Krvavi Uskrs na Plitvicama
Incident na Plitvičkim jezerima, znan i kao Krvavi Uskrs, bio je oružani okršaj u Nacionalnom parku Plitvička jezera od 29.3. do 31.3. 1991. između policije i specijalne policije Hrvatske s jedne strane i pobunjenih Srba koje je podupirala JNA s druge. Incident je prouzročio dvije žrtve - po jednu na svakoj strani - te je doprinjeo pogoršanju odnosa između Srba i Hrvata i etničkim tenzijama pa ga stoga neki smatraju uvodom u Rat u Hrvatskoj. Počeo je kada su pobunjeni Srbi zauzeli Nacionalni park Plitvička jezera, protjerali rukovoditelje te lokaciju pripojili SAO KrajinI.[1]
Plitvička jezera su se 1991. nalazila na rubu područja koje su kontrolirali Srbi Krajine. Granice Krajine nisu bile čvrsto određene. Sam park je bio pod hrvatskom upravom koja je bila vjerna Zagrebu. 27. 3. 1991., milicija Krajine je ušla u Plitvička jezera i protjerala tamošnju upravu, pripajajući to područje SAO Krajini,[2] a prema odluci općine Titova Korenica od 26-og.[3] Prema optužnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), paravojne postrojbe iz Srbije pod zapovjedništvom Vojislava Šešelja su dali potporu miliciji Krajine (suđenje Šešelju je u tijeku).[4] Sama regija je bila slabo naseljena i nije bilo nikakve opasnosti za Srbe. Prema nekim mišljenjima, srpsko zauzimanje parka imalo je za cilj kontrolisanja strategijske ceste koja ide kroz park, a koja spaja srpske zajednice u Lici i Banovini.[5] Tuđmanova vlada je odlučila vratiti park pod svoj ustroj.
Na Uskrs, na Plitvicama su 31. marta 1991. Srbi napali autobus koji je prevozio hrvatske policajce, pa je i tamo došlo do borbe.[4] Jedan hrvatski policajac (Josip Jović, prva službena žrtva rata) i jedan srpski milicajac su poginuli u borbi. Dvadesetak je ranjeno a 29 pobunjenih Srba je uhapšeno, među njima i Goran Hadžić.[5][6][7] JNA je razmestila svoje trupe na tom području i izdala ultimatum hrvatskoj policiji da se povuče sa Plitvica.[4]
Josip Jović i Rajko Vukadinović postali su prve žrtve konflikta, te su prikazani kao mučenici na obje strane. Incident je doveo do daljnih tenzija te je porastao utjecaj radikala. Dan nakon incidenta, 1.4. 1991. Republika Srpska Krajina je proglasila nezavisnost od Hrvatske.
Hrvatske vlasti optužile su srbijanskog predsednika Slobodana Miloševića za dirigiranje nemira u Hrvatskoj kako bi zastrašio hrvatske političare u njihovoj nakani u otcjepljenju od SFRJ u slučaju da se ne transformira u konfederaciju. Također su ga optužili za pridobivanje JNA kako bi svrgnuo demokratski izabranu vladu.[1]
MKSJ je spomenuo seriju incidenata u Hrvatskoj u 1991., u koje se ubraja i onaj na Plitvicama:
Pretresno veće je zaključilo da su dokazi pokazali da je predsednik Srbije Slobodan Milošević otvoreno podupirao očuvanje Jugoslavije kao federacije u čijem bi sastavu bila i SAO Krajina. Međutim, dokazima je utvrđeno da je Slobodan Milošević potajno nameravao da stvori srpsku državu. Tu je državu trebalo stvoriti osnivanjem paravojnih snaga i provociranjem incidenata kako bi se stvorila situacija u kojoj bi JNA mogla intervenisati. U početku bi JNA intervenisala kako bi razdvojila strane, no kasnije bi to činila radi osiguravanja teritorija koji su bili predviđeni kao dio buduće srpske države. Tokom proleća i leta 1991. godine na više mesta je došlo do oružanih sukoba između oružanih snaga SAO Krajine i Hrvatske. Policija SAO Krajine i druge snage izvršile su upade i napade na nekoliko mesta s većinski hrvatskim stanovništvom.
- ↑ 1,0 1,1 Chuck Sudetic (1. 04. 1991.). „Deadly Clash in a Yugoslav Republic”. The New York Times. Pristupljeno 15. 01. 2011.
- ↑ Ian Jeffries, Socialist Economies and the Transition to the Market: A Guide, p. 465. Routledge, 1993. ISBN 0-415-07580-7
- ↑ "Federal troops in armored vehicles prevent ethnic clashes". upi.com
- ↑ 4,0 4,1 4,2 „Tužilac Međunarodnog suda protiv Vojislava Šešelja - Treća izmenjena optužnica”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 19. 12. 2007.. Pristupljeno 15. 01. 2011.
- ↑ 5,0 5,1 Tim Judah, The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia, p. 175-76, 244. (Yale University Press, 2001)
- ↑ Ivo Goldstein, Croatia: A History, p. 220. (C. Hurst & Co, 2000)
- ↑ Mihailo Crnobrnja, The Yugoslav Drama, p. 157; (McGill-Queens University Press, 1996)
- ↑ „Milan Martić verdict”. ICTY. 26. 06. 2009.. Pristupljeno 15. 01. 2011.
