Michel de Montaigne

Michel de Montaigne
Rođenje	(1533-02-28) 28. februar 1533. Aquitaine, Chateau de Montaigne, Francuska
Smrt	13. septembar 1592(1592-09-13) (59 godina)

Michel de Montaigne (Chateau de Montaigne, 28. februar 1533. - Chateau de Montaigne, 13. septembar 1592.), francuski pisac i jedan od najznačajnijih esejista. Inače je esej kao književni žanr popularizirao upravo Montaigne. Završio je flozofiju i pravo te obavljao različite sudske službe.

Biografija

Puno ime mu je Michel Eyquem de Montaigne i rođen je na imanju Chateau de Montaigne u Blizini Bordeauxa u Francuskoj.

Završio je filozofiju u Bordeauxu i pravo u Toulouseu pa je s toga obavljao različite sudske službe najprije u Perigueuxu a onda u Bordeauxu, gdje je 1558. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze. Za oca je s latinskoga preveo Prirodnu teologiju Reymonda de Sebondea (objavljenu 1569), preko koje se upoznao sa skepticizmom. Intenzivno je u svojoj biblioteci čitao stare pjesnike, historičare i moraliste; 1572. počeo je skupljati i sređivati bilješke iz tih čitanja, a ti primjeri, anegdote i izreke poslužili su mu kao potvrda i provjera vlastitih razmišljanja. U Bordeauxu je 1580. objavio prve dvije knjige Ogleda ili Eseja (Essais, sv. 1, 57 poglavlja; sv. 2, 37 poglavlja). Te je godine pošao na putovanje po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, a u Rimu je ostao nekoliko mjeseci. O tom je putovanju svomu tajniku kazivao u pero Dnevnik s putovanja. Godine 1588. u Parizu je ponovo izdao prve dvije knjige Eseja, ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svom imanju čitajući, prvenstveno djela Platona, Tita Livija, Herodota i Sv. Aurelija Augustina; u Parizu je upoznao Marie de Gournay, koja mu je postala "duhovna kći" i koja je 1595. objavila posmrtno izdanje Eseja s Montaigneovim posljednjim dopunama. Montaigneove posljednje godine su protekle u studiju i pisanju, podalje od građanskoga rata koji je bjesnio u Francuskoj, a u koji su bili upleteni, i na katoličkoj i na protestantskoj strani, najbliži autorovi rođaci. Pobjedom njegova prijatelja i zemljaka, Gaskonjca Henrika IV., koji je prešao s prostestantizma na katolicizam da dobije potporu većine stanovništva, no istovremeno dao vjerske slobode manjinskim protestantima, Montaigneu je ponuđeno mjesto kraljevog savjetnika. No, smrt je omela pisca u mogućem povratku u javni život.

Djela

Eseje nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i historičarima, raspravlja o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. Eseji ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi Sokratov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja: katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitalaca da slobodno i skeptično žive ovozemaljski život bez vjerskih muka i zanosa. Vječno promjenljiva, živa i ispitujuća svijest autora je glavni «junak» ove jedinstvene knjige: sebstvo koje nesumnjivo opstoji, ali ga je nemoguće petrificirati i ograničiti. Montaigneov sud o esencijalnoj ljudskoj naravi je da je njena bit u tome da nije zadana ni statična, jer pisac kroz samoispitivanje stalno ne samo otkriva, nego i stvara nove slojeve jastva - često ukorijenjene u tjelesne nelagode poput bubrežnoga kamenca ili probavne smetnje.

Kritičari Eseja, tog temeljnoga djela evropske misaone književnosti, nalaze u njima tri autorova stava koji se neprimjetno pretaču jedan u drugi: skeptički u stoički, stoički u epikurejski, epikurejski u skeptički. Montaigne je izumitelj moderne sebesvijesti, zapadnoga introspektivnoga duha sekularnoga uklona, tvorac bitno zdrave i duhovite vizije života koja zrači slobodom ličnosti.

Montaigneovi eseji ne žele čitatelju nametati bilo kakva stajališta, radije pozivaju na zajedničko razmišljanje, ali ipak ih prožima određeni moralizam, izrazito su kritički prema svakom fanatizmu, netoleranciji, nasilju i očitoj nepravdi, a u izrazu se vrlo često služe ironijom i satirom. Sažetost u izlaganju, jednostavnost u obrazlaganju i umjetnička sredstva kojima se služi u oblikovanju refleksivnih sadržaja čine ih primjerima na kojima se postepeno oblikovao ne samo esej nego i cjelokupna moralistička proza u kasnijoj evropskoj književnosti.

Utjecao je na niz pisaca, od Shakespearea i Molièrea do Emersona i Prousta, i ostaje nenadmašenim tvorcem nefikcionalne misaone umjetničke proze koga niko nije nadmašio.

Vanjski linkovi

• Montaigne:Eseji na francuskom
• Montaigne:Eseji na engleskom
• Slike njegovog dvorca i ličnih stvari Fotografija opisana kao 'Montaigne's grave' je ustvari spomenik ispred crkve St Michel de Montaigne, gdje se čuva njegovo srce.