Vai Lahi
| Vai Lahi | |
|---|---|
| Jezero • Vulkansko kratersko jezero | |
 | |
 Zemljovid otoka Niuafoʻou, prikazuje jezero Vai Lahi | |
| Položaj | |
| Koordinate | 15°36′18″S 175°38′24″W / 15.605°S 175.64°W |
| Smještaj | otok Niuafoʻou, Tonga |
| Države | |
| Fizikalne osobine | |
| Duljina | 4.5 km |
| Širina | |
| • Najveća | 4 km |
| Dubina | |
| • Najveća | 121 m |
| Površina | 13.6 km2 |
| Zapremina | 1 km3 |
  Vai Lahi Vai Lahi na zemljovidu Tonge  | |
Vai Lahi (tonganski : velika voda) središnje je kratersko jezero tonganskog otoka Niuafoʻou. Otok je najsjeverniji otok Tonge, a nalazi se oko 570 km sjeverno od glavnog otoka kraljevstva, Tongatapu. Niuafoʻou je prstenastog oblika, i rub je aktivnog vulkana. Otočni prsten obuhvaća dva velika jezera, Vai Lahi i mnogo manje Vai Vai Siʻi (također poznato kao Vai Mataʻaho), te nekih osam mnogo manjih jezera.[1]
Vai Lahi je kratersko jezero otprilike kružnog oblika promjera 4 kilometra. Godine 1935. je zabilježeno da je površina jezera bila 23 metra iznad razine mora, a sada se vjeruje da je blizu razine mora. Isto istraživanje koje je izvijestilo o ovim novim otkrićima također je otkrilo da je dubina jezera znatno veća nego što se prije mislilo; Dugo se smatralo da doseže najviše 84 metra, a nedavno je otkriveno da je na najdubljoj točki duboko 121 metar.[1] Jezero ima opseg od 15,5 kilometara, a površinu od 13.6 km2. Vai Lahi ima zapreminu od gotovo jednog kubnog kilometra.[1] Vode jezera su tople i blago alkalne.
Jezero sadrži tri otoka i potopljeni otok koji se pojavljuje kada razina vode padne. Najveći od ovih otoka je središnji Motu Lahi (Veliki otok). Ostali otoci su Motu Molemole, Motu Siʻi, i efemerni Motu ʻAʻAli.
Niuafoʻou je bio sporadično aktivan kroz zabilježenu povijest, sa šest erupcija tijekom dvadesetog stoljeća. Najjača od njih, 1946., rezultirala je evakuacijom otoka, a prvim skupinama stanovnika dopušten je povratak na otok tek 1958..
- ↑ a b c Kempe, S., and Kasmierczak, J., "Terrestrial analogues for early planetary oceans - 5. The caldera lakes of Niuafoʻou", in Hanslmeier, A., Kempe, S., and Seckbac, J., (eds.) (2012) Life on Earth and other Planetary Bodies New York: Dordrecht.