[go: up one dir, main page]

Prijeđi na sadržaj

The Thin Red Line (film, 1998)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Tanka crvena linija (1998.))
Vidi takođe: The Thin Red Line (1964 film)
The Thin Red Line
kino-poster
RežijaTerrence Malick
ProducentRobert Michael Geisler
Grant Hill
John Roberdeau
ScenarioTerrence Malick
PredložakThe Thin Red Line; autor:
James Jones
UlogeSean Penn
Adrien Brody
Jim Caviezel
Ben Chaplin
George Clooney
John Cusack
Woody Harrelson
Elias Koteas
Nick Nolte
John C. Reilly
John Travolta
MuzikaHans Zimmer
John Powell
Klaus Badelt
FotografijaJohn Toll
MontažaLeslie Jones
Saar Klein
Billy Weber
StudioGeisler-Roberdeau
Phoenix Pictures
Distribucija20th Century Fox
Datum(i) premijere
25. 12. 1998 (1998-12-25)
Trajanje171 min.
Zemlja Sjedinjene Države
Jezikengleski
Tok Pisin
japanski
grčki
Budžet52 mil. $[1]
Bruto prihod98,126.565 $[1]

Tanka crvena linija (eng. The Thin Red Line) je američka ratna drama radnjom smještena na Tihi ocean u vrijeme Drugog svjetskog rata koja prikazuje bitku za Guadalcanal fokusirajući se na vojnike iz satnije C, posebice na likove koje glume Nick Nolte, Jim Caviezel i Ben Chaplin.

Osim što je označila veliki povratak redatelja Terrenca Malicka nakon skoro 20 godina odsustva iz filmske industrije, Tanka crvena linija također je značajna i po velikoj količini holivudskih zvijezda koji su pristali na svoje uloge: Sean Penn, Adrien Brody, George Clooney, John Cusack i John Travolta (uz već spomenutu trojicu). Nakon sedmomjesečne montaže, film je trajao punih 5 sati pa su producenti nagovorili Malicka da film skrati. Ovaj je to i učinio, pa su iz finalne verzije ispali glumci koji su uredno odradili svoj posao tijekom snimanja filma: Billy Bob Thornton, Martin Sheen, Gary Oldman, Bill Pullman, Lukas Haas, Viggo Mortensen i Mickey Rourke.

Iako na prostoru SAD-a film nije polučio znatan financijski uspjeh, nešto malo bolje prošao je na međunarodnom tržištu, zaradivši sveukupno 98 milijuna dolara. Filmom su bili oduševljeni kritičari pa je film, među ostalim, bio nagrađen Zlatnim medvjedom za najbolji film na filmskom festivalu u Berlinu te pokupio čak 7 nominacija za prestižnu filmsku nagradu Oscar: film, režija, adaptirani scenarij, kamera, originalna glazba, zvuk i montaža.

Produkcija

[uredi | uredi kod]

Producenti Geisler i Roberdeau 1988. godine sreli su redatelja Malicka u Parizu i pitali ga da li je zainteresiran za adaptaciju romana D. M. Thomasa "The White Hotel". Malick ih je odbio, ali natuknuo da je zainteresiran za adaptaciju Molijerovog "Tartufa" ili "Tanke crvene linije". Producenti su izabrali potonje i platili Malicku 250 tisuća dolara da napiše scenarij.

Malick je započeo adaptaciju knjige Jamesa Jonesa 1. siječnja 1989. godine. Nakon pet mjeseci, producenti su primili prvu verziju scenarija koja je obuhvaćala punih 300 stranica teksta. Budući su imali puno povjerenje u svog redatelja, počeli su mu pronalaziti vrlo opskurdne materijale koje je tražio za proces pret-produkcije, uključujući knjige o reptilima u Australiji, audio kasetu "Kodo: Heartbeat Drummers of Japan" i Navajo kodove koje su američki marinci koristili kako bi komunicirali sa svojim trupama preko radio veza. Također, organizirali su mu sva putovanja o vlastitom trošku, a čak su mu plaćali i hipoteku na stan u Parizu.

Do 1995. godine producenti su skoro bankrotirali i počeli su prisiljavati Malicka da se odluči za početak snimanja. Prišli su njegovom bivšem agentu, Mikeu Medavoyju koji je u to vrijeme pokretao svoju vlastitu producentsku kompaniju - Phoenix Pictures - i koji im je dao 100 tisuća dolara kako bi produkcija filma napokon mogla započeti. Medavoy je imao dogovor sa Sony Picturesom i Malick je počeo obilaziti lokacije za potencijalno snimanje u Panami i Costa Rici, prije nego se odlučio za sjevernu Australiju. U travnju 1997. godine, tri mjeseca prije početka snimanja, Sony Pictures se odlučio povući iz filma, budući novi direktor studija John Calley nije vjerovao da Malick može povratiti traženi budžet od 52 milijuna dolara. Redatelj je skupa s Medavoyjem otputovao u Los Angeles gdje je kompanija 20th Century Fox pristala na distribuciju filma, plativši 39 milijuna dolara uz uvjet da Malick u film stavi najmanje pet holivudskih zvijezda od njih 10 koliko ih je bilo zainteresirano za rad na projektu. Japanska kompanija, Pioneer Films, u film je uložila još 8 milijuna dolara, a Phoenix Pictures dodatnih 3 milijuna i budžet je bio pokriven.

Glumci i podjela uloga

[uredi | uredi kod]

Kada se Sean Penn sastao s Malickom, sve što mu je rekao bilo je: "Daj mi dolar i reci gdje se trebam pojaviti". Scenarij su, između ostalih, dobili Robert De Niro, Robert Duvall i Tom Cruise. Kada se 1995. godine saznalo da Malick planira snimiti novi film, veliki broj glumačkih zvijezda pokušali su doći na audicije. U Medavoyjevoj kući, Malick je održao kratke audicije s Martinom Sheenom, Kevinom Costnerom, Willom Pattonom, Peterom Bergom, Lukasom Haasom i Dermotom Mulroneyjem koji su bili prvi izbor za glavne uloge u filmu. Redatelj se te godine također sastao i s Bradom Pittom i Johnnyjem Deppom.

Edward Norton doletio je u Austin kako bi se sastao s Malickom, nakon što se pročulo da je redatelj ostao impresioniran njegovom ulogom u filmu Iskonski strah (Primal Fear). Navodno je i glumac Matthew McConaughey uzeo slobodan dan tijekom snimanja filma Vrijeme ubijanja (A Time To Kill) kako bi se sastao s Malickom. I drugi su pokušali doći do kakve-takve uloge, uključujući Williama Baldwina, Edwarda Burnsa pa čak i Leonarda DiCaprija koji je napustio set Romea i Julie u Meksiku kako bi se na aerodromu u Austinu susreo s Malickom. Prije završetka konačnog odabira glumačke postave, Nicolas Cage i Terrence Malick sastali su se na ručku u Hollywoodu u veljači 1996. godine. Malick je otišao tražiti lokacije za snimanje i kada tog ljeta nije mogao doći do broja Cagea (broj telefona koji je do tada imao navodno je bio isključen), redatelj se naljutio i odustao od glumca. Jednu od uloga ponudio je i Tomu Sizemoru, ali nakon što mu je Steven Spielberg ponudio veću ulogu u svojoj ratnoj drami Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan) i nakon što nije mogao dobiti Malicka na telefon, Sizemore se odlučio za Spielbergov film.

Kako bi zadovoljio studio, Malick je odabrao Georgea Clooneyja da odigra vrlo malu ulogu u filmu. Jedan od glavnih glumaca, James Caviezel koji je utjelovio lik vojnika Witta i kasnije postao velika holivudska zvijezda zahvaljujući ulozi Isusa Krista u Pasiji (The Passion of the Christ) gotovo uvijek spominje ulogu u Malickovom filmu kao najveću prekretnicu svoje glumačke karijere.

Tijek snimanja

[uredi | uredi kod]

Tjednima prije nego je započelo snimanje, Malick je rekao svojim producentima da nikako ne dolaze na set, budući je producent na samoj lokaciji bio George Stevens Jr. koji je pomagao drugom producentu, Grantu Hillu. Iako je Malick kao svoj razlog naveo da su obojica producenata naljutili studio, jer nisu dozvolili Stevensovo ime kao još jednog producenta, pravi razlog je bio taj što je 1996. godine u svoj ugovor umetnuo klauzulu prema kojoj producentima neće biti dozvoljen boravak na setu tijekom snimanja filma.

Većina filma snimljena je u sjevernom Queenslandu (Australija). Zbog izrazito nepristupačnog terena, vožnja glumačke ekipe kamionima trajala je po dva sata. Malickov nekoknvencionalan način rada uključivao je snimanje pojedinih kadrova u ranu zoru da bi se tek nekoliko tjedana nakon toga vratio dovršiti snimanje iste scene kadrovima u sumraku. Svojom reputacijom i radnom metodom redatelj je oduševljavao glumce pa su Woody Harrelson i John Savage ostali čitav mjesec na snimanju kako bi gledali redatelja dok radi, iako su već do tada sve njihove scene bile snimljene i završene. Film se snimao stotinu dana u Australiji, 24 dana na Solomonskim otocima i 3 dana u SAD-u. Odluka da se ne snima na pravom otoku Guadalcanal donijeta je iz čisto praktičnih razloga: postojala je 50-postotna šansa od oboljenja od malarije, a direktor fotografije John Toll izjavio je da bi dolazak i odlazak na otok financijski bili potpuno neisplativi budući su imali scene u kojima bi koristili do 300 statista koje bi se trebalo prevoziti brodovima.

Post produkcija

[uredi | uredi kod]

Montažerka Leslie Jones provela je pet mjeseci na lokaciji gdje se snimao film i vrlo rijetko je viđala Malicka koji ju je prepustio njezinom dijelu posla. Nakon što je glavnina snimanja završena, provela je sedam mjeseci u montažnoj sobi čiji produkt je bila petosatna verzija filma od čega je tri sata otpalo na naraciju koju je snimio Billy Bob Thornton. U tom trenutku u priču je ušao drugi montažer, Billy Weber i njih dvoje zajedno proveli su dodatnih 13 mjeseci u post-produkciji montirajući i miksajući film. Posebne projekcije filma nisu održavane, osim nekoliko manjih od čega je na jednoj najviše bilo 15 ljudi (uglavnom iz marketinga). U prosincu 1998. godine Malick i Toll napokon su završili s montažom. Upravo je ta montaža rezultirala rezanjem mnogih poznatih glumaca iz finalne verzije filma, uključujući već spomenutu kompletnu naraciju Billyja Boba Thorntona. Martin Sheen, Viggo Mortensen, Lukas Haas, Bill Pulman, Gary Oldman i Mickey Rourke također su izrezani iz finalne verzije, a uloge Johna Travolte i Gerogea Clooneyja svedene su na nešto malo više od cameo pojava.

Još nezavršeni film prvi put je prikazan novinarima u New Yorku u prosincu 1998. godine. Projekciji je nazočio i Adrien Brody koji je tad prvi put vidio film i iznenadio se kad je shvatio da je njegova uloga, koja je trebala "nositi film", svedena na njegove uplašene poglede, dvije rečenice i sveukupno 5 minuta trajanja. Malicka je uzrujala činjenica što je njegov nezavršeni film prikazan novinarima i Sean Penn mu je na kraju pomogao da dođe do finalne verzije filma kakva je puštena u kina.

Box Office, kritike i nagrade

[uredi | uredi kod]

Film je sa svojom kino distribucijom krenuo na Božić, 25. prosinca 1998. godine u samo pet kino dvorana. U prvom vikendu zaradio je skromnih 282 tisuće dolara. 15. siječnja 1999. godine film je službeno otvoren širom SAD-a u nešto više od 1500 kino dvorana gdje je u prvom vikendu prikazivanja zaradio 9,7 milijuna dolara. U konačnici film je u SAD-u zaradio 36 milijuna dolara, manje od vlastitog budžeta. Na međunarodnom tržištu film je zaradio dodatnih 61 milijun dolara.

Kritike za film uglavnom su bile više nego pozitivne. Na poznatoj stranici Rotten Tomatoes film ima 78% pozitivnih kritika. Kritičar Gene Siskel prozvao ga je superiornijim od Spielbergovog "Spašavanja vojnika Ryana" i Stoneovog Voda smrti. Roger Ebert bio je rezerviran u svojoj kritici, davši mu tek tri zvjezdice, ali ga svejedno nazvavši "fascinantnim". U njegovoj emisiji u kojoj su razgovarali o najdražim filmovima 90-tih, priznati redatelj Martin Scorsese naveo je "Tanku crvenu liniju" na drugo mjesto njemu najboljih filmova tog razdoblja.

Tanka crvena linija nominirana je u sedam kategorija za nagradu Oscar, uključujući one za najbolji film i redatelja. Nije osvojila niti jednu nagradu. Međutim, film je osvojio Zlatnog Medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu, a od udruženja filmskih kritičara film je proglašen najboljim u kategoriji najbolje kamere. Time Magazine smjestio je film na šesto mjesto najboljih iz 1998. godine, dok ga je poznati kritičar Jonathan Rosenbaum (Chicago Reader) smjestio na drugo mjesto najdražih filmova 1999. godine.

Film na DVD-u

[uredi | uredi kod]

U Hrvatskoj je 2007. godine film izdan na DVD-u. Osim samog filma, izdanje sadrži tek dva posebna dodatka: kino najavu i Malezijske pjesme od kojih su neke upotrebljene i u samom filmu. Isto izdanje postoji i na međunarodnom tržištu. Na Internetu je pokrenuta peticija među obožavateljima filma koji zahtjevaju da studio izda posebnu, redateljsku verziju filma (onu prvotnu od pet sati). Slična peticija postoji i na popularnoj Facebook stranici.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 The Thin Red Line (1998). Box Office Mojo. Retrieved on 2011-01-05.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]