[go: up one dir, main page]

Munika, munjika,[1] crna mura ili bor smrč[1] (latinski: Pinus heldreichii sinonim P. leucodermis) – u engleskom jezičkom području isključivo poznata kao bosanski bor (engleski: Bosnian pine) – je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae.[2] Areal joj je disjunkcijski, tj. razdvojen na balkanske i apeninske (južnoitalijanske) populacije.[3]

Munika
(Pinus heldreichii)
LR/lc
IUCN2.3
Munika na Prenju (bosanski bor)
Munika na Prenju (bosanski bor)
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaPinophyta
RazredPinopsida
RedPinales
PorodicaPinaceae
RodPinus
PodrodPinus
VrstaP. heldreichii
Dvojno ime
Pinus heldreichii
H. Christ
Prirodno rasaprostranjenje Pinus heldreichii
Prirodno rasaprostranjenje Pinus heldreichii
 
Rasprostranjenost munike i jele latinski: Abies alba na Orjenu: mezofitna jela je ograničena na umjerenija područja, dok kserofitna munika preferira južne pozicije na vlažnim sjevernim padinama.
 
Pinus heldreichii u bukovoj šumi na Orjenu

Munika je rasprostranjena samo na planinama Bosne, Hrvatske, jugozapadne Bugarske, Albanije, Makedonije, Srbije, sjeverne Grčke, a mjestimično i u južnoj Italiji.[1] Raste na nadmorskim visinama oko 1500–2500 m, na stjenovitom području i sa bukvom (latinski: Fagus sylvatica) čini šumsko-vegetacijsku granicu na planinama. To je zimzeleno drvo koje doseže visinu do oko 20 m[1] (25–30 m), sa prečnikom stabla od oko 80 cm, čunjaste krošnje. Kora munike je pepeljastosiva, uzdužnim i poprečnim brazdama razdijeljena u često pravilne šestougaone ploče, zbog čega ga nazivaju i oklopni bor.[1] Drvo je jedričavo, bjeljika široka, godovi markantni i uski, zona kasnog drveta zaprema u prosjeku četvrtinu goda, drvni su traci tanki i nevidljivi, broj poprečnih smolnih kanala je 53 po cm², a broj uzdužnih 69. Bjeljika je žućkasta, a srčika crvenkasta. Udio pora je oko 64%.[1]

Munika je član grupe tvrdih borova roda Pinus podroda Pinus, sa listovima (iglicama) u svežnjevima od dva, sa čvrstim omotačem. Dugi su 4,5–10  cm debeli oko 1,5-2  mm. Šišarke su duge 5-9  cm, s tankim, krhkim ljuspama. Prije sazrijevanja su tamno plavo-ljubičaste, a zatim prelaze na smeđe, kada sazriju, oko 16-18 mjeseci nakon oprašivanja, sjemenke su duge od 6–7 mm, sa krilcima veličine od oko 2-2,5  cm, koja omogućavaju rasijavanje putem vjetra.

Nomenklatura

uredi

Ovu vrstu je prvi put opisao švicarski botaničar Hermann Christ, kao Pinus heldreichii, u čast Theodora von Heildreicha, 1863., na uzorcima prikupljenim na Olimpu. Zatim je drugi put opisana kao P. leucodermis, 1864; autor drugog opisa (austrijski botaničar Franz Antoine) je opisao primjerke pronađene na Orjenu, iznad Bokokotorskog zaliva, nešto ranije od Christa. Između dva opisa postojale su neke manje morfološke razlike, što je, prema nekoliko botaničara, dovelo do evidentiranja dva zasebna taksona. Međutim, to ne podržavaju moderne studije ove vrste, koje pokazuju da se oba imena odnose na isti takson. Smatra se da su se razlike u opisu, u velikoj mjeri, mogle pojaviti zbog Christovih uzoraka nezrelih i sušenjem smanjenih šišarki, nakon što su prikupljeni u julu, četiri mjeseca prije dospijeća zrelosti.

Upotreba

uredi

Drvo munike koristi se zbog nepropusnosti i lake cjepljivosti za izradu dužica, cijevi, glavina, čunjeva i za različite kuhinjske predmete i ukrasne elemente.[1] Munjikovina je laka (0,53 g/cm³), a nominalna zapreminska masa je 0,438 g/cm³. Drvo je srednje tvrdo, uteže se jako, na pritisak čvrsto, na vlak slabo, na savijanje srednje čvrsto, a na udarac slabo.[1]

Reference

uredi
  1. ^ a b c d e f g h Alija Karahasanović, Nauka o drvetu, Svjetlost, Sarajevo ISBN 86-01-00984-0
  2. ^ Domac R. (1984). Mala flora Hrvatske i susjednih područja. Zagreb: Školska knjiga.
  3. ^ Coniferous forests; Folke Andersson; 2005; p.138

Dopunska literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi