Primarna literatura
Primarna literatura ili primarni izvori su dokazi iz prošlosti koji su napisani iz prve ruke od strane osobe prisutne u vrijeme događanja, uključujući dnevnike ili artefakte. Oni također mogu biti i dokumenti, snimke ili izvori informacija stvoreni u vrijeme proučavanja od strane autorativnog izvora koji ima izravno znanje o događajima koji se opisuju.
Primarni izvori su opisani kao oni izvori najbliži podrijetlu informacije ili ideje unutar studije. Mogu sadržavati originalno istraživanje ili novu neobjavljenu informaciju te pružaju istraživaču direktnu, neposrednu informaciju o objektu studije.
Primarni izvori se razlikuju od sekundarnih koji često citiraju, komentiraju ili su građeni na primarnim izvorima, no termin primarni i sekundarni je relativan te ovisi o kontekstu u kojemu je rabljen.
Primarni izvor, u humanističkim znanostima, može biti definiran kao nešto što je stvoreno ili tijekom perioda dok je bilo proučavano ili nakon od strane individualaca reflektirajući se na njihovo upletanje u događaje u to vrijeme.
U društvenim znanostima, definicija primarnog izvora bi bila proširena da uključuje brojčane podatke koji su bili prikupljeni za analizu odnosa među ljudima, događajima i njihova okružja.
U prirodnim znanostima, primarni izvor može biti definiran kao izvještaj originalnih pronalazaka ili ideja. Ti se izvori često pojavljuju u obliku članaka o istraživanju sa sekcijama o metodama i rezultatima.
O primarnim izvorima si možemo postaviti pet glavnih pitanja: Tko, Što, Kada, Gdje i Zašto, također poznatih kao five W's na engleskom – who, what, when, where i why.
Cilj klasificiranja izvora jest da se ustanovi neovisnost i pouzdanost izvora. Postoji klasifikacija izvora po raznim disciplinama:
- U historijii i historiografiji su primarni izvori smatrani kao izvori koji imaju najobjektivniju vezu sa prošlosti te da „govore sami za sebe“. Kao primarne izvore historičari mogu uzeti u obzir i arheološke artifakte, usmena izvješća te intervjue.
- U znanstvenoj literaturi, primarni izvor je originalna publikacija znanstvenikovih podataka, rezultata i teorija.
- U političkoj historiji, primarni izvori reflektiraju dokumente kao što su službeni izvještaji, govori, pamflete, posteri ili pisma sudionika, službeni izvještaji izbora i svjedočenja očevidaca.
- U historiji ideja ili intelektualnoj historiji, glavni primarni izvori su knjige, eseji i pisma napisana od strane intelektualaca.
- Studija kulturne historije može uključiti fikcionalne izvore kao što su novele i drame.
- U širem smislu, primarni izvori također uključuju fizičke objekte kao što su fotografije, filmske novosti, kovanice, slike ili građevine napravljene u to vrijeme.
Pisani izvori mogu biti podijeljeni u tri glavna tipa:
- Pripovjedački ili literarni izvori
- govore priču ili poruku
- nisu ograničeni na fikcionalne izvore, ali uključuju dnevnike, filmove, biografije, vodeća filozofska djela, znanstvena djela itd.
- Diplomatski izvori
- uključuju povelje i druge legalne dokumente koji obično prate zadani format.
- Društveni dokumenti
- bilješke napravljene od strane organizacija, kao što su registri rođenja, zapisi poreza, itd.
U praksi, neki su primarni izvori uništeni, dok drugi nisu dostupni za istraživanje te je tada istraživač primoran koristiti sekundarne izvore. No, koliko god su primarni izvori originalni i neposredni ne znači da su uvijek vjerni, točni ili potpuni. Ponekad mogu biti izmjenjeni ili izvrgnuti te time gube svoju vrijednost.