Lament Nad Beogradom
Lament Nad Beogradom
Lament Nad Beogradom
cvet, u drutvu maski, koje je po mene dolo. Samo, to nisam ja, ni Venecija to se plavi, nego neke ruevine, aveti, i steci, to ostaju za nama na zemlji, i u travi. Pa kau: "Tu lei paa! - Prosjak! - Pas!" A viu i francusko "tout passe". I nae "prolo".
LIBUA i moj put, i svet, kule u vazduhu i na morskoj peni, priviaju mi se jo, dok mi iak drhe ko prut i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne. Samo, to vie nisu, ni ene, ni ljudi ivi, nego neke nemone, slabe, i setne, seni, to mi kau da nisu zveri, da nisu krivi, da im ivot ba nita nije dao, pa apu "no, no, no" i nae "ne, ne".