Lijenost

Scena u klupskom salonu, Thomasa Rowlandsona

Lijenost (također poznata kao indolentnost ) je nesklonost aktivnostima ili naporu uprkos sposobnosti da djelujemo ili se naprežemo. Često se koristi kao pežorativ; izrazi za lijenu osobu u engleskom jeziku uključuju "krevetski krompir", " Lijenčina", i "Bludger" . Povezani koncepti uključuju lijenost, kršćanski grijeh i letargiju, stanje nedostatka energije.

Uprkos raspravi poznatog neurologa Sigmunda Frojda o „principu zadovoljstva“, Leonard Karmajkl primećuje da „lijenost nije riječ koja se pojavljuje u sadržaju većine tehničkih knjiga o psihologiji... Kriva je tajna moderne psihologije da se više razumije o motivaciji žednih pacova i gladnih golubova koji kljucaju dok pritiskaju poluge nego o načinu na koji se pjesnici tjeraju da pišu pjesme ili naučnici tjeraju sebe u laboratoriju kada su dobri dani golfa stigli u proljeće." Istraživanje iz 1931. pokazalo je da učenici srednjih škola češće pripisuju svoje neuspješne rezultate lijenosti, dok su nastavnici rangirali "nedostatak sposobnosti" kao glavni uzrok, a lijenost je na drugom mjestu. Lijenost se ne smije miješati sa avolicijom, negativnim simptomom određenih mentalnih problema kao što su depresija, ADHD, poremećaji spavanja, upotrebe supstanci i šizofrenija.

Lijenost može odražavati nedostatak samopoštovanja, nedostatak pozitivnog priznanja od strane drugih, nedostatak discipline koji proizlazi iz niskog samopouzdanja, ili nedostatak interesa za aktivnost ili vjerovanje u njenu efikasnost. Lijenost se može manifestovati kao odugovlačenje ili kolebanje. Studije motivacije sugerišu da lijenost može biti uzrokovana smanjenim nivoom motivacije, što zauzvrat može biti uzrokovano pretjeranom stimulacijom ili pretjeranim impulsima ili ometanjima. Oni povećavaju oslobađanje dopamina, neurotransmitera odgovornog za nagradu i zadovoljstvo. Što se više dopamina oslobađa, to je veća netolerancija za vrednovanje i prihvatanje produktivnih i nagrađujućih akcija. Ova desenzibilizacija dovodi do otupljivanja neuronskih obrazaca i negativno utječe na prednju insulu mozga odgovornu za percepciju rizika.