Vid Morpurgo
Vid Morpurgo (Split, 7. svibnja 1838. - Split, 31. siječnja 1911.), austrougarski i hrvatski nakladnik, tiskar, bibliograf, knjižničar i političar.
Obitelj Morpurgo je židovska obitelj podrijetlom iz slovenačkog Maribora (njem. Marburg).[1][2] Prvi splitski član obitelj bio je David-Vita (u. 1774.) koji se doselio u Split u prvoj polovini 18. stoljeća. Njegov praunuk David-Elija (u. 1882.) oženio se 1837. godine Anettom Gentili iz Gorice s koja mu je rodila sina Vida.
Vid Morpurgo je osnovnu školu završio u Splitu (1846.-1849.), zatim pohađa Carsko kraljevsku gimnaziju u Splitu, a maturirao je 1856. godine na Nadbiskupskom sjemeništu'. Bio je dobar učenik, ali hrvatski jezik nikada nije u potpunosti svladao. Zato se u novinskim polemikama i spisima uvijek služio talijanskim jezikom.
Unuka njegova brata Josipa bila je Tina Morpurgo, hrvatska slikarica iz Splita.[3][4]
Još kao mladić, Vid se zaposlio u knjižnici splitskog posjednika Petra Sava. Tu je mladi Vid razvio živu knjižarsku djelatnost povezavši se sa brojnim inozemnim izdavačkim kućama. U tu svrhu je 1855. godine putovao u Veneciju i Trst kako bi sklopio ugovore s knjižarima i nakladnicima. Godine 1860. otvorio je vlastitu knjižaru pod imenom "Libreria Morpurgo succ. Savo", a od 1862. godine "Libreria Morpurgo". Knjižara se nalazila u kući Tomašić na današnjem Narodnom trgu, gdje se i danas nalazi i djeluje pod imenom "Knjižara Morpurgo". Godine 1861. pokrenuo je Morpurgo i prvu splitsku posudbenu biblioteku (Biblioteca circolante o da nolo), ali projekt nije sasvim zaživio.[5]
Morpurgo je želio pokrenuti časopis koji bi okupio dalmatinsku inteligenciju u Dalmaciji i izbavio pokrajinu iz kulturne zaostalosti u kojoj se nalazila. U tu je svrhu pokrenuo "Annuario Dalmatico" (Dalmatinski godišnjak), tiskan 1859. godine u koji su svoje tekstove poslali brojni dalmatinski intelektualci (Kosta Vojnović, Nikola Tommaseo i dr.). Godine 1861., izdao je drugi svezak "Dalmatinskog godišnjaka", koji se za razliku od prvog sveska čisto literarne prirode, počeo baviti političkim problemima zemlje. Tijekom 1861. godine u splitu je izdano oko deset publikacija političkog sadržaja, od kojih je pet objavio Morpurgo. Također, izdavao je razne prigodne knjige i brošure, s vremenom sve više na hrvatskom jeziku.
Već kao dvadeset trogodišnjak nalazi se među potpisnicima zahtjeva za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.[6] Morpurgova je knjižara od samih početaka svog djelovanja bila bila sjedište Narodne stranke u Splitu gdje su se okupljali mladi intelektualci zaneseni preporodnim idejama. Sam Morpurgo bio je neformalni organizator i savjetnik narodnjaka, zbog čega mu je "Naše jedinstvo", povodom smrti, 1911. godine, odalo počast navodeći:
"U njegovoj knjižari još prije nego se je počela razvijati borba u Splitu, okuplčjali su se prvi narodnjaci; tu su bili prvi sastanci sa kojih je naviješten u čitavoj pokraijini narodni pokret pa i za to je ime Vida Morpurga steklo uvaženje u cijeloj zemlji".[7]
Morpurgo je sudjelovao i u pokretanju preporodnih novina "Il Nazionale" (Narodni list), o čemu se ideja rodila upravo u Splitu. Isprva je bilo planirano da se list tiska u Splitu, ali je naposljetku odlučeno da se uređuje i tiska u Zadru, u kojem je bilo sjedište pokrajinskih vlasti i birokracije. Sam Morpurgo prihvatio se posla prikupljanja pretplatnika, a preuzeo je na sebe i vođenje dijela administracije lista. Njegova knjižara u Splitu bila je neka vrst filijalnog uredništva lista za srednju Dalmaciju. Nadalje Morpurgo je aktivno sudjelovao u radu lista objavljivanjem svojih članaka većinom upravljenih protiv autonomaške gradske uprave na čelu s načelnikom, dr. Antom Bajamontijem. Zbog toga je Morpurgo često bio na udaru autonomaških pristaša koji su ga više puta fizički napadali na ulici (u srpnju 1867., u srpnju 1868. i ljeti 1870. godine).[8] Godine 1870. kandidirala je Narodna stranka i izabrala Vida Morpurga za zastupnika u Dalmatinskom saboru. Nakon pobjede Narodne stranke u Splitu i preuzimanja općine 1882. godine Morpurgo je nastavio političku djelanost.
"Naše jedinstvo" je na najbolji način izrazila njegov značaj za razvoj i djelovanje narodnog preporoda u Dalmaciji riječima:
"Bio je običan vojnik za širok puk, ali u stvari bio je duša svega".[9]
Vid Morpurgo je sudjelovao u svim akcijama, koje su se odnosile na gospodarski prosperitet Splita, ističući da zastoj u ekonomskom napretku može negativno utjecati na razvoj političkih ideja.[6] Osnivač je prve parne tvornice opeka u Splitu 1875. godine. U zemlji, ali i u inozemstvu bio je poznat po svojoj tvornici rakija i likera i skladišta vina. bila je to, uz zadarsku, najveća destilarija u Dalmaciji (Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija). Nakon pohrvaćenja splitske općine izabran je za potpredsjednika splitske Trgovačko-obrtničke komore, a uskoro i njen predsjednik.
Godine 1870. Morpurgo je pomogao osnivanje "Prve pučke dalmatinske banke" s ciljem da se dalmatinski težaci oslobode materijalne ovisnosti o, većinom autonomaškim, veleposjednicima, malim kapitalistima i lihvarima, koji su posuđujući novac seljacima, kupovali njihove izborne glasove. Banka je isprva djelovala u Morpurgovoj knjižari, a on je bio njen prvi potpredsjednik, a kasnije dugogodišnji predsjednik.[10]
Nakon rascjepa u stranci povukao se s političke pozornice i usmjerio k gospodarstvu, na proizvodnju alkoholnih pića.[11] Njegova Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija bila je suvremeno opremljena i zapošljavala je za ono vrijeme mnogo ljudi.[11] Proizvodila je proizvode na bazi dropa i vina.[11] Dobitnost posla bila je u tome što je Morpurgo povoljno nabavljao drop od seljaka iz splitske okolice koji su drop nakon gnječenja i tiještenja uglavnom bacali.[11] Proizvodio je rakiju dropicu, borovicu, mastiku, šljivovicu, zatim vinjake Cognac Dalmatia, Medicinal-Cognac, maraschino Selecht, Dalmatia vieux, maraschino Albe i ina alkoholna pića.[11] Proizvodio je i ekstrakte od dalmatinske višnje maraske za ine tvornice likera.[11] Proizvodi su dobili ugledne međunarodne nagrade, izvozili su se diljem Europe, a zbog etikete na lijepo dekoriranim bocama koja je imala grb Splita, širio se ugled Splita.[11] 1905. se je godine s Morpurgom u posao udružio Emil Stock s kojim je poslije pokrenuo prvu tvornicu Stocka.[11] Dopuštenje za izgradnju pogona u Supavlu osporavao je splitski gradonačelnik Vicko Mihaljević zbog ekoloških razloga (tvornički otpad kao zagađivač), a tom su osporavanju prema nekima pridonijeli i politički sukobi.[11] Zbog razočaranosti nedobivanjem koncesije i zbog ograničenosti stare tvornice, Morpurgovi i Stockovi nasljednici osnovali su drugu tvrtku i pogone premjestili u Rovinj, a budući da je posao išao dobro, proširili su proizvodnju osnovavši u Trstu novu tvornicu alkoholnih pića.[11]
- ↑ Blagaić-Januška, Tea. Fond Vid Morpurgo u Muzeju grada Splita 66-70. Informatica museologica. Preuzeto Vol.40 No.3-4 Prosinac 2010.
- ↑ Vid Morpurgo in njegov čas: Dokumentarna razstava.
- ↑ Geni.com Josip Morpurgo
- ↑ Geni.com Viktor Morpurgo
- ↑ Kečkemet, D., Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, str. 10.
- ↑ 6,0 6,1 Kuzmanić, Nepo. Obitelj Morpurgo, Židovi iz Marburga. Slobodna Dalmacija. Preuzeto 16. kolovoza 2013.
- ↑ Kečkemet, D., Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, str. 21.
- ↑ Kečkemet D., Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, str. 58.
- ↑ Kečkemet, D., Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, str. 71.
- ↑ Kečkemet, D., Hrvatski narodni preporod u Splitu, str. 87.-89.
- ↑ 11,00 11,01 11,02 11,03 11,04 11,05 11,06 11,07 11,08 11,09 Želimir Bašić: Prva tvornica "Stock" bila je u Splitu, podlistak Iz prošlosti dalmatinske proizvodnje jakih alkoholnih pića (10), 8. ožujka 2003.
- Kečkemet, D., Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split, 1999.
- Kečkemet, D., Vid Morpurgo i narodni preporod u Splitu, Split, 1963.