Hokej na ledu
Hokej na ledu, koji mnogi ponekad zovu jednostavno hokej, je timski sport koji se igra na ledu.
To je jedan od najdinamičnijih sportova na svijetu, s obzirom da su igrači kližući se na ledu ili sličnim umjetnim podlogama u stanju postići velike brzine. Najpoznatije hokejaške nacije su Kanada, SAD, Rusija, Švedska, Finska, Češka Republika i Slovačka.
Zbog svoje prirode, popularnost hokeja na ledu je ograničena uglavnom na područja koja s hladnijom klimom u kojima je moguće tokom godine pronaći dovoljno prostran i dovoljno dubok ledeni pokrov u prirodi.
Igre u kojima se zakrivljenom palicom udara predmet raznih oblika poznate su odavno. Naziv 'hokej' koristi se od 16. vijeka, a porijeklo riječi nije razjašnjeno; možda potječe od starofrancuske riječi hoquet koja je označavala pastirski štap, a možda i od staronizozemske riječi hokkie (umanjenica od hok; pseća kućica ili koliba) korištene za označavanje gola).
Mnoge su se takve igre igrale na travi, a gdje se to moglo i na ledu, na smrznutim jezerima, rijekama ili kanalima. Više djela nizozemskih slikara iz 16.st. prikazuje igru sličnu hokeju na ledu. U Evropi se razvilo više igara srodnih hokeju, poput škotske igre shinty ili shinney i irske hurling, a iseljenici su ih prenijeli na sjevernoamerički kontinent gdje je prilagođen zimskim uvjetima. Tako su engleski i francuski doseljenici u Kanadi igrali hokej na zamrznutim rijekama i jezerima kližući na cipelama na koje su pričvrstili oštrice noževa za rezanje sira, pa postoji i teorija da je hokej na ledu izumljen u gradu Windsoru u kanadskoj provinciji Nova Scotia. Pisac Thomas Chandler Haliburton opisao je igru sličnu hokeju koju su igrali dječaci u njegovo školi u Windsoru oko 1800.g., a čini se da su ta i slične igre preuzele agresivne elemente iz igre dehuntshigwa'es kanadskih Mi'kmaq urođenika. Prvi je put u igri hokeja umjesto loptice upotrijebljena pločica (puck) 1860. u gradu Kingstonu u kanadskoj provinciji Ontario. Canadian Amateur Hockey Association 1943. je Kingston proglasila rodnim gradom hokeja na ledu, jer tamo je 1886.g. između studenata Queen's University i Royal Military College of Canada održana igra za koju se mislilo da je prva zabilježena, što se nakon daljnjeg istraživanja pokazalo kao netočno. Po današnjim podacima udruženja Society for International Hockey Research najstarija je igra održana u Halifaxu 1859., zabilježena u članku u Boston Evening Gazette iz iste godine.
Moderni se hokej razvio u Montrealu, gdje je 3. ožujka 1875.g. održana i prva utakmica u zatvorenoj ledenoj dvorani. Godine 1877. su James Creighton, Henry Joseph, Richard F. Smith, W.F. Robertson i W.L. Murray, studenti montrealskog sveučilišta McGill, utemeljili nekoliko osnovnih pravila hokeja. Prvi klub hokeja na ledu osnovan je 1880.g. na istom tom sveučilištu pod imenom McGill University Hockey Club, a popularnost je tog sporta u Montrealu rasla. 1885.g. hokej se počeo igrati i u Ottawi, a te iste godine u St.Moritzu u Švicarskoj održana je i prva sveučilišna utakmica između momčadi britanskih sveučilišta Cambridge i Oxford u kojoj je Oxford nadvladao Cambridge 6-0. Godine 1888. guverner Kanade Frederick Arthur Lord Stanley of Preston u Montrealu je prisustvovao utakmici hokeja koji mu se toliko svidio da je primijetio da bi pobjedniku prvenstva trebalo dodijeliti trofej. Stanley Cup, koji se danas se dodjeljuje pobjedniku prvenstva NHL-a, prvi je put dodijeljen 1893.g. amaterskoj momčadi Montreal AAA. Do tog je vremena u Montrealu već bilo osnovano gotovo stotinu klubova hokeja na ledu, a nicali su i diljem Kanade. 1893.g. igrači u Winnipegu zaštitili su potkoljenice vratara štitnicima za kriket, a iste su godine održane i prve utakmice u Sjedinjenim Američkim Državama, na sveučilištima Yale i Johns Hopkins. Prva je američka liga hokeja na ledu, U.S. Amateur Hockey League, osnovana u New Yorku 1896.g. Hokej na ledu u Europu su donijela petorica sinova Lorda Stanleya, čija je momčad 1895.g. pobijedila momčad engleskog dvora (u kojoj su igrali budući kraljevi Edward VII i George V). U Velikoj Britaniji je do 1903.g. osnovana liga sa pet momčadi. 1908.g. osnovana je Ligue Internationale de hockey sur glace (danas IIHF), a prvo je europsko prvenstvo osvojila Velika Britanija 1910.g.
Tvrda ledena površina, pločica koja leti velikom brzinom (preko 160 km/h), te dozvoljeni i nedozvoljeni fizički kontakt sa drugim igračima razlog su iz kojeg se oprema za hokej osim od klizaljki i palica sastoji i od niza zaštitnih elemenata: kacige (često sa zaštitnom metalnom mrežicom ili plastičnim vizirom), gumenog štitnika za zube, štitnika za vrat, štitnika za ramena i prsa, štitnika za laktove, rukavica, čvrstih zaštitnih hlača, štitnika za koljena i potkoljenice i štitnika za genitalije. Vratari nose veće kacige i opremu koja se razlikuje od one koju nose igrači, jer su izloženi i izravnim udarcima pločice. Mlađi ili neiskusni igrači obavezni su nositi kacigu sa zaštitnom mrežicom da bi se izbjegle ozljede lica, dok profesionalni igrači nose plastični vizir ili samo kacigu. Pravila o nošenju vizira u profesionalnim ligama izazivaju neslaganja jer neki smatraju da vizir ometa disanje ili vid, te da potiče igrače na previsoko podizanje palice, dok drugi vjeruju da su nužan dio zaštitne opreme. Ta su pravila u profesionalnim ligama bila prihvaćana vrlo sporo, pa je tako zaštitna maska obavezan dio opreme vratara postala tek 1959.g. nakon što je vratar Montreala Jacques Plante primio snažan udarac pločice u lice.
Klizaljke za hokej na ledu izrađene su od čvrstih materijala, najčešće kože (prave ili umjetne) ili najlona, da bi zaštitile stopalo i gležanj, dok se kruta plastika ne upotrebljava za izradu dijela klizaljke oko gležnja jer bi ograničila kretanje igrača. Oštrice su im zaobljene na obje strane čime se olakšava kretanje na ledu, a sve klizaljke osim vratarskih imaju oštrice dizajnirane tako da se njima ne mogu povrijediti ostali igrači.
Hokej na ledu igra se na igralištu propisanih dimenzija, a igraju dvije momčadi sa šest igrača na klizaljkama.
Cilj je igre pogoditi u protivnički gol pločicom od tvrde vulkanizirane gume. Igrači pločicom upravljaju dugačkom palicom koja je na donjem kraju zakrivljena i plosnatija, a dopušteno im je pločicom (puckom) upravljati i bilo kojim dijelom tijela, ovisno o pravilima. Uobičajena postava momčadi uključuje vratara, kojem je zadaća spriječiti da pločica uđe u gol, te pet igrača od kojih tri igraju u napadu, a dva u obrani. Napad ima centra, lijevo krilo i desno krilo. Igrači se mogu izmijeniti u svakom dijelu igre i bez zaustavljanja igre, a zamjena se može obaviti pojedinačno ili se može zamijeniti cijela postava.
Ograda sprječava da pločica izleti izvan igrališta, pa se igra često odvija u dužim periodima bez prekida. Kretanje pločice određeno je pravilima zaleđa (offside) i zabranjenog ispucavanja (icing).
Svaka liga ima svoja pravila o broju igrača u selekciji, koji se kreće od 18 do 23, od čega su dva igrača vratari. Hokej na ledu igra se po više različitih tipova pravila, a najvažnija su pravila IIHF-a i NHL-a.
U hokejskoj utakmici sude od dva do četiri suca, dva linijska suca koji su zaduženi za prekršaje zaleđa i zabranjenog ispucavanja, te glavni sudac (ponekad i dva) zadužene za ostale prekršaje. U muškom hokeju, za razliku od ženskog, igraču je dozvoljeno udariti bokom ili ramenom koji u tom trenu ima pločicu ili ju je imao neposredno prije. Taj se manevar naziva napad tijelom (body checking). Svaki tip fizičkog kontakta u hokeju nije dozvoljen, primjerice najstrože je zabranjen napad palicom, te postoji niz manevara koji se smatraju prekršajima i za njih se dosuđuju kazne. Najčešći je oblik kažnjavanja igrača za prekršaj isključivanje iz igre na određeno vrijeme, tijekom kojeg je obavezan sjediti na klupi za prekršaje, a njegova ga momčad nema pravo zamijeniti. Druga momčad u tom slučaju igra s igračem više, odnosno ostvaruje power play. Kazna od dvije minute može se dosuditi za manje prekršaje poput spoticanja (tripping), udarca laktom (elbowing), udaranje šakom ili grubost (roughing), visoku palicu (high-sticking), previše igrača na ledu (too many players on the ice), korištenje nedozvoljene opreme (illegal equipment), nedozvoljeni napad tijelom (charging), držanje (holding), ometanje (interference), zadržavanje igre (delay of game), povlačenje palicom (hooking) ili nalet palicom (cross-checking). Ukoliko je prekršaj posebno jak ili je igrač na kojem je prekršaj izvršen zbog toga ozlijeđen, može biti dosuđena dvostruka kazna u trajanju od četiri minute. Kazna istječe nakon zadanog vremena ili nakon što protivnička momčad postigne zgoditak s igračem više, a ukoliko je bila dosuđena dvostruka kazna i protivnička je momčad postigla gol, istječe samo prva od dvije kazne.
Kazna od pet minuta može biti dosuđena ukoliko je igrač u prekršaju bio iznimno nasilan ili je namjerno ozlijedio protivničkog igrača, te za prekršaje tučnjave (fighting), nedozvoljenog napada s leđa (checking from behind) i bodenja lopaticom palice (spearing). Takve se kazne uvijek služe u potpunosti i ne istječu ukoliko protivnička momčad postigne zgoditak. Igraču može biti dosuđena i disciplinska kazna u trajanju od deset minuta, koja ne može biti skraćena, ali momčad može tog igrača zamijeniti osim u slučaju kad je s disciplinskom kaznom povezan i prekršaj (odnosno kad je igraču dosuđena kazna dva-plus-deset ili pet-plus-deset). Disciplinska se kazna dosuđuje ukoliko se ustanovi namjera ozljeđivanja protivničkog igrača (prema mišljenju suca), za veće prekršaje izvedene palicom i za višestruko ponavljanje manje prekršaje. Igrač kojem je dosuđena disciplinska kazna mora smjesta napustiti led, te ne sjedi na klupi za prekršaje. Ukoliko je uz disciplinsku kaznu dosuđen i prekršaj, na klupi za prekršaje kaznu mora izdržati igrač kojeg odredi trener.
Breakaway je situacija u kojoj je igraču u napadu, a između njega i protivničkih vrata nema igrača obrane, već samo protivnički vratar. Ukoliko je na tom igraču izvršen prekršaj dok breakaway traje, igrač ima pravo na izvođenje kaznenog udarca. Kazneni udarac dosuđuje se i u slučaju da je obrambeni igrač koji nije vratar pokušao tijelom spriječiti da pločica uđe u gol na vratarovom području (crease), u slučaju da je vratar namjerno pomaknuo gol da bi izbjegao primiti zgoditak u breakawayu, u slučaju da je obrambeni igrač namjerno pomaknuo gol kad do kraja utakmice ima manje od dvije minute ili tijekom produžetka, te u slučaju da je igrač ili trener namjerno bacio palicu ili drugi predmet na pločicu ili igrača koji ju u tom trenutku vodi i tako spriječio udarac prema golu ili dodavanja za udarac.
Suci imaju pravi zaustaviti igru za prekršaje poput korištenja ruke za zaustavljanje pločice u obrambenoj zoni, ali za te se prekršaje ne dosuđuje kazna. U takvim se slučajevima dosuđuje kazna jedino ukoliko je igrač namjerno tijelom zaustavio pločicu, nosio pločicu u ruci, te ispucao pločicu izvan igre u obrambenoj zoni, što se smatra zadržavanjem igre.
Checking (nalet) je glavna taktika obrane kojom se od protivnika nastoji uzeti pločica, ili protivnika udaljiti iz igre. Njime se služe centri i krila dok se probijaju prema protivničkom golu, te obrambeni igrači, a može se izvesti ramenom, kukom (body checking) ili palicom (dozvoljeni su manveri palicom stick checking, sweep checking i poke checking).
Zadaća je napadačkih igrača napredovanje prema protivničkom golu uz dodavanje pločicom, iz vlastite obrambene zone preko linija – prvo plave linije na svojoj strani, zatim crvene linije na sredini igrališta, te na kraju plave linije na protivnikovoj strani – te postizanje zgoditka. Momčad koja nekoliko minuta prije kraja gubi sa zgoditkom ili dva razlike može vratara povući iz igre i zamijeniti dodatnim napadačem, ali ta se taktika smatra riskantnom i često vodi prema povećanju razlike jer se protivničkoj momčadi pruži prilika za udarac prema praznom golu.
Iako pravila zabranjuju tučnjavu na ledu tijekom utakmice, fizičko se obračunavanje ponekad smatra taktikom za demoraliziranje protivničkih igrača i ohrabrivanje vlastitih. Obojici igrača uključenih u tučnjavu dosuđuje veći prekršaj i se kazna od pet minuta. U NHL-u se igraču za kojeg se ustanovi da je tučnjavu započeo dosuđuje se dodatna kazna od dvije minute, te disciplinska kazna od deset minuta. Ovo pravilo smatra se kontroverznim, a mnogi treneri, igrači i navijači smatraju da bi bilo bolje da igrače koji potiču tučnjavu sankcionira sama momčad i kao argument navode statističke podatke koji pokazuju da je takvog tipa nasilja na ledu prije uvođenja tog pravila bilo manje.
Utakmica se dijeli na tri trećine od po dvadeset minuta, a vrijeme teče samo dok je pločica u igri. U međunarodnim ligama momčadi mijenjaju strane na kraju prve i druge trećine, te nakon prvih deset minuta treće, dok u NHL-u strane mijenjaju samo nakon prve dvije trećine.
U slučaju neodlučenog rezultata na kraju posljednje trećine, primjenjuje se nekoliko pravila o produžecima. Postoji mogućnost produžetka od maksimalno dvadeset minuta koji se prekida čim jedna od momčadi postigne pobjednički zgoditak ili produžetka od maksimalno pet minuta koji se prekida kad jedna momčad (u ovom slučaju momčad se sastoji od 4 ili 5 igrača i vratara) postigne pobjednički zgoditak. Ukoliko je rezultat nakon produžetaka i dalje neriješen, momčadima se dodjeljuje po 1 bod ili se izvode kazneni udarci, koje izvode po tri igrača iz svake momčadi. Ukoliko je i nakon kaznenih udaraca rezultat neriješen, igraju se daljnji produžeci do prvog sljedećeg gola, a pri obračunu bodova ne uzimaju se u obzir primljeni/postignuti kazneni golovi iz kaznenog udarca.
Hokej na ledu sport je koji svakim danom ima sve više poklonica i jedan ženskih od sportova koji se najbrže razvijaju. Iako je ženski hokej slabije organiziran i ne postoji tako velik broj liga, klubova ima diljem svijeta i to na svim razinama – od sveučilišnih klubova do državnih i olimpijskih reprezentacija, te amaterskih klubova. Održano je devet IIHF Svjetskih prvenstava u hokeju na ledu za žene.
Glavna je razlika u pravilima između muškog i ženskog hokeja ta što je u ženskom napad tijelom (body checking) nedozvoljen manevar. Napad tijelo zabranjen je nakon Svjetskog prvenstva 1990., jer su igračice mnogih zemalja tjelesno manje i slabije od igračica sa sjevernoameričkog kontinenta. Mnogi smatraju da je zabrana napada tijelom i sličnih manevara jedan od razloga razmjerno male popularnosti ženskog hokeja u javnosti.
Nekoliko je igračica nastupilo u profesionalnom muškom hokeju – Manon Rhéaume (obavljala je dužnosti vratara za američki Tampa Bay Lightning u predsezonskim utakmicama), Hayley Wickenheiser (2003.g. je potpisala ugovor s finskim klubom Kirkkonummi Salamat), Charline Labonté, Kelly Dyer, Erin Whitten i Angela Ruggiero.
Godišnje Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu (IIHF World Ice Hockey Championship) natjecanje je važno i popularno u Evropi, dok je interes za njega u SAD-u i Kanadi nešto manji jer se vremenski poklapa s doigravanjima Stanley Cupa. SAD i Kanada ne mogu u tom natjecanju sudjelovati s najjačim izdanjima svojih reprezentacija, jer njihovi ponajbolji igrači sudjeluju u doigravanjima. Osim toga, pravila IIHF-a godinama su zabranjivala sudjelovanje profesionalnih igrača u Svjetskom prvenstvu, ali danas to više nije tako pa uz velik broj europskih i sjevernoameričkih igrača u NHL-u reprezentacije koje predstavljaju države na Svjetskom prvenstvu nisu više nužno najbolji pokazatelj razine hokeja u toj državi.
Hokej na ledu na Olimpijskim je igrama prisutan od 1924.g. U prvih je sedam godina Kanada osvojila čak šest zlatnih medalja, dok su Sjedinjene Američke Države svoje prvo zlato osvojile tek 1960.g. U razdoblju od 1958. do 1988. SSSR je dominirao olimpijskim hokejom jer su u komunističkom sustavu svi igrači smatrani 'amaterima', dok je najboljim igračima SAD-a, Švedske, Finske i Kanade nastup na Olimpijskim igrama kao profesionalcima bio zabranjen. Reprezentacija SSSR-a u tom razdoblju osvojila je zlato sedam puta. Ipak, na Olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980.g. u finalu ih je porazila amaterska momčad SAD-a sastavljena od igrača američkih sveučilišta, a taj događaj poznat kao 'Miracle on ice' potaknuo je interes Amerikanaca za hokej koji dotad u SAD-u nije bio pretjerano popularan.
Održano je devet Svjetskih prvenstava u hokeju na ledu za žene, a prvo od njih 1990.g. Ženski se hokej na Olimpijskim igrama igra od 1998.g. U ovom trenutku ženskim hokejom dominiraju Amerikanke i Kanađanke, te je tako reprezentacija barem jedne od tih dviju zemalja igrala u svakom finalu Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara, a finale Olimpijskih igara 2006.g. bilo je prvo ikad u kojem se te dvije reprezentacije nisu međusobno borile za titulu.
