Žabe (Aristofan)
| Žabe | |
|---|---|
 Skica Aristofana | |
| Napisao: | Aristofan |
| Zbor | Žabe, Upućeni, građani Hada |
| Likovi | Dioniz Ksantija, Dionizov rob Heraklo leš Haron Ek, domar Hada spremačica domaćica Platana, domaćica krćme Euripid Eshil Pluton ili Had razni sporedni likovi |
| Radnja | ispred Heraklove kuće; Aheront; Had |
Žabe (starogrčki: Βάτραχοι Bátrachoi, "Žabe") je komedija koju je napisao znameniti starogrčki komediograf Aristofan. Prvi put je izvedena na Lenejskom festivalu u Ateni godine 405. pne., gdje je osvojila prvo mjesto, što je pjesniku donijelo vijenac od maslinovih grančica i pravo na ponovno izvođenje komada.[1]
U ovoj se komediji prije svega ismijava Euripid i njegova "modernizatorska" tragička umjetnost, no u tekstu provijava i sumorna vojno-politička situacija u kojoj se Atena tada našla.
Umrla su sva tri velikih grčka tragičara, Eshil, Sofoklo, Euripid, ova dva posljednja tek nedavno. Peloponeski rat još traje i Atena je iscrpljena, usprkos svojoj pobjedi nad Peloponežanima u pomorskoj bici kod Arginuskih otoka. Očajnički joj je potreban neki dobar savjet kakav bi joj mogli dati najbolji pjesnici.
Komad počinje tako što se Dioniz, bog zaštitnik tragičke umjetnosti, upućuje u Had kako bi na površinu zemlje iz podzemnog svijeta mrtvih doveo natrag Euripida, nakon čije je smrti tragička pozornica sasvim opustjela. Dioniz je naslikan kao kakav Atenjanin toga traumatičnog vremena: kao slab, uobražen, lakovjeran i strasno željan Euripodovih tragedija. Kako je Heraklo već jednom bio u Hadu i odande se sretno vratio, to i Dioniz pođe prvo kod Herakla po upute, a zatim se prerušen u Herakla i u pratnji svog vjernog roba Ksantije uputi u podzemni svijet.
Kad su stigli do jezera mrtvih, Haron uzme Dioniza u svoj čamac, a Ksantija mora pješice oko jezera. No i Dioniz zapravo mora sam veslati, i u tom se času pojavljuje (sekundarni) kor žaba, po kome je komad i dobio naslov; primarni kor bio je sastavljen od posvećenika u Eleuzinske misterije. Kor žaba svojim kreketanjem, tj. korskom pjesmom, prati Dionizovo veslanje.
Dioniza nakon njegova dolaska u Had pobrkaju s Heraklom te on doživi svakakve peripetije. Napokon Pluton ustanovi njegov identitet i imenuje ga sucem u nadmetanju između Eshila i Euripida. Naime, u Hadu vlada običaj da onaj koji je najbolji u određenoj grani umjetnosti sjedi uz Plutonovo prijestolje, i ta počast traje sve dok se ne pojavi bolju umjetnik. Tako je i Eshil kao najbolji tragičar sjedio uz Plutona sve dok Euripid, okruživši se svakakvim hadskim ološem, nije odlučio sam posegnuti za tom čašću. Eshil je doduše još ranije ponudio Sofoklu da zauzme njegovo mjesto, no ovaj je to skromno odbio i priznao prvenstvo Eshilu. U tom sporu između Eshila i Euripida Pluton nije znao kome dodijeliti pobjedu, te mu je sad dobro došlo da presudu donese osobno Dioniz, bog tragičke umjetnosti.
Eshil predstavlja svoje komedije kao bolje po veličanstvenosti i po svojoj etičkoj i odgojnoj svrsi, dok Euripid za svoje kaže da su realnije i humanije, no obojica istodobno kritiziraju djelo onoga drugoga. Obojica se slažu u tome da je dužnost pjesnika "da čini ljude boljima": Eshil kaže da je slikao heroje koje treba podražavati, a Euripid da je svojim filozofskim ekskurzima i psihološkim portretima poticao publiku na razmišljanje. No Eshil prigovara da je prikazivanjem raznih poroka i izopačenih likova na pozornici uzročio pad morala kod ljudi i potaknuo im sklonost ka tjelesnim uživanjima.
Dva pjesnika tad kreću u napad na strukturu, jezik, metar i glazbu tragedija svoga protivnika. Posljednji je ispit kad svaki pjesnik recitira po jedan stih u vagu kako bi se utvrdilo čija je poezija "teža". U tom zadatku pobjedu odnosi Eshil i sad se Dioniz nađe u nedoumici, jer je došao po Euripida, pa obojicu pita za savjet o tome kako spasiti Atenu. Nakon što je Eshil dao bolje misli o onom što državi treba, a Euripid izrekao uobičajeno zagonetan odgovor, Dioniz bira Eshila, koga Pluton otpušta iz carstva umrlih riječima: "Zbogom, Eshile, idi i pametnim savjetima izbavi grad naš i poduči budale, ta ima ih grdan broj".
Nadmetanje Eshila i Euripida predstavlja samu bit ovog komičkog komada, i radi njega je Aristofan i napisao Žabe.[2] Euripid je, zajedno sa Sokratom, jedna od čestih meta u komedijama Aristofanovim, kao predstavnik raznih novotarija u atenskom odgoju. No kad se uklone sva pretjerivanja u onome što dvojica pjesnika jedan drugome predbacuju, ostaje zajedničko gledište o odgojnoj i prosvetiteljskoj ulozi pjesništva uopće, a napose tragedije. To je isto ono gledište koje izriče i Aristotel u svojoj Poetici: "Zato pjesništvo i važi više kao filozofska i ozbiljnija stvar nego povijest, jer pjesništvo prikazuje više ono što je opće, a povijest ono što je pojedinačno".[3]
- ↑ Aristophanes, Frogs. Kenneth Dover (ed.) (Oxford: Clarendon Press, 1993), p. 2.
- ↑ Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, 1990, str. 355.
- ↑ Aristotel, Poetika, 1451b, 5-7.
- The Frogs in Greek (from Perseus)
- The Frogs on Everything2