. Joseph R. Strayer, 13 sv., New York, 1987.–1989. Encyclopedia of the Middle Ages, ur. Andre Vauchez, 2 sv., Cambridge, 2000. Gluhak, Alemko, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993. Huizinga, Johan, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1991. Johnson, Edgar N., The German Crusade on the Baltic, u: Setton (ur.), A History of the Crusades, sv. 3, str. 545.-585. (korišteno on-line izdanje: http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusThree; posljednji put provjereno 5. studenog 2008.). Karbić, Damir, »Vrata kršćanstva«: Srednjovjekovno Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i civilizacijske granice u teoriji i realnosti, u: Miljan i Jerković (ur.), Izabrane teme, str. 41.-70. Keen, Maurice, Chivalry, New Heaven and London, 1984. Klinge, Matti, The Baltic World, Helsinki, 1997. Kužić, Krešimir, Hrvati i križari, Zagreb, 2003. Le Goff, Jacques, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Zagreb, 1998. Lopez, Roberto, Rođenje Evrope, Zagreb, 1978. Lučić, Iva, Njemački viteški red: nastanak i rano doba, Bosna franciscana, god. 11., Sarajevo, 2003., br. 19, str. 107.-126. Magocsi, Paul Robert, Historical Atlas of East Central Europe, Toronto, 1993. Mayer, Hans Eberhard i Joyce McLellan, Select Bibliography of the Crusades, u: Setton (ur.), A History of the Crusades, sv. 6, str. 511.-664. (korišteno on-line izdanje: http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusSix; posljednji put provjereno 5. studenog 2008.). Mažeika, Rasa, Granting Power to Enemy Gods in the Chronicles of the Baltic Crusades, u: Abulafia i Berend (ur.), Medieval Frontiers, str. 153.-171. Suzana Miljan i Marko Jerković (ur.), Izabrane teme iz hrvatske povijesti. Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija Dies historiae 2004.–2006., Zagreb, 2007. Morrisson, Cécile, Crusades, u: Encyclopedia of the Middle Ages, sv. 1, str. 391.-394. The New Cambridge Medieval History, sv. 5–6, Cambridge, 1999.–2000. Nickel, Helmut, Chivalry, Orders of, u: Dictionary of the Middle Ages, sv. 3, str. 303.-307. Palin, Michael, New Europe, London, 2007. Parisse, Michel, Teutonic order, Encyclopedia of the Middle Ages, sv. 2, str. 1421.-1422. Periodical Historical Atlas of Europe, on-line izdanje: http://www.euratlas.com/time2.htm (posljednji put provjerreno 23. listopada 2008.). Pirenne, Henri, Povijest Evrope, Zagreb, 1956. Rowell, Stephen C., Baltic Europe, u: The New Cambridge Medieval History, sv. 6, ur. Michael Jones, Cambridge, 2000., str. 699.-735. Rowell, Stephen C., Lithuania Ascending: A Pagan Empire within East-Central Europe, 1295–1345, Cambridge, 1994. Setton, Kenneth M. (ur.), A History of the Crusades, 6 sv., Wisconsin, 1969.–1989. (korišteno on-line izdanje: http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusOne; http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusThree; http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusFive; http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusSix) (posljednji put provjereno 5. studenog 2008.). Sterns, Indrikis, The Teutonic Knights in the Crusader States, u: Setton (ur.), A History of the Crusades, sv. 5, str. 315.-378. (korišteno on-line izdanje: http://digital.library.wisc.edu/1711.dl/History.CrusFive; posljednji put provjereno 5. studenog 2008.). Šehić, Denis i Demir Šehić (ur.), Atlas Europe, Zagreb, 2005. The Times – Atlas svjetske povijesti, ur. Slavko Goldstein, Zagreb, 1986. The Times – Narodi Europe, ur. Felipe Fernandez–Armesto, Zagreb, 1997. Tymowski, Michał, Kratka povijest Poljske, Zagreb, 1999. Urban, William L., Baltic countries/Balts, u: Dictionary of the Middle Ages, sv. 2, str. 61.-68. Urban, William L., Victims of the Baltic Crusade, Journal of Baltic Studies, sv. 29, Brooklyn, N. Y., 1998., br. 3, str. 195.-212. (korišteno on-line izdanje: http://department.monm.edu/history/urban/articles/VictimsBalticCrusade.htm#N_3_ posljednji put provjereno 6. listopada 2008. Vėlius, Norbertas, The World Outlook of the Ancient Balts, Vilnius, 1989. The Conquest of North-Eastern Areas of Europe The Colonisation of Eastern Baltic Summary Research of borders and frontiers in the Middle Ages is an issue which attracted, and is still attracting attention of numerous historians. This article deals with the frontiers on the North-East of Europe within the wider scope of medieval borders, but also to a great extent within the context of Northern Crusades as a particular phenomenon within the colonisation process. Based on the previous literature, the author gives a synthesis of the events happening during the colonisation of Baltic areas, their causes and consequences, describes interaction of the natives with colonists and key-moments of the colonisation process, paying attention in the first place to the Prussians, Estonians, Latvians and Lithuanians on the one side and the Teutonic knights and Russians on the other. Finally, he touches upon the issue of the foundation of cities as an important segment of colonisation. In the final part of the article, the author tries to answer the question how strong are connections within the present and the times under research in this article, and whether they exist at all. Also, as a commentary to his work, he emphasises that for the full understanding of the process of colonisation and medieval borders in those areas, it should be also taken into the account other neighbouring nations which are mentioned in the article only in passing.