Bioko
Bioko (bubi: Otche, španjolski: Fernando Poo) je otok u Gvinejskom zaljevu. Ranije se zvao Fernando Po, a od 1973. do 1979. Masias Nguema Bjogo (po diktatoru Franciscu Macíasu Nguemi).
Bioko
| |
|---|---|
 | |
| Podaci | |
| Država |  Ekvatorska Gvineja
|
| Glavno naselje | Malabo |
| Površina | 2,017 km² |
| Broj stanovnika | 260,000 |
Stanovnici otoka većinom (58%) pripadaju Bantu narodu Bubi.[1] Godine 2005. broj stanovnika je procijenjen na 130.000. To je oko 25 % stanovništva zemlje.
Politički, Bioko pripada državi Ekvatorskoj Gvineja, čiji se glavni grad Malabo nalazi na sjevernoj obali. Upravno je podijeljen na 2 pokrajine: Sjeverni Bioko i Južni Bioko.
Geografija
uredi
Bioko ima površinu od 2017 km². Prostire se dužinom od oko 70 kilometara u pravcu jugozapad-sjeveroistok. Široko je oko 32 kilometra. Udalje je oko 40 kilometara od obale Kameruna. Grad Malabo je udaljen oko 290 kilometara od najvećeg grada u kopnenom dijelu zemlje, Bate. Do kraja posljednjeg ledenog doba otok je bio povezan s kopnom. Podizanjem razine mora, Bioko je posljednjih 10.000 godina odvojen od afričkog kopna.[2] Dvije vulkanske planine dijele otok na sjeverni i južni dio, koji odgovaraju provincijama Sjeverni i Južni Bioko. Najviši vrh je Pico Basile sa 3012 metara.
Povijest
urediOtok je bio naseljen u sredini prvog tisućljeća prije Krista Bantu plemenima s kopna koja su formirala Bubi etničku skupinu. Za razliku od drugih otoka u tom području, Bioko je imao autohtonu afričku populaciju. Još uvijek različita etnička skupina na otoku danas, ovaj autohtoni narod, Bubi, govore Bantu jezik.Otok je vjerojatno bio naseljen ovim ili drugim Bantu govorećim skupinama prije 7. stoljeća prije Krista.
Godine 1472., portugalski pomorac Fernão do Po bio prvi Europljanin koji je posjetio otok. Nazvao ga je Formosa Flora ('Lijepi Cvijet'), ali godine1494 je preimenovan u njegovu čast kao (Fernando Po).Portugalci su razvili otok za usjeve šećerne trske, a iako je smatrana loše kvalitete, proizvodnja u rafineriji je bila takva da je Fernando Po šećer kratko vremena dominirao trgovačkim središtima u Europi.
Godine 1642, Nizozemska Istočnoindijska kompanija osnovala trgovinske baze na otoku bez portugalskog odobrenja , privremeno centralizira od tamo svoju trgovinu robljem u Gvinejskom zaljevu. Portugalci su se ponovno pojavili na otoku godine 1648. , zamijenivši nizozemsku tvrtku s jednom od svojih , također posvećenoj trgovinom robljem i osnovanom na susjednom otoku Corisco.
Paralelno s ovom osnivanjem Bubi klanovi su započeli spor proces uspostave jezgre novog kraljevstva na otoku, pogotovo nakon aktivnosti nekih lokalnih poglavica poput Molamboa (cca. 1700-1760). Tijekom razdoblja kada je porobljavanje povećano u regiji, lokalni klanovi napustili su svoja priobalna naselja i smjestili se u sigurnije zaleđe.
Na temelju Ugovora iz El Parda godine 1778, Portugal je ustupio Španjolskoj Fernando Po, Dobru godinu i Gvinejsku obalu, Rio Muni, zajedno tvoreći modernu Ekvatorijalnu Gvineju.Ugovor je potpisan od strane kraljice Marije I. od Portugala i kralja Karla III od Španjolske, u zamjenu za teritorij na američkom kontinentu. Španjolska je zatim povela ekspediciju na Fernando Po, na čelu s Condeom de Argelejosom, koja je ostala na četiri mjeseca. U listopada 1778, Španjolska je uvela guvernera na otok koji je ostao do 1780, kada je španjolska misija napustila otok.
Poglavicu Molamboa je naslijedio drugi lokalni vođa , Lorite (1760-1810), kojeg je naslijedio Lopoa (1810-1842). Nakon ukidanja svoje trgovinu robljem, 1827 - 1843 britanija je iznajmila bazu u Port Clarence (moderni Malabo) i San Carlos za njihove proturopske ophodnjame .Naselje u Port Clarence (nazvan vojvoda od Clarencea) izgrađeno je pod nadzorom Williama Fitzwilliama Owena, koji je ranije kartografirao većinu obale Afrike i bio gorljivi protivnik ropstva . Tijekom trogodišnjeg zapovjedništva, njegove snage su zarobile privela 20 brodova i oslobodile 2.500 robove.Sud Mješovitog odbora je premještena iz Freetowna u Clarence kako bi ubrzao pravni postupak.[3]
U razdoblju 1923.-1930. Liga naroda istražival je prijevoz migranata rada između Liberije i španjolske kolonije Fernando Po. Iako je liga usredotočila svoju pozornost na Liberiju, pažljiviji pregled otkrio je zlostavljanja na radu kao posljedicu radnih uvjetaa na Fernandu Po. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, crne plantažeri na otoku je prebacili su se s trgovine palminim uljem na uzgoj kakaa. Njihova ovisnost o stranim radnicia i povećanje konkurencije s Europljanima rezultiralo je gospodarskom krizom u prvim godinama dvadesetog stoljeća.
Tijekom Nigerijskog građanskog rata u 20. stoljeću, humanitarne agencije su koristile otok kao bazu za letove u Biafru.
Današnjica
uredi
Malabo je glavni grad Ekvatorijalne Gvineje i najveći grad na otoku.Otok je uglavnom pokriven tropskeom kišnom šumom.
Smješten na Punta Europa, zapadno od Malaba, plinsko postrojenje Alba obrađuje prirodni plin isporučen iz bušotina sa otvorenog mora. Postrojenjem upravlja Marathon Oil Company kroz svoje podružnice, Marathon Equatorial Guinea Production Limited(MEGPL). Postrojenje proizvodi ukapljeni prirodni plin (LNG), uključujući propan, butan, i kondenzirane proizvode. Većina ostataka plina iz Alba postrojenja dostavlja se postrojenju za ukapljenje prirodnog plina kojim upravlja EG LNG. Dio ostatka iz Alba postrojenja također se isporučuje Atlantic Methanol Production Company (AMPCO) i koristi se za proizvodnju metanola. Proizvodi iz sva tri postrojenja se su utovaruju na prekooceanske tankere za izvoz.
Pravokutne prometnice povezuju četiri glavna grada, Malabo, Luba, Baney i Riaba.
Izvori
uredi- ↑ inahan, James (2002). Encyclopedia of the Stateless Nations: A-C. Greenwood Publishing Group. p. 330. ISBN 978-0-313-32109-2.
- ↑ ttp://www.nytimes.com/2010/09/17/health/17aids.html?_r=2&
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-07. Pristupljeno 2013-03-06.
