Grad Bjelovar je smješten na visoravni u južnom dijelu Bilogore (sjeverozapadna Hrvatska) na 135 metara nadmorske visine. Bjelovar je sjedište Bjelovarsko-bilogorske županije, ali i prirodno, kulturno i političko središte ovog kraja.
Bjelovar je i raskrsnica putova ovog kraja. Sijeku ga ceste od Zagreba za Osijek, zatim iz Varaždina i Koprivnice preko Čazme do Ivanić Grada i auto-ceste, a preko Daruvara na jednu stranu, za Viroviticu, a na drugu stranu za Pakrac i Lipik.
Na kakvom se važnom prometnom pravcu nalazi Bjelovar, govori i početak izgradnje brze ceste Zagreb - Bjelovar - Virovitica, koja će Bjelovar još približiti Zagrebu, ali će biti i snažan poticaj razvoju gospodarstva.
Grad Bjelovar zauzima ukupnu površinu od 191,9 km2 a administrativno obuhvaća još 31 naselje. Na tom prostoru danas živi oko 42.000 stanovnika.
Sa sjeveroistočne strane Grada Bjelovara nalazi se duga i niska uzvisina Bilogora, čija je prosječna visina od 100 do 150 m.
Visoravan je nastala plitkim nadsvođenjem, no pri njenom oblikovanju sudjelovali su i rasjedni procesi. U sastavu su pliocenski pjeskuljasti lapori i pješčanici s mjestimičnim manjim naslagama lignita. Starije kamenje nigdje ne dopire do površine. Kristalinske stijene su otkrivene u dubokim bušotinama.
Bjelovar, sinagoga
Grad Bjelovar je klimatski prijelazan prostor umjereno kontinentalnih obilježja. Zime u ovom prostoru su umjereno hladne, a ljeta su topla.Pretežno je povoljan godišnji raspored padalina, a iznosi oko 900 mm godišnje.
Od vjetrova puše sjevernjak, koji je karakterističan za zimu, a istočnjak postaje jači u proljetnim mjesecima i vrlo je hladan, a može puhati i nekoliko dana neprekidno. Ljetni vjetar koji otprilike puše od lipnja do kolovoza je južni, topao, te povećava relativnu vlagu i prethodi kiši.
Srednja godišnja temperatura u Gradu Bjelovaru je oko 12° C.
Krajem 14. i početkom 15. stoljeća u ovom već gusto naseljenom području nalaze se mnogi feudalni i crkveni posjedi. U neposrednoj blizini današnjeg Bjelovara nalaze se crkvene župe u Korenovu, Velikim Sredicama, Pavljanima, Međurači i Novoj Rači.
U to doba može se smjestiti začetak Bjelovara koji se prvi put spominje u zasad nepouzdanom zapisu iz 1413. godine.
Nadiranjem Turaka u 15. i 16. stoljeću ovaj kraj postaje "ničija zemlja" te neprestano prelazi iz ruke u ruku. Stanovništvo se razbježalo i život se uglavnom odvija u malim utvrdama
duž nestalne granice s Turcima. Tada je na području Varaždinskog generalata osnovana proslavljena 16. pješačka pukovnija.
Prvi zapovjednik te slavne pukovnije bio je 1538. godine Nikola Jurišić od Kisega. U velikom ratovanju 1591. do 1594. godine hrvatska je vojska konačno zaustavila prodiranje Turaka.
Nakon poraza kod Siska bili su potisnuti iz Posavine. Širok pojas zemlje od Moslavine i Čazme do Drave ponovno je u hrvatskim rukama.
Podižu se nove utvrde i počinje naseljavanje i oživljanje Krajine. Jedna takva utvrda bio je i Bjelovar.
U pismu križevačkog generala Ivana Herbersteina 1666. godine dvorskom ratnom vijeću spominje se "G'schloss Bellovar" oko kojega su se vodili bojevi s doseljenim Vlasima. Slavonska krajina je u 16. i 17. stoljeću bila razdijeljena u četiri kapetanije - Križevci, Ivanić, Koprivnica i Đurđevac, a svaka kapetanija u vojvodstva.
Bjelovar
Jedan je časnik kao zapovjednik vojvodstva s vojnicima stanovao u utvrdi Bjelovar. Te su četiri kapetanije spojene 1749. godine u dvije pukovnije: 5. križevačku i 6. đurđevačku, koje su se sto godina kasnije, 1872. godine, ponovno spojile u 16. varaždinsku pješačku pukovniju. Zapovjednik te nove pukovnije bio je pukovnik Peter Csikos von Sessia, otac slavnoga hrvatskog slikara Bele. Ta je pukovnija 1919. godine preimenovana u 42. bjelovarski pješadijski puk.
Polovicom 18. stoljeća posvuda su u Vojnoj krajini zaredale bune krajišnika zabrinutih za svoje pravice, koje su im bile ograničene novim odredbama carskoga dvora. Severinska buna, koja je dobrano uzdrmala Varaždinski generalat, krvavo je ugušena 1755. godine pa je odmah nakon toga carica Marija Terezija odredila da se u središtu krajiških pukovnija sagradi snažno vojno uporište - Novi Varaždin.
Prema zamisli generala Filipa Becka graničari su već 1756. godine počeli graditi novi grad. O tome Baltazar Adam Krčelić u svojim Annuama piše:
"Osim toga između Severina i Rače, u mjestu zvanom Bjelovar, podigne uz silan trud jadnih ljudi stanove za pripadnike štaba i tvrđavu, gdje su imali stanovati i pijaristi. Do kraja ove godine sagrađeno je više kuća, tako da su se malo kasnije viši oficiri mogli preseliti iz Križevaca; građenje se nastavlja.
Beck naredi, da se to mjesto ne smije nazivati Bjelovar, nego Novi Varaždin, pod prijetnjom kazne, ako ga bude tko drukčije nazivao.
(...)Novi Varaždin ili Bjelovar neće pružati nimalo sigurnosti, jer se sve gradi od drva, pa će prema tome jednom otvoriti put neprijatelju na uništenje ove naše domovine. U tim novim tvrđavama ništa nije čvrsto, staro će se rušiti i propadati, a osim što se prave beskorisni
troškovi domovina se izlaže opasnosti.
Dali višnji Bogovi da to ispadne drukčije!"
Beck je, ne osvrčući se na pritužbe i prigovore, bjelovarsku utvrdu sagradio na visoravni okruženoj močvarama koje su ipak pružale sigurnost.
Grad je sagrađen gotovo u jednome dahu.
Josip Samaržija - Bepo, poznati rukometni trener, osnivač i utemeljitelj RK Podravke, selektor ženske rukometne reprezentacije Jugoslavije i osvajač zlatne olimpijske medalje u Los Angelesu 1984
Hrvatska
