Ivan Radenković
Ivan Radenković (1977-2018) was a theoretician and activist. He received his Master’s degree in Philosophy (subdiscipline: epistemology) at the University of Novi Sad. He was a member of the left-oriented collective „Gerusija“ and a part of the editorial board of journal for theoretical practices „Stvar“. He published the research „Foreign Direct Investments in Serbia“, in Serbian and English, and many other texts, researches and articles in the field of politics, political science, economy, philosophy, theory of music and literature. His interests were centred on Marxism, critique of political economy, the history of economic ideas, class theory, industrial politics, trade union’s history and pension systems. He also translated from English and Slovenian into Serbian; and composed, played and produced music (https://soundcloud.com/colophone/tracks).
less
Uploads
The main question, thus, is that of radical social transformations, i.e. theory and practice of revolution. In this sense, Marx, Kollontai, Lenin and other Bolsheviks, and Gramsci as well, constitute the coordinates in which every theoretical practice that wants to offer resistance to capitalist expansion and its ideological forms is moving. The year 1867, when the first Volume of Marx’s Capital is brought out in Hamburg, then October 1917 in Russia, when all power went to the hands of Soviets, and 1937, when Gramsci dies after 11 years of fascist prison: these are three events that we are rethinking, highlighting and interpreting so that perspective of the change of the current social relations can be further developed and carried on.
toliko važna stvar na koju se treba koncentrisati, iz razloga što ne predstavljaju nikakve pravno obavezujuće dokumente te da sami po sebi ne moraju da znače ništa, oni su nažalost paradigma unutar koje se više od decenije neuspešno pokušava poboljšati položaj romskih zajednica. Neretko se potežu i kao dokazi da lokalne vlasti zaista brinu o položaju najugroženije evropske manjine ili makar stoje kao jedna ispunjena
birokratska obaveza u pristupnim pregovorima s Evropskom Unijom. S druge strane, strateški dokumenti koji se tiču položaja romskih zajednica su i evropskoj birokratiji bivali od koristi, posebno onda kada je Rome i Romkinje nazvala „lažnim azilantima“ kako bi pravdala sve učestalije deportacije. Ovu publikaciju treba razumeti i kao poziv na aktivnu političku diskusiju svih progresivnih aktera i akterki koji uočavaju nedelotvornost dosadašnjih politika inkluzije i kao poziv romskim zajednicama da uzmu aktivnog učešća u pitanjima kojase tiču kako njihovog položaja tako i širih političkih pitanja.
romske zajednice decenijama izbegavaju upliv u polje političkog, jer su
prvenstveno orijentisani ka benevolentnom multikultralizmu i promociji
kulturnih identiteta. Na političkom opismenjavanju se uopšte nije radilo,
niti se to smatralo potrebnim. Štaviše, romski narod je sa institucionalnim osvajanjem kulturne autonomije doveden pred svršen čin. Romska zajednica je dobila „svoje“ političare, oni politički zastupaju svoju zajednicu. To je naizgled vrlo prosta stvar, takozvana azbuka demokratije! A ipak, sve što je tako samorazumljivo u konceptu buržoaske parlamentarne demokratije bilo je predmet argumentovane kritike na ovim radionicama