Cesare Beccaria
Cesare Bonesana di Beccaria, markiz Gualdrasco i Villareggio [1]: (15. marta 1738 – 28. novembra 1794.) bio je talijanski kriminolog, [2] filozof, pravnik, ekonomista i političar. Smatra jednim od najvećih mislilaca doba Prosvjetiteljstva. Naročito je upamćen po svojoj studiji O zločinima i kaznama iz 1764. godine, koja osuđuje mučenje i smrtnu kaznu, te je bila osnivački rad u oblastima: penologije, klasične škole kriminologije i krivičnog prava. Beccaria se smatra ocem savremenog krivičnog prava, kao i utemeljiteljem krivičnog pravosuđa. [3] [4] [5]
Prema Johnu Bessleru, djela Cesara Beccarije su imala velik uticaj na osnivače Sjedinjenih Američkih Država.[6]
Rođenje i obrazovanje
[uredi | uredi izvor]Beccaria je rođen u Milanu 15. marta 1738. u porodici Markeze Gian Beccaria Bonesana, aristokrate srednjeg statusa iz austrijskog Habsburškog carstva.[7] Beccaria je svoje rano obrazovanje stekao u jezuitskom koledžu u Parmi. Nakon toga je diplomirao pravo na Univerzitetu u Paviji 1758. godine. U početku je pokazao veliku sklonost prema matematici, ali proučavanje Monteskjea (1689–1755) preusmjerilo ga je na polje ekonomije. Godine 1762. njegova prva publikacija, rasprava o poremećaju valute u milanskim državama, uključivala je također i prijedlog za njegovo pravno liječenje.
U svojim dvadesetim godinama života, Beccaria je postao blizak prijatelj sa Pietrom i Alessandrom Verrijem, dvojicom braće koji su sa velikim brojem drugih mladića iz milanske aristokratije osnovali književno društvo pod nazivom "L'Accademia dei pugni" (Akademija pesnica), luckasto ime koje je ismijavalo akademije koje su se razmnožavale u Italiji, a razgovori vođeni u tom društvu često su završavali manjim okršajima. Veliki dio njegove rasprave bio je fokusiran na reformu sistema krivičnog pravosuđa. Preko ove grupe Beccaria se upoznao sa francuskim i britanskim političkim filozofima, kao što su Didro, Helvétius, Montesquieu i Hume. Naročit uticaj na njega imao je Helvecije.
O Zločinima i Kaznama
[uredi | uredi izvor]
Cesare Beccaria je najpoznatiji bio po svom već pomenutom djelu o zločinima i kaznama. Godine 1764., uz podršku Pietra Verrija, Beccaria je objavio kratku, ali zato slavnu raspravu o temi same knjige. Neke osnovne informacije i pozadinu priči dali su Pietro, koji je pisao tekst o historiji torture, i Alessandro Verri, službenik zatvora u Milanu koji je iz prve ruke imao iskustvo sa užasnim uslovima koje te zatiču u zatvoru. U ovom eseju, Beccaria je odrazio uvjerenja svojih prijatelja iz grupe Il Caffè (Kuća za kafu), koji su tražili reformu kroz prosvjetiteljski diskurs.
Beccarijina rasprava označila je vrhunac milanskog prosvjetiteljstva.
U njemu je Beccaria iznio neke od prvih modernih argumenata protiv smrtne kazne. Njegova rasprava je ujedno i prvo cjelovito penološko djelo, koja zagovara reformu sistema krivičnog prava. Knjiga je bila prvi opsežni rad koji se bavi reformom krivičnog djela i sugeriše da bi krivično pravosuđe trebalo biti u skladu sa racionalnim principima.
Knjiga nemilosrdno protestuje protiv torture za dobijanje priznanja od krivca, tajnih optužbi, arbitrarnog diskrecionog ovlašća sudija, nedosljednosti i nejednakosti pri izricanju kazne, korištenja ličnih veza za dobijanje blaže kazne i primjene smrtne kazne za teška, pa čak u nekim slučajevima lakša krivična djela.
Nedugo nakon publikacije knjige, djelo je prevedeno na francuski i engleski jezik te je bilo nekoliko izdanja. Izdanja Beccarijinog teksta prate dva različita rasporeda materijala: onaj koji je napravio sam Beccaria i onaj koji je pravio francuski prevodilac André Morellet (1765) koji je nametnuo sistematičniji red. Morellet je smatrao da talijanski tekst zahtjeva pojašnjenje, te je stoga izostavio dijelove, napravio neke dodatke i iznad svega restrukturirao esej pomjeranjem, spajanjem ili razdvajanjem poglavlja.[8]
Beccaria otvara svoje djelo opisujući veliku potrebu za reformom u sistemu krivičnog pravosuđa i primjećuje kako je malo studija napisano na sličnu temu. U toku svog rada, Beccaria razvija svoj status pozivajući se na dvije ključne filozofske teorije: društveni ugovor i korisnost. Što se tiče društvenog ugovora, Beccaria tvrdi da je kazna opravdana samo kako bi se odbranio društveni ugovor i da se osigura da će svi biti motivisani da ga se pridržavaju. Što se tiče korisnosti, Beccaria se zalaže za to da odabrani metod kažnjavanja treba biti onaj koji najvećim dijelom služi javnom dobru.
Savremeni politički filozofi razlikuju dvije glavne teorije o opravdavanju kazne. Prvo, retributivni pristup tvrdi da kazna treba da bude jednaka učinjenoj šteti, bilo bukvalno oko za oko, ili figurativno, što dozvoljava alternativne oblike kompenzacije i ostavlja prostor za interpretaciju. Retributivni pristup ima tendenciju da bude osvetnički i orijentisan ka osvetu. Utilitaristički pristup je onaj koji tvrdi da kazna treba da poveća ukupni omjer sreće u svijetu. Ovo često uključuje kaznu kao sredstvo za mijenjaje i "popravak" kriminalca, onemogućavanje istog da ponovi svoj zločin i odvraćanje drugih od zločina. Beccaria po svemu sudeći zauzima utilitaristički stav. Za Beccariu, svrha kazne jeste stvaranje boljeg društva, a ne osveta. Kazna treba da služi da odvrati druge od činjenja zločina i da spriječi zločinca da ga ponovi.
Beccaria tvrdi da bi kazna trebalo da bude blizu krivičnog djela kako bi se maksimizirala odvraćajuća vrijednost kazne. On brani svoj stav o vremenu između krivičnog djela i kazne, opozivajući se na asocijativnu teoriju razumijevanja u kojoj su naš pojam uzroka i naknadno opaženih posljedica proizvod svih naših sagledanih emocija koje se formiraju iz opažanja uzroka i same posljedice. Dakle, izbjegavanjem kazni koje su vremenski udaljene od krivičnog djela, u mogućnosti smo ojačati vezu između kriminalnog ponašanja i kazne koja proizlazi iz toga, što, zauzvrat, obeshrabruje kriminalnu aktivnost.
Za Beccariu, kada kazna brzo slijedi nakon zločina, tada će dvije ideje "zločina" i "kazne" biti bliže povezane u svijesti osobe. Isto tako, veza između zločina i kazne je jača ako je kazna na neki način povezana sa zločinom. Obzirom na činjenicu da brzina kažnjavanja ima najveći utjecaj na odvraćanje drugih, Beccaria tvrdi da ne postoji validno opravdanje za stroge kazne. S vremenom ćemo se prirodno naviknuti na povećanje težine kazne, i zbog toga startno povećanje težine gubi svoju učinkovitost. Postoje granice koliko muke čovjek može podnijeti, a isto tako koliko ih može nanijeti.
Beccaria se dotiče niza praksi krivičnog pravosuđa, preporučujući mnogobrojne reforme. Naprimjer, on tvrdi da se dvoboj može eliminisati ako su zakoni zaštitili osobu od uvreda časti. Zakoni protiv samoubistva su neučinkoviti i prema tome ih treba potpuno otkloniti, ostavljajući kaznu za samoubistvo Bogu. Lov na glave ne bi trebalo dozvoliti jer podstiče ljude na nemoralni stav i pokazuje slabost vlade države. On tvrdi da zakoni treba da budu precizni u definisanju zločina kako ne bi ostalo prostora za sudije da tumače zakon, već samo proglašavale zakon prekršenim.
Kazne treba da budu srazmjerne sa počinjenim krivičnim djelom. Izdaja je najgori zločin jer šteti društvenom ugovoru. Nakon toga slijedi nasilje nad osobom ili njegovom imovinom i na kraju, remećenje javnog reda i mira. Zločini protiv imovine trebaju biti kažnjivi novčanim nadoknadama. Najbolji načini za sprječavanje zločina jeste donošenje jasnih i jednostavnih zakona, nagrađivanje vrlina i poboljšanje obrazovnog sistema.
Tri principa poslužile su kao temelj Beccarijinih teorija o krivičnom pravosuđu: slobodna volja, racionalno ponašanje i mogućnost manipulisanja. Prema Beccariji, te većini klasičnih teoretičara – slobodna volja omogućava ljudima da samostalno donose odluke. Beccaria je vjerovao da ljudi imaju racionalan način ponašanja i da ga primjenjuju pri donošenju izbora koji će im pomoći da postignu svoje lično zadovoljstvo i ciljeve.
U Beccariinoj interpretaciji, zakon postoji da bi očuvao društveni ugovor i koristio društvu u cjelini. Međutim, budući da ljudi djeluju isključivo iz vlastitog interesa i da su njihovi interesi ponekad u sukobu sa društvenim zakonima, oni čine zločine. Načelo manipulabilnosti odnosi se na predvidljive načine u kojima ljudi djeluju iz racionalnog interesa i samim tim ih se može odvratiti od činjenja zločina ali samo ukoliko kazna nadmašuje korist od zločina, što u toj situaciji zločin predstavlja nelogičan izbor.
Principi na koje se Beccaria opozivao bili su: razum, razumijevanje države kao oblika ugovora i princip korisnosti, odnosno najveće sreće za najveći broj. Beccaria je razradio ovaj originalni princip u saradnji sa Pietrom Verrijem i u velikoj meri uticao na Džeremija Benthama kako bi ga razvio unutar doktrine utilitarizma .
On je otvoreno osudio smrtnu kaznu na dva osnova:
- jer država nema pravo da oduzima živote i
- jer smrtna kazna nije ni koristan niti neophodan oblik kazne.
Beccaria je u svojoj knjizi razvio mnoštvo inovativnih i uticajnih principa:
- Kazna ima preventivnu (odvraćajuću), a ne retributivnu funkciju.
- Kazna treba da bude srazmerna počinjenom zločinu.
- Preventivni efekat bi postigla velika verovatnoća kazne, a ne njena težina.
- Procedure krivičnih osuda treba da budu javne.
- Konačno, da bi bila efikasna, kažnjavanje treba da bude brzo.
Također je zagovarao protiv zakona o kontroli oružja, [9] bio je među prvima koji je zagovarao djelotvoran utjecaj obrazovanja na smanjenje kriminala. [10] Opozivajući se na zakone o kontroli oružja kao na zakone zasnovane na "lažnim idejama o korisnosti", Beccaria je napisao: "Zakoni ove prirode su oni koji zabranjuju nošenje oružja, razoružavajući samo one koji nisu spremni da počine zločin koji zakoni imaju za cilj spriječiti ." Dalje je napisao: "[Ovi zakoni] sigurno pogoršavaju situaciju žrtava, a napadača boljom, više ohrabruju nego što sprječavaju ubistvo, jer je za napad nenaoružanih potrebno manje hrabrosti nego za napad naoružanih osoba". Tomas Džeferson je zabilježio ovaj odlomak u svojoj "Legal Commonplace Book ". [11]
Obzirom da su Beccarijine ideje bile kritične prema pravnom sistemu koji je bio na snazi u to vrijeme, izazivajući kontroverze, on je odlučio anonimno objaviti esej, iz straha od reakcije vlade. Među njegovim savremenim kritičarima bio je Antonio Silla.
Naime, rasprava je bila izuzetno dobro prihvaćena. Katarina Velika ga je javno podržala, dok su ga, hiljadama milja daleko, u Sjedinjenim Državama, citirali očevi osnivači Tomas Džeferson i Džon Adams.
U trenutku kada je postalo jasno da je vlada odobrila njegov esej, Beccaria ga je ponovo objavio, ali ovaj put nije bilo anonimno.
Kasniji život i uticaj
[uredi | uredi izvor]Sa velikim oklijevanjem, Beccaria je prihvatio poziv u Pariz kako bi upoznao velike mislioce toga vremena. Putovao je sa braćom Verri gdje su ga filozofi toplo primili. Međutim, hronično stidljivi Beccaria ostavio je loš utisak i otišao nakon svega tri sedmice, te se vratio u Milano svojoj mladoj supruzi Terezi i nikada više nije otišao u inostranstvo. Prekid saradnje sa braćom Verri postao je trajan; nikada nisu mogli shvatiti zašto je Beccaria napustio svoju poziciju na vrhuncu uspjeha.
Beccaria je ipak nastavio svojim putem, te je imenovan za nekoliko nominalnih političkih pozicija u Italiji. Beccaria, odvojen od neprocjenjivog doprinosa svojih prijatelja, nije uspio da proizvede još jedan tekst od podjednakog značaja. Izvan Italije je vremenom nastao neosnovan mit da je Beccarijina književna šutnja rezultat austrijskih ograničenja slobode izražavanja u Italiji. Zapravo, sklon periodičnim napadima depresije i mizantropije, sam je utihnuo.
Pravni naučnici tog vremena pozdravili su Beccarijina djela i rasprave, a nekoliko evropskih careva u to vrijeme bilo je spremno da ih slijede. Mnoge reforme u krivičnim zakonima glavnih evropskih nacija mogu se naći u raspravi, ali mali broj savremenika se slagalo sa Beccarijiim argumentima protiv smrtne kazne. Čak i kada je Veliko vojvodstvo Toskana ukinulo smrtnu kaznu, prva nacija na svijetu koja je to učinila, idalje je slijedilo Beccarijine misli o nedostatku efikasnosti smrtne kazne, ali ne da država nema pravo da pogubi građane. U anglofonom svijetu, Beccariaine ideje ušle su u spise o kažnjavanju Sir Williama Blackstonea (selektivno), a još više u one Williama Edena i Jeremyja Benthama . [12]
Novembra 1768. godine, imenovan je za katedru prava i privrede na Palatinskom koledžu u Milanu, koja je osnovana u njegovo ime. Predavanja o političkoj ekonomiji, koja se najviše zasnivaju na strogim utilitarnim principima, izrazito se poklapaju sa teorijama Engleske škole ekonomista. Objavljena su u zbirci talijanskih pisaca o političkoj ekonomiji (Scrittori Classici Italiani di Economia politica, vol. xi. i xii.). Beccaria nije nikada uspio napisati još jedno djelo koje bi odgovaralo Dei Delitti e Delle Pene, ali je napravio razne nedovršene pokušaje za svoga života. Kratka rasprava o književnom stilu je bilo jedino štampanje koje je doživio.
Godine 1771. Beccaria postaje član vrhovnog ekonomskog savjeta, a 1791. godine je imenovan u odbor za reformu sudskog zakonika gdje je gdje je bio istaknut njegov vrijedni doprinos. U toku ovog perioda predvodio je niz reformi, kao što su standardizacija težina i mjerenja. [13]
Uspješan i na polju kriminologije, njegov uticaj tokom života proširio se na oblikovanje prava navedenih u Ustavu SAD i u Povelji o pravima.
Djelo O zločinima i kaznama poslužilo je kao koristan vodič osnivačima.
Beccariine teorije, kao što su izražene u O zločinima i kaznama, nastavile su igrati veliku ulogu u posljednje vrijeme. Iako su mnoge njegove teorije popularne, neke su još uvijek žestoko kontroverzne, čak i više od dva stoljeća nakon smrti poznatog kriminologa.
Umro je 28. novembra 1794. u svom rodnom gradu Milanu, Italija.[14]
Porodica
[uredi | uredi izvor]Beccariin unuk bio je Alessandro Manzoni, poznati italijanski romanopisac i pjesnik koji je, između ostalog, napisao Vjerenicu, jedan od prvih talijanskih historijskih romana, te "Il cinque maggio", pjesmu o Napoleonovoj smrti.
Komemoracije
[uredi | uredi izvor]- Beccaria Township u centralnoj Pensilvaniji, Sjedinjene Države, nazvan je po njemu.
- Piazza Beccaria, veliki trg u Firenci, Italija, također je nazvan po njemu.
Vidi
[uredi | uredi izvor]- Smrtna kazna u Italiji
Izvori
[uredi | uredi izvor]- ^ Maria G. Vitali in: Cesare Beccaria, 1738-1794. Progresso e discorsi di economia politica (Paris, L'Harmattan, 2005, p 9; Philippe Audegean, Introduzione, in Cesare Beccaria, Dei delitti e delle pene, Lione, ENS Editions, 2009, p. 9); Renzo Zorzi, Cesare Beccaria. Dramma della Giustizia, Milano, Mondadori, 1995, p. 53
- ^ Fridell, Ron (2004). Capital punishment. New York: Benchmark Books. str. 88. ISBN 0761415874.
- ^ Hostettler, John (2011). Cesare Beccaria: The Genius of 'On Crimes and Punishments'. Hampshire: Waterside Press. str. 160. ISBN 978-1904380634.
- ^ Anyangwe, Carlson (23 September 2015). Criminal Law: The General Part. Langaa RPCIG. ISBN 9789956762781.
- ^ Schram, Pamela J.; Tibbetts, Stephen G. (13 February 2017). Introduction to Criminology: Why do They do It?. SAGE Publications. ISBN 9781506347554.
- ^ John D. Bessler, The Birth of American Law: An Italian Philosopher and the American Revolution (Durham, NC: Carolina Academic Press)
- ^ Hostettler, John (2011). Cesare Beccaria: The Genius of 'On Crimes and Punishments'. Loddon, UK: Waterside Press. str. 23.
- ^ "Over misdaden en straffen door Cesare Beccaria, (1738–1794) · Bibliotheek · Boom uitgevers den Haag".
- ^ Beccaria, Cesare. "Of Crimes and Punishments."
- ^ Gilman, D. C.; Peck, H. T.; Colby, F. M., ured. (1905). . New International Encyclopedia (1st izd.). New York: Dodd, Mead.
- ^ Chinard, Gilbert (1926). The Commonplace Book of Thomas Jefferson: A Repertory of His Ideas on Government. Baltimore: Johns Hopkins Press. str. 314.
- ^ Draper, Anthony J. (2000). "Cesare Beccaria's influence on English discussions of punishment, 1764–1789". History of European Ideas. 26 (3–4): 177–99. doi:10.1016/s0191-6599(01)00017-1.
- ^ Lugli, Emanuele (2015). "Cesare Beccaria e la riduzione delle misure lineari a Milano". Nuova Informazione Bibliografica. 3 (3): 597–602. doi:10.1448/80865.
- ^ "Cesare Beccaria". Pristupljeno 25 novembar 2024.