[go: up one dir, main page]

Papratnjače

(Preusmjereno s Paprati)

Papratnjače (Paprati, lat. Monilophyta, Pteridophyta) su jedna grupa od 12.000 vrsta biljaka.[2] Za razliku od mahovina paprati posjeduju ksilem i floem čineći ih vaskularnim biljkama. Paprati imaju stabljiku, listove i korijen kao sve druge vaskularne biljke. Paprati nemaju sjeme niti cvijet i razmnožavaju se putem spora.

Papratnjače
Sistematika
Carstvo:Plantae
Divizija:Pteridophyta
Schimp., 1879
Sinonimi
Filices

Filicophyta
Pteridophyta

Pterophyta
[1]
Baze podataka

Papratnjače se danas nazivaju nižim vaskularnim biljkama, prijašnji naziv je pteridofita, nazivaju ih i vaskularne kriptogame, a obuhvaćaju sve one biljke koje nose spore. Nekada su se smatrale istom evolucijskom linijom, te su biljke ranije bile svrstane u jednu skupinu Pteridophyta i bile su poznate kao paprati i saveznici paprati. Iako su moderne studije pokazale da biljke zapravo nisu srodne, ti se izrazi još uvijek koriste u raspravi o nižim vaskularnim biljkama. PPG I prepoznaje dvije nepovezane klade postojećih nižih vaskularnih biljaka: Polypodiopsida (paprati i preslice), i Lycopodiopsida (likofite).

To su biljke s pravilnom izmjenom između većih nespolnih sporofita i uglavnom neupadljivih, spolnih gametofita, uglavnom slobodnoživućih, ali zadržanih unutar sporokarpa heterosporoznih paprati ili razvijenih uglavnom unutar stijenki spora heterosporoznih likofita (Isoetaceae i Selaginellaceae). Sporofiti uglavnom s korijenjem (odsutan kod Psilotaceae), stabljikama i lišćem te s dobro razvijenim vaskularnim nitima. Stabljike su većinom rizomi, protostelični, sifonostelični, solenostelični ili diktiostelični, ponekad polistelični, neki s ograničenim sekundarnim zadebljanjem, člankoviti u Equisetaceae. Mikrofili lišća: ljuskasti ili linearni s jednom vaskularnom niti i jednim aksilarnim sporangijem, ili listovi (megafili): s razgranatim vaskularnim nitima, lamina često podijeljena, često složena, s mnogo sporangija na abaksijalnoj površini, rubu ili specijaliziranom sporoforu, rašljasto i pokrivajući 3-režnjeviti sporangij u Psilotaceae. Sporangiji debelih ili tankih stijenki, homosporni ili heterosporni, sjedeći ili s peteljkom, rijetko zatvoreni unutar sporokarpa. Spore triletne ili monoletne. Gametofiti nitasti ili taloidni, autotrofni ili mikotrofni. Muške gamete (anterozoidi) bi- ili višeflagelati. Ženski gametofiti (jajne stanice) rođeni pojedinačno unutar arhegonije u obliku tikvice.[3]

Postoji nekih 265-300 rodova i 10 900-11 100 vrsta priznatih u cijelom svijetu (brojevi se uglavnom temelje na Smith et al., Taxon 55: 705-731. 2006.): postojeći pteridofiti su kozmopolitski, ali su mnogo bolje zastupljeni u vlažnim tropima, sa samo nekoliko obitelji (npr. Dryopteridaceae) dobro zastupljene u suptropskim i umjerenim regijama i prilično malo onih koje se protežu u alpske regije (npr. Woodsiaceae) i sušnije regije (najviše Pteridaceae subfam. Cheilanthoideae); 177 rodova (tri endemična, jedan uveden) i 2129 vrsta (842 endemična, četiri unesena) u Kini.[3]

Pteridofiti se konvencionalno dijele u četiri velike skupine, Psilotatae ili Psilotaceae (metličaste paprati), Lycopodiatae ili Lycopodiaceae (likofiti ili crvotočnice), Equisetatae ili Equisetaceae (preslice) i Filicatae ili Polypodiopsida (papratnice) (Kramer & Green, loc. cit.), ili pet glavnih skupina, to je Isoetaceae. Molekularni podaci pokazuju da su likofite (Iseotaceae, Lycopodiaceae i Selaginellaceae), karakterizirane mikrofilima i protosteličnim ili polistelnim vaskularnim nitima, sestre svim drugim vaskularnim biljkama, ali Psilotatae i Equisetatae, zajedno s Ophioglossaceae i Marattiaceae, bolje se smatraju bazalnim rođacima pravih paprati (Osmundaceae nadalje), tvoreći monofiletnu skupinu, monilofite, bliskije spermatofitima, golosjemenjačama koje nose sjeme i kritosjemenjačama nego likofitima.[3]

Pteridofiti su bili dominantne kopnene biljke tijekom karbonske ere i glavni izvor današnjeg ugljena i nafte. Postojeći pteridofiti su kozmopolitski, ali su mnogo bolje zastupljeni u vlažnim tropima, sa samo nekoliko porodica (npr. Dryopteridaceae) dobro zastupljenim u suptropskim i umjerenim regijama i prilično malo njih koje se protežu u alpske regije (npr. Woodsiaceae) i sušnije regije (najviše). Pteridaceae subfam. Cheilanthoideae).[3]

Razredi

uredi
  1. Botryopteridiopsida Doweld
  2. Equisetopsida C. Agardh
  3. Marattiopsida Doweld
  4. Polypodiopsida Cronquist, Takht. & Zimmerm.
  5. Psilotopsida D. H. Scott

Izvori

uredi
  1. BioLib
  2. Chapman, Arthur D. (2009). Numbers of Living Species in Australia and the World. Report for the Australian Biological Resources Study. Canberra, Australia. September 2009. http://www.environment.gov.au/biodiversity/abrs/publications/other/species-numbers/index.html
  3. a b c d Flora of China, pristupljeno 23. lipnja 2024.