Šarka (zmija)

Riđovka, Vipera berus
Riđovka
Naučna klasifikacija
Carstvo:	Animalia
Koljeno:	Chordata
Razred:	Reptilia
Red:	Squamata
Podred:	Serpentes
Porodica:	Viperinae
Rod:	Vipera
Vrsta:	V. berus
Dvojni naziv
Vipera berus L., 1758.
Sinonimi
[Coluber] berus - Linnaeus, 1758 [Coluber] Chersea - Linnaeus, 1758 Coluber prester - Linnaeus, 1761 Coluber vipera Anglorum - Laurenti, 1768 Coluber Melanis - Pallas, 1771 Coluber Scytha - Pallas, 1773 [Coluber]. Scytha - Bonnaterre, 1790 Vipera melanis - Sonnini & Latreille, 1801 Vipera berus - Daudin, 1803 Vipera chersea - Daudin, 1803 Vipera prester - Daudin, 1803 [Coluber] Caeruleus - Sheppard, 1804 Vipera communis - Leach, 1817 Coluber chersea var. marasso - Pollini, 1818 [Pelias] berus - Merrem, 1820 [Vipera] marasso - Sette, 1821 Vipera limnaea - Bendiscioli, 1826 Vipera trilamina - Millet, 1828 [Pelias] Chersea - Wagler, 1830 Vipera torva - Lenz, 1832 Pelias dorsalis - Gray, 1842 [Vipera]. Prester var. gagatina - Freyer, 1842 Echidnoides trilamina - Mauduyt, 1844 Vipera Pelias - Soubeiran, 1855 Pelias berus var. Prester - Günther, 1858 Pelias berus var. Chersea - Günther, 1858 [Pelias berus]. Var. dorsalis - Cope, 1860 [Pelias berus]. Var. niger - Cope, 1860 [Vipera]. (Pelias) berus - Jan, 1863 [Vipera]. (Pelias) berus var. prester - Jan, 1863 [Vipera]. (Pelias) berus var. lymnaea - Jan, 1863 Pelias Chersea - Erber, 1863 Pelias berus - Erber, 1863 Vipera berus var. prester - Jan & Sordelli, 1874 Vipera berus [berus] - Boettger, 1889 [Vipera berus] var. montana - Méhely, 1893 Vipera berus - Boulenger, 1896 Pelias berus lugubris - Kashehenko, 1902 Vipera berus pelias - Chabanaud, 1923 [Vipera (Pelias) berus] forma brunneomarcata - Reuss, 1923 [Vipera (Pelias) berus] forma luteoalba - Reuss, 1923 [Vipera (Pelias) berus] forma ochracea asymmetrica - Reuss, 1923 [Vipera (Pelias) berus] rudolphi-marchica - Reuss, 1924 [Vipera (Pelias) berus] forma bilineata - Reuss, 1924 Vipera (Pelias) berus forma chersea-splendens - Reuss, 1925 Vipera (Pelias) berus forma ochracea-splendens - Reuss, 1925 Vipera (Pelias) berus forma rutila - Reuss, 1925 Vipera (Pelias) berus forma punctata - Reuss, 1925 Coluber sachalinensis continentalis - Nikolski, 1927 [Pelias]. sudetica - Reuss, 1927 (nomen nudum) [Vipera]. berus marchici - Reuss, 1927 Vipera berus rudolphi - Reuss, 1927 (nomen nudum) Vipera berus berus - Mertens & Müller, 1928 [Pelias] elberfeldi - Reuss, 1929 Pelias rudolphi - Reuss, 1930 Pelias schöttleri - Reuss, 1930 [Pelias]. tyrolensis - Reuss, 1930 Pelias schreiberi - Reuss, 1930 Pelias flavescens - Reuss, 1930 (nomen nudum) Pelias subalpina - Reuss, 1930 (nomen nudum) Pelias neglecta - Reuss, 1932 Vipera berus sphagnosa - Krassawzef, 1932 Pelias occidentalis - Reuss, 1933 Pelias occidentalis oldesloensis - Reuss, 1933 (nomen nudum) Pelias occidentalis orbensis - Reuss, 1933 (nomen nudum) Pelias sudetica forma steinii - Reuss, 1935 (nomen nudum) Vipera marchici - Reuss, 1935 Pelias sudetica steinii forma emarcata - Reuss, 1937 (nomen illegitimum) Vipera (Vipera) berus berus - Obst, 1983 Vipera berus forma brunneomarcata - Golay et al., 1993 Vipera berus forma ochracea-asymmetrica - Golay et al., 1993 Vipera berus forma luteoalba - Golay et al., 1993 Pelias schoettleri - Golay et al., 1993 Coluber coeruleus - Golay et al., 1993 Vipera berus - Golay et al., 1993

Riđovka (lat. Vipera berus) zmija je otrovnica iz porodice ljutica. Naraste do 75 cm. Najbolje je proučena zmija na svijetu. Poznata je još i pod nazivima šarka, šaru(l)ja (u Zagori) i crnostrig.

Rasprostranjenost

Najrasprostranjenija zmija Europe i najrasprostranjenija zmija uopće. Stanište joj se prostire preko čitave Europe, kroz Rusiju sve do obale Tihog oceana. Može se naći i u Švedskoj i u Arktičkom pojasu. Nema je u južnoj Španjolskoj, južnoj Italiji na jugu Balkanskog poluotoka i na nekim većim sredozemnim otocima.

Prehrana i otrov

Kao i ostale ljutice, ne progoni svoj plijen, nego čeka da joj plijen dođe na dohvat i tada ga napada smrtonosnom učinkovitošću. U usporedbi sa svojim većim srodnicima, riđovka je rijetko prijetnja čovjeku, no za male je životinje smrtonosna. Ima veliku glavu, uski vrat i debelo tijelo koje je manje i elegantnije od poskokovog, s kosom isprekidanom prugom koja služi za prikrivanje. Jezik joj je dug i rašljast. Njezini otrovni zubi leže preklopljeni u čeljusti, a izbacuju se prema naprijed kad zmija napada. Nakon što napadne, riđovka čeka da otrov počne djelovati, jer će plijen pojesti tek kad je mrtav. Otrov riđovke je hemotoksičan što znači da se tkivo raspada te djeluje na krvni sustav, a pojedini ga znanstvenici smatraju toksičnijim i od poskokovog, te ga svrstavaju među najtoksičnije u zmijskome svijetu, ali vjeruju da zbog manje količine koju može uštrcati u ranu ne predstavlja niti približnu opasnost [1] Arhivirano 2006-10-31 na Wayback Machine-u. Ipak, kod većine znanstvenika prevladava mišljenje da otrov nije veoma toksičan. Brojne statistike upućuju da u većem dijelu Europe ljudi češće umiru od uboda pčela nego od ugriza ove zmije, te da bi zdrava odrasla osoba najvjerojatnije preživjela ugriz i bez medicinske pomoći.

Riđovka se hrani gušterima, žabama, malim sisavcima, ponekad slijepićima i mladim pticama te ptičjim jajima. Vrlo rijetko hrani se čak i malim kunama.

Stanište

Riđovka naseljava surovije predjele i može se sresti i iznad 3000 m/nv. Prisutna je i u močvarnim područjima sa šikarom u Slavoniji, ali i u planinama Gorskog kotara. Za razliku od poskoka, ulazi i u vodu. Dobro pliva te je aktivna osobito noću i za vlažna vremena. Preko dana se sklupča i sunča ili se odmara ispod gomile kamenja, korijenja ili u mišjim rupama.

Riđovke većinom žive u kolonijama i sve zmije jedne kolonije spavaju zimski san (hiberniraju) zajedno na jednom mjestu. U proljeće mužjaci prvi izlaze iz mjesta gdje su hibernirali da bi se intenzivno sunčali, a dva do tri tjedna kasnije izlaze ženke i tada započinje ritual parenja.

Razmnožavanje

Ženke riđovki pare se svake druge godine, potkraj travnja i početkom svibnja, stoga što gravidne ženke zbog razvoja mladunaca koji zauzimaju velik dio trbušne šupljine nemaju mjesta za hranu, pa se tokom graviditeta ne hrane, a na svijet od kolovoza do rujna donose tri do dvadeset mladih, dugih od 14 – 23 cm, koji su odmah sposobni brinuti se sami o sebi. Od rođenja su opremljeni otrovnim zubima i žlijezdama. Mladunci vjerojatno jedu mlade glodavce i guštere, ali i vodozemce. Neki autori tvrde da mladunci jedu kukce i pauke.

Literatura

• Ananjeva NB, Borkin LJ, Ilya Darevsky, Nikolaï Orlov. 1998. [Amphibians and Reptiles. Encyclopedia of Nature of Russia]. Moscow: ABF. (in Russian).
• Arnold EN, Burton JA. 1978. A Field Guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. London: Collins. 272 pp. ISBN 0-00-219318-3. (Vipera berus, pp. 217–218 + Plate 39 + Map 122).
• George Albert Boulenger. 1896. Catalogue of the Snakes in the British Museum (Natural History). Volume III., Containing the...Viperidæ. London: Trustees of the British Museum (Natural History). (Taylor and Francis, printers). xiv + 727 pp. + Plates I.- XXV. (Vipera berus, pp. 476–481).
• Coleman Jett Goin, Goin OB, Zug GR. 1978. Introduction to Herpetology: Third Edition. San Francisco: W.H. Freeman. xi + 378 pp. ISBN 0-7167-0020-4. (Vipera berus, pp. 122, 188, 334).
• Giorgio Jan, Ferdinando Sordelli. 1874. Iconographie générale des Ophidiens: Quarante-cinquième Livraison. Paris: Baillière. Index + Plates I.- VI. (Vipera berus, Plate II, Figure 1; var. prester, Plate II, Figures 2-4; var. concolor, Plate II, Figure 5; var. lymnaea, Plate II, Figure 6).
• Joger U, Lenk P, İbrahim Baran, Böhme W, Ziegler T, Heidrich P, Wink M. 1997. The phylogenetic position of Vipera barani and of Vipera nikolskii within the Vipera berus complex. Herpetologica Bonnensis 185-194.
• Carl Linnaeus. 1758. Systema naturæ per regna tria naturæ, secundum classes, ordines, genera, species, cum characteribus, diferentiis, synonymis, locis. Tomus I. Editio Decima, Reformata. Stockholm: L. Salvius. 824 pp. (Coluber berus, p. 217).
• Sherman A. Minton 1974. Venom Diseases. Springfield, Illinois: CC Thomas Publ. 256 pp. ISBN 978-0-398-03051-3.
• Morris PA. 1948. Boy's Book of Snakes: How to Recognize and Understand Them. A volume of the Humanizing Science Series, edited by Jacques Cattell. New York: Ronald Press. viii + 185 pp. (The common viper, Vipera berus, pp. 154–155, 182).
• Wüster W, Allum CSE, Bjargardottir IB, Bailey KL, Dawson KJ, Guenioui J, Lewis J, McGurk J, Moore AG, Niskanen M, Pollard CP. 2004. Do aposematism and Batesian mimicry require bright colours? A test, using European viper markings. Proceedings of the Royal Society of London B 271: 2495–2499. PDF Arhivirano 2010-07-14 na Wayback Machine-u at Wolfgang Wüster, School of Biological Sciences, University of Wales, Bangor Arhivirano 2011-02-14 na Wayback Machine-u. Accessed on 15 August 2006.
• Göran Nilson, Claes Andrén, Wolfgang Völkl: Vipera (Pelias) berus (Linnaeus, 1758) – Kreuzotter. In: Ulrich Joger, Nikolaus Stümpel: Schlangen (Serpentes) III Viperidae. in der Reihe Handbuch der Reptilien und Amphibien Europas Band 3/IIB. Aula-Verlag, Wiebelsheim 2005; Seiten 213–292. ISBN 3-89104-617-0
• Hans Schiemenz, Hans-Jürgen Biella, Rainer Günther, Wolfgang Völkl: Kreuzotter – Vipera berus (Linnaeus, 1758). In: Rainer Günther (Hrsg.): Die Amphibien und Reptilien Deutschlands. Gustav Fischer Verlag, Jena 1996; Seiten 710–728. ISBN 3-437-35016-1
• David Mallow, David Ludwig, Göran Nilson: True Vipers. Natural History and Toxicology of Old World Vipers. Krieger Publishing Company, Malabar (Florida) 2003; Seiten 242–252. ISBN 0-89464-877-2
• Hans Schiemenz: Die Kreuzotter. Neue Brehm-Bücherei Band 332, Westarp Wissenschaften, Hohenwarsleben 1995. ISBN 3-89432-151-2
• Ulrich Joger, Ralf Wollesen (Hrsg.): Verbreitung, Ökologie und Schutz der Kreuzotter (Vipera berus). Mertensiella 15, 2004; ISBN 3-9806577-6-0
• Ulrich Gruber: Die Schlangen Europas und rund ums Mittelmeer. Franckh'sche Verlagsbuchhandlung Stuttgart 1989; Seiten 193–194. ISBN 3-440-05753-4
• Falk Ortlieb et al: Bissverletzungen durch Kreuzottern (Vipera berus) auf der Insel Hiddensee (Mecklenburg-Vorpommern) in den Jahren 2003–2009. In: Zeitschrift für Feldherpetologie 19 (2012), Seiten 165–174.
• Ананьева Н.Б., Мунхбаяр Х., Орлов Н.Л., Орлова В.Ф., Семенов Д.В., Тэрбиш Х. Земноводные и пресмыкающиеся Монголии. — КМК Лтд., 1997. — ISBN 5873170401.
• Банников, А. Г. (Ред.). Жизнь животных в 7-ми т.. — 2-е изд., перераб.. — М.: Просвещение, 1985. — Т. 5. Земноводные и пресмыкающиеся. — 399 с.
• Банников, А. Г.; Даревский, И. С.; Рустамов, А. К. Земноводные и пресмыкающиеся СССР. — М.: Мысль, 1971. — 303 с.
• Дунаев, Е. А. Земноводные и пресмыкающиеся Подмосковья. — М.: МосгорСЮН, 1999. — 84 с.
• Лужников, Е. А. (Ред.). Медицинская токсикология: национальное руководство. — ГЭОТАР-Медиа, 2012. — ISBN 5970422266.
• Arnold, E. Nicholas. Reptiles and Amphibians of Europe. — Princeton University Press, 2003. — 388 p. — ISBN 0691114137.
• Barceloux, Donald G. Medical Toxicology of Natural Substances: Foods, Fungi, Medicinal Herbs, Plants, and Venomous Animals. — Wiley, 2008. — 1200 p. — ISBN 047172761X.
• Burton, Maurice; Burton, Robert. International Wildlife Encyclopedia. — Marshall Cavendish Corporation, 2002. — 3168 p. — ISBN 0761472665.
• Campbell, Alexander; Chapman, Michael. Handbook of Poisoning in Dogs and Cats. — Wiley-Blackwell, 2000. — 284 p. — ISBN 0632050292.
• Murphy, John C. Secrets of the Snake Charmer: Snakes in the 21st Century. — iUniverse, 2010. — 420 p. — ISBN 1450221262.
• Mallow, David; Ludwig, David; Nilson, Goran. True Vipers: Natural History and Toxinology of Old World Vipers. — Krieger Publishing Company, 2010. — 410 p. — ISBN 0894648772.

Vanjske veze

Šarka (zmija) na Wikimedijinoj ostavi

Wikivrste ima informacije vezane uz:

Vipera berus

• herp.it
• arkive.org Arhivirano 2008-05-12 na Wayback Machine-u
• herpetofauna.co.uk
• club100.net Arhivirano 2002-12-17 na Wayback Machine-u
• Predators Arhivirano 2010-07-17 na Wayback Machine-u
• Vipera berus Arhivirano 2010-07-17 na Wayback Machine-u at Surrey Amphibian and Reptile Group (SARG)
• Vipera berus European Field Herping Community
• Vipera berus at Amphibians and Reptiles of Europe. Accessed on 16 August 2006.
• Adder or Viper – Vipera berus at Reptiles and Amphibians of the UK. Accessed 9 October 2006.
• Vipera berus Arhivirano 2002-12-17 na Wayback Machine-u at Club100 Arhivirano 2002-12-17 na Wayback Machine-u. Accessed 9 October 2006.
• Viper berus – Adder Arhivirano 2006-10-16 na Wayback Machine-u at First Nature. Accessed 9 October 2006.
• Adder (Vipera berus) Arhivirano 2011-11-27 na Wayback Machine-u at Warwickshire Amphibian and Reptile Team Arhivirano 2016-03-04 na Wayback Machine-u. Accessed 11 February 2010 .
• Adder, Vipera berus at Reptiles & Amphibians of France. Accessed 6 June 2008.
• Vipera berus images Arhivirano 2017-05-28 na Wayback Machine-u at Hribi.net Arhivirano 2017-05-28 na Wayback Machine-u. Accessed 7 February 2010.
• Snakes at Froglife, UK (now part of Amphibian & reptile conservation Trust). Dead site archived by www.archive.org. Accessed 11 February 2010.
• Add an Adder Arhivirano 2012-03-02 na Wayback Machine-u (UK Herpetological Conservation Trust). Accessed 31 December 2007.
• James Stroud Research and Contact Details Arhivirano 2011-10-08 na Wayback Machine-u (University of Hull, UK)
• Die Kreuzotter in Österreich auf www.herpetofauna.at: Artbeschreibung, Verbreitung und Bilder Arhivirano 2015-09-24 na Wayback Machine-u
• Kreuzotter im Animal Diversity Web (engl.)
• Bericht über die internationale Tagung „Ökologie und Schutz der Kreuzotter“ 2002 in Darmstadt
• Seite zur Kreuzotter bei reptilien-brauchen-freunde.de
• Seite zur Kreuzotter bei der KARCH (Koordinationsstelle für Amphibien- und Reptilienschutz in der Schweiz) Arhivirano 2013-10-06 na Wayback Machine-u
• Giftzentrale (hat auch Bilder)
• Fotos der Kreuzotter auf www.herp.it
• Kreuzotter-Verbreitung in Europa (pdf) Arhivirano 2012-06-17 na Wayback Machine-u (386 kB)