Đavo

Đavo (ili Đavol) ili Sotona , u religiji predstavlja personifikaciju zla, neprijatelja ljudima i Bogu, palog anđela, demona ili manje božanstvo.

Albrecht Dürer: Vitez, smrt i đavo

Đavo u slovenskoj mitologiji

Gustave Doré: Đavo zaleđen u centru Kokita, devetog kruga pakla u Božanstvenoj komediji

Vrag ili đavo kakav se susreće i zatiče u srpskim narodnim verovanjima i umotvorinama, izgrađen je nakon pokrštavanja Slovena, pod snažnim uticajem crkve. Uzroke ovoj pojavi treba tražiti u staroj slovenskoj mnogobožačkoj veri. Na Đavola su prenesene funkcije i mitovi koji su se ranije vezivali za neke od slovenskih vrhovnih bogova, a isto se dogodilo i sa germanskim Vodanom i slovenskim Crnobogom.

Ličnost je jako složena. Nijedan drugi demon nije imao tako raznoliku istoriju; ni jedan drugi nije preopterećen tolikom nasledstvom iz stare vere. I dan-danas se naziva imenom nekadašnjeg slovenskog vrhovnog boga (V. Čajkanović): to je ime Daba, koje je hipokoristika od imena Dabog. Zajedničko slovensko ime za đavola (ruski „čort“, češki „čert“, poljski „čart“, lužičko-srpski „cart“) prvobitno je bila epiklaza ne za Đavola, nego baš za Daboga, koji je bog čaranja (par exellence).

Po ovim svojim najvažnijim oznakama, đavo je zamenik paganskog vrhovnog boga, pa otuda i potiče njegov udeo u kultu, naročito ako je reč o nekoj nedozvoljenoj radnji, uvek se apeluje na Đavolovu pomoć ili se (žrtvama, zaklinjanjima, molitvama) utiče na njega da barem ne smeta. Otuda verovatno i poslovica „Uždi svecu jednu svijeću, a đavolu dvije“. Đavo ima neke osobine i telesne karakteristike koje su na njega prenešene sa drugih demona. Na primer, kada se kaže da su „đavoli u noći jahali i zanosili putnike“, može se reći da je to posao i vukodlaka i drugih noćnih demona, a kada Đavo čini ljudima sitne prolazne pakosti, dosađuje im i „pravi komendiju“, to u osnovi znači da se radi o običnom šumskom demonu (a ne Đavolu), kome zadovoljstvo čine nestašluci. Takvi demoni su bili grčki Sileni i Satiri i rimski Fauni (ili kod Srba Silvani), pa su čak neka spoljašnja obeležja identična: kozje noge, jarčeva brada, uši „kao u vola“.

Đavo u hrišćanstvu

Đavo na Strašnom sudu, ikona iz 18. veka.

Đavo (Vrag, Sotona, Lucifer) je božije stvorenje, anđeo otpadnik, bogoodstupnik iz starog zaveta, uzročnik pada čovečanstva u greh. Hrišćanska dogmatika je nastavila jevrejsku proglasivši ga za protivnika Sina božijeg i neprijatelja ljudi, oca laži - personifikaciju greha i zla. Istu ideju koriste i neke druge monoteističke religije kao što je islam.

Po hrišćanskom ubeđenju njegove moći su najveće tamo gde su se ljudi najviše udaljili od Boga, te ih on može vezivati i koristiti za sebe i svoje poslove, bez njihove volje. Sa druge strane oni koji se nisu udaljili od Boga i podlegli đavoljem uticaju, usled jake volje ili ljubavi, imaju moć nad njim i njegovim sledbenicima. Čak se i Đavo pokazuje poslušnijim Bogu, na ukoravanje ljudi koji voljno ili nevoljno postaše neposlušni, te otpadnici i bogoodstupnici.

Đavo u filozofiji

Holandski filozof Baruh Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega nije čovek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine ili moralne kvalitete. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci mogu ljudima, iz njihove ograničene perspektive, izgledati zlim. Ali zlo je takođe deo Boga - njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe. Nepostojanje đavola Spinoza ontološki dokazuje:

Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.

– Etika

Povezano

• Satana
• Šejtan
• Antihrist

Vanjske veze

Đavo na Wikimedijinoj ostavi

• Devil iz Catholic Encyclopedia

Literatura

• The Origin of Satan, by Elaine Pagels (Vintage Books, New York 1995) explores the development, the "demonization" of the character of Satan against the background of the bitter struggle between the early Church and the Synagogue to be the legitimate heir of ancient Hebrew religious tradition. She discusses how Satan becomes a figure that reflects our own hatreds and prejudices, and the struggle between our loving selves and our fearful, combative selves.
• The Old Enemy: Satan & the Combat Myth, by Neil Forsyth (Princeton, New Jersey, 1987) seeks to show how Satan emerged from ancient mythological traditions and is best understood not as a principle of evil, but as a narrative character in the context of "the Combat Myth". Forsyth tells the Devil's story from the Epic of Gilgamesh through to the writings of Augustine of Hippo.
• The Devil: Perceptions of Evil from Antiquity to Primitive Christianity, by Jeffrey Burton Russell (Meridian, New York 1977) is "a history of the personification of evil" which, to make things clear, he calls "the Devil". Accessible and engaging, full of photographs illustrating the text, this is the first of a four volume series on the history of the concept of the Devil. The following volumes are, Satan: The Early Christian Tradition, Lucifer: The Devil in the Middle Ages, and Mephistopheles: The Devil in the Modern World.
• The Devil in Legend and Literature, by Maximilian Rudwin (Open Court Publishing Company, La Salle, Illinois, 1931, 1959) is a compendium of "the secular and sacred adventures of Satan."