[go: up one dir, main page]
Prijeđi na sadržaj

Lazar iz Betanije

Izvor: Wikipedija
Sveti Lazar iz Betanije
Krist uskrisuje Lazara, Atena, XII.-XIII. stoljeće
Krist uskrisuje Lazara, Atena, XII.-XIII. stoljeće
Slavi se u Katolička crkva
Pravoslavna crkva
Istočne pravoslavne Crkve
Anglikanska zajednica
Luteranska crkva
Spomendan * Zapadna Crkva: 17. prosinca[1][2]
Simboli Ponekad odjeven kao apostol, ponekad kao biskup biskup. U prikazu njegova uskrisenja, prikazan je čvrsto vezan u mumificiranu odjeću, koja podsjeća na povoje.
Portal o kršćanstvu

Lazar iz Betanije, poznat i kao Sveti Lazar ili Lazar od četiri dana, sudionik je u istaknutom Isusovom čudu, gdje ga Isus vraća u život, četiri dana nakon Lazarove smrti. Katolička i pravoslavna predaja donese različite prikaze kasnijih događanja u njegovu životu.

U kontekstu sedam čudesa u Evanđelju po Ivanu, Lazarovo je uskrisenje vrhunac u slijedu: služeći kao primjer moći Isusove "nad posljednjim i najotpornijim neprijateljem čovječanstva - smrti. Iz tog mu je razloga dano istaknuto mjesto u Evanđelju."[6]

Osoba po imenu Lazar (latinizirano iz aramejskoga: אלעזר, Elʿāzār, usp. heb. Eleazar — "Bog je moja pomoć"[7]) također se spominje u Evanđelju po Luki. Dva biblijska lika po imenu "Lazar" ponekad su povijesno spajana, ali se općenito smatra da su to dvije nepovezane osobe.

Ime Lazar često se pojavljuje u znanosti i popularnoj kulturi kao oznaka za očitu obnovu života; na primjer znanstveni izraz Lazarov takson označava organizme koji se pojavljuju u fosilnom zapisu nakon razdoblja očitoga izumrća. Brojne su i književne uporabe imena.

Lazarovo uskrisenje

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Uskrisenje Lazara

Biblijski prikaz

[uredi | uredi kôd]
Lazarovo uskrisenje, ulje na bakrenoj ploči, 1875., Carl Heinrich Bloch (Galerija Hope, Salt Lake City)

Biblijski prikaz Lazarova uskrisenja nalazi se u 11. poglavlju Evanđelja po Ivanu.Lazar je prikazan kao Isusov učenik, koji živi u gradu Betaniji, blizu Jeruzalema.[8] Njegove dvije sestre Marija i Marta poruče Isusu da je Lazar, "onaj koga ljubiš", bolestan.[9] Isus, međutim, ne putuje odmah u Betanije, nego namjerno ostaje još dva dana, prije nego što je krenuo na put.

Po dolasku u Betaniju, Isus zatiče da je Lazar već četiri dana u grobu. Susreće se sa sestrama Martom i Marijom. Marta oplakuje što Isus nije došao ranije kako bi izliječio njezina brata, a Isus odgovara poznatom rečenicom: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.[10] Kasnije slijedi poznata kratka fraza, "I zaplaka Isus".[11]

Ispred židovskoga mnoštva, Isus zatim dolazi pred grob. Unatoč Martinim primjedbama, Isus nalaže da se otkotrlja stijena s ulaza u grob, te izriče molitvu. Zatim poziva Lazara da iziđe ("Lazare, izlazi!"), što on i čini, još uvijek u povojima. Isus zatim poziva da mu se uklone povoji i pušta ga da ode. Prikaz završava izjavom da su mnogi svjedoci toga događaja "povjerovali u njega". Drugi su prenijeli vijest vjerskim poglavarima u Jeruzalemu.

Evanđelje po Ivanu spominje Lazara ponovno u poglavlju 12. Šest dana prije Pashe, kada je Isus raspet, Isus se vraća u Betaniju i Lazar je prisutan na večeri koju poslužuje njegova sestra Marta.[12] Isus i Lazar privlače pozornost mnogih Židova i pripovjedač naglašava da su glavari svećenički odlučili ubiti i Lazara, jer je mnoštvo ljudi povjerovalo u Isusa zbog toga čuda.[13]

Čudo Lazarova uskrisenja, najduži povezani prikaz u Ivanovu Evanđelju osim Muke, vrhunac je Ivanovih "znakova". Objašnjava zašto je mnoštvo tražilo Isusa na Nedjelju palmi i dovelo do Kajfine i Sanhedrinove odluke da se Isusa ubije.

Prikaz u umjetnosti

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Lazar iz Betanije

Lazarovo je uskrisenje popularna tema u vjerskoj umjetnosti.[14] Dvije najpoznatije slike naslikali su Caravaggio (c. 1609.) i Sebastiano del Piombo (1516.).

Druge istaknute prikaze Lazara slikali su Rembrandt, Van Gogh, Ivor Williams i Walter Sickert.

  • Slike Lazarova uskrisenja
  • Lazarovo uskrisenje. Bizantska ikona, kraj XVI. – početak XV. stoljeća, (iz kolekcije G. Gamon-Gumuna, ruski muzej)
    Lazarovo uskrisenje. Bizantska ikona, kraj XVI. – početak XV. stoljeća, (iz kolekcije G. Gamon-Gumuna, ruski muzej)
  • Lazarovo uskrisenje, ruska ikona, XV. st., Novgorodska škola (Ruski državni muzej, Sankt-Peterburg)
    Lazarovo uskrisenje, ruska ikona, XV. st., Novgorodska škola (Ruski državni muzej, Sankt-Peterburg)
  • Lazarovo uskrisenje, ulje na platnu, c. 1517.–1519., Sebastiano del Piombo (Nacionalna galerija, London)
    Lazarovo uskrisenje, ulje na platnu, c. 1517.–1519., Sebastiano del Piombo (Nacionalna galerija, London)
  • Lazarovo uskrisenje, ulje na platnu, c. 1609., Michelangelo Merisi da Caravaggio (Museo Regionale, Messina)
    Lazarovo uskrisenje, ulje na platnu, c. 1609., Michelangelo Merisi da Caravaggio (Museo Regionale, Messina)
  • Lazarovo uskrisenje, 1630.–1631., Rembrandt van Rijn (Los Angeles County Museum of Art, Los Angeles)
    Lazarovo uskrisenje, 1630.–1631., Rembrandt van Rijn (Los Angeles County Museum of Art, Los Angeles)
  • Lazarovo uskrisenje, 1540.–1545., Giuseppe Salviati
    Lazarovo uskrisenje, 1540.–1545., Giuseppe Salviati
  • Lazarovo uskrisenje (prema Rembrandtu), ulje na platnu, 1890, Vincent van Gogh (Van Goghov muzej, Amsterdam)
    Lazarovo uskrisenje (prema Rembrandtu), ulje na platnu, 1890, Vincent van Gogh (Van Goghov muzej, Amsterdam)
  • Lazarovo uskrisenje, 1857., Léon Joseph Florentin Bonnat
    Lazarovo uskrisenje, 1857., Léon Joseph Florentin Bonnat
  • Lazarovo uskrisenje, c. 1504.
    Lazarovo uskrisenje, c. 1504.

Daljnje predaje o Lazaru iz Betanije

[uredi | uredi kôd]

Iako se Lazar više ne spominje u Bibliji, katolička i pravoslavna predaja imaju različite prikaze o njegovu daljnjem životu. Najčešće se povezuje s Ciprom, gdje se tvrdi da je bio prvi biskup u Kitionu (Larnaka) i Provansi gdje se tvrdi da je bio prvi biskup u Marseilleu.

Biskup u Kitionu

[uredi | uredi kôd]
Crkva sv. Lazara, Larnaca.

Prema pravoslavnoj predaji, nakon Kristova uskrsnića, Lazar je bio prisiljen pobjeći iz Judeje, zbog govora o zavjerama da ga se ubije, te je došao na Cipar. Tamo su ga Pavao iz Tarza i Barnaba postavili za prvoga biskupa i Kitionu (današnja Larnaka). Tamo je živio još trideset godina,[15] te je nakon smrti tamo pokopan, drugi i posljednji put.[16]

Prema predaji, Lazar se nikad nije smijao za trideset godina nakon što je bio uskrišen, zabrinut viđenjem neotkupljenih duša koje je vidio tijekom četiri dana boravka u podzemlju. Jedina je iznimka bila kad je vidio nekoga kako krade kotao, dodao je uz smijeh: Glina krade glinu.[3][16]

Godine 890., u Larnaci je pronađen grob s natpisom Lazar prijatelj Kristov. Bizantski car Leon VI. Mudri dao je Lazarove relikvije prenijeti u Konstantinopol, 898. Pravoslavna crkva obilježava prijenos relikvija 17. listopada. Kao nadoknadu gradu, car je dao iznad Lazarova groba podići crkvu njemu u čast, koji stoji i danas. Unutar crkve može se vidjeti mramorni sarkofag.

Nakon opsade Konstantinopola 1204., za vrijeme Drugoga križarskog rata, križari su prenijeli svečeve relikvije u Marseilles u Francusku, kao dio ratnoga plijena. Tamo su nestale, i do danas nisu nađene.[16]

U XVI. stoljeću, ruski monah iz samostana u Pskovu posjetio je Lazarov grob u Larnaci i ponio sa sobom malo dio relikvija. Taj je djelić vjerojatno doveo do izgradnje kapele sv. Lazara u samostanu Pskov, gdje se čuva i danas.[17]

Biskup u Marseilleu

[uredi | uredi kôd]
Katedrala sv. Lazara u Autunu (Cathédrale Saint-Lazare d'Autun) u Francuskoj, za koju se tvrdi da je izgrađena nad Lazarovim grobom

Na Zapadu, prema drugoj srednjovjekovnoj predaji iz Provanse, Lazara, Mariju i Martu su "Židovi, protivni kršćanstvu, stavili na brod bez jedara, vesala ili kormila, te su oni nakon čudesnoga putovanja, pristali u Provanci, na mjestu koje se zove Saintes-Maries."[18] Obitelj se potom razdvojila i pošla propovijedati u različite dijelove jugoistočne Galije; Lazar je pošao u Marseille. Obrativši tamo mnoge na kršćanstvo, postao je prvi biskup u Marseilleu. Tijekom Domicijanova progona, bio je utamničen te mu je odsječena glava u spilji ispod zatvora koji se danas zove Saint-Lazare. Tijelo mu je kasnije preneseno u Autun, gdje je izgrađena katedrala posvećena njemu u čast. Međutim, stanovnici Marseillea tvrde da posjeduju relikviju njegove glave, koju časte i danas.[18]

Hodočasnici posjećuju još jedan navodni Lazarov grob u Opatiji Vézelay u Burgundiji.[19] U Opatiji Presv. Trojstva u Vendômeu, relikvijar čuva suzu koju je Isus isplakao kod Lazarova groba. Zlatna legenda, sastavljena u XIII. stoljeću, također donosi provansalsku predaju.[20]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Rimski Martirologij. Baltimore: John Murphy Company, 1916. str. 387.
  2. ↑ Benediktinski monasi iz Ramsgatea (prir.). The Book of Saints: A Dictionary of Servants of God Canonised by the Catholic Church: Extracted from The Roman and Other Martyrologies. London: A & C Black Ltd., 1921. str. 163.
  3. ↑ a b Veliki sinaksarion: Ἀνάστασις τοῦ Λαζάρου. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
  4. ↑ Veliki sinaksarion: Ὁ Ἅγιος Λάζαρος ὁ Δίκαιος, ὁ φίλος τοῦ Χριστοῦ. 17 ΜΑΡΤΙΟΥ. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
  5. ↑ Veliki sinaksarion: Ἀνακομιδὴ καὶ Κατάθεσις τοῦ Λειψάνου τοῦ Ἁγίου καὶ Δικαίου Λαζάρου. 17 Οκτωβρίου. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
  6. ↑ Tenney, Merrill C. Kenneth L. Barker & John Kohlenberger III (ur.). Zondervan NIV Bible Commentary. Zondervan Publishing House. Grand Rapids, Michigan.
  7. ↑ William Barclay, The Parables of Jesus, Westminster John Knox Press, 1999., ISBN 0-664-25828-X, str. 92–98.
  8. ↑ Iv 11, 1-46. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 1. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  9. ↑ Iv 11, 3. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 1. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  10. ↑ Iv 11, 25-26. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 1. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  11. ↑ Iv 11, 35. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 1. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. ↑ Iv 12, 2. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 1. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  13. ↑ Iv 12, 9-11. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 1. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  14. ↑ Za traktat na tu temu u zapadnoeuropskoj umjetnosti, v. raspravu: Franco Mormando, "Tintoretto's Recently Rediscovered Raising of Lazarus u The Burlington Magazine, v. 142 (2000.): str. 624–29.
  15. ↑ C. Savona-Ventura (KLJ, CMLJ, BCrLJ). Lazarus of Bethany  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. travnja 2019. (Wayback Machine). Grand Priory of the Maltese Island: Military & Hospitaller Order of St. Lazarus of Jerusalem. prosinac 2009. str. 3.
  16. ↑ a b c Michaelides, M.G. "Saint Lazarus, The Friend Of Christ And First Bishop Of Kition", Larnaca, Cipar, 1984. Reprint St. Lazarus The Friend Of Christ And First Bishop Of Kition, Cyprus  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. rujna 2009. (Wayback Machine)
  17. ↑ St. Lazarus Church & Ecclesiastical Museum, Larnaca  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. studenoga 2015. (Wayback Machine). Ciparska turistička organizacija. p. 4. 17. ožujka 2013.
  18. ↑ a b St. Lazarus of Bethany The Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company
  19. ↑ Archived copy. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2013. Pristupljeno 21. rujna 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  20. ↑ "Of Mary Magdalene", Legenda Aurea, Book IV.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Lazar_iz_Betanije&oldid=6997207"