Korjaci
| Korjaci |
|---|
 |
| Korjaci u tradicionalnom oklopu |
| Ukupno pripadnika |
| 8.812 |
| Značajna područja naseljavanja |
| Kamčatski kraj, Korjački autonomni okrug |
| Jezik |
| Ruski, Korjački jezik |
| Vjera |
| Kršćanstvo, šamanizam |
Korjaci (rus. коря́ки) su starosjedilački narod Kamčatske oblasti na ruskom dalekom istoku i naseljavaju obale Beringovog mora južno od rijeke Anadir i zemlje neposredno uz sjever poluotoka Kamčatke, a najjužnije do Tigilska. Najsličniji su Čukčima kojima nalikuju kulturom ali i izgledom. Nešto su dalji srodnici Kamčadala (Itelmena) s poluotoka Kamčatke.
Susjedi Korjaka su Eveni na zapadu Korjačkih zemalja, Aljutori južno od spoja Kamčatskog poluotoka s kopnom, Kereci na istoku i Čukči na sjeveroistoku.
Korjake obično dijelimo na dvije grupe: sjedlilačke Nimelane (нымыланы, u prijevodu s korjačkog "stanovnici sela") koji žive u priobalju u stalnim nastambama i bave se ribarstvom i nomadske Čaučuvene (чавчувены, u prijevodu s korjačkog "bogati jelenima"), stanovnike tundre koji se bave stočarstvom i prate stada svojih sobova u njihovim sezonskim migracijama u potrazi za ispašom.
Korjački jezik i srodni aljutorski jezik su u lingvističkom pogledu vrlo bliski čukčijskom jeziku. Svi zajedno pripadaju Čukotsko-kamčatskoj porodici jezika.
Naziv Korjak je egzonim riječi Korak i znači "uz soba", pri čemu kor znači sob na lokalnoj Čukotsko-kamčatskoj skupini jezika. Prvi spomen imena Korjak je zabilježen u pisanjima ruskog kozaka i istraživača Vladimira Atlasova, koji je osvojio Kamčatku za Cara 1695. Od tada se naziv koristi u ruskim službenim državnim dokumentima, što je dodatno populariziralo korištenje tog naziva.
Važnost tradicionalne povezanosti životinje (soba), i čovjeka (Korjaka) u tim krajevima ogleda se u tome što danas lik soba možemo naći čak i na službenoj zastavi i grbu nekoć autonomnog Korjačkog okruga, danas dijela Kamčatskog kraja.
Porijeklo Korjaka je nepoznato. Antropolozi pretpostavljaju da je kopneni most povezivao euroazijski i sjevernoamerički kontinent za vrijeme kasnog pleistocena. Moguće je da su migratorni narodi prolazili kroz današnje zemlje Korjaka na svom putu u Sjevernu Ameriku. Znanstvenici su uvjereni da su tadašnji ljudi prelazili kopneni most između dvaju kontinenata i to u više navrata, pa čak i u oba smjera prije nego što je ledeno doba završilo i time onemogućilo daljnje migracije stanovništva preko današnjeg Beringovog tjesnaca koji prije kraja ledenog doba bio dio kopna jer je dubine samo oko 30-60 metara, a poznato je da može biti u potpunosti zaleđen i time prohodan čak i danas, ako se temperatura zimi spusti ispod -70°C.
Najnovije teorije o porijeklu Korjaka su u skladu s tim tvrdnjama jer govore da su se preci Koryaka vratili u sibirsku Aziju iz Sjeverne Amerike dok je prelazak preko kopnenog mosta još bio moguć.
Poznato je i to da postoje kulturne i dijelom lingvističke sličnosti između Korjaka i naroda Nivkh koji danas žive na sjevernom dijelu ruskog otoka Sahalin na pacifičkoj obali ruskog dalekog istoka.
Zemlje Korjaka su nekoć zauzimale puno veću površinu ruskog dalekog istoka. Granice koje su se često pomicale i preklapale obuhvaćale su područja koja su se protezala do sve teritorija naroda Nivkh u Habarovskom kraju južno od Kamčatke, sve dok nisu pristigli Eveni i potisnuli ih u njihova današnja obitavališta. Epidemija velikih boginja 1769. – 1770. i rat s ruskim Kozacima umanjili su populaciju Korjaka s oko 11.000 godine 1700. na oko 4.800 godine 1800.
Pod Sovjetskim savezom 1931. godine formiran je Korjački autonomni okrug koji je dobio i ime po Korjacima koji su tu živjeli. U skladu s rezultatima referenduma 2005. godine Korjački okrug se spojio s Kamčatskom oblasti u Kamčatski kraj, što je stupilo na snagu 1. lipnja 2007. godine.
Obitelji su se obično okupljale u grupe od šest do sedam i tako formirale male skupine koje nisu izlazile iz granica proširene rodbine ili klana. Odabrani poglavar skupine nije imao zapovjedne ovlasti i skupina se oslanjala na konsenzus prilikom donošenja svih odluka, u skladu s uobičajenim egalitarizmom koji se obično nalazi u sličnim malim skupinama.
Životi Korjaka u unutrašnjosti su se oduvijek vrtili oko soba, njihovog glavnog izvora hrane. Važno je istaknuti da su Korjaci tradicionalno iskorištavali sve dijelove tijela soba kako bi načinili odjeću i obuću, oruđe i oružje. Meso su jeli većinom pečeno, a krv, koštanu srž i mlijeko su pili sirovo. Jetru, srce, bubrege i jezik smatraju posebnim poslasticama. Losos i ostale slatkovodne ribe kao i šumsko voće, bobice i korijenasto bilje imali su vrelo važnu ulogu u ishrani Korjaka, s obzirom na to da meso soba ne sadrži neke prijeko potrebne vitamine i minerale kao ni djetetska vlakna prijeko potrebna da se preživi u okrutnim uvjetima tundre u kojima oni žive. Korjaci su također proizvodili sir, maslac i fermentirano mlijeko od mlijeka soba.
Suvremeni Korjaci jedu kupovnu hranu kao što su kruh, žitarice i riblje konzerve. Svake godine prodaju dio svojih stada sobova, ali ih lako nadomjeste jer je populacija sobova u njihovom okolišu prilično velika.
Odjeću su tradicionalno radili od kože soba, ali suvremeni Korjački muškarci i žene su kože zamijenili tkaninom. Muškarci su nosili vrećaste hlače i kožne košulje, koje su često imale kapuljaču, čizme i tradicionalne kape napravljane od kože soba. Čizme i kape koriste još i danas. Žene su nosile istu odjeću kao i muškarci, ali s duljim košuljama koje su dosezale do listova. Danas žene često nose poveze za glavu i haljine, ali kad zahladi oblače ogrtače od sobove kože.
Korjaci su živjeli u stožastim kolibama koje zovu čum, napravljenim od drvenih motki i prekrivenih kožama sobova, vrlo nalik tipijima (u našoj zemlji se za tipi uvriježio krivi naziv - wigwam) Sjeveroameričkih indijanaca iz velikih američkih nizina, samo što su nešto niži i širi. Mnoge obitelji i danas koriste čumove kao nastambe, ali neki žive i u drvenim brvnarama. U središtu čuma tradicionalno se nalazilo ognjište, koje danas obično mijenja peć od željeza. Kreveti od kože soba su smješteni s istočne strane čuma. Koristili su i male drvene ormariće ili škrinje kako bi pohranili hranu, odjeću i osobne stvari.
Korjaci prakticiraju oblik animizma, posebno posredstvom šamanizma. Korjačka mitologija je usredotočena na natprirodno biće, šamana po imenu Kuth ili Kutka (rus. Кутх), velikog gavrana koji je bio prvi čovjek i zaštitnik Korjaka. Mitove o velikom gavranu nalazimo i među Tlingitima, Haida i Tsimshian kao i raznim aljaskim plemenima i američkim Indijancima sjeverozapada.