Slobodna Francuska
|
Slobodna Francuska (francuski: France Libre) je naziv za francusku vladu u egzilu iz Drugog svjetskog rata koju je predvodio Charles de Gaulle i koja se borila protiv Sila osovine na strani Saveznika nakon pada Francuske. Vlada je organizirana u lipnju 1940. u Londonu, odakle je pružala pomoć pokretu otpora u okupiranoj Francuskoj.
De Gaulle, tada oficir i član vlade koji je odbio uvjete primirja koje je sklopio Philippe Pétain i pobjegao u London, potaknuo je francuski narod na otpor u svom "Apelu 18. lipnja", koji je imao snažan utjecaj na moral građana u Francuskoj i njezinim kolonijama, iako isprva nije imao velikog odjeka.
Dana 27. listopada 1940. godine, organiziran je Obrambeni savjet Carstva (Conseil de défense de l'Empire) kako bi se uredilo pitanje vodstva u kolonijama centralne Afrike, Azije i Oceanije koje su se odazvale apelu. Dana 24. rujna 1941., Savjet je zamijenjen Francuskim nacionalnim komitetom (Comité national français). Dana 13. srpnja 1942., Slobodna Francuska je službeno preimenovana u France combattante (sh. Borbena Francuska) kako bi se borbi protiv Osovina dalo na karakteru. Nakon oslobođenja Sjeverne Afrike, ova frakcija se spojila s frakcijom De Gaulleovog rivala Henrija Girauda u Alžiru, čime je nastao Francuski komitet narodnog oslobođenja (Comité français de Libération nationale). Egzil je službeno završio 25. kolovoza 1944. godine oslobođenjem Pariza i formiranjem Privremene vlade Francuske Republike (Gouvernement provisoire de la République française). Privremena vlada je upravljala Francuskom od oslovođenja do 1946. godine, kada je uspostavljena Četvrta Republika.
Snage Slobodne Francuske (francuski: Forces françaises libres) bile su oružane snage Slobodne Francuske. Kao Saveznici, snage su se borile protiv Osovina i Višijevske Francuske na seriji bojišta od Bliskog istoka i Indokine pa do Sjeverne Afrike. Ratna mornarica Slobodne Francuske služila je kao pomoćna flota Royal Navyja i, na sjevernom Atlantiku, Kanadske ratne mornarice. Dio snaga služio je i u RAF-u i sovjetskom ratnom zrakopolovstvu.
Vojni uspjesi Slobodne Francuske uvelike su realizirani uz pomoć kolonija u Africi, Aziji i Oceaniji, odakle su snage osvajale sve više i više teritorija Višijevske Francuske. Tako je bilo sve do Operacije Torch 1942. godine, kada je Višijevska Francuska ograničena isključivo na uzak teritorij nekadašnje zone libre u kontinentalnoj Francuskoj te nekoliko posjeda u Zapadnim Indijama.
Dana 1. kolovoza 1943., dotad Vichyju odana Armée d'Afrique ujedinila se sa snagama Slobodne Francuske, čime je osnovana velika Armée française de la Liberation. Do sredine 1944., ta je vojska brojala više od 400,000 vojnika te je sudjelovala u savezničkim invazijama Normandije i Provanse te je, na koncu, vodila proboj do Pariza i pobjedonosno ušla u oslobođeni grad. Do kraja rata, snage Slobodne Francuske su s 1,300,000 vojnika bile četvrta vojna sila u Europi, a nakon rata su pomogle u formiranju privremene vlade koja je dovela do uspostave Četvrte Republike.