Konzervacija-restauracija
Konzervacija-restauracija, često određena i samo kao konzervacija (u zemljama njemačkog govornog područja još uvijek preteže pojam restauriranje), zanimanje je, odnosno djelatnost posvećena očuvanju kulturne baštine. Konzervatorske aktivnosti uključuju provjeru stanja, dokumentiranje, rad na samom predmetu kulturne baštine, te preventivnu zaštitu. Sve su ove djelatnosti pak podpomognute znanstvenim istraživanjima i obrazovanjem.
Tradicionalna definicija uloge konzervatora uključuje pregled, konzervaciju i očuvanje kulturne baštine korištenjem bilo koje metode koja se dokazala djelotvornom u održavanju predmeta u stanju što bližem izvornom što je duže moguće.[1]
Danas je ta definicija međutim proširena i više bi je mogli opisati kao etično upravljanje kulturnim dobrom.
Konzervator primjenjuje jednostavne etičke odrednice, kao što su:
- Načelo minimalne intervencije,
- Korištenje metoda i materijala usmjerenih ka reverzibilnosti, kako bi smanjili mogućnost problema kod budućeg tretmana, istraživanja i korištenja.
- Temeljito dokumentiranje svih poduzetih postupaka
Konzervator mora uzeti u obzir i mišljenje treće osobe te svoju profesionalnu ekspertizu uskladiti s istim.
Briga o predmetima kulturne baštine ima dugu povijest unutar tradicije spajanja i učvršćivanja raznih predmeta,[2] kao i individualnog restauriranja umjetničkih djela. Tijekom 19. stoljeća dolazi do preplitanja znanosti i umjetnosti. Michael Faraday počinje proučavati štetan utjecaj okoliša na umjetnine, a u isto vrijeme Louis Pasteur počinje sa znanstvenim analizama boje.[3] Međutim, prvi organizirani pokušaj konzervacije kulturne baštine je utemeljenje Društva za zaštitu drevnih građevina u Engleskoj, od strane Williama Morrisa i Philipa Webba, a pod utjecajem teoretskog rada Johna Ruskina. Istovremeno s istim ciljevima u Francuskoj djeluje Eugene Violet Le Duc, čuven po "restauriranju" srednjovjekovnih građevina.
Konzervacija se kao izdvojeno polje ljudskog mišljenja prvo javlja u Njemačkoj 1888. godine. Friedrich Rathgen postaje prvi kemičar stalno zaposlen u muzeju (Kraljevski muzeji, Berlin). Treba istaknuti da on nije samo razvio znanstveni pristup brizi za predmete u zbirkama već je i doprinio širenju ovog pristupa prije svega publiciranjem svog djela Handbook of Conservation iz 1898. [4] Rani razvoj konzervacije je i u drugim dijelovima svijeta bio vezan uz zapošljavanje kemičara u muzejima 1924. u Britanskom muzeju počinje raditi Harold Plenderleith. On zajedno s Alexanderom Scottom utemeljuje Odjel znanstvenih i industrijskih istraživanja, radi se o rođenju konzervatorske profesije u Engleskoj.[5] Bila je to posljedica lošeg stanja umjetnina koje su tijekom Prvog svjetskog rata bile uskladištene u tunelima Londonske podzemne željeznice. Razvoj ovog odjela Britanskoga muzeja pomaknuo je fokus djelovanja iz Njemačke u Englesku 1956. Plenderleith objavljuje svoj značajan i utjecajan priručnik The Conservation of Antiquities and Works of Art, ova knjiga se obično danas smatra važnijom od Rathgenove, te bližom današnjoj definiciji struke.
U SAD-u su počeci znanstveno zasnovanog pristupa konzervaciji vezani uz Fogg Art Museum i njegovog ravnatelja Edwarda Waldo Forbesa(od 1909.-1944.). On je davao podršku tehnološkim istraživanjima (utemeljenje časopisa Technical Studies, izlazio od 1932.-1942.). Nadalje, u muzej je doveo Rutherforda John Gettensa, prvog kemičara zaposlenog u nekom američkom umjetničkom muzeju. Gettens je blisko surađivao s Georgeom L. Stoutom, prvim izdavačem Technical Studiesa, a zajedno su 1942. objavili i knjigu Painting Materials A Short Encyclopaedia, naslov koji se i danas često citira, te možemo reći da se vrlo malo podataka iz ove knjige smatra zastarjelima.[6]
Daljnji značajni trenuci vezani uz razvoj konzervatorske struke odnose se na SAD i Englesku, Engleska je zemlja u kojoj je utemeljena prva međunarodno orijentirana konzervatorska institucija - The International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works, utemeljena 1950. kao stalna organizacija posvećena koordinaciji razvoja i poboljšanju znanja, metoda i radnih standarda potrebnih u očuvanju i zaštiti dragocjenog materijala svih vrsta.[6] Porast broja konzervatorskih profesionalnih udruga, časopisa, publikacija i novosti, kako međunarodnih tako i lokalnih, usmjerio je razvoj struke i u praktičnom i u teoretskom smislu. Povjesničari umjetnosti, te teoretičari kao što je Cesare Brandi također su odigrali značaju ulogu u razvoju teoretskih koncepata konzervacije i restauracije. Trenutačno se konzervatori ponajviše bave etičkim pitanjima vezanim uz konzervaciju. Kao vrlo značajnu razmjerno recentnu ideju treba izdvojiti koncept Preventivne konzervacije. Spomenuti je djelomice baziran na pionirskom radu i postavkama Garryja Thomsona te njegovoj knjizi Museum Environment (prvo izdanje 1978.).[7] Njegovo je djelovanje vezano uz National Gallery u Londonu, instituciju u kojoj je on razradio svoje upute za najbolje mikroklimatske uvjete potrebne za čuvanje i izlaganja objekata čuvanih unutar muzeja. Danas se njegove smjernice više ne slijede tako rigidno, no njihov se utjecaj i dalje osjeća.
Konzervatorski rad rukovođen je određenim etičkim standardima. Ovi su standardi utjelovljenje primijenjene etike. Prihvaćeni su širom svijeta i razrađene su nacionalne i međunarodne etičke preporuke, u europskim zemljama kao standard se može uzeti etički kodeks Europske konfederacije restauratorskih udruga.
Profesija konzervatora umjetnina je široko područje i obuhvaća brojne specijalnosti. Ovdje ćemo navesti samo neke:
- konzervacija knjiga i papira
- znanost o konzervaciji
- konzervacija elektronskih medija(očuvanje digitalog materijala, očuvanje nosioca, očuvanje gramofonskih zapisa...)
- očuvanje povijesnih spomenika
- konzervacija arhitekture
- konzervacija objekata (arheoloških, kiparskih, etnografskih...)
- konzervacija namještaja
- konzervacija okvira za slike
- konzervacija slika na platnu,dasci i zidu
- konzervacija gramofonskih zapisa
- očuvanje filma
- konzervacija fotografija
- konzervacija tekstila
- konzervacija arheoloških predmeta
- konzervacija metala
- konzervacija stakla
- konzervacija keramike
- konzervacija kože
- konzervacija plastike
Brojni su kulturni proizvodi osjetljivi na okoliš u kom se čuvaju, poput temperature, vlažnosti zraka te razinu osvijetljenja i ultraljubičastog zračenja. Predmeti moraju biti zaštićeni i čuvani u primjerenim uvjetima. Kao primjer možemo uzeti zaštitu slika slikanih vodenim bojama, bez primjerene zaštite od sunčevog ili umjetnog svijetla iste bi brzo izblijedjele.
Preventivna je konzervacija važan element muzejske zaštite i brige za zbirke. Jedna od bitnih odgovornosti članova muzejske struke je stvoriti i održavati okoliš povoljan po opstojnost zbirki. Bilo u čuvaonici, tijekom izložbi ili u tranzitu. Muzej je dužan pažljivo nadzirati stanje zbirki, kako bi se primjereno i na vrijeme moglo odlučiti treba li neki predmet podvrgnuti konzervatorskom zahvatu.
Ovaj pojam odgovara bilo kom djelovanju poduzetom od strane konzervatora, a koje uključuje neposredan rad na kulturnom materijalu. Spomenuti postupci mogu uključivati čišćenje, stabilizaciju, popravak oštećenja ili čak nadoknadu nedostajućih dijelova izvornika. Od suštinske je važnosti da konzervator potpuno i precizno opravda bilo koje navedeno djelovanje. Podrazumijeva se primjereno i temeljito dokumentiranje svih faza rada, znači prije, tijekom i nakon zahvata te je nužno kako bi se na minimum svele mogućnosti za naknadne dvojbe i primjedbe.
Prvenstveni je cilj rada minimiziranje propadanja tretiranog predmeta i do tog cilja može se doći primjenom neintreventnih kao i interventnih metoda djelovanja. Interventni pristup podrazumijeva sva djelovanja koja konzervator poduzima direktno na materijalnom tkivu objekta. Te akcije mogu uključiti naprimjer čišćenje te uklanjanje starog laka ili samo konsolidaciju odnosno podljepljivanje boje koja se ljušti. Ovi se radovi pak izvode iz više razloga, a uključuju i estetski izbor. Stabilizacija teži strukturalnom integritetu te kulturalnim zahtjevima za opstojnošću nematerijalnog.
Drugi od vodećih principa svakako je ideja o reverzibilnosti primijenjenih postupaka, odnosno da po potrebi sve izvedene akcije mogu biti potpuno uklonjive te da predmet može biti vraćen u stanje koje je prethodilo konzervatorskoj intervenciji. Iako je ovaj koncept i dalje jedan od vodećih principa profesije,[8] danas se on sve više kritizira, a pojedini ga praktičari označavaju kao suviše zbunjujuć i neodređen.[9] Nadalje važan jest i princip kvalitetnog i egzaktnog dokumentiranja svih izmjena, kao i jasne razlučivosti istih u odnosu na izvorni predmet.
Kao primjer javno obznanjenog interventnog konzerviranja možemo uzeti konzervatorske radove na Sikstinskoj kapeli u Rimu.
Konzervatori rutinski koriste kemijsku i znanstvenu analizu tijekom proučavanja i rada na kulturnoj baštini. Opremu suvremenog konzervatorskog laboratorija čine mikroskopi, spektrometri, te uređaji za snimanje rendgenskim zrakama, svi se spomenuti koriste u svrhu boljeg razumijevanja samog objekta ali i njegovih dijelova. Podaci prikupljeni pomoću ovih istraživanja pomažu boljem i kvalitetnijem donošenju odluke o za objekt primjerenom konzervatorskom tretmanu.
Iako je pokušaja utemeljenja konzervatorsko-restauratorske službe bilo na tlu Hrvatske i prije stvarnim početkom može se smatrati osnivanje Zavoda za restauriranje umjetnina pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti 1948. godine u Zagrebu[10]. Sam zavod nastao je iz restauratorske radionice zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt koja je djelovala od 1942. do kraja 1946. godine i zapošljavala 2 restauratora.[11] Nešto kasnije utemeljene su i konzervatorske radionice u Splitu (1954.), te Zadru (1958.), a 1966. utemeljen je i Restauratorski zavod Hrvatske. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske sve su ove institucije 1997. godine spojene u jednu - današnji Hrvatski restauratorski zavod.[12] Što se tiče arheoloških nalaza treba naglasiti da je konzervacija istih započela već u 19. stoljeću. Nažalost za razliku od visoko razvijenih zemalja Europe te SAD u hrvatskim muzejima do sada nije zaposlen niti jedan kemičar koji bi se bavio razradom konzervatorskih postupaka i znanstvenom analizom predmeta - istaknimo još da Hrvatska niti dan danas nema zavod za arheometriju.
Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj danas prije svega određuju slijedeći propisi:
- Zakon o muzejima/16.10.1998./,
- Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u muzejskoj struci/22.07.2010./
- Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko restauratorskoj djelatnosti, te uvjetima i načinu njihova stjecanja /11.05.2009./,
- Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara /24.04.2003./.
Svi su ovi propisi pa i oni najnoviji, svojom suštinom daleko od sličnih propisa visoko razvijenih zemalja EU te SAD. Način donošenja i primjena istih također su izrazito netransparentni i neujednačeni, te birokratski orijentirani, posebice u muzejima. Veliki je problem i to što naši propisi još uvijek dozvoljavaju da osobe sa srednjom stručnom spremom samostalno rade na predmetima kulturne baštine ,što je potpuno suprotno odredbama Europskog kvalifikacijskog okvira ,te preporukama Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga,ali i definiciji profesije Komiteta za konzervaciju Međunarodnog muzejskog savjeta (ICOM-CC)[13] .Isto se može reći i za sustavno odbijanje izjednačavanja prava restauratora koji rade u muzejima sa pravima restauratora koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu, te samostalno. Sve rečeno posljedica je toga što Hrvatska za sada nije članica spomenute Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga [14], te je tek pridruženi član Europske mreže za edukaciju konzervatora restauratora (ili je to bila - navedena kontakt osoba je već godinama u mirovini)[15] , i nema krovnu udrugu koja bi se bavila zaštitom prava konzervatora restauratora.
- Diplomski studij konzervacije i restauracije štafelajnog i zidnog slikarstva, mozaika te polikromne plastike i skulpture, Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1997.)
- Diplomski studij konzervacije i restauracije kamena, štafelajnog slikarstva i polikromne plastike, zidnog slikarstva i mozaika, arheoloških predmeta i konzervacije metala, Umjetnička Akademija u Splitu (od 1997.)
- Preddiplomski studij konzervacije i restauracije predmeta od papira, tekstila, drveta, metala i keramike, Sveučilište u Dubrovniku (od 2005.)
- Sekcija za restauratorska i oblikovno fonička djela pri Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske,
- Hrvatsko restauratorsko društvo,
- Sekcija restauratora i preparatora pri Hrvatskom muzejskom društvu,
- Hrvatska sekcija pri The International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works.
- E.C.C.O. (European Confederation of Conservator-Restorers' Organisations),
- AIC (American Institute for Conservation),
- IIC (International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works),
- ICOM-CC (International Council of Museums-Conservation Committee)
- ENCoRE (European Network for Conservation-Restoration Education)
Popis međunarodnih dokumenata vezanih uz kulturnu baštinu:
- ICOMOS - ICOMOS povelje i druge norme Arhivirano 2011-07-24 na Wayback Machine-u
- ICOMOS - Charters Adopted by the General Assembly of ICONOS Arhivirano 2011-05-21 na Wayback Machine-u
- UNESCO - Službeni dokumenti
- UNESCO - Normative Action
- UNESCO - Legal instruments
- Conti,Alessandro History of the Restoration and Conservation of Works of Art,Oxford 2007.
- Munoz Vinas,Salvador Contemporary theory of conservation, Oxford 2005.
- Stuart,Barbara H. Analytical Techniques in Materials Conservation, Chichester 2007.
- Cronyn,J. The Elements of Archaeological Conservation,London 1990.
- Nicolaus,Knut The Restoration of Paintings,London 1999.
- Vokić,Denis Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada, Zagreb 2007.
- Torraca,Giorgio Topljivost i otapala u konzervatorsko restauratorskoj problematici, Zagreb 2010.
- ↑ Walston, S. 1978. p.9 The Preservation and Conservation of Aboriginal and Pacific Cultural Material in Australian Museums. ICCM Bulletin Vol 4 no. 1. December 1978. Institute for the Conservation of Cultural Materials (Inc).
- ↑ Pye, E, 2001. Caring for the Past: Issues in Conservation for Archaeology and Museums. London: James and James
- ↑ Stoner, Joyce Hill. 2005. p. 41. “Changing Approaches in Art Conservation: 1925 to the present” in (Sackler NAS Colloquium) Scientific Examination of Art: Modern Techniques in Conservation and Analysis. Proceedings of the National Academy of Sciences. http://books.nap.edu/openbook.php?record_id=11413&page=41
- ↑ Gilberg, Mark. (1987) Friedrich Rathgen: The Father of Modern Archaeological Conservation. Journal of the American Institute for Conservation, Vol. 26, No. 2 (Autumn, 1987), pp. 105-120 http://aic.stanford.edu/jaic/articles/jaic26-02-004_2.html Arhivirano 2008-07-20 na Wayback Machine-u
- ↑ http://www.britishmuseum.org/the_museum/departments/conservation_and_science/history.aspx
- ↑ 6,0 6,1 Stoner, Joyce Hill. "Changing Approaches in Art Conservation: 1925 to the present". The publication exists in two editions. The earlier one is "Scientific Examination of Art: Modern Techniques on Conservation and Analysis" and was published by the National Academy of Sciences in 2003. The later edition of the publication is "Arthur M. Sackler Colloquia: Scientific Examination of Art: Modern Techniques in Conservation and Analysis". It was published by the National Academies Press in 2005. Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>; naziv "Stoner, Joyce Hill 2003" je zadan više puta s različitim sadržajem - ↑ Museum Environment (2nd Edition), 1986, by Garry Thomson CBE ISBN 978-0-7506-2041-3
- ↑ Andrew Oddy and Sara Carroll (eds). 1999. Reversibility - Does it Exist? British Museum Occasional Paper Number 135. London: British Museum.
- ↑ p. 185. Muñoz-Viñas, Salvador. 2005. Contemporary Theory of Conservation. London: Elsevier/Butterworth Heinemann.
- ↑ Wyroubal,Zvonimir(1958.) Konzerviranje i restauriranje plastike u Hrvatskoj, Posebni otisak iz Tkalčićevog zbornika, Zagreb
- ↑ Vokić,Denis (2004./2005.)Ferdo Goglia i Zvonimir Wyroubal-začetnici sustavne restauratorske dokumentacije u Hrvatskoj, Muzeologija 41/42, Zagreb
- ↑ Web stranica HRZ, stanje 2.09.2010.
- ↑ Definition of profession,Copenhagen 1985. www.icom-cc.org/47/about-icom-cc/definition-of-profession/
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2008-09-29. Pristupljeno 2022-12-31.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2016-06-18. Pristupljeno 2022-12-31.
- Hrvatski restauratorski zavod Arhivirano 2012-10-09 na Wayback Machine-u
- Hrvatsko muzejsko društvo-Sekcija restauratora i preparatora Arhivirano 2011-05-19 na Wayback Machine-u
- In-situ ,online časopis studenata konzervacije i restauracije,Umjetnička akademija u Splitu Arhivirano 2021-02-20 na Wayback Machine-u
- Međunarodni centar za podmorsku arheologiju,Zadar
- Conservation OnLine
- International Council of Museums-Conservation Committee
- European Confederation of Conservator Restorers Organizations
- International Centre for the Study of the Preservation and Restoration of Cultural Property
- International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works[mrtav link]
 | Arheološki predmeti • Arhitektura • Bakar • Bjelokost, kost i rožina • Djela suvremene umjetnosti • Drvo • Film • Fotografija • Glazbala • Iluminirani rukopisi • Kamen • Keramika i porculan • Koža • Metal • Mozaik • Namještaj • Papir i knjige • Plastika • Novi umjetnički mediji • Satovi • Slike • Srebro • Staklo • Tehničko-industrijska baština • Tekstil • Vitraji • Željezo i čelik |  | |