Husnija Kamberovic
Rođen u Mionici kod Gradačca (Bosna i Hercegovina) 6. septembra 1963. godine. Nakon završetka gimnazije, diplomirao historiju na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987), a magistrirao (1991) i doktorirao (2001) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinu dana (1988-1989) radio u Institutu za istoriju u Banjoj Luci, a od 1989. do 2016. bio zaposlen u Institutu za istoriju u Sarajevu. Također je biran u zvanje docenta (2005), vanrednog (2010) i redovnog profesora (2016) na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 2002. do 2016. bio je direktor Instituta za istoriju u Sarajevu a sada je u zvanju redovnog profesora zaposlen na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.Od 2006. do 2009. bio voditelj bosanskohercegovačkog istraživačkog tima u okviru međunarodnog naučnog projekta “New and Ambiguous Nation-building Processes in South-eastern Europe: Collective Identities in Bosnia-Herzegovina, Macedonia, Moldova and Montenegro in Comparison (1944–2005)”, koji se realizirao na Institute for Eastern European Studies, Department of History, FU Berlin (Germany). Tokom 2013. voditelj je bosanskohercegovačkog istraživačkog tima u okviru projekta pod naslovom “Repräsentationen des sozialistischen Jugoslawien im Umbruch“ (Humboldt-Universität, Berlin).Tokom maja 2012. bio je gostujući profesor na L'École des hautes études en sciences sociales (EHESS) (Paris).Sarađivao u raznim znanstvenim časopisima u Bosni i Hercegovini i inozemstvu te brojnim dnevnim, sedmičnim i mjesečnim novinama u Bosni i Hercegovini. Dosad je objavio 9 knjiga i blizu 100 naučnih radova iz historije Bosne i Hercegovine 19. i 20. stoljeća.
Address: Filozofski fakultet, Franje Rackog 1, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Address: Filozofski fakultet, Franje Rackog 1, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
less
InterestsView All (15)
Uploads
Books
U knjizi su sadržane kratke biografija 564 osobe koje su razni sudovi u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1949. osudili na smrt. Treba napomenuti da je ovo najmanji mogući broj osuđenika na smrt.
Knjiga prati historiju porodice sve do najnovijih vremena, ukazujući na najznačajnije predstavnike i na zamršenu mrežu odnosa sa ostalim begovskim porodicama u Bosni i Hercegovini.
Bijedićeva politička karijera je doista fascinantna.
Godine 1960. prvi put je ušao u Saveznu vladu, a od 1963. do 1971. bio je jedno vrijeme predsjednik Republičkog vijeće Skupštine Bosne i Hercegovine, a potom predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. Od 1971. obavljao je dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata.
Tri su ključna polja na kojima je Bijedić vodio svoju političku akciju sredinom 1960-ih godina. Bosna i Hercegovina je tada pokrenula proces integracije svojih regija kako bi sama postala dovoljno stabilna. To se provodilo kroz integraciju zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire otvaranjem procesa skidanja hipoteke ustaštva sa tog kraja s ciljem da se Hrvati iz zapadne Hercegovine uključe u novu društvenu realnost. Druga stvar na kojoj je Bijedić radio bila je nacionalna afirmacija Muslimana. U vrijeme kada su se o tome vodile velike debate on je bio predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i s te pozicije imao snažan utjecaj na čitav taj proces.
Kada je Bijedić dobio mandat da sastavi saveznu Vladu, političke okolnosti u Jugoslaviji su bile veoma zategnute među pojedinim republičkim elitama. Bijedić je svoju pažnju usmjerio na stabilizaciju političke situacije, ali se najviše bavio ekonomskim pitanjima. Na početku njegovog mandata veliki troškovi života, inflacija, rast kreditnog zaduženja zemlje i česte devalvacije domaće valute su bili Ribičičevo naslijeđe, s kojim se Bijedić morao uhvatiti u koštac. U vrijeme Bijedićeve Vlade, premda se stalno pričalo o krizi, Jugoslavija je još uvijek bila ekonomski stabilna zemlja. Godinu 1976., a to je posljednja godina Bijedićeve Vlade, Jugoslavija je završila sa platnim suficitom od 330 miliona dolara, deviznim rezervama od blizu 3 milijarde dolara, stopom rasta industrijske proizvodnje od 3 odsto i tako dalje. Tada je jugoslavenski dinar bio jedina valuta iz komunističkog svijeta koja je na zapadnom tržištu novca bila blizu konvertibilnosti.
Kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Bijedić se više od bilo kojeg drugog predsjednika Vlade, osim Josipa Broza Tita, bavio vanjskopolitičkim temama. Međutim, on nije bio ključni kreator niti idejni tvorac jugoslavenske vanjske politike, jer je to polje bilo rezervirano isključivo za šefa države, dakle Josipa Broza Tita, ali je bio jako važna ličnost u koju je Tito imao veliko povjerenje i koji je često po Titovim zamislima krčio puteve kojima je potom on sam išao. Bijedić je autoritativno zauzimao stavove iz oblasti vanjske politike bez obzira što neki, čak i u njegovoj Vladi, nisu s time uvijek bili saglasni. U vrijeme svoga mandata, Bijedić je obišao veliki broj zemalja, uključujući i najveće sile svijeta: Sjedinjene američke države, Sovjetski savez i Kinu. Posebno je aktivan bio u kontaktima s nesvrstanim zemljama i zemljama Bliskog i Srednjeg istoka.
Dugo vremena se siju sumnje o uzrocima pada aviona i pogibije Džemala Bijedića. Teorije zavjere, koje se izgrađuju oko Bijedićeve pogibije, uvijek će postojati i imati svojih pristalica. Nesporno je da je Bijedić imao protivnika, te da je ta činjenica kasnije isticana kao argument za postojanje zavjere. Međutim, „zvaničan nalaz specijalne Komisije formirane za istraživanje uzroka pogibije pokazao je da je riječ o ljudskom faktoru“. Ipak je sve do ljudi!
"
iz austrougarskog, i ušla u jugoslavenski državni okvir, te kasnije kratko uključila u Nezavisnu Državu Hrvatsku, da bi nakon višedecenijskog razvoja u socijalističkoj Jugoslaviji, koncem 20. stoljeća konačno stekla državnu samostalnost. Ova knjiga nije historija Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, nego više pregled onoga što sam ja pisao o toj historiji. Odlučio sam izabrati
dio mojih radova o svakom od tri ključna razdoblja bosanskohercegovačke povijesti (razdoblje između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat, te socijalističko razdoblje). U radovima nisam mijenjao svoje prvobitne teze, mada mi se čini da bih sada mnoge teze mogao bolje argumentirati nego u vrijeme kada sam ih prvi put iznosio pred naučnu javnost. Ako sam smatrao
nužnim dodati neka pojašnjenja, to sam učinio u napomenama ispod crte, ali ništa u osnovnom tekstu nisam mijenjao. Ove naknadno dodate napomene pisane su u uglastim zagradama.
Nadam se da će ova knjiga biti korisna historičarima, novinarima, studentima, ali i široj čitateljskoj publici.
U knjizi su sadržane kratke biografija 564 osobe koje su razni sudovi u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1949. osudili na smrt. Treba napomenuti da je ovo najmanji mogući broj osuđenika na smrt.
Knjiga prati historiju porodice sve do najnovijih vremena, ukazujući na najznačajnije predstavnike i na zamršenu mrežu odnosa sa ostalim begovskim porodicama u Bosni i Hercegovini.
Bijedićeva politička karijera je doista fascinantna.
Godine 1960. prvi put je ušao u Saveznu vladu, a od 1963. do 1971. bio je jedno vrijeme predsjednik Republičkog vijeće Skupštine Bosne i Hercegovine, a potom predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine. Od 1971. obavljao je dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata.
Tri su ključna polja na kojima je Bijedić vodio svoju političku akciju sredinom 1960-ih godina. Bosna i Hercegovina je tada pokrenula proces integracije svojih regija kako bi sama postala dovoljno stabilna. To se provodilo kroz integraciju zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire otvaranjem procesa skidanja hipoteke ustaštva sa tog kraja s ciljem da se Hrvati iz zapadne Hercegovine uključe u novu društvenu realnost. Druga stvar na kojoj je Bijedić radio bila je nacionalna afirmacija Muslimana. U vrijeme kada su se o tome vodile velike debate on je bio predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i s te pozicije imao snažan utjecaj na čitav taj proces.
Kada je Bijedić dobio mandat da sastavi saveznu Vladu, političke okolnosti u Jugoslaviji su bile veoma zategnute među pojedinim republičkim elitama. Bijedić je svoju pažnju usmjerio na stabilizaciju političke situacije, ali se najviše bavio ekonomskim pitanjima. Na početku njegovog mandata veliki troškovi života, inflacija, rast kreditnog zaduženja zemlje i česte devalvacije domaće valute su bili Ribičičevo naslijeđe, s kojim se Bijedić morao uhvatiti u koštac. U vrijeme Bijedićeve Vlade, premda se stalno pričalo o krizi, Jugoslavija je još uvijek bila ekonomski stabilna zemlja. Godinu 1976., a to je posljednja godina Bijedićeve Vlade, Jugoslavija je završila sa platnim suficitom od 330 miliona dolara, deviznim rezervama od blizu 3 milijarde dolara, stopom rasta industrijske proizvodnje od 3 odsto i tako dalje. Tada je jugoslavenski dinar bio jedina valuta iz komunističkog svijeta koja je na zapadnom tržištu novca bila blizu konvertibilnosti.
Kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Bijedić se više od bilo kojeg drugog predsjednika Vlade, osim Josipa Broza Tita, bavio vanjskopolitičkim temama. Međutim, on nije bio ključni kreator niti idejni tvorac jugoslavenske vanjske politike, jer je to polje bilo rezervirano isključivo za šefa države, dakle Josipa Broza Tita, ali je bio jako važna ličnost u koju je Tito imao veliko povjerenje i koji je često po Titovim zamislima krčio puteve kojima je potom on sam išao. Bijedić je autoritativno zauzimao stavove iz oblasti vanjske politike bez obzira što neki, čak i u njegovoj Vladi, nisu s time uvijek bili saglasni. U vrijeme svoga mandata, Bijedić je obišao veliki broj zemalja, uključujući i najveće sile svijeta: Sjedinjene američke države, Sovjetski savez i Kinu. Posebno je aktivan bio u kontaktima s nesvrstanim zemljama i zemljama Bliskog i Srednjeg istoka.
Dugo vremena se siju sumnje o uzrocima pada aviona i pogibije Džemala Bijedića. Teorije zavjere, koje se izgrađuju oko Bijedićeve pogibije, uvijek će postojati i imati svojih pristalica. Nesporno je da je Bijedić imao protivnika, te da je ta činjenica kasnije isticana kao argument za postojanje zavjere. Međutim, „zvaničan nalaz specijalne Komisije formirane za istraživanje uzroka pogibije pokazao je da je riječ o ljudskom faktoru“. Ipak je sve do ljudi!
"
iz austrougarskog, i ušla u jugoslavenski državni okvir, te kasnije kratko uključila u Nezavisnu Državu Hrvatsku, da bi nakon višedecenijskog razvoja u socijalističkoj Jugoslaviji, koncem 20. stoljeća konačno stekla državnu samostalnost. Ova knjiga nije historija Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, nego više pregled onoga što sam ja pisao o toj historiji. Odlučio sam izabrati
dio mojih radova o svakom od tri ključna razdoblja bosanskohercegovačke povijesti (razdoblje između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat, te socijalističko razdoblje). U radovima nisam mijenjao svoje prvobitne teze, mada mi se čini da bih sada mnoge teze mogao bolje argumentirati nego u vrijeme kada sam ih prvi put iznosio pred naučnu javnost. Ako sam smatrao
nužnim dodati neka pojašnjenja, to sam učinio u napomenama ispod crte, ali ništa u osnovnom tekstu nisam mijenjao. Ove naknadno dodate napomene pisane su u uglastim zagradama.
Nadam se da će ova knjiga biti korisna historičarima, novinarima, studentima, ali i široj čitateljskoj publici.
MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom "ratu"?
KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila. Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini.
The panellists were:
Sonja Biserko (Helsinki Committee for Human Rights in Serbia)
Tvrtko Jakovina (Faculty of Arts, University of Zagreb)
Husnija Kamberović (Faculty of Arts, University of Sarajevo)
Dubravka Stojanović (Faculty of Arts, University of Belgrade)
Božo Repe (Faculty of Arts, University of Ljubljana)
Marko Zajc (Institute of Contemporary History)
The discussion was moderated by
Bojan Balkovec (Faculty of Arts, University of Ljubljana)
Recorded by
Bojan Balkovec and Božidar Flajšman
Photographer
Božidar Flajšman
Editor and director
Bojan Balkovec
Translated with www.DeepL.com/Translator (free version)
The Department of History of the Faculty of Arts of the University of Ljubljana and the Helsinki Committee for Human Rights in Serbia organized a discussion on Yugoslavia in the 1980s. Dubravka Stojanović, Sonja Biserko, Husnija Kamberović, Tvrtko Jakovina and Božo Repe took part in the conversation. The discussion was moderated by Bojan Balkovec. The conversation took place on December 9, 2021. You can watch the conversation with subtitles in Slovene and English.
Odeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta Univerze u Ljubljani i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji organizovali su raspravu o Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog veka. U razgovoru su učestvovali Dubravka Stojanović, Sonja Biserko, Husnija Kamberović, Tvrtko Jakovina i Božo Repe. Razgovor je vodio Bojan Balkovec. Razgovor je vođen 9. decembra 2021. Razgovor možete pogledati sa titlovima na slovenačkom i engleskom jeziku.