Stefan Dušan i propast srpskog carstva

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU ODSJEK ZA POVIJEST STUDIJSKA GRUPA: Povijest - Pedagogija KOLEGIJ: Povijest naroda Jugoistočne Europe u srednjem vijeku AK. GOD. : 2013./2014. Stefan Dušan i propast srpskog carstva Studenti: Tomislav Farkaš Mentori: dr. sc. Ivana Jurčević, v. asist. Nemanja Spasenovski Marija Brandić, asist. Osijek, 17.12.2013. Sadržaj 1. Uvod 1 2. Dušanov dolazak na vlast 2 3. Dušan kao kralj Srbije (1331-1346) 3 4. Dušan kao car Srba i Grka (1346-1355) 5 5. Dušanovi nasljednci i propast srpske države 8 6. Zaključak 12 7. Literatura 13  Uvod Srbi su od doseljavanja Slavena u stari rimski Ilirik bili jedan od bitnijih naroda Balkanskog poluotoka te je stoga zanimljivo promotriti vrijeme i vladara kada su doživjeli svoj vrhunac. Razvoj srednjovjekovne srpske države počinje vladavinom Nemanjića, a svakako je na vrhuncu za vrijeme stvaranja carstva Srba i Grka za vladavine cara Stefana Dušana. Radilo se o jakom vladaru koji je uspijevao održavati centralističku vlast, ali je njegovom preranom smrću njegovo carstvo propalo i prije nego se ustalilo na karti srednjovjekovne Europe. Dušanov dolazak na vlast Najznačajniji dio srpskog srednjovjekovlja je upravo vladavina kralja Stefana Dušana. Izvori ga opisuju kao visokog, naočitog, srazmjerno razvijenog i snažnog muškarca. Konstantin Jiraček, Istorija Srba, Knjiga I, Slovo Ljubve, Beograd, 1981., str. 211. Stefan Uroš IV. Dušan Nemanjić, po narodnoj tradiciji znan i kao Dušan Silni Isto, str. 211., je rođen 1308. godine. Onodobne povelje i izvori ga navlastito poznaju kao kralja Stefana, a danas je ipak puno poznatiji po svojem drugom imenu – Dušan - koje se pojavljuje na tek nekoliko onodobnih spomenika. Veći dio svoga djetinjstva proveo je u progonstvu u Carigradu. Sa 13 godina, 1321. godine postao je suvladarem svoga oca Stefana Uroša III., poznatog i kao Stefan Dečanski. Majka mu je bila bugarska princeza Teodora, što će uvelike ojačati njegove veze s bugarskom državnom zajednicom. Jedan od presudnih trenutaka, koji je uvelike obilježio daljnji razvoj srpske srednjovjekovne države pod vodstvom Stefana Dušana, dogodio se 28. srpnja 1330. godine. Bitka kod Velbužda, u današnjoj Republici Bugarskoj, između Dušanovog oca i bugarskog cara Mihajla Ansena III. udarila je temelje brzorastućem Srpskom Carstvu. Skupina Autora, Historija Naroda Jugoslavije, Knjiga I, Školska Knjiga, Zagreb, 1953., str. 354. Poznato je da je Dušan sudjelovao u ovoj bitci, kao i u mnogim drugima za vrijeme vladavine svoga oca. Upravo su pobjede, koje je srpska vojska ostvarivala, donijele Dušanu popularnost u srpskom narodu. Poznato je da je njegov otac, iako je Dušana veoma rano proglasio za sukralja, htio svoje prijestolje ostaviti svom drugom sinu Simeonu, ili kako ga neka literatura naziva Siniši. Rade Mihaljčić, Kraj srpskog carstva, Srpska književna zadruga, Beograd, 1975., str.33. Zanimljivo je, kako Jiraček navodi, da je prema onodobnom dvorskom biografu Stefan Dečanski čak planirao ubojstvo Dušana upravo zbog njegove sve veće popularnosti među narodom. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 208. Dušan se u takvim okolnostima, uvelike potpomognut od strane Dubrovnika, odlučuje na državni udar kojim je zbacio svog oca s prijestolja Srbije, okrunio se za kralja, a oca zatočio. Arhiepiskop Danilo II. svečano je 8.rujna 1331. godine na državnom saboru u Svrčinu, nedaleko današnjeg Uroševca, okrunio Dušana za kralja Srbije. Valja spomenuti narodnu legendu, koja je dosta slična kletvi kralja Zvonimira, a koja kaže da je nakon što je Stefan Dečanski bio zatočen i nakon što ga je Dušan osudio na smrt ovaj prokleo potomstvo svoga sina i naroda koji ga slijedi da nikada više neće imati svoje narodne vladare Sima Ćirković, Srbija u doba Nemanjića, TRZ Vajat – IRO Beograd, Beograd, 1989., str.155.. Naravno, ova kletva nije (i vjerojatno nikada neće biti) dokazana kao povijesna činjenica, no ono što znamo jest da će, u ne tako dalekoj budućnosti, Srbija pasti pod turski jaram na sljedećih nekoliko stoljeća. Dušan kao kralj Srbije (1331-1346) Dušanov dolazak na vlast svakako okreće novu stranicu u povijesti srpskog naroda u srednjem vijeku. Srpska bogata vlastela je očekivala da će Dušan, nakon svih načina na koji su mu pomogli da dođe na vlast, njima omogućiti i dodijeliti nove oblasti koje će im donijeti još veće bogatstvo. Znamo da se to vjerojatno nije dogodilo, jer već 1332. izbija veliki ustanak vlastele u Zeti. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 213. Iako razlozi nisu u potpunosti razjašnjeni, vjerojatno se radilo upravo o nezadovoljstvu zetske vlastele s novim, mladim kraljem. Ustanici vođeni zetskim vojvodom Bogojem brzo su poraženi od Dušanove vojske te je tako Dušan uveo mir u područje sjeverno i zapadno od Skadarskog jezera. Prije nego se mogao posvetiti svojoj ekspanzionističkoj politici prema Bizantskom carstvu, morao se posvetiti rješenju dva pitanja - urediti granice na zapadu svoje zemlje, a zatim učvrstiti odnose s Bugarima, svojim istočnim susjedima. Bosna kao Dušanov zapadni susjed imala je namjeru zauzeti Ston i Pelješac, što bi ih dovelo u samu neposrednu blizinu Dušanove zemlje, a kako općenito Nemanjići nisu imali uređene odnose sa srednjovjekovnim bosanskim vladarima, Dušan se odlučuje 1333. godine izdati povelju kojom Dubrovniku ustupa Pelješac i Ston i sve primorje od Stona do dubrovačke granice. Dubrovčani su se obvezali da će prema ugovoru svake godine plaćati danak od 500 perpera te jednokratnu naknadu za ugovor od 8.000 perpera (oko 4.000 dukata) S. Ćirković, Srbija u doba Nemanjića, str. 155.. Ovim potezom je osigurao dvije bitne stvari koje će dozvoliti da se posveti drugim pitanjima. Riješio je višegodišnji problem sa srednjovjekovnom bosanskom državom, a s druge strane samo još produbio i poboljšao svoje savezništvo s Dubrovnikom. S jednim ugovorom je riješio probleme zapadne granice svoje države. S druge strane, poboljšanju odnosa s Bugarima je pristupio kao i njegovi prethodnici. Iako je Bugarska srednjovjekovna država gotovo uništena spomenutom bitkom 1330. godine, Dušan se odlučuje na ženidbu sa sestrom bugarskom cara Jelenom. Sređivanje odnosa s Bosnom, Dubrovnikom i Bugarskom omogućuje srpskom kralju da počne razmišljati o napadu na bizantske oblasti. Već 1332. godine Dušanove trupe povremeno upadaju na prostor od Strumice prema Egejskom moru, ali u tom periodu je osvojena samo Strumica i neki manje bitni gradovi. Ipak, kolo sreće će se okrenuti kada na srpski dvor dolazi bizantski prebjeg Sirgijan. Radilo se o upravitelju pograničnih područja koji je izvrsno poznavao stanje duže bizantsko-srpske granice. Svakako se vidi da je njegov dolazak jako utjecao na uspjehe Dušanovih osvajanja, jer je već 1334. u nekoliko pohoda veoma lako osvojio Prilep, Ohrid i Kostur. Naravno, krajnji Dušanov cilj ovih osvajanja bio je Solun, koji je u to vrijeme zasigurno bio drugi najvažniji bizantski grad u Europi. Dušan Bataković, Nova istorija srpskog naroda, Naš Dom, Beograd, 2000., str. 44. Sirgijan je ubijen upravo pod zidinama Soluna u trenutku kada je okolica grada već bila zauzeta od strane srpske vojske. Andronik III. je pravovremeno reagirao i brzo pristigao pod zidine Soluna s bizantskom vojskom, tako da je svaki pokušaj brzog i neočekivanog zauzimanja grada ipak propao. Došlo je do mirovnih pregovora te je 26. kolovoza 1334. došlo do sporazuma između Andronika i Dušana. Sporazumom je utvrđeno da Ohrid, Prilep i Strumica ostaju u sastavu srpske države. Nije čudno da su Andronik i Dušan uspjeli ovako brzo postići sporazum i okončati sukob. Naime, Bizant je zapadao u sve veću krizu, a Dušan se morao vratiti u svoju zemlju kako bi riješio problem s ugarsko-hrvatskim kraljem Karlom Robertom, koji je odlučio prijeći južnu granicu svog kraljevstva i napasti sjevernu Srbiju. Dušan, odmah po sklapanju mira, kreće na sjever te se suočava s ugarsko-hrvatskom vojskom i odnosi pobjedu. Neki autori navode da je nakon ovih bitaka granica Dušanove države pomaknuta sve do rijeke Save na području današnje Mačve S.Ćirković, Srbija u doba Nemanjić, str. 156., no mi ćemo ipak ostati realni te se prikloniti struji koja kaže da to područje ipak nije palo u Dušanove ruke. Karlo Robert će ponovno krenuti u pohod 1338./1339., no opet bez većih uspjeha. Njegov nasljednik Ludovik I. će nastaviti očevu politiku, no nikada s nekim većim uspjesima, a Dušan će se pak posvetiti pitanjima proširivanja južne granice svoje države. Čini se da su oba vladara, i Andronik III. i Dušan, poštivali primirje koje su potpisali nakon srpske opsade Soluna, jer sve do Andronikove smrti 1341. godine Dušan više nije napadao bizantske zemlje na području današnje Grčke. Bizantsko carstvo iz sredine XIV. stoljeća je svedeno na skromne granice balkanske države, ali tradicija kojom se kitilo navlastito u crkvenom aspektu, davale su mu ipak puno veći značaj od onog koje je ono realno imalo. Ivan Đurić, Sumrak Vizantije, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 8. Tomu svjedoče i činjenice da nakon Andronikove smrti dolaze borbe za carsko prijestolje. Da ne zalazimo preduboko u zamršene igre oko carigradske krune, spomenut ćemo samo da se Dušan okreće struji okrunjenog cara Ivana VI. Kantakuzina, koji je uskratio carsku krunu Andronikovom sinu. Dušan se htio okoristiti stanjem nastalim u Carigradu kako bi napokon ostvario svoju želju i zauzeo Carigrad te se proglasio carom Bizanta. Dušan je caru dao na raspolaganje njemačke plaćeničke čete koje je imao u svojoj vojsci. Car je ubrzo protjeran iz Carigrada te se sklanja upravo na Dušanov dvor. Odmah zatim kreću u zajedničku opsadu Sera, važnog bizantskog grada u dolini Strumice. Izbila je bolest među srpskom vojskom te se odustaje od daljnje opsade. Već 1343. ponovo su krenuli na Ser no opet bezuspješno. Puno više uspjeha je Dušan imao u pohodima na bizantske oblasti na području današnje Albanije, gdje je osvojio gradove Kroju, Berat i Kaninu i tako zauzeo cijelu Albaniju, izuzevši Drač. Na jugu Makedonije osvojeni su gradovi Voden, Kostur i Hlerin. Ovo su bila značajna osvajanja koja su uvelike proširila granice srpske države. U međuvremenu car Ivan je ponovno našao uporište u bizantskim feudalcima, navlastito onima iz Tesalije. Time se ponovo odmaknuo od Dušana koji je s druge strane uporište našao u Andronikovoj ženi, majci mladog cara te se preko nje sada htio domoći carske krune. S druge strane protjerani car Ivan se okrenuo Turcima Seldžucima. S.Ćirković, Srbija u doba Nemanjića, str. 159 Time dolazi do reorganizacije saveza! S jedne strane Dušan, priznati bizantski car i bugarski car Ivan Aleksandar, a s druge Kantakuzin i Turci. Već 1344. dolazi do prvog značajnog sukoba srpske i turske vojske kod mjesta Stefanijana. Turci odnose veliku pobjedu, ali unatoč tome ne prodiru na Dušanov teritorij. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 227. Dušan kao car Srba i Grka (1346-1355) Dušan 25. rujna 1345. napokon uspijeva samostalno u onome što nije uspio nekoliko godina ranije u savezništvu sa Kantekuzinom - zauzima grad Ser. Zauzimanjem Sera kontrolirao je u stvari cijelu sjevernu Grčku od doline Strumice sve do Hristopoljskih klanaca, odakle vodi put za Trakiju. Zauzeo je i poluotok Halkidiki uključujući i Svetu Goru. Upravo širenje teritorija na grčke zemlje svjedoči o činjenici da Dušan pod svaku cijenu želi doći do carske krune. Srednjovjekovno stajalište o carskoj kruni nije vezano isključivo za Bizant, već za Grke, odnosno Romeje. Tako već nakon zauzimanja Sera onodobni spisi navode da je Dušan gospodar cijelog carstva Romanije te je time postalo sasvim prirodno da to carstvo dobije i svoga cara. Dušan je već na Božić 25. prosinca 1345, u Seru svečano proglašen carem, no naletio je na poteškoću. Kako bi se carska titula Romeja(Rimljana) mogla smatrati vjerodostojnom, morao ju je na istoku potvrditi carigradski patrijarh, a na zapadu papa. Naravno da Dušan nije mogao očekivati niti od jednog od njih čin potvrde svog carskog zvanja. Dušan, shvativši da njegovo samoprozvano carstvo može postati legalno ako posjeduje svoju patrijaršiju i patrijarha, odlučuje titulu patrijarha dati srpskom arhiepiskopu. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 232. Ovakvu odluku su prihvatile, uz Srpsku, Ohridska arhiepiskopija i Trnovska patrijaršija. Uz pristanak te tri autokefalne crkve i u prisustvu njihovih poglavara srpski arhiepiskop Joanikije proglašen je nedugo zatim patrijarhom. Samim tim činom stvoreni su uvjeti za svečano carsko krunjenje cara. Crkveni sabor održan u Skoplju potvrdio je sve Dušanove odluke te je Stefan Uroš IV. Dušan Nemanjić okrunjen carskom krunom na Uskrs 16. travnja 1346. u Skoplju za cara Srba i Grka. Svečanosti su prisustvovali, uz poglavare gore navedenih crkvi, i grčki arhijereji, svetogorski Protat, gotovo svi igumani i monasi sa Svete Gore. Naravno, njihovo prisustvo nije bilo samo radi uvećanja važnosti svečanosti, već prvenstveno zbog toga kako bi novog cara priznao što veći broj pravoslavnih kršćana. S.Ćirković, Srbija u doba Nemanjića, str. 161. Dakako, onaj najvažniji, carigradski patrijarh, ipak nije dao svoj blagoslov. Dušan je legitimnost svoga carstva opravdavao božjom voljom. Carsku titulu su odmah priznali Bugarska i utjecajna Sveta Gora, a Venecija i Dubrovnik se u načelu nisu protivili ovakvom postupku srpskog vladara. Bosna je priznavala Dušanovu titulu djelomično, jer za bosanskog bana i vlastelu radi se o raškom caru Dušanu. Papa i car Svetog Rimskog Carstva, naravno, nisu priznavali Dušanovu titulu, jer je prema njima jedini zakoniti car bio upravo onaj car Svetog Rimskog Carstva. Bizant mu također nije priznavao carski naslov, jer prema njima kao i prema papi postoji samo jedan zakoniti car, no ovoga puta naravno bizantski; a s druge strane nisu mu osporavali naslov cara Srbije. Upravo taj naslov cara Srbije predstavlja najviši politički domet koji je u srednjem vijeku pod Nemanjićima ostvarila Srbija. Isto, str. 164. Dušan je odmah nakon svog krunjenja odredio svog sina Uroša za kralja svih srpskih i pomorskih zemalja. Dušanova država bila je fiktivno podijeljena na dva dijela, kraljevstvo i carstvo. Pod kraljevstvom se podrazumijevalo sve sjeverno i zapadno od Skoplja, a južno i istočno smatrano je carstvom. Iako se radi o gruboj podjeli, ona izgleda veoma racionalnom zato što u dijelu označenom kao kraljevstvo prevladava srpsko stanovništvo sa svojim običajima, a u carskom dijelu ipak je grčko stanovništvo sa svojim običajima, koje pak ima svoj zasebni društveni poredak (jer je tek nedavno odvojeno od Bizanta). Prve dvije godine carevanja obilježene su uspostavljanjem odnosa, dodjelom različitih pogodnosti svojim najvjernijim pristašama, obilaskom manastira po cijelom carstvu, a veoma malo daljnjoj ekspanziji. 1348. izbija velika kuga koja odnosi život Tesalijskom i Epirskom bizantskom upravitelju Ivanu Anđelu. Dušan ovdje vidi priliku, te već prije kraja 1348. zauzima Akarnaniju i na taj način zauzima teritorij cijele sjeverne i središnje Grčke. U tom trenutku Dušanovo carstvo se prostire od Dunava na sjeveru sve do Korintskog zaljeva na jugu te od Jadranskog mora na zapadu do Egejskog na istoku. Nakon definiranja granica svoga carstva, Dušan se u potpunosti okrenuo rješavanju unutrašnjih pitanja u svojoj državi. Već 21. svibnja 1349. donosi u Skoplju u prisustvu patrijarha Joanikija zakonik, poznatiji kao Dušanov Zakonik. S.Ćirković, Srbija u doba Nemanjića, str. 170. Zakonik je puno veću važnost imao za srpske zemlje zato što je u njima i dalje vladalo navlastito običajno pravo, za razliku od grčkih zemalja u kojima su se već stoljećima primjenjivali rimski i bizantski pisani zakoni. Dušanom zakonik je u svom originalu imao 135 članaka, a 1354. je dopunjen s novih 66, tako da je konačan oblik sadržavao ukupno 201 članak. Isto, str. 170. Dušan je, uspostavljanjem carstva, Tesaliju dodijelio na upravu vojvodi Preljubu, a Epir svome bratu Simeonu (Siniši). Južne krajeve Albanije dobio je brat carice Jelene Jovan Asen. Ivan Kantakuzin je obnovio građanski rat u Bizantu 1350. zauzevši Solun. Tom prilikom pokušao je u Tesaliji povratiti neke gradove koji su bili sastavni dio Dušanovog carstva, ali ga je vojvoda Preljub pravovremeno zaustavio. Zbog Kantakuzinovog savezništva s Turcima, Dušan je počeo shvaćati na opasnost koja prijeti od ovog nadirućeg naroda. Tako je on jednu od svojih kćeri pokušao udati za jednog od sultanovih sinova, no taj plan mu je propao. Do otvorenog sukoba dolazi već 1352. godine kod Didimotike gdje Turci uništavaju Dušanovu vojsku a taj poraz ujedno označava i konačni kraj proširenja Dušanovog carstva. Turci ponovno nisu krenuli dalje, već se vraćaju u Malu Aziju gdje će sljedeće godine osvojiti Galipolje, te se time ustaliti na Europskom tlu. Kako smo već rekli, Dušan je bio svjestan opasnosti koja prijeti od Turaka te tako 1354. šalje pismo Inocentiju VI., tadašnjem Avignonskom papi, kojim mu obećava da će prihvatiti njega kao vrhovnog poglavara kršćanske crkve, ali da za uzvrat traži papinu pomoć i svoje postavljanje za kapetana u obrani od nevjernika, pod čime naravno misli Turaka. Papa je prema izvorima Dušanov prijedlog blagonaklono primio i poslao svoje poslanstvo na carski dvor, ali naposljetku nije došlo do nikakvog sporazuma. Dušan je preminuo 20. prosinca 1355. u nerazjašnjenima okolnostima, no vjeruje se da je riječ o prirodnoj smrti. Mjesto na kojemu je umro nije poznato, a zna se da je sahranjen u manastiru Svetog Arhanđela kod Prizrena, koji je u doba osmanske vladavine sravnjen do temelja. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 236. Dušanovi nasljednci i propast srpske države Kakav je odjek Dušanova smrt imala teško je reći, jer gotovo da ne postoje izvori koji govore o tome. Dušanov zakonit nasljednik postao je njegov jedini sin Uroš koji je u to vrijeme (1355.) imao oko 19 godina. Izvori ga opisuju kao stasitog i krupnog momka, riđe kose i brade, krasnog tijelom, ali ne i razumom. Okrunjen je imenom Uroš I. Nemanjić, car Srba i Grka (kao i njegov otac), a u narodnoj predaji je ostao poznat kao Uroš Nejaki. S.Ćirković, Srbija u doba Nemanjića, str. 192. Već 1356. Uroš je izgubio Tesaliju, a njegov stric Simeon, namjesnik Epira, okupio je vojsku kojom je zauzeo Kostur te se tamo proglasio carem Romeja i Grka. Kroz nekoliko godina uspio je mačem osvojiti i Tesaliju i Epir te time izdvojiti te oblasti iz Srpskog carstva. Značajno je da ga je vlastela na tom području lako prihvatila kao zakonitog nasljednika Dušanovog, a bizantska vlastela ga je pak prihvatila jer je bio sin bizantske princeze Marije Paleolog koja je bila druga žena Stefana Dečanskog. Uroš je nekako uspio zaustaviti daljnje dijeljenje prostranog carstva, no ne zadugo. 1360. srpski velimoža, vojvoda Radoslav Hlapen gospodar Bera i Vodena iskazuje svoju neovisnost kako od Uroša, tako i od Simeona. U južnoj Albaniji osamostalio se brat carice Jelene - Jovan Asen - gospodar gradova Kanine i Valone. Pojavile su se još neke obitelji koje su djelovale neovisno o caru: Bališići, Vojnovići, Altomanovići. Uroš traži rješenje ovog problema i pronalazi ga u savezu sa jednom velikaškom obitelji Mrnjavčevićima. D. Bataković, Nova istorija srpskog naroda, str. 56. Vukašin Mrnjavčević je bio jedan od uglednih srpskih vojvoda koji je još za Dušanove vladavine bio župan u Prilepu te je upravljao zapadnim dijelom sjeverne Makedonije od Kostura do Prizrena. Kada je uvidio da ne može izaći na kraj s vojvodama, Uroš daruje Mrnjavčeviće najvišim državnim zvanjima, a ustupio im je i onaj dio vladarske moći kojim u stvarnosti više nije raspolagao, ali jest na papiru. 1365. Uroš Vukašinu dodjeljuje titulu kralja, svojeg suvladara, baš kao što je on bio svome ocu. Uglješa, Vukašinov brat dobiva titulu despota i gospodara Sera.Uz sve te uzburkane odnose koji su vladali pod Urošem, koji očigledno nije bio sposoban kao njegov otac upravljati carstvom, uspon Mrnjavčevića smatran je isticanjem političke prevlasti grčkih zemalja na uštrb srpskim. Vlastela iz srpskih zemalja, Raške i Travunije ujedinila se oko Nikole Altomanovića. Kako mu je snaga porasla, Altomanović je ubrzo ušao u sukob sa svim svojim susjedima (Bosnom, Dubrovnikom, Zetom, ali također i sa Urošem i Vukašinom). Posljedica svih borbi koje su vodili srpski velikaši međusobno bijaše potiskivanje cara Uroša i njegovo udaljavanje od kralja Vukašina. Vukašin tada dodjeljuje svome sinu Marku titulu mladog kralja, koji će kasnije u narodnoj predaji postati čuveni Kraljević Marko. Također odlučuje da će se uz pomoć Dubrovnika i Bališića obračunati s Altomanovićem i konačno doći do Uroševe krune. Na njegovu žalost, sve te planove poremetili su, kako je već ranije Dušan predviđao, Turci. Uroševo carstvo kontinuirano je iznutra uništavano od strane snažnih oblasnih gospodara, a (kao da i to samo po sebi nije bilo dovoljno) Turci u međuvremenu zauzimaju Edirne i Plovdiv i time postaju susjedi Srbije. Srpske zemlje koje su se prve našle na udaru Turaka bile su one despota Jovana Uglješe Mrnjavčevića. Bitka na rijeci Marici bila je prvi ozbiljan pokušaj da se Turci zaustave. Ostalo je jako malo izvora o spomenutoj bitci pa tako jedino znamo da se ona odigrala 26. rujna 1371. kod mjesta Črnomen na rijeci Marici. D. Bataković, Nova istorija srpskog naroda, str. 58. Zna se da je srpska vojska predvođena kraljem Vukašinom i despotom Uglješom bila brojčano nadmoćna, a oko povoda za bitku izvori se razilaze. I oko snaga koje su sačinjavale Vukašinove i Uglješine izvori su više nego različiti. Kako god bilo, zna se da su Turci na prepad gore spomenutog dana udarili na srpsku vojsku, pobijedili je te su u toku same bitke život izgubili i Vukašin i Uglješa. Ova bitka je povijesno značajna jer predstavlja početak osvajanja teritorija kojim je nekad vladao srpski car Dušan, a nagovijestila je i početak propasti srpskog carstva, koje se do tada ipak nekako uspjelo održavati bez obzira na gore opisivane vlastelinske sukobe. Nedugo nakon bitke na Marici, Uroš umire 2. Isto, str. 59. ili 4. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 252. prosinca 1371. Uroš je na kraju ipak bio car samo na papiru i bez istinske vlasti kakvu je imao njegov otac. Kako se Dušanov brat, Simeon ili Siniša, ne spominje više nakon 1369., Uroševom smrću preostao je još samo Jovan Uroš Duka iz dinastije Nemanjića, koji je bio odgojen kao kaluđer i potpuno nezainteresiran za carsku titulu. On ju 1372. predaje grčkim plemićima i vraća se u manastir. Njegovim odstupanjem od krune nestaje loza Nemanjića sa srpske vladarske scene, a javljaju se mnogi pretendenti na kraljevske titule. Tako je Kraljević Marko, Vukašinov sin ,ponio titulu kralja. S druge strane javlja se Lazar Hrebljanović kao knez Srbije te Vuk Branković kao gospodar Kosova. Počinju žestoke borbe srpskih feudalaca koje se samo nastavljaju na one koje su vodili i za vrijeme kralja Uroša, samo što su sad prerasle u otvorene sukobe. Lazar Hrebljanović je izašao kao pobjednik, jer se pravovremeno podvrgnuo vlasti ugarsko-hrvatske krune te je u savezništvu s bosanskim kraljem Tvrtkom pobijedio, zatočio i oslijepio glavnog konkurenta - Nikolu Altomanovića. Ipak se na jugu i dalje održava Vuk Branković, koji je ženidbenim vezama bio vezan za Lazara jer je oženio njegovu kćer. Skupina Autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 450. Više teoretski ne možemo govoriti o postojanju Srpskog carstva, no svejedno država kao takva postoji sve do Kosovske bitke; nakon koje postaje vazalna turska država s despotima na čelu. Posljednji nositelj carske titule, koju je prvi ponio Dušan, bio je grčki plemić Aleksije. Iako formalno nije ponio titulu kralja, znamo da je važnu ulogu i dalje imao Nikola Altomanović kojem su Dubrovčani plaćali danak koji su i dalje poštivali još od ugovora s Dušanom. U svakom slučaju, na području srpskog carstva javlja se nekoliko neovisnih kneževina bez pravih političkih veza, što će uvelike olakšati Turcima osvajanje ovih zemalja. Srbija je nakon bitke na Marici postojala još 88 godina, ali već poslije 18 godina zadesit će ih nova katastrofa na Kosovu Polju. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 311. Kralj Marko je bio neznatan vladar s malim ovlastima, a njega su samo priče i epske pjesme u kasnijim vremenima učinile velikom povijesnom ličnošću. D. Bataković, Nova istorija srpskog naroda, str. 71 Pretpostavlja se da su Turci zauzeli Ohrid, Kostur i Voden već 1385. lako moguće čak i bez borbe. Od 1371. pa sve do Kosovske bitke, 1389. ne postoji osoba koja upravlja cjelokupnim carstvom. Postoje mnogi izvori kojima se može dokazati da su se gospodari gradova izmjenjivali veoma često, što samo dokazuje u kakvom rasulu je država bila, te kako je titula kralja koju je Marko nosio u stvari samo mrtvo slovo na papiru O ponovnom ujedinjenju svojevrsnih kneževina možemo govoriti tek neposredno pred Kosovsku bitku, kada Lazarevići, Brankovići i Hrebljanovići odlučuju zajednički istupiti pred tursku vojsku. Do boja je došlo na Vidovdan 15. lipnja 1389. između Prištine i rijeke Laba na Kosovu Polju na teritoriju kneza Vuka Brankovića. U osmanskoj vojsci je sultan Murat I. upravljao središnjim dijelom vojske dok su krilima upravljali njegovi sinovi Jakub i Bajazid. Tijek bitke i danas je nejasan! Prema jedinim izvorima iz prve ruke - onih s bosanskog dvora Tvrtka I. - kršćani su odnijeli pobjedu, međutim se zna da su Srbi ubrzo nakon bitke plaćali sultanu danak, iz čega moramo zaključiti da se u najboljem slučaju radilo o tzv. Pirovoj pobjedi. U bitci je poginuo turski sultan Murat I., a narodna legenda kaže da ga je ubio srpski junak Miloš Obilić, prema nekima Kobilić. K. Jiraček, Istorija Srba, str. 325. Također je u bitci poginuo i jedan od srpskih kneževa, koji je ujedno u raspletu snaga koje smo opisivali ranije bio vladar najvećeg dijela Srbije, Lazar Hrebljanović. Njegova udovica Milica i malodobni sin Stefan su ubrzo nakon bitke sklopili mir s Turcima, priznajući vrhovnu vlast sultana i obvezavši se na plaćanje danka. Bitno je i napomenuti da su se njihove vojne jedinice borile na turskoj strani protiv kršćana u bitkama na Rovinama 1395. i kod Nikopolja 1396., te u bitci s Mongolima kod Ankare 1402. god. Stefan Lazarević 1402. godine raskida vezu s Turcima uvidjevši rasulo koje je u Turskom carstvu nastalo nakon što su Mongoli teško porazili Turke 1402. On je u tome vidio priliku da se otrgne od neugodne podložnosti muslimanskim vladarima, postavši vazal ugarsko-hrvatskom kralju Žigmundu Luksemburškom, čiju je vojsku 1396. godine bio pomogao poraziti u važnoj bitci kod Nikopolja. Srpsko carstvo je u potpunosti propalo nakon Kosovske bitke, neovisno o tome kakav je uistinu bio njezin ishod. Činjenica je da se nakon nje srpske zemlje stavljaju u vazalni odnos s Turcima, obećavaju im plaćati danak i u većini slučajeva ratuju na njihovoj strani u sljedećim ratovima protiv kršćana. Poslije je bitka na Kosovu polju u narodnoj poeziji potisnula u pozadinu sve probleme u kojima su se Srbi našli s Turcima još za vrijeme Dušana pa su tako nastale narodne predaje o Kosovskoj večeri, priklanjanju nebeskom carstvu, izdaji Vuka Brankovića, kasno Marko na Kosovo stiže, Kosovka djevojka i slične. Skupina Autora, Historija naroda Jugoslavije, str. 451. Kako je brzo Dušan carstvo stvorio, tako se ono još prije raspalo za vrijeme njegovih nasljednika. Srpska despotovina je bila svojevrsna vazalna država koja će u narednim desetljećima postojanja balansirati između ugarsko-hrvatske i turske krune. Iako su despoti Stefan Lazarević i Đurađ Branković uspjeli donekle ojačati centralnu vlast, na neki način čak i oživiti despotovinu stalni su ih ratovi ipak dočekali 1459. Kada su Turci ušli u Smederevo 1459. godine to označavamo kao kraj srpske despotovine i srpske srednjovjekovne države. isto, str. 477. Zaključak Stefan Dušan je posljednji značajni predstavnik srpske dinastije Nemanjića. U njegovom vremenu država Nemanjića se transformirala u carstvo te se prostirala na velikom prostoru Balkanskog poluotoka. Svakako je jedan od njegovih najvećih značaja donošenje Dušanovog Zakonika koji je transformirao srpski narod iz naroda koji se drži običajnog prava u narod koji slijedi zakon svoga vladara. Njegovom smrću počinje konačna dekadencija srpske srednjovjekovne države. Njegov sin Uroš nije bio niti približno odlučan i spretan vladar da bi nastavio voditi zemlju očevim stopama u situaciji kada se javlja uzdizanje i jačanje vlastele. Unutarnji sukobi i Turci s istoka glavni su razlozi propasti Dušanovog carstva. Iako srednjovjekovna srpska država neće prestati postojati sve do pada Smedereva 1459., ona je bila pusto slovo na papiru povijesti sve od Dušanove smrti pa do spomenute 1459. godine. Literatura Bataković, Dušan, Nova istorija srpskog naroda, Naš Dom, Beograd, 2000. Ćirković, Sima, Srbija u doba Nemanjića, TRZ Vajat – IRO Beograd, Beograd, 1989. Đurić, Ivan, Sumrak Vizantije, Naprijed, Zagreb, 1989. Jiraček, Konstantin, Istorija Srba, Knjiga I, Slovo Ljubve, Beograd, 1981. Mihaljčić, Rade, Kraj srpskog carstva, Srpska književna zadruga, Beograd, 1975. Skupina Autora, Historija naroda Jugoslavije, Knjiga I, Školska knjiga, Zagreb, 1953. Udaljcov, Aleksandar Dimitrijevič, Kosminski, Jevgenije Aleksejevič, Vajnštajn, Osip Leovič, Istorija srednjeg veka I, OGIZ, Beograd, 1950. 15