Splavarenje

Splavarenje je nastalo u srednjem vijeku, kada su se splavovi koristili kao najjeftiniji način za transport drva, robe i ljudi koristeći prirodne vodene tokove.

Splavarenje
Floseri na gornjoj Dravi u Koruškoj u Austriji
Nematerijalna kulturna baština
Regija	Evropa
Država	Austrija Češka Njemačka Letonija Poljska Španija
Svjetska baština
Lista upisa	Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
UNESCO oznaka	01866
Datum upisa	2022.
Lokacija upisa	UNESCO

Splavarenje na Drini

Godinama su splavari suvereno vladali rijekama i svojom splavarskom vještinom, hrabrošću, smjelošću i izdržljivošću izazivali divljenje.

Osnovnu konstrukciju splava činile su dugačke oblice borovih i smrčevih stabala, koje su se međusobno vezivale i zakivale. Na splav se slagao i ostali materijal radi transporta. Rijeka Drina je bila poznata po većem obimu transporta, koji je počinjao na rijeci Tari, nastavljao Drinom, a ne rijetko Savom do Beograda

Stogodišnje splavaranje niz rijeku Drinu prekinuto je izgradnjom hidroelektrana, a čuveni drinski splavari morali su da napuste rijeku i svoje zanimanje. U pokušaju da od zaborava otrgne barem dio ove tradicije, Turistička Organizacija „Tara – Drina“ svake godine organizuje „Drinsku regatu“ na kojoj se, pored više stotina različitih plovila, nađe i po nekoliko autentičnih drinskih splavova od borovih debala. Nekadašnji težak i opasan posao dopremanja drvenih stabala planinskim rekama iz nepristupačnih šuma, vremenom je postao turistička atrakcija.

Splav na Drini 1965. god.

Splavovi su nekad građeni sa dužinom od nekoliko stotina metara

Splavarsko pristanište na rijeci Tajo u Španiji iz 1908. god.

Savremeni splav u Finskoj

Nematerijalna kulturna baština

Splavarenje je na UNESCO-voj Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao zajednički element nematerijalnog kulturnog nasleđa u Austriji, Češkoj, Njemačkoj, Letoniji, Poljskoj i Španiji. Odluku o upisu doneo je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano od 28. novembra do 3. decembra u Rabatu, u Maroku.

U prošlosti, splavari koji su putovali na udaljena odredišta provodili su nedelje živeći i radeći zajedno na svom splavu. Kao rezultat toga, nastala je zajednica koja dijeli znanje, vještine, tehnike i vrijednosti izrade i upravljanja drvenim splavovima. Tradicija se gaji generacijama i ostaje jaka zahvaljujući kontinuiranoj usmenoj komunikaciji, posmatranju i učešću, uključujući omladinske kampove, lokalne škole, festivale i radionice. Dugačke do 600 metara, širine 50 i visine 2 metra, danas se drveni splavovi uglavnom koriste za plovidbu rijekama. Međutim, proces izgradnje ostaje isti i uključuje odabir drveta, transport do rijeke i povezivanje stabala u splavove. Splavarenje drvetom podstiče saradnju i društvenu koheziju unutar i među zajednicama koje učestvuju, a sada je otvoreno za praktičare svih uzrasta, pola i društvenog i kulturnog porekla. Zaštita vode i ekoloških sistema i održiva upotreba drveta duboko su ukorijenjeni u praksi, a redovna i živa razmjena iskustava obogaćuje naslijeđe i promovira zajedničke vrijednosti i kulturnu razmjenu preko granica.

Splavarenje u Sloveniji

Splavarenje u Sloveniji i Austriji ima najveću tradiciju na rijeci Dravi. Danas u Koruškoj postoje dva splavarska pristaništa, u Gortini pri Muti i Javniku, koji zatiželjnjnim posjetiocima pokazuju kako su se preko rijeke prevozili ogromni drveni trupci i kako je izgledao život splavara. Nekadašnje zanimanje splavara (flosara - na njemačkom) bilo je vrlo popularno i cijenjeno. Nebrojene sate teškog rada kratili su zvuci harmonike, zvonke pjesme i pauze za hranu. Na poslu im nikad nije nedostajalo veselja i dobre volje.

Splavarenje u Češkoj

Cijeli tok rijeke Vltave je od davnina prilagođen i korišten za transport robe vodenim tokom. Prvi istorijski dokumentovani pomen splavarenja na Vltavi je u dokumentu kralja Jana Luksemburškog kojim je Starom gradu u Pragu odobrio privilegiju preče kupovine drveta koje se prevozi rijekom Vltavom.

Radovi na uređenju srednje Vltave odvijali su se u nekoliko navrata, počev od 1547. godine, a sastojali su se prvenstveno od uklanjanja kamenih gromada, miniranja naslaga na plovnom putu, a kasnije i u regulaciji toka, kada je na dionici rijeke prije Češke Budejovice počeo prolazak plovila srednje veličine. Tok Vltave od Češke Budejovice do Praga nekada se zvao Srednja Vltava. Danas se, međutim, granicom između donje i srednje rijeke Vltave prije smatra brana Slapy na km 91,5 u blizini Třebenice, gdje se danas završava neprekidna plovidba u pravcu Mělníka. Riječni saobraćaj je dostiglo vrhunac sredinom 19. stoljeća, ali je otvaranjem željezničke veze od Češke Budejovice do Praga postepeno prestajao, da bi oko 1870. godine gotovo potpuno prestao dijelu srednje Vltave. Međutim, plovidba je još uvijek bila široko korištena u donjem dijelu Vltave, od dvorca Orlík nizvodno, uglavnom za transport lokalnog lomljenog kamena do Praga. Poglavlje neprekidne plovidbe Srednje Vltave zatvoreno je gotovo tačno nakon 400 godina 1949. godine, zajedno sa početkom izgradnje brane Slapy.

Godine 2017. godine završena je prevodnica na lijevoj obali Vltave u blizini lokalnog dijela Hněvkovice u gradu Týn na Vltavi, koja omogućava brodovima dimenzija do 44 x 5,6 m. da savladaju razliku nivoa koju stvara moderna brana. To je omogućilo i obnovu vodenog puta i transporta splavarenjem.