SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU ODSJEK ZA POVIJEST STUDIJSKA GRUPA: Povijest – Pedagogija KOLEGIJ: Hrvatska vojna povijest i uprava AK. GOD. : 2015./2016. Organizacija i uprava Vojne krajine Studenti: Tomislav Farkaš Mentor:dr.sc. Tamara Alebić Nemanja Spasenovski Osijek, 7.siječnja 2016. Sadržaj: Uvod 1 1. Stoljetno oblikovanje ranih krajina 2 2. Stanje u 17. stoljeću 4 3. Stvaranje militarizirane Hrvatsko-slavonske Vojne krajine u 18. stoljeću 6 4. Ukidanje Vojne krajine i sjedinjenje s Banskom Hrvatskom 8 Zaključak 14 Literatura: 15 Sažetak: Osmansko širenje u jugoistočnoj Europi koje je već od kraja 15. stoljeća ugrozilo i hrvatske zemlje, uzrokovalo je postupno izgrađivanje i učvršćivanje pograničnih obrambenih sustava na dodirnom prostoru sukobljenog islama i kršćanstva. Iz takvih sustava(utvrde, kapetanije, banovine) postupno će se razviti i Vojna krajina koja će postati šire pogranično područje u hrvatskim, ali i drugim zemljama Habsburške monarhije na samoj granici s tada najvećim protivnikom Osmanskim carstvom. Unutar hrvatskih zemalja gotovo je ustaljena praksa govoriti o Vojnoj krajini i/ili Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. No takva Krajina je ipak integralni dio habsburškog vojnokrajiškog bedema tek od novovjekovnog razdoblja. Slijedom toga moguće je govoriti o ranim ili starim krajinama do kraja 16. stoljeća i Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini od kraja 16. stoljeća, ili krajiškim društvima prije sredine 18. stoljeća s jedne i militariziranog društva nove Krajine od sredine 18. stoljeća. Iako je od početka zamišljena kao vojnička ustanova koja će služiti za obranu od osmanlijske najezde, ona postaje cjelina onda kada proces militarizacije u njoj u potpunosti završava. Namjera nam je da u ovom radu damo kratak pregled uprave i organizacijskih struktura Hrvatsko-slavonske Vojne krajine od njezina nastanka pa do vremenu sjedinjenja s Banskom Hrvatskom, s naglaskom na ključne političke i pravne odluke donesene u tom periodu, a koji su još dugo vremena nastavili obilježavati pojedine dijelove sada jedinstvene državno-pravne cjeline. Ključne riječi: Hrvatsko-slavonska Vojna krajina, Banska Hrvatska, Habsburška monarhija, uprava, organizacija, militarizacija  Uvod Vojna krajina od staleškog sabora u Brucku 1578. godine do svog ukidanja 1881. godine prolazi kroz različite i veoma složene razvojne procese. Stoljetni oblici vojničkog života ostavit će veliki utjecaj na hrvatsko(i srpsko) stanovništvo koje je u njoj najbrojnije. Krajišnik je najprije dugo bio seljak koji svojim rukama obrađuje zemlju, ali je u isto vrijeme i doživotni vojnik u možda najčvršćoj vojničkoj organizaciji koje se ikada pojavila u Europi. Vojnički zanat u ovom dijelu Hrvatske izgrađivan je stoljećima, jer temeljna misao bečkog dvora jest bila da od svakog pojedinca učini bezuvjetno pokornu polugu u velikom vojnom stroju. Krajiški sustav teži da domaćem stanovništvu uguši njegovu predaju i tradiciju, nametne njemački jezik i zatre narodno ime. Vojna vlast stoljećima upire svoje snage da među krajišnicima širi osjećaj da su oni carski ljudi, a nazivi „krajišnik“ ili „graničar“ potiskuju nacionalno ime. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina podijeljena je u 11 pukovnija, a na čelu svake nalazi se pukovnik, vojni zapovjednik a ujedno i vrhovni upravitelj i sudac. Svaka pukovnija dijeli se na 12 satnija, koja svaka ima veličinu jedne manje općine. Na čelu svake satnije nalazi se satnik. Vojnu krajinu do samog kraja karakterizira nepostojanje slobode i osnovnih ljudskih prava. Vojnom krajinom upravlja se direktno iz Beča, a hrvatski ban niti sabor nemaju apsolutno nikakav politički utjecaj na događaje unutar granica Vojne Krajine. Takav pristup za bečki dvor je funkcionirao stoljećima, no sredinom XIX stoljeća dolazi do borbe hrvatskih političkih krugova za ukidanje Krajine i njezino spajanje s Banskom Hrvatskom koje će krajem stoljeća i biti učinjeno. Stoljetno oblikovanje ranih krajina Teško je pobliže odrediti kada počinje krajiška povijest jer Vojna krajina, barem ona prvotna, nikada nije formalno osnovana. Ona je nastajala postupno. Početke možemo vezati u vrijeme vladavine Žigmunda Luksemburškog(1387.-1437.) Ivo Goldstein, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska povijest, EPH, Zagreb, 2008. str. 611. i Matije Korvina(1458.-1490.) Isto, str. 611. koji su obojica pokušavali uspostaviti obrambeni pojas od Osmanlija duž jugoistočne granice svoje kraljevine. Željko, Holjevac, Nenad Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, Leykam International, Zagreb, 2007. str. 10. Upravo je Matija Korvin nedugo nakon pada Bosne, 1463. osnovao Jajačku i Srebreničku banovinu koje su trebale štititi jugoistočnu granicu Ugarsko-hrvatskog kraljevstva od Osmanlija. U začetke Vojne krajine možemo ubrojiti i osnivanje Senjske kapetanije 1469. te njezino postupno širenje u prvoj polovici 16. stoljeća. Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Leykam Intenational, Zagreb, 2007. str. 16. Ipak dvije su ključne bitke utjecale na sustavnije organiziranje u obrani od Osmanlija. Krbavska bitka, 1493., a još više Mohačka bitka 1526. pokazale su da je organizirani sustav obrane itekako neophodan. Dakako da Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo tada nije bilo u mogućnosti takav sustav i organizirati, no dolaskom Habsburgovaca na prijestolje nakon Mohačke bitke dobiveno je respektabilno zaleđe koje je moglo osigurati kako vojnu tako i logističku i financijsku pomoć. Krajiške utvrde u Hrvatskoj i Slavoniji okupljale su se tijekom 16. stoljeća pod vojnim zapovjedništvima u kapetanijama koje su se ustrojavale po uzoru na Senjsku kapetaniju. Isto, str. 18. Postupno je rastao broj takvih kapetanija, jer su i pojedini feudalci zbog kronične nestašice novca prepuštali svoje utvrde kralju koji je u njih onda stavljao vojne posade. Tako su se s vremenom ustrojile: Bihaćka, Hrastovička i Ogulinska kapetanija u Hrvatskom Kraljevstvu, a Ivanićka, Koprivnička i Križevačka u Slavonskom Kraljevstvu. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 10-14. S obzirom da je osmanlijska opasnost bila permanentna, kralj Ferdinand je u dogovoru s predstavnicima unutarnjoaustrijskih zemalja, 1553. godine odlučio uzdržavati stalnu plaćeničku vojsku pod zapovjedništvom jednog glavnog zapovjednika, senjskog kapetana Ivana Lenkovića. Ipak takav ustroj nije dugo potrajao, već 1569. vojno zapovjedništvo je razdvojeno, pa je tako Herbert Auersperg postao glavni zapovjednik u Hrvatskoj, a Vid Halek u Slavonskoj krajini. Isto, str.13. Ipak ideja o izgradnji čvrstog obrambenog sustava u tom razdoblju je i dalje ostala nedostižna. Nekoliko je faktora, konstantna ratna stvarnost, oprečni partikularni interesi, nedostatak novca i sl. O tome nam govore i izvori koji su prepuni konstantnih rasprava o opravdanosti držanja vojski u nekim utvrdama, pitanjima povlačenja u lakše branjive utvrde i sl. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 11-15. Značajno je istaći da je Hrvatski sabor na zasjedanju u Steničnjaku 1558. izričito od Ferdinanda(1527.-1564.) I. Goldstein, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska povijest, str.611. zahtijevao da se što dulje brani svaka utvrda na teritoriju Hrvatskog kraljevstva. Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str.20. Do određenih promjena dolazi 1577. kada ugarsko-hrvatski kralj Rudolf II.(1576.-1608.) I. Goldstein, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska povijest, str.611 povjerava Krajinu na upravljanje nadvojvodi Karlu. Ovaj odmah sljedeće godine organizira sabor u Brucku na Muri na kojem se sastaju odbori unutarnjoaustrijskih pokrajina i odlučuju o načinu financiranja Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 14. Štajerska je tako preuzela financiranje Slavonske, dok su Hrvatsku krajinu zajednički financirale Kranjska i Koruška. Iako je grofovija Gorica trebala također sudjelovati, ona je uskratila materijalnu pomoć Krajini. Zaključci sabora ostali su u povijesti upamćeni kao „Bručka Libela“. Ukupni troškovi su proračunati na 548 205 florena godišnje isto, str. 14, od kojih je najveći dio otpadao na krajiške plaće. Sredstva su ipak često pristizala sporo i neredovito a isplaćivala su se osim u novcu i u tzv. ekvivalentu(sukno, bonovi i sl.). Isto, str. 15 Unatoč spomenutim i svim drugim nedostatcima nove organizacije, osiguravanje stalne materijalne potpore pa makar i u teoriji bilo je ključno za dugoročnu stabilizaciju krajiškog ustroja u hrvatskim zemljama. Preuzimanjem materijalnih obveza, preuzeli su staleži unutarnjoaustrijskih pokrajina glavnu riječ u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. Za vođenje svih krajiških poslova osnovano je u Grazu nadvojvodino Dvorsko ratno vijeće Unutarnjoaustrijsko dvorsko ratno vijeće sa sjedištem u Grazu, 1705. ono je podređeno Dvorskom ratnom vijeću u Beču, a 1743. ukinuto. Dvorsko ratno vijeće u Beču biti će najviše vojno tijelo do 1848. kada će ga zamijeniti Ministartsvo rata, prema Ivelljić 143, u kojemu je Štajerska imala 3, a Koruška i Kranjska po 2 predstavnika. Dvorsko ratno vijeće je ustrojeno kao središnje upravno tijelo, ovlašteno za obje Krajine, a njemu je u vojnim stvarima ostao podčinjen i hrvatski ban. Graz je tako postao vodeće logističko središte u krajiškom zaleđu, a na saboru u Brucku Hrvatsko-slavonska Vojna krajina konstituirana je kao vojnička ustanova. Možda se ona i dalje smatrala sastavnim dijelom, Hrvatsko-slavonskog kraljevstva ili Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, ali najvažnije odluke za njezino funkcioniranje ubuduće su se donosile izvan hrvatskog prostora, neovisno o volji hrvatskih staleža, čak štoviše često i suprotno od nje. Valja još istaći da je sabor u Brucku na Muri odlučio da se u hrvatskim zemljama podigne nova ratna utvrda, kao stvarni i simbolički čimbenik novoustrojene krajiške obrane, na važnom sjecištu četiriju rijeka, Kupe, Korane, Mrežnice i Dobre, koja je po nadvojvodi Karlu dobila i ime Carlstadt, ili kako ga danas poznajemo Karlovac. Sredstva za igradnju, 420 000 florena omogućili su unutarnjoaustrijski staleži. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 15 Sabor u Brucku na Muri i izgradnju Karlovačke utvrde možemo uzeti kao točku kojom je dovršeno stoljetno oblikovanje ranih ili starih krajina u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu, odnosno oblikovanje Hrvatsko-slavonske Vojne krajine kao cjeline, barem u pravnom smislu, a u realnoj stvarnosti taj proces potrajat će još barem jedno cijelo stoljeće. Stanje u 17. stoljeću Novoustrojeni sustav krajiške obrane počeo je brzo djelovati. Krajem 16. stoljeća suzbijene su mnoge Osmanlijske provale u Hrvatsku i Slavoniju: kod Ivanića, udari na Slunj i Belaj, upadi u Turopolje; ubrzo je oslobođena Moslavina(1591.), Osmanlije su napustile Sisak(1594.) i Petrinju(1595.) ali Osmanlije su i dalje ostale dovoljno jake pa tako nisu ostavili prostora Rudolfu II. da pomisli na eventualno oslobađanje dubljeg balkanskog zaleđa. Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str.32. Ipak u osmanskim osvajanjima 1592. propale su Bihaćka i Hrastovička kapetanija, pa su tako preostale kapetanije od sjevernog Jadrana do Kupe činile Hrvatsku krajinu pod zapovjednikom koji je bio smješten u Karlovcu. Na tom su prostoru tijekom 17. stoljeća osnovane još i Barilovićka, Slunjska, Tounjska, Turanjska i Tržićka kapetanija. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 21 Otprilike od okolice Karlovca do okolice Siska nalazila se Banska krajina, koju su sačinjavale dvije kapetanije Letovanić i Sredičko. Banska kapetanija je značajna jer je bila pod direktnom upravom hrvatskog bana kao vojnog zapovjednika, a za njezino je izdržavanje skrbio uglavnom Hrvatski sabor. Između Drave i Save nalazila se Slavonska krajina koju su sačinjavale Ivanićka, Koprivnička i Križevačka kapetanija, a sredinom 17. stoljeća formirana je i Đurđevačka kapetanija. Iako su Zagrebačka i Varaždinska kapetanija nakon sabora u Brucku na Muri ostale u civilnom dijelu Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, sjedište Slavonske krajine nalazilo se u 17. stoljeću u Varaždinu, iako je sam grad bio dosta udaljen od matičnih područja Slavonske krajine. Isto, str. 22. Same granice Hrvatske, Slavonske i Banske krajine bile su u ovom razdoblju još uvijek veoma fluidne. Naravno jedan od razloga su stalni sukobi s Osmanlijama, no drugi je taj što rane krajine nisu izvorno nastale kao geografski logično ustrojene teritorijalne jedinice. One su bile samo područne organizacijske jedinice koje su povezivale pojedine utvrde i vojne posade u njima. Prostori između tih utvrda često su znali biti u različitim jurisdikcijskim statusima. Tek u 17. stoljeću poprimit će one nešto jasnije obrise kao teritorijalne jedinice, no i dalje ne sasvim kompaktne. Tako su krajiške posade u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini bile smještene u raznovrsnim fortifikacijama koje su bile povezene linijom stražarskih kula iz kojih su se u slučaju opasnosti davali signali većinom vatrom, ponekad i pucanjem. Posade su bile sastavljene od njemačkih i domaćih pješaka i konjanika, opremljenih teškim i lakim naoružanjem različite kvalitete i ubojne moći. Konjanici su nazivani arkebuzirima(elitno konjaništvo) i husarima(laka konjica) a pješaci haramijama ili martolosima. Postojalo je i topništvo kao i svojevrsna obavještajna služba koja je tajno prikupljala podatke o Osmanlijama. Krajišnici su dijelom bili plaćeni, a većinom neplaćeni. Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, str.34. Pitanje postavljanja viših časnika ovisilo je direktno o unutarnjoaustrijskim staležima, a ako je koji hrvatski plemić htio namještenje u Krajini obraćao se nadvojvodi s molbom da mu podijeli odgovarajuću vojnu službu. Tako se hrvatsko plemstvo tijekom cijelog 17. stoljeća borilo osim za svoja feudalna prava i za državnopravnu cjelokupnost Hrvatsko-slavonskog kraljevstva koja je, kako Holjevac odlično primjećuje, bila uvelike „narušena stvaranjem Krajine pod dominacijom unutarnjoaustrijskih staleža.“ Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku str.21 Nove mogućnosti za Krajinu otvorit će se nakon velikog poraza osmanlijske vojske na Kahlenbergu kod Beča 1683. godine. Iste godine započet će Bečki rat ili Rat za oslobođenje(1683.-1699.) kojim će biti oslobođeni prostori na teritoriju kako Hrvatsko-slavonskog kraljevstva tako i Dalmacije. Mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima, 1699. godine, potvrđeno je Habsburško zaposjedanje Slavonije, Banovine, Like i Krbave. Isto, str.22. Samim mirom dogovorene su i nove habsburško-osmanlijske granice, koje su za razliku od prijašnjeg oblika sada precizno označene na terenu. Naravno da je mir u Srijemskim Karlovcima na dnevni red donio logično pitanje, što učiniti s oslobođenim teritorijem, a što sa starim krajinama? Hrvatski su staleži oslobođene teritorije htjeli priključiti Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu, no Beč, ili Graz, su ipak imali svoje planove. Dvorskom ratnom vijeću nije bilo u interesu prepustiti mačem stečena područja nekome drugom na upravu. Isto, str. 23. Mir u Srijemskim Karlovcima donio je i znatno pomicanje granica na istok, čime su područja starih krajina u hrvatskim zemljama prestala biti neposredni granični prostor pa je stoga stare krajine valjalo vratiti pod jurisdikciju hrvatskog bana i Sabora. Ipak i nakon brojnih pokušaja osnovno usklađivanje organizacijskih struktura različitih dijelova Krajine biti će postignuto tek preustrojem sredinom 18. stoljeća. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 23.-26. Stvaranje militarizirane Hrvatsko-slavonske Vojne krajine u 18. stoljeću Prestankom opasnosti od Osmanlijskih upada velikih razmjera u 18. stoljeću Hrvatsko-slavonska Vojna krajina izgubila je važnost obrambenog teritorija protiv Osmanskog Carstva. Naravno da je Beč imao nove planove za ovaj teritorij, bolje rečeno za stanovnike svoje buduće velike kasarne. Isto, str.29-49. Habsburška monarhija se u tom razdoblju odmakla od svoje čuvene maksime „Neka drugi ratuju ti se Austrijo ženi“ Lat. Bella gerant alii, tu felix Austria nube! – čuvena izreka koja u bit pogađa način na koji su Habsburgovci dolazili do brojnih prijestolja pa se tako i sama upustila u mnogobrojne ratne sukobe kako bi promicala svoje imperijalne i ekspanzionističke interese. Iako je još u Tridesetogodišnjem ratu(1618.-1648.) bilo određen broj vojnika iz Krajine, da bi bilo moguće koristiti ih uvijek na europskim bojištima trebalo je Krajinu temeljito preustrojiti. Tako da za osnovne uzroke temeljitog preustroja Vojne krajine možemo navesti promjene u organizaciji vojske i načinu ratovanja, unutarnje nesređene prilike, odnose između generalata, ali i nužnost reformiranja uloge vojnokrajiškog sustava u skladu s potrebama Bečkog dvora. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str. 31. Zbog svoje zastarjele organizacije, slabe stege, loše taktičke uvježbanosti, krajiška vojska je upotrebljiva bila samo za čarke s Osmanlijama i stoga ju je trebalo što prije profesionalizirati. Da bi se to postiglo trebalo je štošta promijeniti u unutarnjem funkcioniranju generalata. Karlovački i Varaždinski generalat tako su u prvoj polovici 18. stoljeća postali svojevrsni poligon za pokušaje reformi, no ipak tek polovicom 1740-tih Karlovački generalat je postao prototip konačnog militariziranja Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Isto, str. 38. Tako su sredinom 18. stoljeća rane krajine i rana krajiška društva preustrojena u militarizirano krajiško društvo. Oblikovano je 11 narodnih krajiških pješačkih pukovnija arhaično regimenta ili puk je združena taktička vojna postrojba rodova kopnene vojske, no u Vojnoj krajini je i upravno teritorijalna jedinica koje su bile podijeljene na satnije. S vremenom se broj satnija unutar svake pukovnije ustalio na 12. Njihovim osnivanjem ukinute su stare kapetanije. Osnovani su još i bojni bataljuni no njih treba strogo razlikovati od pukovnija i satnija, jer su bili isključivo vojne postrojbe dok su spomenute u prvom redu bile vojnoupravne i teritorijalne cjeline. Ž. Holjevac, N. Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranom novom vijeku, str, str. 46. Sagrađene su mnoge vojarne a vojnoj je obvezi podlijegao svaki odrasli i sposobni muškarac u dobi od 16 do 60 godina. Krajišnik bi bio oslobođen vojne službe jedino ako je bio invalid. Krajišnici su postali profesionalni vojnici a u odnosima između krajišnika i zapovjednika prevladao je mehanizam potpune vojničke podčinjenosti. Najvišu vojnu i upravnu vlast unutar pukovnije imao je pukovnik, koji je bio podčinjen pojedinim generalima u prvom, odnosno Dvorskom ratnom vijeću u drugom stupnju. Kako smo istakli unutar svake pukovnije je s vremenom osnovano 12 satnija u kojima su najvišu vlast obnašali satnici, podčinjeni pukovniku. Uvođenjem takve centralizirane i sistematizirane vojne uprave ograničene su slobode tradicionalnih zajednica krajiškog društva i vojna birokracija je postala svemoćna. Isto, str. 48. Bez odobrenja pretpostavljenog zapovjedništva krajišnici se nisu mogli niti preseljavati niti premještati, čak niti iz jedne satnije u drugu. Svi časnici i dočasnici postali su plaćeni, u miru duplo manje nego u ratu. Ključni potez bečkog dvora bilo je proglašenje krajiških prava 1754. godine za Varaždinski i Karlovački generalat, a 1769. za Bansku i Slavonsku krajinu. Iskra, Iveljić, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godne, Leykam International, Zagreb, 2010. str. 136. Vojnoupravne reforme u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini već krajem 1750-tih bile su uglavnom provedene i završene. Možemo reći da je stvorena jedna velika austrijska kasarna u kojoj je pojedinac imao veoma malo prava i jako puno obveza te da je bilo samo pitanje vremena kada će takav sustav upasti u probleme. Prvi pokušaj odvajanja upravnih poslova od zapovjednih dužnosti bio je 1787. kada je uveden kantonski sustav, kojim je pukovnik sveden na vojne poslove, a upravne su vodili kantonski časnici. Na području svake pukovnije osnovan je kanton koji je postao teritorijalna jedinica istovjetna pukovniji. Ipak cijeli sustav je potrajao tek do 1800. godine kada je ponovno na području cijele Vojne krajine vraćena jedinstvena vojna uprava. Sljedećih godina se pripremao u vojnim krugovima novi reorganizacijski zahvat kojim se trebao konsolidirati vojnokrajiški sustav, a rezultat toga nastojanja bio je „Krajiški temeljni zakon“ donesen 1807. godine. Njime su uređeni unutarnji, prije svega gospodarski i društveni odnosi u Vojnoj krajini no na kraju je njime i potvrđena svemoć vojne vlasti i skrojen pravni okvir unutar kojeg se pokušalo u što kraće vrijeme osigurati što veći broj dobro uvježbanih vojnika. Još od Marije Terezije(1740-1780.) I. Goldestein, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska povijest, str. 612. nastojalo se objediniti i generalkomande pojedinih dijelova Hrvatsko-slavonske Vojne krajine, kako bi premještanja generalkomandi iziskivala možda i samostalan rad Više o premještanjima generalkomandi u periodu kraja 18. i početka 19. stoljeća u I. Iveljić, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godne, str. 134-147, treba istaći najvažnije - da je suglasje konačno postignuto 1823. kada se formira Vrhovno vojno zapovjedništvo za Hrvatsku krajinu s dvije Generalkomande, u Zagrebu za Hrvatsku krajinu te Petrovaradinu za Slavonsku krajinu. I. Iveljić, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godne str.139. U generalkomandama je postojalo pet odjela zaduženih za vođenje vojnih, pravosudnih, ekonomskih, političkih i opskrbnih poslova. Osim upravne hijerarhije formirana je i sudska, s nerijetko stranim sudcima, koja je primjenjivala kodificirano ratno pravo i u potpunosti istisnula narodne sudove temeljene na običajnom pravu. Sud prve instancije bio je na razini pukvnijskog zapovjedništva, druge na razini Generalkomande, a vrhovni sud bio je sudski kolegij Dvorskog ratnog vijeća. Pukovnijiski sud činili su sudac, i pet prisjednika, svi redom časnici osim jednog vojnika. Isto, str. 139. Kroz 18. stoljeće Vojna krajina je izgubila ulogu obrambene granice protiv Osmanlija te je ona militarizirana, centralizirana i uniformirana prema želji bečkih političkih elita. Krajišnici će dobiti prvi ustav, kojim se ozakonjuje načelo vojnog lena kao uživalačkog prava. Ukinute su stare jedinice poput kapetanija, uvedene pukovnije koje su imale apsolutnu vojnu i civilnu vlast. Nakon spomenutih reformi Hrvatsko-slavonska Vojna krajina ustvari postaje velika vojarna namijenjena ratovanju u interesu Habsburgovaca. Ukidanje Vojne krajine i sjedinjenje s Banskom Hrvatskom U drugoj polovini 19. stoljeća do izražaja osim unutrašnjih odnosa u Monarhiji svakako treba razmotriti i velike Europske promjene koje svoje ishodište imaju u Sedanu 1870. godine. Francusko-pruski rat ili Njemačko-francuski rat, više u Skupina Autora, Povijest, Knjiga 17, Industrijalizacija i nacionalne revulucije(1848-1871.), EPH, Zagreb, 2007., str. 255. Bečka diplomacija, a naročito vojska, od Sadove do Sedana nije skrivala želju za osvetom nad Pruskom. Ipak neočekivano brza pruska pobjeda već 2.rujna 1870. kada se gotovo cijela francuska vojska predvođena Napoleonom III predala kod Sedana, zbunila je austrijske generale, koje je sigurno samo ovakva munjevita pobjeda Prusa spriječila da se ne uključe u rat na strani Francuske. Mirko, Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881 ,Školska Knjiga, Zagreb 1981.str. 217. Sedan u austrijskim političkim krugovima znači samo jedno, da je kraj svake nade da će uz pomoć Francuske povratiti hegemoniju Habsburgovaca u Njemačkoj. U okvirima Europe usudimo se reći da Sedan znači kraj jedne čitave epohe Austro-Ugarske dominacije kao velike sile. Poslije Sedana bečka diplomacija ima objektivno veći problem od pitanja Krajine, a to je tražiti izmirenje s Berlinom. Berlinski sastanak 1872. godine uspio je obnoviti savez tri cara, sada znan kao trocarska liga, između Franje Josipa(1848.-1916.) I. Goldestein, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska povijest, str. 612., Vilima I i Aleksandra III no ovoga puta najjače središte kapitala nalazilo se u Berlinu, dok su Beč i Petrograd ostali i više nego zaduženi. Skupina Autora, Povijest 17, str. 256. Ovdje ukratko izložene promjene u odnosima Beča i Berlina, s novim zaokretima u vanjskoj politici Austro-Ugarske, odlučno utječu na radikalno rješenje unutarnjih problema, a tada se između ostalog ponovo aktualizira krajiško pitanje. Počinju novi pregovori u Beču, koji će trajati od 26. siječnja do 14. svibnja 1871. gdje je tražen kompromis između zahtjeva tada ipak oslabljenog krajiškog pokreta, ugarskih interesa i vojničkih i strateških interesa Beča prema području Balkana. Služeći se Nagodbom i jedna i druga strana htjele su izvući maksimalno. Rasprave austrijske i ugarske vlade o konačnom ukidanju Krajine trajale su do 15. svibnja 1871., kada je vladar pred okupljenom vladom izjavio da je krajiško pitanje „sada napokon privedeno kraju“. Dragutin Pavličević, Vojna krajina : povijesni pregled, historiografija, rasprave, SN Liber, Zagreb 1984, str. 243. Velika zakonodavna materija s manifestom cara samo graničarima varaždinskih pukovnija potpisana je 8.lipnja 1871. i ona se nije odnosila na razvojačenje ostatka Vojne krajine. Manifestom su križevačka i đurđevačka pukovnija, gradovi Senj i Bjelovar te tvrđava Ivanić i Vojni Sisak sjedinjeni s Banskom Hrvatskom. No da nebi sve prošlo glatko, ugarska vlada uviđa veliki problem u ovom pripojenju Varaždinskog generalata Banskoj Hrvatskoj. 1871. u Banskoj Hrvatskoj održavali su se izbori, Unionistička stranka sklona provođenju ugarske politike u Banskoj Hrvatskoj nije ciljala na stanovništvo nekada Varaždinskog generalata i to im se osvetilo na rezultatima. Narodnjaci su pobijedili sa 51% glasova i postali većina u hrvatskom Saboru. Nakon ovakvog raspleta situacije ulazimo u jedan buran dio povijesti Vojne krajine, koji će biti obilježen brojim bunama na teritoriju austrijske vojne Granice. No vratimo se na odluku od 15. svibnja 1871. Njome je samo potvrđena ideja razvojačenja, dogovorena još 1869. godine, no što je to značilo za Krajinu? Krajinu je to bacilo u stanje u kojem su često donošeni brojni zakoni i mijenjane ovlasti zapovjednicima krajiških pukovnija. Jedan od zakona koji zauzima središnje mjesto u procesu razvojačenja Krajine jest svakako Zakon o organizaciji pravosuđa u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini donesen 19. lipnja 1872. godine. M. Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, str. 273. Ovim zakonom je prvi put sudska vlast u Krajini odvojena od Upravne. Zakon koji predstavlja konačno preuređenje upravne vlasti u Krajini a time i pravni proces razvojačenja jest Zakon o preuređenju upravne vlasi u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini donesen 15. lipnja 1873. godine. M. Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, str. 273. On je zapovjednicima krajiških pukovnija oduzeo njihovo stoljetno pravo da upravljaju i zapovijedaju krajiškim stanovništvom. Zakon je stupio na snagu 1. kolovoza 1873. godine. Političko-upravni odjeli u pukovnijskim zapovjedništvima prerastaju u okružne oblasti sa sjedištima u Gospiću, Ogulinu, Petrinji, Novoj Gradiški, Vinkovcima i Mitrovici. Postojeću krajiškovojničku podjelu zemlje na pukovnije zamijenit će ubuduće okružne oblasti : otočka, ogulinsko-slunjska, banska, gradiška, brodska i petrovaradinska. Konačan kraj Vojne krajine objavljen je u manifestu vladara 8.kolovoza 1873. Posljednji kraljev manifest Vojnoj krajini objavljuje 1873. da su kraljevsko-pješačke pukovnije zauvijek ukinute. Isto, str. 273. Ipak sama činjenica da je 8. kolovoza 1873. Krajina ukinuta ne znači puno u procesu sjedinjenja. Za bečke vojničke i dvorske krugove, umijesto ukinute Vojne krajine sada postoji krajiško područje s posebnom krajiškom zemaljskom vladom u Zagrebu. Jedina promjena u sustavu dualističke Monarhije je utoliko što je sada područje Krajine predano Ugarskom dijelu. Razvojačenjem Vojne krajine ulazimo u jedno od najsloženijih razdoblja povijest Vojne krajine i hrvatske teritorijalne integracije.Susrećemo se po prvi puta sa razvojačenim teritorijem Vojne krajine koji je predan Ugarskoj, a na vlasti se nalazi opozicija ugarskoj politici prema Hrvatskoj u vidu Narodne stranke. Razvojačenje Vojne krajine prihvaćeno je u Hrvatskom saboru s oduševljenjem na koje je nešto sjene bacala nedovoljno revidirana Hrvatsko-ugarska nagodba. Isto, str. 277. Ban Mažuranić primio je nekoliko predstavnika krajiške zemaljske vlade koji su zagovarali hitno ujedinjenje s Banskom Hrvatskom. I Narodna stranka, dojučerašnja opozicija imala je potpuno istovjetno stajalište kao i krajiški predstavnici. Oni su u brzom ujedinjenju vidjeli priliku za proširenje svog glasačkog tijela a samim tim i uspješniju borbu protiv ugarske hegemonije. Počinju pregovori između Mažuranića i generala Mollinaryja Isto, str. 279. te ubrzo postaje jasno da pitanje sjedinjenja s Banskom Hrvatskom neće ići tako glatko. Ujedinjenje se trebalo postići preko ujedinjenja sudstva, a problem je nastao u imenovanju sudaca na novoosnovanim sudovima. Mollinary je zahtijevao za gotovo sva imenovanja sebi poznate ljude, koji su prije bili suci vojnih sudova i imali neki od oficirskih činova, što Mažuranić nikako nije htio prihvatiti. Pregovori su se protegli do sredine 1875. kada bivaju prekinuti zbog ustanka u Bosni. Mollinary je tada izabran od cara da uguši ustanak, te se u potpunosti posvetio tome, a pitanje o ujedinjenju potisnuo je u drugi plan. Ovo odugovlačenje sve je više dovodilo do nesuglasica na relaciji narodnjaci – Mollinary. Konačan kraj pregovora dogodio se 1877. godine. Tada Narodna stranka, još uvijek na vlasti, daje krajiškom pitanju odlučujuće mjesto jer uviđa da bez sjedinjenja nekadašnje Vojne krajine nikada neće doći to teritorijalnog jedinstva svih hrvatskih zemalja. Najviše što je Sabor postigao 1877. bilo je donošenje dvije rezolucije, no one će okupiti austrijsku i ugarsku vladu da pregovaraju o njima na konferencijski stol tek 20. studenog 1879. godine. M. Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881305. Najvažniji zahtjev rezolucije bio je konačno pitanje ujedinjenja Krajine s Banskom Hrvatskom. Ipak konferencija nije prihvatila zahtjeve o brzom sjedinjenju i odlučeno je sudbina novih pregovora prelazi u ruke šefova dviju vlada, Tisze i Mažuranića. Isto, str. 312. Odmah je vladama u Budimpešti i Zagrebu postalo jasno da zbog neriješenih financijskih pitanja između Ugarske i Hrvatske neće tako skoro biti moguće sjedinjenje Krajine s Banskom Hrvatskom. Tisza je uvjetovao produženje Nagodbe i pristajanje na ugarske uvjete prije nego što Budimpešta dozvoli konačno sjedinjenje Krajine. Mažuranić je uspio uvjeriti većinu u Saboru da podrži taj prijedlog, pa je 21.prosinca 1879 hrvatski Sabor izglasao Zakon o privremenom produljenju Nagodbe nakon čega dolazi do prekida saborskog zasjedanja do lipnja 1880. Isto, str. 313. Tek tada je, uz velike ekonomske i političke žrtve, kao što je i Mažuranićeva ostavka, prihvaćena i nova financijska nagodba između Hrvatske i Ugarske. Za novu nagodbu 22.lipnja 1880. glasala je većina saborskih zastupnika vjerujući da su napokon ispunili posljednji uvjet za pripojenje Krajine. Ni istinski zagovornici Nagodbe nisu mogli sakriti spoznaju da je nova financijska nagodba s Ugarima jako visoka cijena plaćena za ujedinjenje Krajine. Ipak po dolasku Pejačevića na mjesto bana, Mađari će odlučiti da se mora ispuniti još jedan uvjet prije pripojenja Krajine Banskoj Hrvatskoj, smanjivanje broja hrvatskih zastupnika u zajedničkom Saboru. Kada je ispunjen i taj zahtjev pristupa se konferenciji o ujedinjenju koja traje od 4-6. lipnja 1881. Dokumente o ujedinjenju, s velikom brojem važnih odredbi kralj konačno objavljuje 15. srpnja 1881. godine. Isto, str. 315. Dvije odluke imaju povijesnu vrijednost. Prvo na teritoriju Hrvatsko-slavonske Vojne krajine, od 1.kolovoza 1881. konačno prestaje djelovati vlast Ministarstva rata. Drugo od istog dana u Zagrebu se ukida privremena krajiška zemaljska vlada, a uprava zemlje biva predana hrvatskom banu. Posljednji zapovjednik stare austrijske vojničke institucije na hrvatskom državnom prostoru bio je general Josip Filipović. D. Pavličević, Vojna krajina : povijesni pregled, historiografija, rasprave, str. 345. Završetak sage o Vojnoj krajini označuje ban Ladislav Pejačević 27.prosinca 1881. godine kada kralju u Beč šalje pismo u kojem stoji :moj zadatak je završen“. M. Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, str. 335. Tako su ukinuti i posljednji tragovi stoljetne austrijske vlasti na velikom dijelu hrvatskog teritorija. Vrhovna uprava Krajine prelazi od 1.siječnja 1882. godine na Hrvatsko-slavonsku-dalmatinsku zemaljsku vladu u Zagrebu. U razdoblju od 1881. do 1886. godine u Banskoj Hrvatskoj u političko teritorijalnom smislu, postoji 8 županija koje su se dijelile na podžupanije i upravne općine, te 6 okruga koji su se dijelili na kotare i općine. Samo dvije stare županije, Virovitička i Varaždinska nisu doživjele veće promjene pripojenjem Vojne krajine. Godine 1886. donesen je novi zakon o uređenju županija, kotara i općina koji je u potpunosti izmijenio dotadašnju strukturu županija u Hrvatskoj. Branko, Dubravica, „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886.“, Politička misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 3, str. 169. Pet ih je ostalo pod starim imenom, Zagrebačka, Virovitička, Varaždinska, Požeška i Srijemska dok su Riječka, Bjelovarska i Križevačka ukinute, a formirano su i nove tri, Ličko-krbavska, Bjelovarsko-križevačka te Riječko-Modruška. Tim zakonom nestala je i podjela županija na podžupanije, pa je usvojena jedinstvena podjela na županije, kotare i upravne općine. Što je ušlo u koju županiju donosimo u tablici na sljedećoj stranici, a nekadašnji sastavni dijelovi Vojne krajine napisani su kurzivom Kao što možemo vidjeti u tablici ispod, hrvatski teritorijalno-politički prostor sada ujedinjene Banske Hrvatske i nekadašnje Hrvatsko-slavonske Vojne krajine 1886. dobiva svoju konačnu sliku, preustrojem hrvatskih županija. Tako je proces sjedinjenja i integracije Vojne krajine završen tek tim zakonskim aktom, a ne samim činom ujedinjenja 1881. godine. Naravno da ostaje otvoreno pitanje i da bi bilo potrebno istražiti, koliko je vremena trebalo za promjenu svijesti u samim krajišnicima da uistinu prihvate proces ujedinjenja s Banskom Hrvatskom koji premda su željeli, svjesni smo i u današnjim vremenima se nikako ne odvija preko noći.  Županija Površina Sjedište Gradovi Podžupanije i općine Okruzi Zagrebačka 7.049 km2 Zagreb Karlovac, Sisak, Petrinja i Kostajnica Karlovačka, sisačka, jastrebarska i zagrebačka, općine Švarča, Sošice i Kalje Banski okrug, osim Jasenovca i Krapja Riječko-modruška 5.021 km2 Ogulin Bakar Riječka i delnička Ogulinsko-slunjski osim Općine Brinje, Jezerane i Krivi Put Ličko- krbavska 6.192 km2 Gospić Senj i Karlobag Općine Brinje, Jezerane i Krivi Put Ličko-otočki, ogulinsko-slunjski okruzi Varaždinska 2.412 km2 Varaždin Varaždin Varaždinska, krapinska i zlatarska Bistrica, D. i G. Stubica i Bedenica od Zagrebačke županije Bjelovarsko-križevačka 5.168 km2 Bjelovar Križevci, Koprivnica, Bjelovar i Ivanić Grad Bjelovarska, kriška, koprivnička i križevačka (osim općine Sudovec) ------------------ Požeška 4.376 km2 Požega Požega i Brod iz brodskog okruga Pakračka i požeška Gradiški, brodski i banski – samo općine Jasenovac i Krapje dubičkog kotara Virovitička 5.357 km2 Osijek Osijek Virovitička, osječka i đakovačka ------------------ Srijemska 6.848 km2 Vukovar Zemun, Mitrovica, Karlovci i Petrovaradin Vukovarska i rumska Petrovaradinski, brodski – samo kotari Vinkovci i Županja * Prema: Branko, Dubravica, „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886.“, Politička misao,Vol XXXVIII, (2001.), br. 3, str. 170-171.  Zaključak Vojna Krajina od staleškog sabora u Brucku 1578. do njezinog razvojačenja prolazi kroz veoma različite i složene procese i njenju dugotrajnu povijest teško je sažeti u jedan seminarski rad. U njemu smo pokušali pokazati da se način uprave i organizacije mijenjao ovisno o raznim partikularnim interesima, prvenstveno Bečkog političkog kruga i uvijek je išao na mlin državi a na stanovnicima Vojne krajine. Ona je prema našem sudu, neovisno o svojoj često veoma različitoj upravnoj strukturi, gotovo poslovično služila jednom interesu – zaštiti i proširenju austrijskih zemalja, u početku od Osmalnija, a kasnije kao militarizirana teritorijalna jedinica iz koje su novačeni ratnici za osvajanja po Europi. Dugo je trebalo hrvatskom plemstvu da se izbori za pravo vladanja na teritoriju koje je smatralo svojim. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina je usudimo se reći jedan povijesni fenomen i upravo zbog toga zaslužuje puno važnije mjesto u hrvatskoj historiografiji nego li ga trenutno ima. Tek nekoliko monografija puno je premalo ako znamo da su arhivi u Beču, Grazu, Zagrebu i Budimpešti prepuni građe koja samo čeka povjesničare koji će biti spremni upustiti se u otkrivanje novih spoznaja o najvećoj vojarni u povijesti čovječanstva. Literatura: Budak, Neven, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Leykam International, Zagreb, 2007. Dubravica, Branko, „Političko-teritorijalna podjela i opseg civilne Hrvatske u godinama sjedinjenja s vojnom Hrvatskom 1871.-1886.“, Politička misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 3, str. 159-172. Goldstein, Ivo, Povijest, Knjiga 21 – Hrvatska povijest, EPH, Zagreb, 2008. Holjevac Željko, Moačanin Nenad, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva u ranome novom vijeku, Leykam International, Zagreb, 2007. Iveljić, Iskra, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine, Leykam international, Zagreb, 2010. Pavličević, Dragutin, Povijest Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2000. Pavličević, Dragutin, Vojna krajina : povijesni pregled, historiografija, rasprave, SN Liber, Zagreb 1984. Skupina Autora, Povijest, Knjiga 17, Industrijalizacija i nacionalne revulucije(1848-1871.), EPH, Zagreb, 2007. Valentić, Mirko, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881. , Školska Knjiga, Zagreb 1981. 18