Motrenje (budizam)
Motrenje (sanskrit: ध्यान dhyāna, pali: jhāna, kineski: chán, japanski: zen) je osnovna tehnika budističke meditacije, sinonim za samu meditaciju.
Označava kontemplativno zadubljenje koja se postiže intenzivnom koncentracijom na određeni misaoni ili telesni predmet.[1] Najčešće onaj čiji predmet koncentracije nije spoljašnji vežba zatvorenih očiju.[2] Uobičajena osnova je sabranost na dah.
Buda je preporučivao motrenje (đhanu) kao tehniku pomoću koje um stiže od prenatrpanosti do potpune jasnoće, posebno motrenje sadržaja svesti, čulnih nadražaja i naših reakcija na njih. On je kao bitnu osobinu oslobođenog (Tatagate) naveo da on zna osećaje, opažaje i misli "kada nastaju, kada traju, kada nestaju."[3]
Motrenje je jedno od sredstava postizanja nirvane, putem kroćenja svesti i postizanja spokojstva.[4] Dhjana je bila sržna praksa ranog budizma, ali je vremenom potisnuta drugim formama budističke meditacije.[5][6] Ova tehnika je temelj zen budizma.
Sanskritska reč dhyāna je nastala od indo-evropskog korena „dheia“, što znači gledati, videti, motriti, zreti. Originalno značenje reči bilo je razmotriti, sagledati, iako je već u Budino vreme dobila značenje meditativnog zadubljenja.[7]
Ekvivalent u kineskom jeziku je č'an a u japanskom zen.[8]
Na zapadne jezike se često neadekvatno prevodi kao meditacija (razmišljanje) ili nešto približnije kao kontemplacija.[9][4]
Prepreke u budizmu označavaju unutarnje barijere koje sprečavaju razvijanje pažnje i uvida. Pet glavnih prepreka su čulna želja, zlovolja, lenjost, nemir-strepnja i sumnja.[10] Buda je poredio ove prepreke sa teškim i neugodnim stanjima:
Kada pet prepreka nije prevladao u sebi, monah ih jednu za drugom vidi kao dug, bolest, zatvor, ropstvo i put preko pustinje. Ali kada je tih pet prepreka prevladao u sebi, monah ih jednu za drugom vidi kao oslobođenost od duga, zdravlje, izlazak iz zatvora, oslobađanje iz ropstva i bezbednu zemlju.[11]
– Buda
Prvi korak u praktikovanju đhane je istrajna i redovna vežba do nivoa kada su pet prepreka uma neutralisane.[7]
Tehnika motrenja (đhana) sastoji se od nekoliko reduktivnih stupnjeva, na kojima je prisutno sve manje obeležja uma.[4] Buda opisuje kako redom nestaju govor, razmišljanje, radost, udisanje i izdisanje, opažanje oblika, opažanje beskrajnog prostora, opažanje beskrajne svesti, opažanje područja ničega, sve dok konačno ne prestanu opažanje i oseti:
U onome ko je postigao prvo zadubljenje, govor je utihnuo. Postižući drugo zadubljenje, razmišljanje je prestalo. Dosežući treće zadubljenje, radost je prestala. Dosežući četvrto zadubljenje udisanje i izdisanje su prestali. Dosežući područje prostorne neograničenosti, opažanje oblika je prestalo. Postižući područje neograničene svesti, opažanje neograničenog prostora je prestalo. Dosežući područje ničega, opažanje neograničene svesti je prestalo. Dosežući područje ni-opažanja-ni-neopažanja, opažanje područja ničega je prestalo. Postigavši prestanak opažanja i oseta, opažanje i oseti su nestali. U monahu slobodnom od nečistoće pohlepa, mržnja i zabluda su utihnuli.[12]
Još u početku se javljaju prijatna stanja (radost i sreća), koja na kraju prevladavaju.[7]
Prva četiri stupnja zagledanja su u područje oblika (rupa):
- Prvi stupanj: prisutno je zamišljanje (vitakko), promišljanje (vicaro), radost (piti), zadovoljstvo (sukha), i sabranost (samadhi);
- Drugi stupanj: radost, zadovoljstvo i sabranost ;
- Treći stupanj: zadovoljstvo i sabranost ,
- Četvrti stupanj: sabranost i novostečena spokoj (upekkha).
Buda ovako opisuje ulazak prvi stupanj zadubljenja, nakon uklanjanja mentalnih prepreka:
Kad je tako napustio ovih pet prepreka, pet nesavršenosti uma koje slabe mudrost, potpuno odvojen od zadovoljstava čula, odvojen od nepovoljnih mentalnih stanja, ulazi on i ostaje na prvom stupnju zadubljenja: ushićenje i zadovoljstvo rađaju se iz osame, praćeni usmerenošću misli i istraživanjem. On natapa i prožima, preplavljuje i ispunjava svoje telo ushićenjem i zadovoljstvom rođenim iz osame.[13]
Nakon toga dolazi plemenita ćutnja:
Šta je plemenita šutnja? — Isposnik koji je stišao zamišljanje i razmišljanje boravi u unutarnjoj smirenosti, u usredotočenosti duha, u dosegu drugog stepena zadubljenosti. To stanje nastaje iz sabranosti lišene zamišljanja i razmišljanja, uz prijatan osjećaj zadovoljstva. To se naziva plemenitom šutnjom.[2]
Pali kanon nadalje prenosi Budine detaljne opise za sve ostale stupnjeve đhane. Opis četvrtog stepena glasi:
A zatim napušta zadovoljstvo i nezadovoljstvo. Kad tako iščeznu dotadašnje radosti i žalosti; isposnik boravi u dostignuću četvrtog zadubljenja. To je stanje bez zadovoljstva i nezadovoljstva pročišćeno ravnodušnom pažnjom. … Kao da neki čovjek sjedi zaogrnut bijelim platnom od glave do pete, tako da mu nijedan dio tijela ne ostane nezaogrnut tim bijelim platnom, tako i taj isposnik sjedi ispunjajući i prožimljući cijelo tijelo čistoćom srca; tako da mu nijedan dio tijela ne ostane neprožet čistoćom srca.[9]
Naredna četiri stupnja motrenja su van područja oblika (arupa), i nazivaju se arupa-đhanam.[14] Sva njih, kao i poslednje motrenje u području oblika, karakterišu sabranost i ravnodušnost.[4]
Buda ovako opisuje ulazak u motrenje ne-oblika (srpskohrvatski prevod):
Kad isposnik potpuno nadiđe predodžbe oblika, kad iščeznu suzbijene predodžbe, kad odvrati pažnju od predodžbi raznolikosti, onda dostiže do spoznaje da je prostor neograničen i boravi u području prostorne neograničenosti.[9]
– Buda
Buda je naveo sledeće rezultate „za onog koji nalazi užitak u motrenju”, odnosno može očekivati da postane:[15]
- ulaznik-u-tok
- jednom-povratnik
- ne-povratnik
- arahant
Zen budizam je, prema predanju, nastao na osnovu prenošenja tehnike motrenja (pali: đhana, kineski: čan, japanski: zen) od Bude preko njegovih učenika, do današnjih zen majstora, u neprekinutom lancu. Zen je usredsređen na samu tehniku meditacije, koja vodi probuđenju, odbacivši sve suvišne forme.
Japanski zen učitelj Dogen je sveo budizam na praktikovanje zazena ili „sedeće meditacije“, gde se svesni tok sadržaja uma posmatra bez zaustavljanja na bilo kom pojedinačnom predmetu, sve dok se ne smiri i ne sabere, ne doživljavajući više nikakvo uplitanje. U ovom stanju je moguće doživeti probuđenje.[16]
D. T. Suzuki u Esejima o zenu savetuje da je bolje držati oči otvorene, pogotovo dok traje napor koncentrisanja, jer zatvaranje očiju pojačava sklonost fantaziranju, glavnoj smetnji koju treba odstraniti.[2]
Čedomil Veljačić ističe princip ne-ekstatičnosti u Budinoj tehnici motrenja, za razliku od srodnih meditativnih postupaka u drugim indijskim religijama. Buda daje uput da treba promatrati "telo u telu, osećaje u osećajima, svest u svesti, i predmete svesti u samim tim predmetima" — ne uznoseći se u "više sfere" i ne težeći za stanjima "prazne svesti".[17] On ocenjuje da je podela na rupađđhana i arupađđhana terminologija kasnijih skolastičkih klasifikacija.[17]
Prema D. T. Suzukiju, dhyāna obično podrazumijeva vrstu meditacije ili kontemplacije usmjerene ka nekoj određenoj misli. U hinayana budizmu to je misao o prolaznosti, dok je u mabayani to češće bila doktrina praznine. Kad je um tako izvježban da se može dovesti u stanje savršene praznine u kojoj nema ni traga svijesti, i iz koje je nestao čak i pojam o nesvjesnom; drugim riječima, kad su svi oblici mentalnog djelovanja načisto izbrisani s područja svijesti, ostavljajući um poput neba bez oblačka, samo široko plavo prostranstvo, tad se kaže da je dhyana postigla svoje savršenstvo. On napominje da dhyanu ne treba poistovjećivati s zenom.[18]
Savremeni indijski mislilac Krišnamurti o motrenju kaže:
Motrenje bez riječi, a to znači bez misli, jedna je od najčudnovatijih pojava… U meditativnom motrenju nema predmeta, pa prema tome ni iskustva.[19]
- Iveković, Rada (1977). Rana budistička misao. Sarajevo: IP Veselin Masleša.
- Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.
- Kapleau, Phillip (1989). The Three Pillars of Zen: Teaching, Practice and Enlightenment. NY: Anchor Books. ISBN 978-0-385-26093-0.
- Veljačić, Čedomil (1990). Budizam. Beograd: KTRZ OPUS.
- Bronkhorst, Johannes (1993), The Two Traditions Of Meditation In Ancient India, Motilal Banarsidass Publ.
- Njanatiloka, Bhikhu (1996). Budistički rečnik. Beograd: Pešić i sinovi.
- Vetter, Tilmann (1988), The Ideas and Meditative Practices of Early Buddhism, BRILL
- Kovačević, Branislav (2014). Ovako sam čuo: Budino učenje na osnovu izvora u Pali kanonu. Novi Sad–Beograd.
- ↑ dhyāna, Filozofijski rečnik, Matica hrvatska, Zagreb 1984.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Čedomil Veljačić, Ðhanam - apstraktna umjetnost buddhističke kontemplacije II
- ↑ Kovačević 2014: str. 58
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Iveković 1977: str. 131–152
- ↑ Vetter 1988
- ↑ Bronkhorst 1993
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Budizam od A do Ž
- ↑ Kapleau 1989: str. 385
- ↑ 9,0 9,1 9,2 Čedomil Veljačić, Ðhanam - apstraktna umjetnost buddhističke kontemplacije I
- ↑ Rečnik pali i budističkih termina
- ↑ Kovačević 2014: str. 225
- ↑ Govor Ānandi (2)
- ↑ Kovačević 2014: str. 226
- ↑ jhana, Njanatiloka, Budistički rečnik, Pešić i sinovi, Beograd, 1996.
- ↑ Ađan Brahmavamso, Osnovni metod meditacije
- ↑ Kembridžova ilustrovana istorija religije (pp. 98-105), Stylos, Novi Sad. 2006. ISBN 978-86-7473-281-6.
- ↑ 17,0 17,1 Čedomil Veljačić » Budizam » Asketske pretpostavke ispravnog zadubljenja
- ↑ D. T. Suzuki, Uvod u zen budizam (str. 106), Zagreb, 1998.
- ↑ Čedomil Veljačić, Haiku - izraz zena