Göreme

Nacionalni park Göreme i lokaliteti u stijenama Kapadokije
Nacionalni park Göreme i lokaliteti u stijenama Kapadokije
Svjetska baština – UNESCO
	Turska ; GöremeLokacija Göremea u Turskoj
Registriran:	1985. (9. zasjedanje)
Vrsta:	Kulturno dobro
Mjerilo:	i, iii, v, vii
Ugroženost:	no
Referenca:	UNESCO

Göreme (starogrčki: Κόραμα, Kòrama) je gradić od 2 500 stanovnika, koji leži u krajoliku neobičnih vulkanskih stijena koje su oblikovane erozijom u aridnoj klimi. Nalazi se u turskoj provinciji - Nevşehir, u kraju koji je poznat od antike kao - Kapadokija.

Grad je tokom historije više puta mijenjao ime, pa bio je poznat kao Korama, Matiana, Maccan ili Machan, te Avcilar. U šupljinama neobičnih skupina stijena oko grada nalaze se podzemna naselja iz 4. vijeka, ali i crkve i manastiri iz bizantskog doba nakon ikonoklazma. Neke od njih imaju dobro očuvane freske iz razdoblja od 7. do 14. vijeka.

Nacionalni park Göreme (turski: Göreme Milli Parklar) je, zajedno s historijskim lokalitetima isklesanima u stijenama Kapadokije, upisan kao svjetska baština UNESCO-a 1985.^[1]

Geografske karakteristike

Nakon vulkanske erupcije planine Erciyes, prije oko 2000 godina, pepeo i lava su oblikovale mekane stijene Göremea koje su erodirale djelovanjem vjetra i vode u današnje neobične oblike. Tipični oblici su stupovi, tornjevi, obelisci i igle koje imaju visine do 40 metara i pokrivaju područje od oko 20 000 km².

Najdominantnije je brdo u dolini je Akdağ (1325 m), dok je obližnji vulkan Erciyes još uvijek aktivan. Okolni krajolik je poljoprivredni s mnogo raštrkanih sela.

Znamenitosti Göremea

Ljudi su vrlo brzo uvidjeli da se stijene Goremea lako klešu i da je u njima lako izdupsti korisne prostorije, pa je vremenom nastala čitava poput mreža podzemnih špilja, koje su korištene kao skloništa, skladišta, svetišta ali i kao stambeni prostor. Još u 4. vijeku se tu sklonila mala anahoretska zajednica, sljedbenici učenja sv. Bazilija Velikog, episkopa Cezareje (današnji Kayseri). Oni su prvi isklesali svoje monaške ćelije u mekim stijenama Goremea.

Za vrijeme bizantskog ikonoklazma (725.-842.) njihovo ukrašavanje je svedeno na minimum, obično samo slikom simbola poput križa, no nakon ovog razdoblja one su bogato oslikane freskama, a podignute su i druge seoske crkve na području cijele Kapadokije.

Kad su u 7. vijeku na Kapadokiju nasrnuli perzijski Sasanidi (oko 604.) te nakon njih Rašidunski Kalifat (oko 647.) povećao se i broj izbjeglica koji su potražili utočište u tim stijenama. Pa su oni počeli povezivati svoje nastambe u mrežu podzemnih sela, poput Kaymaklija ili Derinkuyua. U njihovoj okolici se nalaze brojne golubarnice uklesane u stijene, koje se još uvijek koriste.

Najpoznatije crkve su El Nazar (10. vijek ), Elmali ("Jabuka crkva"), Azize Barbara, Sakli (11. vijek), Yilani, Karanlik, Çarıklı ("Crkva sandala"), Ortahane, Durmus Kadir, Yusuf Koc, Bezirhane i najveća oslikana Tokali ("Crkva kopče") s kraja 12. vijeka.