View metadata, citation and similar papers at core.ac.uk
brought to you by
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
Ivan Matijević
HR, 21000 Split
Filozofski fakultet u Splitu
Odsjek za povijest
Put iza nove bolnice 10c
Gaj Julije Avit Aleksijan, rodom iz grada Emese u Siriji, s dinastijom Severâ izravno je povezan
preko svoje supruge Julije Meze, sestre Julije Domne koja je bila žena cara Septimija Severa. Njihova kći Julija Soemida u braku s Varijem Marcelom dobila je sina Varija Avita Basijana, a druga
kći Julija Mameja je sa svojim drugim mužem Gesijem Marcijanom imala sina Gesija Aleksijana
Basijana. Obojica Aleksijanovih unuka poslije su postali rimski carevi i povijest ih češće pamti
pod drugačijim imenima. Prvi je bio Elagabal (218. - 222.), a drugi Aleksandar Sever (222. - 235).
Aleksijanova vrlo bogata karijera može se u cijelosti rekonstruirati zahvaljujući ulomku njegova
počasnog natpisa iz Salone, zatim natpisa koji je on osobno posvetio kao namjesnik provincije
Recije i jednome navodu Diona Kasija u djelu Rimska povijest. Nekoliko znanstvenika bavilo se
pokušajem usklađivanja ovih povijesnih izvora u čemu daleko najviše zasluga ima H. Halfmann
čije su zaključke uz minorne izmjene prihvatili i svi kasniji autori. Dakle, Aleksijanova se karijera
sastoji od četiri viteška dužnosništva nakon kojih je zahvaljujući povezanosti s carem Septimijem
Severom postao član Senata. Nakon toga je bio pretor, član senatorskoga kolegija koji je vodio
kult cara Tita, zatim zapovjednik legije Četvrta Flavia felix, namjesnik Recije, pratitelj cara Septimija
Severa i cara Karakale u vojnom pohodu na Britaniju, prefekt alimente u Rimu, Karakalin pratitelj
u ratu protiv Germana, drugi put prefekt alimente u Rimu, namjesnik Dalmacije, namjesnik Azije,
pratitelj cara Karakale u ratu protiv Parta i pred smrt savjetnik namjesnika Cipra.
Ključne riječi: Salona, natpis, vitez, senator, namjesnik, dinastija Severâ, car, Septimije Sever, Geta,
Karakala, Recija, Britanija, Dalmacija, Azija, Cipar, Parti, Aleksandar Sever, Elagabal
UDK: 94(37)
94.(497.58)
Pregledni članak
Primljeno: 20. lipnja 2016.
Uvod
U lapidariju Arheološkog muzeja u Splitu čuva se ulomak počasnoga natpisa iz Salone koji sadržava karijeru
Gaja Julija Avita Aleksijana,1 osobe od velikog značenja za
rimsku dinastiju Severâ (sl. 1, 2). Objavio ga je Egger,2 a naknadno je u današnjem Augsburgu (Augusta Vindelicorum, glavni grad rimske provincije Recije)
1 Sačuvano je manje od polovice lijeve strane spomenika sastavljene od tri ulomka. Visina spomenika je 1,54 m, širina 0,36 m, a debljina 0,66 m. Inventiran je
pod oznakom A-4529. Zahvaljujem kustosu epigrafičke zbirke Arheološkoga muzeja u Splitu kolegi Mariju Radaljcu na ustupljenoj fotografiji (sl. 1).
2 R. Egger 1919, str. 293-322. Natpis je postavio vitez Marko Aurel[ije ---], tribun neke kohorte od čijega je imena zbog oštećenja ostao sačuvan samo atribut
Antoniniana. Spaul (2000, str. 535) ga ne donosi u popisu zapovjednika peregrinskih augzilija, a neki autori (H.-G. Pflaum 1960, str. 694, br. 258; J. J. Wilkes 1969,
str. 448, br. 32) nisu pokušavali odrediti o kojoj se jedinici radilo. Po jednom mišljenju (M. Le Glay 1972, str. 212, 217) riječ je o kohorti Osma Voluntariorum, no
većina autora opredijelila se za kohortu Prva milliaria Delmatarum (R. Egger 1919, str. 322; A. Jagenteufel 1958, str. 53-54, br. 29; A. Radnóti 1961, str. 388; PME
1, A 209; H. Halfmann 1982, str. 220; G. Alföldy 1987, str. 286, br. 3; A. R. Birley, 2005, 225, br. 16). Moguće je da se radi o kohorti Druga milliaria Delmatarum
koja je u Saloni 169.-170. godine pod zapovjedništvom tribuna Lucija Aneja Servilijana podigla 800 stopa zida i jednu kulu u okviru sjeveroistočnih gradskih
fortifikacija prema tzv. Porta Andetria što je epigrafski potvrđeno (ILS 2617; I. Matijević 2015, str. 655, kat. br. 247). Nije isključeno ni da se radi o kohorti Treća
Alpinorum koja je najranije 211. godine dobila atribut Antoniniana (G. Alföldy 1987, str. 245-247, 295; F. Gayet 2006, str. 70) potvrđen na natpisu iz Škripa AE
1979, 448 i natpisu AE 1975, 677 iz Šipova, dakako, pod uvjetom da je etnički dio njezina imena isklesan bez skraćivanja. Aurelijevo zapovjedništvo ne može
biti datirano prije 215. godine jer je to donja granica postavljanja Aleksijanova natpisa.
69
CORE
Tusculum 9, 2016.
pronađen Aleksijanov posvetni natpis (AE 1962, 241; EDH
HD016978): Deo P[atrio] / Soli Ela[gabalo] / G(aius) Iul(ius)
Av[itus] / Alexi[anus] /5 soda[lis] / Titia[lis] / leg(atus)
Au[g(usti) p(ro) p(raetore)] / prov(inciae) [Raet(iae)] (sl. 4).3
Novo otkriće omogućilo je Radnótiju potvrđivanje i dopunjavanje Eggerovih zaključaka pa je definirao Aleksijanovo ime i po posveti božanstvu (Deus Patrius Sol Elagabalus) i povezao ga s gradom Emesom u Siriji. Ponudio
je rekonstrukciju njegove cjelokupne karijere u kojoj je
prvu vitešku službu datirao u 200. godinu, ulazak u senatorski ordo u 210., a posljednju funkciju namjesnika
Dalmacije u 222. godinu.4 Međutim, predloženu je kronologiju kao i neke službe potpuno odbacio Halfmann i
ponudio novu interpretaciju Aleksijanove karijere od trenutka njegova ulaska u Senat.5 Nova kronologija prihvaćena je u kasnijim sintezama i ostali joj autori nisu, osim
kronoloških detalja vezanih za prokonzulat u Aziji, ništa
osporili.6 Halfmann je velike zasluge s razlogom pripisao
Pflaumu koji je u svoja dva rada dokazao da je Gaj Julije
Avit Aleksijan zapravo identičan s Julijem Avitom kojega
spominje Dion Kasije u svojoj Rimskoj povijesti (79. 30,
2-4): »Meza, sestra auguste Julije, imala je s bivšim konzulom Julijem Avitom dvije kćeri, Soemidu i Mameju, i
dvojicu unuka: Avita od Soemide s Varijem Marcelom, sunarodnjakom (i on je bio iz njezine Apameje) koji je bio
obnašao dužnosništva, uvršten je u senat i zatim umro,
a Basijana od Mameje s Gesijem Marcijanom, također Sirijcem iz grada Arke koji je obnašao neka dužnosništva...
Tijekom cijeloga je vremena vladavine sestre Julije bila uz
nju, a otkako je ona umrla obitavala je u Emesi. Karakala
je naime Avita iz Mezopotamije, nakon što je upravljao
Azijom, poslao na Cipar kao prisjednika nekome kockom
izabranom kojemu se on pridružio, pa preminuo od starosti i bolesti.«7 On je bio rodom iz grada Emese u Siriji,
suprug Julije Meze, sestre Julije Domne koja je bila supruga cara Septimija Severa, i djed budućih careva Elagabala i Aleksandra Severa. Prema tome, nema nikakve
sumnje da se solinski i augsburški natpis te navod kod
Diona Kasija savršeno nadopunjuju po čemu je Halfmann
(sl. 5) ponudio sljedeću restituciju našega natpisa: C(aio)
Slika 1
Ulomak Aleksijanova počasnog natpisa iz Salone, Arheološki
muzej u Splitu, inv. br. A-4529 (snimio Tonći Seser)
Iulio [Avito Ale]/xiano [praef(ecto) coh(ortis) Ulp(iae)] /
Petraeo[r(um) trib(uno) leg(ionis) ---] / praef(ecto) eq(uitum)
[al(ae) --- proc(uratori)] /5 ad anno[nam Augg(ustorum)
Ostiis] / c(larissimo) v(iro) prae[t(ori) sodali Titiali] / leg(ato)
leg(ionis) III[I Fl(aviae) leg(ato) pr(o) pr(aetore) pro]/vinciae [Raetiae co(n)s(uli) co]/miti Impp(eratorum) [Severi et
Anto]/10nini in B[ritannia praef(ecto)] / aliment(orum) [comiti Imp(eratoris)] / Antonin[i in Germania] / praef(ecto)
3 Sačuvana je lijeva polovica spomenika sastavljena od tri ulomka. Visina spomenika je 1,59 m, širina 0,42 m, a debljina 0,34 m. Čuva se u Römisches Museumu
Augsburg pod inventarnim brojem 331 a, A. Radnóti 1961, str. 383-385. Desna strana žrtvenika je rekonstruirana. Za osnovne podatke v. i http://www.ubierat-lupa.org/monument.php?id=6452. Za potrebe ovoga rada fotografije su mi također velikodušno ustupili doc. dr. sc. Ortolf Harl (sl. 4), Josefine Hertwig i
Manfred Hahn iz Römisches Museuma Augsburg (sl. 3). Svima sam vrlo zahvalan.
4 A. Radnóti 1961, str. 388-391.
5 H. Halfmann 1982, str. 217-225.
6 A. R. Birley 1999, str. 223-224; A. R. Birley 2005, str. 225-226; L. de Arrizabalaga y Prado 2010, str. 201; I. Mennen 2011, str. 194-21; C. Davenport 2012, str. 806-807.
Za datiranje njegova prokonzulata u Aziji v. bilj. 47. Osim spomenutoga Eggera i Radnótija za starije prijedloge slijeda Aleksijanovih službi v. A. Jagenteufel
1958, str. 53-54, br. 29; H.-G. Pflaum 1960, str. 694-695, br. 258; PME 1, I 32.
7 Vrlo sam zahvalan prof. dr. Bruni Kuntić-Makvić na prijevodu odlomka.
70
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
Slika 2
Crtež ulomka Aleksijanova počasnog natpisa iz Salone
(R. Egger 1919, str. 295, sl. 133)
ali[ment(orum) II leg(ato) pr(o) pr(aetore)] / provin[ciae
Dalmatiae] /15 procon[suli prov(inciae) Asiae] / praesidi [clementissimo] / M(arcus) Aurel[ius ---] / trib(unus) coh(ortis) [I
mil(iariae) Dalmatar(um)(?)] / Anto[ninianae].8
Aleksijanove viteške službe
Halfmann je zaključio da je Aleksijanov prokonzulat u
Aziji trajao tijekom 215. odnosno 216. godine što mu je
bio ključni oslonac za rekonstrukciju slijeda svih njegovih
prethodnih službi.9 Uzme li se u obzir da su dva pretorska
8
9
10
11
12
13
14
15
položaja, zapovjedništvo nad legijom i jedno namjesništvo obično trajali pet do šest godina vrlo je izgledno kako
je Aleksijan funkciju nadzora nad opskrbom grada Rima
žitom (annona Augusti) u Ostiji najvjerojatnije obavljao
oko 193. godine.10 Prije toga je ostvario uobičajene tri viteške milicije od kojih su na salonitanskom natpisu djelomično sačuvane oznake dviju: prva je bila prefektura neke
kohorte Petraeorum, a treća prefektura konjaništva neke
ale. Između njih je morala biti upisana oznaka milicije sekunde što je najvjerojatnije bio angustiklavijski tribunat
u legiji. Početak karijere, dakle, vezan je uz jednu od šest
kohorti Petraeorum koje je osnovao Trajan na prostoru
Arabije Petreje.11 Sve su jedinice, osim Treće Ulpia Petraeorum milliaria koja je bila u Kapadokiji, boravile u graničnim područjima Sirije i Palestine te se o njima ne može
mnogo pouzdanoga reći.12 Svaka milicija trajala je tri do
četiri godine,13 po čemu Aleksijanove tri milicije treba staviti u vrijeme od otprilike 180. do 190. godine. Dakle, vitešku karijeru započeo je u ranim dvadesetim godinama
svoga života, negdje pred kraj vladavine Marka Aurelija, u
dijelu Carstva odakle je potjecao. Julijevci iz Emese imali
su građansko pravo od ranoga 1. stoljeća i afirmirali su se
zahvaljujući ženidbi Julije Domne za senatora i budućega
cara Septimija Severa oko 180. godine. Njihov utjecaj na
kreiranje najviše državne politike u prvim desetljećima 3.
stoljeća bio je izvanredno snažan što čini Emesu neusporedivom s bilo kojim drugim gradom toga doba na Bliskom istoku.14
Namjesnici provincija s dvije ili tri legije mogli su predstavljati neposrednu prijetnju carskom autoritetu što je
dolazilo do izražaja tijekom kriza kada je njegov utjecaj
bio oslabljen i pred mnogim izazovima. To se dogodilo
nakon Pertinaksove smrti 193. godine. Didije Julijan zadobio je vlast u Rimu zahvaljujući potkupljivanju pretorijanaca, a njegovi najozbiljniji konkurenti bili su Pescenije
Niger u Siriji, Klodije Albin u Britaniji i Septimije Sever u
Gornjoj Panoniji.15 Upravo je on tada postao rimski car jer
je uz njega stalo najmanje 15 legija smještenih u rajnskim
i dunavskim provincijama i još tri britanske legije. Profilirao se uski krug ljudi od Severova velikog povjerenja koji
su mu pružili ključnu potporu u osvajanju vlasti i na koje
se kasnije oslanjao. To su namjesnik Donje Mezije i njegov
H. Halfmann 1982, str. 220. Njegova je restitucija prihvaćena u kasnijoj literaturi, v. npr. EDH HD016831; A. R. Birley 2005, str. 225, br. 16.
H. Halfmann 1982, str. 220.
H. Halfmann 1982, str. 219-220.
R. Egger 1919, str. 296-298; H.-G. Pflaum 1960, str. 694, br. 258.
J. E. H. Spaul 2000, str. 438-439, 449-451. Spaul drži da je Aleksijan zapovijedao kohortom Šesta Ulpia Petraeorum.
H. Devijver 1974, str. 461.
F. Millar 1996, str. 303-304.
I. Mennen 2011, str. 213.
71
Tusculum 9, 2016.
Slika 3
Aleksijanov žrtvenik posvećen bogu Elagabalu, Römisches
Museum Augsburg, inv. br. 331 a (snimio Andreas Brücklmair)
Slika 4
Aleksijanov žrtvenik posvećen bogu Elagabalu, Römisches
Museum Augsburg, inv. br. 331 a (snimio Ortolf Harl)
brat Septimije Geta, namjesnik Britanije Klodije Albin, tribun u legijama Prva Adiutrix i Peta Macedonica u Donjoj
Meziji Septimije Kastin i legat legije Prva Italica također u
Donjoj Meziji Marije Maksim. Tijekom Severova napredovanja prema Rimu prethodnicu je predvodio Julije Leto
koji je kasnije igrao važnu ulogu u ratovima protiv Parta i
protiv Klodija Albina. Zapovjednik veksilacija bio je Valerije Valerijan koji je ranije obavio svoje viteške milicije i namjesništvo na Cipru. Po mišljenjima većine znanstvenika
upravo je on bio ključna osoba tijekom Severovih građanskih ratova. Čini se da je novom caru potpora bila osigurana i u samom Rimu. Tijekom aprila 193. godine consul
suffectus je najvjerojatnije bio Fabije Kilon čija se karijera
tijekom Komodove vladavine isprepletala sa Severovom
tako da su se očito otprije dobro poznavali.16 Gaj Julije
Avit Aleksijan, zet carice Julije Domne, pripada istom krugu carevih saveznika. Obavljajući svoju posljednju vitešku
službu bio je podređen prefektu anone u Rimu i izravno je
kontrolirao iskrcavanje, skladištenje i prijevoz žita u grad.
Vrlo je vjerojatno odgovarajućim upravljanjem ovom opskrbom Septimiju Severu olakšao osvajanje prijestolnice
193. godine.17
Ulazak u Senat, zapovjedništvo nad legijom i
namjesništvo u Reciji
Odmah nakon preuzimanja vlasti car je neke svoje rođake uzdigao u senatorski rang i to najvjerojatnije
pomoću adlectio inter tribunicios.18 Jedan od njih bio je i
Aleksijan što je na natpisu iz Salone jasno prema siglama
CV (clarissimus vir) i oznakom preture koju je dobio 194.
16 I. Mennen 2011, str. 194-195.
17 H. Halfmann 1982, str. 220-221. Halfmannovu tezu podupiru A. R. Birley (2005, str. 226) i I. Mennen (2011, str. 147, 210).
18 O Severovu davanju važnih položaja u državi pouzdanicima i bliskim članovima rodbine neposredno nakon dolaska na vlast v. A. R. Birley 1999, str. 195 i d.; I.
Mennen 2011, str. 194 i d.
72
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
godine. Nastavak retka restituiran je oznakom njegove
svećeničke funkcije sodalis Titialis analogno natpisu iz
Augsburga19 što znači da je u Rimu bio član senatorskoga kolegija koji je održavao kult diviniziranoga cara Tita.20
Potom je dobio zapovjedništvo nad legijom od čijega je
brojčanoga dijela imena na natpisu sačuvano samo III.
Zbog raspoloživoga prostora u nastavku sedmoga retka
u obzir može doći samo legija Četvrta Flavia (leg(atus)
leg(ionis) III[I Fl(aviae)) čiji je logor bio Singidunum u Gornjoj Meziji. Upravo je u ovoj provinciji u obližnjem gradu
Viminaciju u aprilu 196. Karakala proglašen carem. Aleksijan je postavljen za namjesnika Recije 196. ili 197. godine
kada se Sever vratio s istoka nakon pobjede nad Pescenijem Nigerom i pobjede u Prvom partskom ratu. U međuvremenu se pojačalo njegovo neprijateljstvo s bivšim saveznikom Klodijem Albinom, posebno nakon što je Karakalinim uzdizanjem u rang cezara izgubio svaku nadu da
će ga naslijediti. Albin se proglasio carem i sa svojim snagama ušao u Galiju. Nije poznato je li se u operacije protiv
njega Aleksijan uključio 196. godine kao legat veksilacije
svoje legije pod zapovjedništvom namjesnika Gornje Mezije Fabija Kilona ili godinu poslije kao namjesnik Recije.21
Njegova uprava nad Recijom potvrđena je augsburškim
kolosalnim žrtvenikom. Zanimljiv je način oblikovanja
posvete emesenskom bogu Elagabalu jer uključuje njegovo ime potvrđeno na nekim natpisima iz palmirske Nazale (‘LH’GBL) s novim konceptom Boga Sunca.22
Pratitelj cara Septimija Severa i cara Karakale u
ratu u Britaniji
Kraj recijskoga namjesništva i priključnoga konzulata
vjerojatno su se dogodili između 198. i 200. godine. Nakog toga Aleksijan je bio pratitelj (comes) careva Septimija Severa i Karakale u jednom ratnom pohodu ([--- co]/
miti Impp(eratorum) [Severi et Anto]/nini in B[---]). Egger
i Radnóti su povedeni pretpostavkom da Aleksijanova
karijera pripada vremenu Aleksandra Severa držali da se
radilo o ratu protiv Germana (in b[ello Germ(anico) ---])
odnosno Parta (in b[ello Parth(ico) ---]) misleći na ratove
koje je vodio Karakala. Kasnije je Pflaum oštećeni dio nadopunio s B[ritannia] navodeći popis svih komita od 1.
do 3. stoljeća iz kojega proizlazi da sintagma comes imperatoris in bello nije uobičajena. Prijedlozi in odnosno per
uvijek se nalaze s imenom zemlje, a bellum se zajedno s
comes javlja uvijek bez prijedloga in. Zbog navedenoga
je, ističe Halfmann, Pflaumova resitucija izvan svake sumnje ispravna tako da Aleksijanovu pratnju careva u ratu u
Britaniji treba datirati između 208. i 211. godine.23 Odmah
se nameće pitanje što je bilo s Aleksijanovom karijerom
u proteklih osam godina i zašto nije bio na nekom službenom položaju. Njegovo brzo napredovanje između
193. i 198. godine, obilježeno postizanjem senatorskoga
ranga, preturom, dvjema pretorskim dužnostima, vojnim
zapovjedništvima i konzulatom, nije bilo neobično jer su
slične karijere imali i drugi dužnosnici od careva povjerenja. Nakon pobjede nad Klodijem Albinom kod Lugduna
17. februara 197. na čelo Lugdunske Galije postavljen je
Flavije Sekundo Filipijan, Galiju Belgiku dobio je Marije
Maksim, a Donju Panoniju Klaudije Klaudijan. To su trojica Aleksijanovih pretorskih namjesničkih kolega koji su,
poput njega samoga, dugovali svoje brzo unapređenje
događajima iz 193. godine.24 Ako su oni uskoro nakon
konzulata nagrađeni i konzulskim namjesništvima pitanje je što se dogodilo s Aleksijanovom karijerom. Ovo
»stavljanje na led«, koje se vrlo uspješno može dokazati
i za zeta Varija Marcela, posljedica je mnogih zlouporaba
ovlasti prefekta pretorijanaca Fulvija Plautijana tijekom
199. odnosno 200. godine. Dion Kasije prožet mržnjom
kaže da je njegova moć bila tolika da je odlučivao o napredovanju senatora i dodjeljivanju namjesništava. Zbog
svega je Plautijan bio u vrlo lošim odnosima s carskom
obitelji, u prvom redu s Karakalom i Getom te posebno
caricom Julijom Domnom što se proteglo i na njezinu sestru Juliju Mezu pa tako i njezina muža Aleksijana čija je
konzulska karijera zaustavljena.25 Plautijanovo ubojstvo
22. januara 205. rehabilitiralo je protagoniste emesenskoga klana: Aleksijan je bio u bliskoj carskoj pratnji tijekom
vojnih operacija u Britaniji koja je istodobno stavljena
19 A. Radnóti (1961, str. 386-387, bilj. 12) za 5. i 6. redak natpisa iz Augsburga predlaže dvije restitucije: Soda[l(is) Flav(ialis)(?)] / Titi(alis) A[nton(inianus)(?)] ili
Sod(alis) A[ntonin(ianus)(?)] / Titia[l(is)(?)].
20 J. Rüpke 2007, str. 227.
21 H. Halfmann 1982, str. 221; o tome v. i I. Mennen 2011, str. 201-203.
22 O Elagabalovu kultu i njegovu značenju u okviru Rimskoga Carstva i za Emesu v. F. Millar 1993, str. 304-309.
23 H. Halfmann 1982, str. 221-222. Tada je drugi comes bio Placid Postumijan, v. I. Mennen 2011, str. 208-209; i posebno detaljno A. R. Birley 2005, str. 192-195.
24 Konzulske su vojske također bile u rukama stranačkih pripadnika: donjogermanske postrojbe imale su Valerija Pudenta koji je 193. kao namjesnik Donje
Panonije podupirao Septimija Severa. Na čelo Hispanije Citerior i na mjesto Albinova pristalice Novija Rufa došao je Klaudije Kandid koji se od 193. godine
borio na Severovoj strani. Nekadašnja Albinova provincija Britanija imala je Virija Lupa koji je godinama prije zadržao Donju Germaniju na Severovoj strani; H.
Halfmann 1982, str. 223-224.
25 Halfmannovo mišljenje o Plautijanovu usporavanju Aleksijanove karijere dijele A. R. Birley (2005, str. 226) i I. Mennen (2011, str. 205).
73
Tusculum 9, 2016.
pod upravu njegova zeta Varija Marcela, muža njegove
kćeri Julije Soemide.26
Car je ozbiljno namjeravao slomiti otpor Maeta i Kaledonaca sjeverno od Hadrijanova i Antoninova zida i tako
pod kontrolu staviti cijelu Britaniju. Carska obitelj, prefekt
pretorijanaca Papinijan i carska konjanička straža smješteni su u Eborakum odakle je Geta uz pomoć savjetodavnoga vijeća vodio civilnu upravu. Sudeći po Dionu Kasiju i
Herodijanu bile su dvije ekspedicije: prvu su zajedno izvršili Sever i Karakala 209. i pokorili Kaledonce nakon čega
su početkom 210. obojica svojim carskim titulama dodali
pridjev Britannicus. Polako je rasla careva nervoza jer je
shvatio da će Karakala prvom prilikom smaknuti brata
Getu. Međutim, neovisno o sklapanju mira Maete i Kaledonci ponovno su digli ustanak i tada je na njih krenuo
samo Karakala i golemom vojskom ušao u Kaledoniju. Car
je ostao u Eboraku gdje je u februaru 211. umro prije čega
je Getu proglasio augustom i po pravu izjednačio Karakali. Iako je Geta bio bliži ocu i zbog toga uživao potporu
vojske brat je i dalje tražio način da ga se riješi. U njihovu
neuspješnom mirenju u Eboraku posredovala je majka
Julija Domna pomoću tada prisutnih komita što znači da
je u tim razgovorima morao sudjelovati i Aleksijan. Ubrzo
potom Karakala je sklopio mir s Kaledoncima, ostavio sve
vojne instalacije sjeverno od Hadrijanova i Antoninova
zida nakon čega je carska familija krenula prema Rimu.
Karakala je ubio brata krajem godine.27
Povratak u Rim i prefektura alimente
Aleksijan je odmah po dolasku u Rim 211. godine postao praefectus alimentorum što znači da je bio zadužen
za opskrbu hranom djece i siromašnih.28 Istodobno je
njegov zet Varije Marcel u svojim rukama sjedinjavao zapovjedništva svih postrojbi grada Rima. Nesumnjivo su
obojica uživali veliko Karakalino povjerenje tim više što su
mu se priklonili u njegovu sukobu s Getom. Način na koji
je Karakala unaprijedio Aleksijana pokazuje da je unatoč
utjecaju svoje majke imao slobodu u donošenju odluka.
Time se potvrđuje mišljenje nekih autora o odnosu cara
i Julije Domne koji je antička literatura pristrano iskrivila
Slika 5
Rekonstrukcija natpisa iz Salone (H. Halfmann 1982,
str. 218, sl. 1)
na štetu Karakale.29 Važno je istaknuti da je na Karakalino
povezivanje s majčinom rodbinom utjecalo zajedničko neprijateljstvo prema vrlo utjecajnom prefektu pretorijanaca
Plautijanu. Novi car nije odbacio sve istaknute službenike
iz vremena očeve vladavine, ali je sigurno odstranio one
senatore od kojih se osjećao ugrožen ili zasjenjen zadržavajući one kojima je mogao vjerovati. Karakala je većinu
svoga principata proveo izvan Rima posjećujući provincije
26 H. Halfmann 1982, str. 224-225. O povratku emesenskoga klana u vrh carske politike v. A. R. Birley 1999, str. 175 i d; A. R. Birley 2005, str. 181, 200, 313-314. Detaljnije o Marcelovoj karijeri najvećim dijelom na temelju latinsko-grčkoga natpisa ILS 478 iz Velitre u Italiji (=EDH HD033484): Sex(to) Vario Marcello / proc(uratori)
aquar(um) C proc(uratori) prov(inciae) Brit(anniae) CC proc(uratori) rationis / privat(ae) CCC vice praeff(ectorum) pr(aetorio) et urbi functo / c(larissimo) v(iro) praef(ecto)
aerari militaris leg(ato) leg(ionis) III Aug(ustae) /5 praesidi provinc(iae) Numidiae / Iulia Soaemias Bassiana c(larissima) f(emina) cum filis / marito et patri amantissimo //
Σέξτῳ Οὐαρίῳ Μαρκέλλῳ / ἐπιτροπεύσαντι ὑδάτων, ἐπιτροπεύσαντι ἐπαρχείου /10 Βριταννείας, ἐπιτροπεύσαντι λόγων πρειβάτης, πιστεύ/θέντι τὰ μέρη τῶν
ἐπάρχων τοῦ πραιτωρίου καὶ Ρώμης, / λαμπροτάτῳ ἀνδρί, ἐπάρχῳ ἐραρίου στρατιωτικοῦ, / ἡγεμόνι λεγειῶνος γ Αὐγούστης, ἄρξαντι ἐπαρχείου Νουμιδίας /
Ἰουλία Σοαιμιὰς Βασσιανὴ σῦν τοῖς τέκνοις τῷ προσ/15φιλεστάτῳ ἀνδρὶ καὶγλυκυτάτῳ πατρί) v. H. Halfmann 1982, str. 226-234.
27 A. R. Birley 1999, str. 178-180, 182, 186-187. O rimskim vojnim operacijama u Britaniji, ali nešto sažetije, v. A. R. Birley 2005, str. 195-203.
28 H. Halfmann 1982, str. 222.
29 H. Halfmann 1982, str. 225.
74
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
i vodeći vojne operacije kada je u pratnji uvijek imao nekolicinu senatora. Dion Kasije tako kaže da je jedini prisutan
u njegovu logoru u Edesi u trenutku smrti 217. godine bio
Aurelijan koji je vrlo vjerojatno pratio i njegova oca u brojnim kampanjama.30 Unatoč tome, više primjera ukazuje
na vjerojatnost da je prema nekoj rodbini imao određeni
oprez. Tako Gesije Marcijan, Aleksijanov drugi zet odnosno
drugi muž njegove druge kćeri Julije Mameje, nije primljen
u senatorski ordo iako je Karakala u nekim okolnostima
znao to iznenadno činiti za druge osobe.31
Pratitelj cara Karakale u ratu protiv Germana
Aleksijan je nakon prefekture u Rimu pratio Karakalu
u ratu protiv Germana tijekom ljeta ili jeseni 213. godine.32 Carstvo je u 3. stoljeću održavalo mirne diplomatske
odnose s Markomanima i Kvadima, ali se znalo i upletati
u njihova unutrašnja pitanja i poticati međusobni razdor
kako bi zadržalo vlastitu sigurnost.33 Jedina i do određene
mjere dobro dokumentirana barbarska invazija u Panoniju u doba Severâ dogodila se upravo za Karakaline vladavine 212. ili u prvim mjesecima 213. godine i povezuje se
s neredima koje su na sjevernom obodu Dacije uzrokovali
Karpi i Vandali. Odrazila se na sjeveroistočni rub Panonije
i vjerojatno je bila izravan povod izmjeni granice između
Gornje i Donje Panonije sljedeće godine čime se postiglo
da obje provincije imaju po dvije legije pa su tako i namjesnici Donje Panonije također bili konzulskoga ranga.
Ovi događaji jasno pokazuju da je rimski sustav zavisnih
kraljevstava na dunavskoj granici dobro funkcionirao. Karakala je navodno uspio izolirati Markomane od sve nasrtljivijih Vandala, ali je zato oštro reagirao prema Kvadima
koji su tada upali u Panoniju. Predali su mu svoga kralja
Gajobomara i nekoliko plemenskih prvaka te ih je dao
smaknuti.34
Povratak u Rim i prefekt alimente drugi put
Aleksijan je nakon povratka iz Panonije po drugi put
obavljao funkciju prefekta alimente i teško je reći je li
ponovno imenovanje imalo neki poseban razlog tim više
što je točna struktura upravljanja alimentom još uvijek
prilično nepoznata. Reizbor nije bio neuobičajen jer su
neki dužnosnici i prije njega na ovaj položaj bili postavljani više puta kao što pokazuje primjer Polijena Auspeksa iz
vremena Marka Aurelija koji je na tu funkciju triput biran.
Poslije toga uslijedilo je Aleksijanovo namjesništvo u Dalmaciji koje je trajalo kratko, godinu ili najviše godinu i pol
dana, što nije neobična pojava u Karakalino doba.35
Namjesnik provincije Dalmacije
Može se reći da uprava nad Dalmacijom tada nije bila
zahtjevna. Prošlo je vrijeme ratova protiv Germana kada
su provinciji trebali namjesnici s vojničkim iskustvom.
Obje panonske provincije na sjeveru bile su mirne, izuzev Karakaline intervencije protiv Kvada. Aleksijan je na
raspolaganju imao vrlo dobro strukturiran namjesnički
ured s vojnicima koji su obavljali različite službe - od višerangiranih principala do nižerangiranih imuna i ostalih
vojnika pridruženih njegovu osoblju. Dalmacija tada nije
imala vlastitu legijsku posadu pa je za službe kornikularija, komentarijenza, spekulatora i beneficijarija morala
posuđivati vojnike iz legija smještenih u Panoniji i Meziji,
a ostale je popunjavala pripadnicima vlastitih pomoćnih
postrojbi.36 U vrijeme njegova namjesništva sigurnost u
provinciji kao i u glavnom gradu održavali su pripadnici
pet pomoćnih postrojbi. To su bile kohorta Osma Voluntariorum, Treća Alpinorum, Prva Belgarum, Prva i Druga
milliaria Delmatarum čijih je između četiri i četiri i pol tisuće vojnika bilo raspršeno diljem provincije.37 Oni u kasnom principatu očito nisu mogli zadovoljiti sve potrebe
pa su im dodane veksilacije legija Prva Italica, Četrnaesta
Gemina, Prva Adiutrix, Peta Macedonica i najvjerojatnije
Osma Augusta. Njihova prisutnost zajedno s pripadnicima obiju carskih ratnih mornarica u Saloni ne treba čuditi
jer je ona bila važna luka i ishodište cesta prema sigurnosno uvijek rizičnom Podunavlju.38 Međutim, zanimljivo je
kako se od ovih legionara službe trojice vojnika legije Prva
30 C. Davenport 2012, str. 806-807.
31 H. Halfmann 1982, str. 225. O karijeri Gesija Marcijana koji je zasigurno bio mrtav do 222. godine znade se vrlo malo. Postoji navod kod Diona Kasija po kojemu
se može zaključiti da je izvršavao neka namjesništva, ali nema ni jednoga epigrafskog izvora, v. R. L. Cleve 1988, str. 202-203 i ukratko A. R. Birley 1999, str. 222,
br. 36, 37.
32 H. Halfmann 1982, str. 222.
33 L. F. Pitts 1989, str. 52.
34 A. Mócsy 1974, str. 198-199.
35 H. Halfmann 1982, str. 222-223.
36 I. Matijević 2015, str. 132 i d.
37 G. Alföldy 1987, str. 245-247, 249, 251-252, 254-255; I. Matijević 2015, str. 61-73. Za točnu brojnost augzilijarnih vojnika u provinciji kao i za odnos pješaka i
konjanika v. I. Matijević 2015, str. 163-164.
38 I. Matijević 2015, str. 53.
75
Tusculum 9, 2016.
Slika 6
Dio stabla dinastije Severâ (prilagodio autor po CAH 12, str. 768)
Italica mogu datirati u ranoseversko doba,39 a službe još
dvojice u vrijeme nakon 220. godine.40 Podatak bi mogao
biti znakovit jer je zapovjednik legije 193. godine i jedan
od podupiratelja novoga cara bio Marije Maksim. Legija
je nesumnjivo tada uživala povjerenje visokih vladajućih
krugova zbog čega je jedan njezin dio poslan u Salonu
i to najvjerojatnije zbog čvršćeg stavljanja provincijske
metropole pod kontrolu novog cara i nove dinastije.41
Odlazak na istok: namjesnik provincije Azije,
pratitelj cara Karakale u ratu protiv Parta. Misija
na Cipru i smrt
Aleksijanu je u Saloni postavljen počasni natpis kada
je prestalo njegovo namjesništvo u Dalmaciji i nastupio
prokonzulat u Aziji 215. godine. Nakon završetka azijskoga namjesništva opet ga je pozvao Karakala da mu bude
comes u rano ljeto 216. u ratu protiv Parta pa se tako opet
našao u carevoj neposrednoj blizini.42 Ovaj put legije su
napredovale puno dalje, do Arbele istočno od Tigrisa.43
Moguće da je s carem u Edesi proveo zimu 216./217. kada
ga je poslao na Cipar kako bi tamo djelovao kao član
konzilija viteškoga namjesnika. Sve se to moralo dogoditi prije nego je Makrin dao ubiti Karakalu 8. aprila 217.
dok je putovao između Karhe i Edese. Ciprom je obično
upravljao prokonzul pretorskoga ranga, ali je u Karakalino
doba vlast iz nepoznatih razloga imao viteški prokurator,
u trenutku Aleksijanove misije najvjerojatnije Cesernije Statijan Kvinktijan. Nije jasno je li ova zadaća značila
Aleksijanovo padanje u carevu nemilost.44 Cipar je zbog
blizine vojnih operacija protiv Parta očito imao važnu ulogu u opskrbi i logistici rimskih postrojbi, pa je Aleksijan
mogao savjetovati prokuratora upravo u tim pitanjima
jer je imao veliko iskustvo u obavljanju sličnih zadaća kao
prefekt anone u Ostiji, dvaput prefekt alimente i pratitelj
careva na pohodima u Britaniji i Germaniji.45 Aleksijan je,
po pisanju Diona Kasija, umro na Cipru kao oboljeli starac
39 I. Matijević 2015, str. 50-51. Radi se o steli (CIL 3, 2009) vojnika Aurelija Mukatre koju mu je postavio kolega vojnik Aurelije Sabazijan (za dataciju v. D. Maršić
1997, str. 118) i o steli Aurelija Pontijana (CIL 3, 2010 (8576)) nastaloj između 220. i 230. godine (za dataciju v. N. Cambi 1988, str. 107-108). O stelama detaljnije
v. I. Matijević 2015, str. 364, 366-367, kat. br. 8, 10.
40 Radi se o fragmentiranoj steli (CIL 3, 12899) koja nije sačuvala ime preminuloga vojnika, ali sadrži ime njegova kolege komemoratora iz legije, v. I. Matijević
2015, str. 365, kat. br. 9. Dataciju određuje upotreba legijina atributa Severiana koji je dobila tijekom vladavine Aleksandra Severa (222. - 235.); A. Betz 1938, str.
44; F. Matei-Popescu 2010, str. 114.
41 I. Matijević 2015, str. 51-52. Pitanju prisutnosti i djelovanja pripadnika ove legije u Saloni i diljem provincije Dalmacije tijekom severskoga razdoblja posvetio
sam poseban rad koji je u završnoj fazi izrade.
42 H. Halfmann 1982, str. 222-223.
43 F. Millar 1993, str. 144.
44 H. Halfmann 1982, str. 222-223, 225.
45 I. Mennen 2011, str. 211.
76
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
prije nego je u ljeto 218. godine na vlast došao Elagabal.46
Međutim, Barnes drži da bi se zbog lakune u tekstu Diona
Kasija i možda njegova nespretnog izvještaja Aleksijanov
početak prokonzulata u Aziji moglo smjestiti kasnije i to
u april 216. Položaj je napustio u zimu 216. odnosno 217.
godine prije isteka namjesničkog mandata kako bi se pridružio Karakali i u proljeće 217. otišao na Cipar.47 Prema
tome, ako je Barnes u pravu, Aleksijan je vrlo kratko bio
uz Karakalu tijekom vojnih operacija, možda najviše tri
mjeseca. Uzimajući u obzir imena svih osoba uključenih
u vojne događaje od Severova dolaska na vlast samo su
rijetki u Karakalino doba nastavili dobivati određene vojne odgovornosti. Jedan od njih bio je Avit Aleksijan.48 Na
istoku su ga pratila samo dvojica ili trojica senatora, kako
je bilo i tijekom pohoda na Britaniju nekoliko godina prije. Spomenuti Aurelijan, koji je očito imao određeno vojno iskustvo, boravio je s njime u Edesi, a ostali uključujući
i Aleksijana možda su bili u Antiohiji kao glavnoj bazi careve pratnje.49
Aleksijanova misija na Cipru odvijala se tijekom vladavine cara Makrina koji je imao potporu Senata. Cijelo je
vrijeme proveo na istoku i nastavio voditi vojne operacije
protiv partskoga kralja Artabana V. te je nakon nakon poraza kod Nisibisa uspio kupiti mir i zadržati Mezopotamiju kao provinciju.50 Tada je opet u prvi plan došao utjecaj
emesenskoga klana izravno odgovornog za Makrinov
pad. Julija Meza, sestra carice Julije Domne, vratila se u Siriju i živjela na imanju u blizini Emese. Njezine dvije kćeri
Julija Soemida i Julija Mameja bile su udane za istaknute
državne dužnosnike porijeklom iz Sirije: Varija Marcela iz
Apameje i Gesija Marcijana iz Arke. Pod njihovim je utjecajem legija Treća Gallica smještena u Rafaneji na Orontu kao jedina legija u provinciji vrlo brzo za novoga cara
postavila mladoga Elagabala, sina Julije Soemide, čime je
obnovljena vlast Severâ. Njega će 222. naslijediti prvi rođak Aleksandar Sever kao sin Julije Mameje.51
Aleksijanovo je ime na natpisu iz Salone izbrisano, ali
ipak ne tako temeljito da se ne bi moglo pročitati. Radiranje se moglo dogoditi nakon smrti cara Elagabala (218.
- 222.) ili najvjerojatnije odmah nakon ubojstva Aleksandra Severa (222. - 235.) i njegove majke Julije Mameje. Car
Maksimin Tračanin cijelu je obitelj osudio na damnatio
46
47
48
49
50
51
52
memoriae koju se, ipak, nije dosljedno provodilo na natpisima i koju su 238. godine tijekom svoje tromjesečne
vladavine poništili carevi Pupijen i Balbin.52
Zaključak
Gaj Julije Avit Aleksijan potječe iz sirijske Emese. S
dinastijom Severâ izravno je povezan preko svoje supruge Julije Meze, sestre Julije Domne koja je bila žena cara
Septimija Severa. Njihova kći Julija Soemida je u braku s
Varijem Marcelom iz sirijske Apameje dobila sina i kasnije cara Elagabala (218. - 222.). Druga kći Julija Mameja je
sa svojim drugim mužem Gesijem Marcijanom iz sirijske
Arke također imala sina i Elagabalova nasljednika Aleksandra Severa (222. - 235.). Aleksijanova vrlo bogata karijera može se u cijelosti rekonstruirati zahvaljujući ulomku
njegova počasnog natpisa iz Salone, zatim natpisa kojega je on osobno posvetio tijekom namjesništva u Reciji
i navodu Diona Kasija u djelu Rimska povijest. Nekoliko
znanstvenika bavilo se pokušajem usklađivanja ovih povijesnih izvora, ali daleko najveće zasluge u tome ima H.
Halfmann čije su zaključke uz minorne izmjene prihvatili
i svi kasniji autori. Aleksijanovo namjesništvo u Aziji datirao je u 215. odnosno 216. godinu što mu je omogućilo
kronološku rekonstrukciju slijeda svih ostalih službi odnosno njihovo stavljanje u širi kontekst.
Aleksijan je vojno-političku karijeru započeo kao vitez
u ranim dvadesetim godinama života i to prefekturom
nad nekom od šest kohorti Petraeorum koje su osim jedne
bile smještene na prostoru Sirije i Palestine. Ostale milicije
obavio je otprilike do 190. godine nakon čega je došao
u Rim gdje je u okviru posljednje viteške službe bio podređen prefektu anone. Na tom je položaju bio 193. godine kada nakon smrti cara Pertinaksa na prijestolje došao
Septimije Sever. Aleksijan je pripadao krugu vrlo utjecajnih ljudi od njegova povjerenja i vrlo mu je vjerojatno
odgovarajućim upravljanjem opskrbom hrane tada olakšao osvajanje prijestolnice. Novi je car vrlo brzo učvrstio
položaje svojih saveznika tako da su i neki njegovi rođaci
postigli status senatora uključujući, dakako, i Aleksijana
čija je karijera krenula snažnom uzlaznom putanjom. Već
sljedeće godine dobio je preturu, u Rimu je postao član
senatorskoga kolegija koji je vodio kult diviniziranog cara
H. Halfmann 1982, str. 223. Sažeto, ali na isti način o ovom periodu Aleksijanove karijere v. I. Mennen 2011, str. 210-211.
T. D. Barnes 1986, str. 202-205.
I. Mennen 2011, str. 210.
C. Davenport 2011, str. 807.
F. Millar 1993, str. 144-145.
F. Millar 1993, str. 145-146.
H. Halfmann 1982, str. 225.
77
Tusculum 9, 2016.
Tita, a potom je zapovijedao legijom Četvrta Flavia felix
u Singidunu u Gornjoj Meziji. Godine 196. ili 197. postavljen je za namjesnika provincije Recije što se poklopilo sa
Severovim povratkom s istoka gdje je potukao Pescenija
Nigera i pobijedio u Prvom partskom ratu. Postajalo je
sve jasnije da će se car morati obračunati s dojučerašnjim
saveznikom Klodijem Albinom koji se proglasio carem i
sa svojim snagama ušao u Galiju. Aleksijan je u ovom sukobu sigurno sudjelovao, ali nije jasno je li to učinio kao
legat legije Četvrta Flavia felix ili kao upravitelj Recije. Iz
vremena njegova namjesništva potječe augsburški kolosalni žrtvenik koji je posvetio Elagabalu, bogu suncu
osobito štovanom u njegovoj rodnoj Emesi. Kraj uprave
u Reciji i konzulat vjerojatno su se dogodili između 198.
i 200. godine. Aleksijanov sljedeći službeni položaj datira
u 208. godinu što odmah nameće pitanje što se s njime
događalo tijekom proteklih osam godina. Odgovor se
krije u ponašanju prefekta pretorijanaca Fulvija Plautijana
čiji se utjecaj toliko razmahao da je odlučivao o napredovanju senatora. Imao je vrlo loš odnos s caricom Julijom
Domnom što se proteglo i na njezinu sestru pa tako i
Aleksijana te njegova zeta Varija Marcela u čijoj se karijeri također može dokazati sličan izostanak dužnosništava. Nakon Plautijanova ubojstva obojica su rehabilitirani:
Aleksijan je između 208. i 211. bio pratitelj (comes) careva
Septimija Severa i Karakale u njihovu vojnom pohodu u
Britaniji koja je stavljena pod upravu Varija Marcela. Ratovanje protiv Kaledonaca sjeverno od Hadrijanova i Antoninova zida bilo je uspješno. Međutim, Septimije Sever
je prije svoje smrti 211. godine Getu proglasio augustom
i tako izjednačio s Karakalom što je dodatno rasplamsalo
netrpeljivost među braćom. Problem je pokušala riješiti
njihova majka zajedno s komitima što podrazumijeva i
Aleksijanovo sudjelovanje. Mirenje je propalo, Karakala
je u međuvremenu obustavio daljnje vojne operacije i
svi su se zaputili u Rim gdje je krajem 211. godine dao
ubiti svoga brata. Aleksijan je uživao Karakalino povjerenje te je u Rimu bio zadužen za opskrbu hranom djece i
siromašnih, dok je istodobno njegov zet Marcel u svojim
rukama imao zapovjedništva svih postrojbi u gradu. Ova
ga služba nije dugo vezala za Rim jer je opet imenovan
carevim pratiteljem tijekom vojnih operacija u Panoniji protiv Markomana i Kvada tijekom ljeta ili jeseni 213.
78
godine. Odnosi između Carstva i Germana u ovo su doba
bili mirni iako se Rim znao upletati u njihova unutrašnja
pitanja potičući razdor kako bi zadržao stabilnost na granici. Smaknut je kvadski kralj Gajobomar i izmijenjena
granica između obiju Panonija nakon čega se car vratio u
Rim gdje je Aleksijan po drugi put postao prefekt alimente. Nije moguće reći krije li se iza ponovnoga imenovanja
neki određeni razlog.
Tijekom sljedećih godinu i pol dana obavljao je namjesništvo u Dalmaciji što nije bila osobito zahtjevna zadaća
jer je provincija tada uživala mir i nije imala strateško-vojnu
važnost kao u doba ratova protiv Kvada i Markomana. Raspolagao je vrlo dobro ustrojenim oficijem čije je ljudstvo
bilo skrojeno od legionara posuđenih iz legija smještenih
u Panonijama i Mezijama te od dalmatinskih augzilijara.
Osim nekoliko legijskih veksilacija nepoznate jačine, vojnu
posadu činili su pripadnici pet pomoćnih postrojbi ukupne
brojnosti između četiri i četiri i pol tisuće vojnika. Prilično
je izgledna mogućnost kako su u gradu tijekom njegova
namjesništva boravili pripadnici veksilacije legije Prva Italica čiji je zapovjednik 193. godine i jedan od Severovih
podupiratelja bio Marije Maksim. Legija se pokazala lojalnom novoj dinastiji pa je zasigurno jedan njezin dio poslan u Salonu kako bi ona kao važan lučki grad na istočnoj
obali Jadrana bila stavljena pod čvršću kontrolu. Aleksijan
je 215. godine napustio Salonu kako bi preuzeo položaj
namjesnika provincije Azije i tada mu je zapovjednik jedne dalmatinske kohorte postavio počasni natpis u Saloni.
Nakon završetka ovoga trećeg namjesništva ponovno je
postao Karakalin pratitelj, ali ovaj put u ratu protiv Parta u
rano ljeto 216. godine. Nakon što je s carem vjerojatno proveo nadolazeću zimu u Edesi bio je poslan na Cipar kako
bi savjetovao namjesnika iako je nova zadaća zbog blizine
otoka vojnim operacijama mogla imati veze s organizacijom i logistikom, a za ta pitanja u tom trenutku car očito
nije imao iskusniju osobu od Aleksijana. Ovo se događalo
prije nego je Makrin dao ubiti Karakalu 8. aprila 217. Dion
Kasije piše da je Aleksijan umro na Cipru kao oboljeli starac.
Nije doživio ponovno uzidanje emesenskoga klana koji je
nastojanjem Julije Meze u ljeto 218. godine za novoga cara
postavio njegova unuka Elagabala. Tako je ponovno ustanovljena dinastija Severâ čiju je vladavinu zaključio drugi
Aleksijanov unuk car Aleksandar Sever.
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
Kratice
AE
ANRW
AS
BAR
CAH 12
CIL
EDH
JÖAI
JRS
PME 1
RFFZd
= L’Année épigraphique, Paris
= Aufstieg und Niedergang der romischen Welt, Berlin - New York
= Ancient Society, Leuven
= British Archaeological Reports, Oxford
= The Cambridge ancient history, second edition, vol. XII, The Crisis of Empire, A. D. 193.-337., ur. A. K. Bowmann
- P. Garnsey - A. Cameron, Cambridge University Press, 2005.
= Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin
= Epigraphische Datenbank Heidelberg
(http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/inschrift/suche) (2. 6. 2016.)
= Jahreshefte des Österreichischen Archaeologischen Instituts, Wien
= Journal of Roman Studies, London
= Prosopographia Militarum Equestrium quae fuerunt ab Augusto ad Gallienum, Leuven; Pars prima, Litterae
A-I, 1976.
= Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povijesnih znanosti, Zadar
Literatura
G. Alföldy 1987
Géza Alföldy, Die Auxiliartruppen der Provinz Dalmatien, Römische Heeresgeschichte, Beiträge 1962-1985, Mavors III, Amsterdam 1987, 239-297.
L. de Arrizabalaga y Prado 2010 Leonardo Arrizabalaga y Prado, The Emperor Elagabalus. Fact or Fiction?, Cambridge University Press 2010.
T. D. Barnes 1986
Timothy D. Barnes, Proconsuls of Asia under Caracalla, Phoenix 40, Toronto 1986, 202-205.
A. Betz 1938
Artur Betz, Untersuchungen zur militargeschichte der romischen Provinz Dalmatien, Abhandlungen des archaologisch-epigrafischen Seminars der Universitat Wien, Neue Folge, Heft
3, Wien, 1938.
A. R. Birley 1999
Anthony R. Birley, Septimius Severus. The African emperor, Routledge 1999.
A. R. Birley 2005
Anthony R. Birley, The Roman Government of Britain, Oxford University Press 2005.
N. Cambi 1988
Nenad Cambi, Nadgrobna stela s čitavom ljudskom figurom na istočnom Jadranu, RFFZd,
27(14)/1987-1988, Zadar 1988, 93-115.
R. L. Cleve 1988
Robert L. Cleve, Some Male Relatives of the Severan Women, Historia 37, Stuttgart 1988, 196-206.
C. Davenport 2012
Caillan Davenport, Cassius Dio and Caracalla, The Classical Quarterly 62, Cambridge 2012, 796-815.
H. Devijver 1974
Hubert Devijver, The roman army in Egypt (with special reference to the militae equestres),
ANRW II.1, Berlin - New York 1974, 452-492.
R. Egger 1919
Rudolf Egger, Ein neuer Statthalter der Provinz Dalmatien, JÖAI 19-20, Wien 1919, 293-322.
79
Tusculum 9, 2016.
F. Gayet 2006
Frédéric Gayet, Les unités auxiliaires gauloises sous le Haut-Empire romain, Historia 55, Stuttgart 2006, 64-105.
M. Le Glay 1972
Marcel Le Glay, Le commandement des cohortes volvntariorvm de l’ armée romaine, AS 3, Leuven 1972, 209-221.
H. Halfmann 1982
Helmut Halfmann, Zwei syrische Verwandte des severischen Kaiserhauses, Chiron 12, München
1982, 217-235.
A. Jagenteufel 1958
Adolf Jagenteufel, Die Statthalter der römischen Provinz Dalmatia von Augustus bis Diokletian,
Schriften der Balkankomission, Antiquarische Abteilung, 12, Wien 1958.
D. Maršić 1997
Dražen Maršić, Novi nadgrobni natpisi s jugoistočne salonitanske nekropole, RFFZd 35(22)/
1995-1996, Zadar 1997, 101-128.
F. Matei-Popescu 2010
Florian Matei-Popescu, The roman army in Moesia Inferior, Bucharest 2010.
I. Matijević 2015
Ivan Matijević, Rimski vojnici na natpisima iz Salone iz doba principata, doktorska disertacija
(rukopis), Zadar 2015.
I. Mennen 2011
Inge Mennen, Power and Status in the Roman Empire, AD 193-284, Brill 2011.
F. Millar 1993
Fergus Millar, The Roman Near East, 31 BC-AD 337, Harvard University Press 1993.
A. Mócsy 1974
Andras Mócsy, Pannonia and Upper Moesia, London 1974.
H.-G. Pflaum 1960
Hans-Georg Pflaum, Les carrières procuratoriennes équestres sous le Haut-Empire romain I-III,
Paris 1960.
L. F. Pitts 1989
Lynn F. Pitts, Relations between Rome and the German ‘Kings’ on the Middle Danube in the First
to Fourth Centuries A.D., JRS 79, London 1989, 45-58.
A. Radnóti 1961
Aladár Radnóti, C. Julius Avitus Alexianus, Germania 39, Berlin 1961, 383-412.
J. Rüpke 2007
Jörg Rüpke, The religion of the Romans, Polity Press 2007.
J. E. H. Spaul 2000
John E. H. Spaul, Cohors². The evidence for and a short history of the auxiliary infantry units of
the Imperial Roman Army, BAR, International series 841, Oxford 2000.
J. J. Wilkes 1969
John J. Wilkes, Dalmatia, London 1969.
80
Ivan Matijević
Gaj Julije Avit Aleksijan - namjesnik rimske provincije Dalmacije
Summary
Ivan Matijević
Gaius Julius Avitus Alexianus - governor of the Roman province of Dalmatia
Key words: Salona, inscription, equestrian, senator, governor, Severan dynasty, Septimius Severus, Geta, Caracalla, Raetia,
Britannia, Dalmatia, Asia, Cyprus, Parthians, Alexander Severus, Elagabalus
Gaius Julius Avitus Alexianus came from the Syrian Emesa. He was connected with the
Severan dynasty directly through his wife, Julia Maesa, a sister of Julia Domna, who was
the wife of Septimius Severus. Their daughter, Julia Soaemias, married Varius Marcellus of
the Syrian Apamea, their son being the later emperor Elagabalus (218-222). Their second
daughter, Julia Mamaea, with her second husband, Gessius Marcianus, of the Syrian Arca,
also had a son, the Elagabalus’ successor Alexander Severus (222-235). The Alexianus’ entire
rich career can be reconstructed from the fragment of his honorary inscription from Salona, as well as the inscription that he himself dedicated during his office in Raetia, and the
writing of Cassius Dio in his work Roman History. Several scientists tried harmonising these
historic sources, but the greatest merits by far go to H. Halfmann, whose conclusions, with
some minor changes, were accepted by all subsequent authors. He dated the Alexianus’
office in Asia to the years 215 or 216, that enabled him a chronological reconstruction of
the course of all other offices and their placing into a wider context.
Alexianus started his military-political career as an equestrian in his early twenties, as a
praefectus of one of the six Petraeorum cohorts that were, except for one, situated in Syria
and Palaestina. The other militiae he performed till around the year 190, where after he
moved to Rome where, in his last equestrian office, he was subrogated to the prefect of
annona. He was in this office in the year 193 when, after the death of the emperor Pertinax,
the throne was succeeded by Septimius Severus. Alexianus belonged to a circle of very
influential people of his trust, and he, most probably, by adequate managing food supplies
facilitated Septimius’ taking the capital. The new emperor very soon enforced positions of
his allies, so that his cousins acquired the status of senators too, including, of course, Alexianus, whose career went powerfully upwards. The very next year he was awarded the rank
of a praetor, and in Rome he became a member of the Senate collegium that led the cult
of the divined emperor Titus, where after he commanded the Fourth Legion Flavia felix in
Singidunum in Upper Moesia. In the years 196 or 197 he was appointed the governor of the
province Raetia, that coincided with the Severus’ return from the east where he defeated
Pescennius Niger and won the First Parthian War. It was becoming clear that the emperor
would have to fight his until recently ally, Clodius Albinus, who proclaimed himself the
emperor and with his forces entered Gallia. Alexianus most certainly participated in this
conflict, however it is unclear whether he did this as the legate of the Fourth Legion Flavia
felix, or as the governor of Raetia. From the period of his governorship comes the colossal
altar of Augsburg, that he dedicated to Elagabalus, the Sun deity, particularly worshiped in
his native Emesa. The end of his governorship in Raetia and the consulate probably took
place between the years 198 and 200. The Alexianus took his next office in 208, this raising
the question of what happened about him in the past eight years. The answer is in the
behaviour of the praetorian prefect, Fulvius Plautianus, whose influence became so large
that he was deciding on senators advancements. He had a very bad relation with the empress Julia Domna that extended also to her sister and, thus, Alexianus and his son-in-law,
Varius Marcellus, in whose career can also be proven similar lack of offices. Following the
81
Tusculum 9, 2016.
assassination of Plautianus, both of them were rehabilitated: Alexianus between 208 and
211 was a comes of the emperors Septimius Severus and Caracalla in their military campaign in Britannia, that was placed under the rule of Varius Marcellus. The warfare against
the Caledonians, north of the Hadrian and the Antonine walls, was successful. However,
Septimius Severus, before his death in 211 proclaimed Geta augustus, thus equalling him
with Caracalla, that additionally incensed animosities between the brothers. Solving the
problem was attempted by the mother Julia Domna together with the comites, meaning
Alexianus’ participation as well. The peace making failed, Caracalla in the meantime ceased
further military activities and all of them went for Rome where, at the end of 211, he had his
brother assassinated. Alexianus enjoyed Caracalla’s trust and in Rome was put in charge of
providing food to children and destitutes, whereas, at the same time his son-in-law Marcellus in his hands held command over all the troops in the city. This office did not hold him
in Rome for long, because once again he became the emperor’s comes during his military
operations in Pannonia against the Marcomanni and the Quadi in the summer and autumn
of 213. The relationship between the Empire an the Germans was peaceful at the time, although Rome used to interfere in their interior matters, thus stirring up discontent in order
to maintaining stability at the border. The Quadi king Gaiobomarus was assassinated and
the border between the two Pannonias was moved, afterwards the emperor returned to
Rome where Alexianus became a prefect of the alimenta once again. It is unclear whether
there is a particular reason of this repeated appointment.
During the next year and a half he was the governor in Dalmatia, not a particularly
demanding task, because at that time the province was peaceful and it was of no strategic
military significance, as it had been at the time of the Quadi and Marcomanni wars fifty
years ago. He had a very well established office, its staff consisting of the legionaries from
the legions stationed in Pannonia and Moesia and from Dalmatian auxiliaries. Besides a few
legionary detachments of unknown strength, the military crew was made of members of
five auxiliary units, totalling to 4,000 - 4,500 soldiers. It is quite likely that during his governorship in the city stayed a detachment of the First Legion Italica, the commander of which
in 193 was Marius Maximus, one of the Severus’ supporters. The legion proved loyal to the
new dynasty, wherefore a part of it was certainly sent to Salona to subject this important
port city at the eastern shores of the Adriatic to a firmer control. In 215 Alexianus left Salona to take the office of the governor of the province of Asia, when the commander of a
Dalmatian cohort erected the inscription in his honour in Salona. After the end of this the
third governorship of his, he once again became a Caracalla’s comes, this time, however, in
the war against the Parthians in early 216. After probably having spent the following winter
with the emperor Edessa, he was sent to Cyprus to advise the governor, although his mission, because of proximity of this island to military operations, could have something to do
with organisation and logistics, for which matters at the time the emperor obviously had
no person more prominent than Alexianus. This had been going on before Macrinus had
Caracalla murdered on 8 April 217. Cassius Dio wrote that Alexianus had died on Cyprus
as an ill old man. He did not live to see another rise of the Emesa clan that with the efforts
from Julia Maesa in the summer of 218 managed to proclaim his grandson Elagabalus the
new emperor. This meant the restoration of the Severan dynasty, whose reign was ended
by another Alexianus’ grandson, the emperor Alexander Severus.
82