Skender Kulenović
| Skender Kulenović | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 2. septembar 1910. Bosanski Petrovac, Austro-Ugarska |
| Smrt | 25. januar 1978 (67 godina) Beograd, SFRJ |
Skender Kulenović (Bosanski Petrovac, 2. septembar 1910 – Beograd, 25. januar 1978) bio je jugoslavenski i bosanskohercegovački književnik i akademik. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane.
Biografija
[uredi | uredi izvor]U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Breza. U Travniku je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta "Ocvale primule". Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu.
Sarađivao je u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu bošnjački časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske krajine. Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom u noći 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, zajedno sa Ilijom Došenom izabran je za sekretara. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. Bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti i sekretar Narodne skupštine FNRJ. Nastojao je da živi isključivo od umjetnosti. Žalio se da zbog drugih poslova gubi vrijeme koje bi posvetio pisanju. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Priznanja
[uredi | uredi izvor]Za svoj plodan književni rad dobio je više priznanja i nagrada:
- Dvadesetsedmojulska nagrada SRBiH, 1971. godine
- nagrada AVNOJ-a 1972. godine
- Zmajeva nagrada, 1974. godine.
Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Kulenovićev jezik
[uredi | uredi izvor]Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o "izuzetnom jezičkom čulu" Skendera Kulenovića te dodaje: "Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između 'stvari', egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…)."
Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: "Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju."
U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška riječ maternjeg jezika.
Djela
[uredi | uredi izvor]- Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.,
- komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.,
- Ševa, poema, 1952.,
- Soneti, 1968.,
- Divanhana, pripovijetke, 1972.,
- Gromovo đule, priče za djecu,1975.,
- Šarenka, priče za djecu,1975.,
- Ponornica, roman, 1977.[1]
Reference
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
